- 1 -              Rev 499/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 499/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. H. iz Z., sada na adresi u Z., OIB ... , kojeg zastupaju punomoćnici S. B. i T. B., odvjetnici u Z., protiv tuženice J. H. iz Z., OIB ... , koju zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u Z., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1225/2020-7 od 14. travnja 2021., kojim je ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-90/20-35 od 13. studenog 2020., i odbačena tužba tužitelja, u sjednici održanoj 21. ožujka 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1225/2020-7 od 14. travnja 2021., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci suda.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici iseliti iz nekretnine (stana na drugom katu lijevo, pobliže opisanom u toj presudi, te istu nekretninu predati u nesmetan posjed i raspolaganje slobodnu od osoba tužitelju, te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 3.300,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 13. studenog 2020. do isplate. 

 

2. Rješenjem suda drugog stupnja u točki I. izreke ukinuta je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-90/20-35 od 13. studenog 2020., te je odbačena tužba tužitelja A. H., kao nedopuštena, dok je u točki II. izreke toga rješenja naloženo tužitelju u roku od 15 dana naknadi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 13. studenog 2020. do isplate po stopi preciznije navedenoj u tome rješenju.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-3016/2021-4 od 21. prosinca 2021. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1225/2020-7 od 14. travnja 2021 u odnosu na pitanje:

 

              "Jesu li u parnici radi iseljenja i predaje u posjed tuženik/ca i njegovo/njezin mlljt. dijete, koji žive u stanu koji je vlasništvo tužitelja nužni suparničari, koji se imaju smatrati jednom strankom, odnosno je li tužitelj tužbom kojom traži iseljenje iz stana tuženika/ce morao na pasivnoj strani obuhvatiti i njegovo/njezin mlljt. dijete koje živi u stanu s tuženikom/com?".

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), temeljeći reviziju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni procesnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijano rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1225/2020 od dana 14. travnja 2021., na način da odbije žalbu tuženice i potvrdi presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-90/2020 od dana 13.11.2020.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika predmetnog stana za iseljenje tuženice i zajedničkog mlljt. djeteta stranaka, koji taj stan koriste bez pravne osnove.

 

9. Tijekom postupka bilo je sporno, a sporno je i u ovom stadiju postupka, jesu li tuženica i mljt. djete nužni suparničari u parnici za iseljenje tuženice, te je li tužbom za iseljenje tuženice bilo nužno obuhvatiti i mlljt. dijete stranaka, jer se  odlučivanje o postupku iseljenja tuženice po svojim pravnim učincima nužno proteže i na iseljenje zajedničkog djeteta stranaka mlljt. M. H., odnosno smatraju li se oni jednom strankom.

 

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije tužbu proširio na mlljt. sina stranaka, a da je ovlaštenje za takvu dispoziciju isključivo na strani tužitelja, dok u odnosu na prijedlog da se treće osobe pozovu na sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača smatra da sud nije ovlašten pozivati zainteresiranu osobu na miješanje, već takva osoba može dati izjavu o stupanju u parnicu u smislu čl. 206. ZPP, a istu je moguće obavijestiti o parnici samo u smislu čl. 211. ZPP-a. Uz navedeno prvostupanjski sud iznosi pravno shvaćanje prema kojem nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje tužbe na ispravak uz poziv tužitelju da istom obuhvati mlljt. sina stranaka kao nužnog suparničara, uz obrazloženje da treća osoba koja bi koristila sporni stan pored tuženice, a samim time i mlljt. sin stranaka, nije nužni i jedinstveni suparničar u smislu čl. 201. ZPP-a.

 

11. 1. Protivno iznesenom pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, sud drugog stupnja smatra da nužno suparničarstvo, neovisno što je institut procesnog prava, njega određuju pravila materijalnog prava. Nužno suparničarstvo prema tome sudu postoji kad određeni krug osoba mora sudjelovati na aktivnoj ili pasivnoj strani da bi vođenje parnice bilo dopušteno. O nužnom suparničarstvu (kao doktrinarnoj ali ne i zakonskoj kategoriji) se radi onda kada se zbog prirode pravnog odnosa, zbog toga što su određeni suparničari sudionici određenog materijalnopravnog odnosa, spor može riješiti samo na jednak način prema svim tuženicima kao nužnim suparničarima, tako da određeni suparničari zajedno čine jednu stranku, kojoj se priznaje procesna legitimacija za vođenje parnice bilo na aktivnoj bilo na pasivnoj strani.

 

11. 2. Utvrđujući da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-485/2018-23 od 12. srpnja 2018., određeno da će zajedničko dijete stranaka mlljt. M. H. stanovati s majkom J. H. na adresi stanovanja majke, smatra da se ne može naložiti iseljenje majke iz predmetnog stana a da se pravne posljedice takve odluke ne protežu i na mlljt. M. H.. Stoga se njih dvoje ima smatrati jednom strankom, odnosno radi se o nužnim suparničarima, posljedično čemu, ako tužbom nisu obuhvaćeni majka i sin, koji nesporno žive u spornom stanu, tada nisu ispunjene sve procesne pretpostavke za vođenje postupka i takvu tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu.

 

11. 3. U iznošenju navedenog shvaćanja drugostupanjski sud se pozvao na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), koja je stupila na snagu nakon 5. studenoga 1997. stupanjem na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 14/02 i 1/06), te shvaćanja ESLJP iznesena u Kay i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, te Ćosić, Paulić, Orlić i Bjedov, u kojima je ESLJP utvrdio povredu Konvencije, iz razloga što hrvatski sudovi u parnicama za iseljenje nisu proveli test razmjernosti, već su se ograničili isključivo na ispitivanje pravne osnove boravka podnositelja u spornoj nekretnini, pa primjenjujući to shvaćanje na ovaj slučaj zaključuje da time što u ovom postupku nije sudjelovao na pasivnoj strani mlljt. M. H., koji nesporno sa majkom stanuje u predmetnom stanu i na kojeg se iz već navedenih razloga protežu pravne posljedice odluke o iseljenju tuženice, njegove majke, prvostupanjski sud u odnosu na njegovo iseljenje nije mogao provesti test razmjernosti jer mlljt. M. H. nije niti omogućeno da, sudjelovanjem u postupku kao stranka, takav prigovor izjavi.

 

12. Tuženik u podnesenoj reviziji osporava shvaćanja drugostupanjskog suda pozivajući se na pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u odlukama broj Rev-1047/1999 od 22. rujna 1999., Rev 1369/1990-2 od 12. srpnja 1990.

 

13. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

14. 1. Odredbom čl. 201. ZPP-a propisano je:

 

              ''Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli''.

 

14. 2. Sudska praksa i pravna teorija su u tumačenju navedene odredbe zauzeli pravna shvaćanja prema kojima nužno i jedinstveno suparničarstvo postoji kada se prema zakonu ili zbog prirode materijalno-pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima pri čemu se razlikuju dvije vrste nužnog suparničarstva: jedinstveno i nužno suparničarstvo u užem smislu. Jedinstveno suparničarstvo postoji u onim situacijama u kojima se sporni odnos može riješiti samo na jedinstven način prema svim suparničarima, te odluka koju sud donosi djeluje i prema subjektima spornog materijalno-pravnog odnosa koji nisu sudjelovali u parnici. Nužno suparničarstvo u užem smislu postoji u onim situacijama u kojima se sporni odnos ne samo da mora riješiti na isti način prema svim subjektima spornog odnosa, nego u parnici nužno moraju sudjelovati svi sudionici spornog odnosa.

 

15. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, o postavljenom pravnom pitanju, u odluci poslovni broj Rev-1047/1999 od 22. rujna 1999., odbio reviziju tuženika koji je obvezan na iseljenje iz nekretnine, te je na navode tuženika kako su s njim i njegova supruga i maloljetna djeca nužni suparničari, naveo kako isti neosnovano smatra da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu time što su tuženiku naložili iseljenje i predaju stambene zgrade tužitelju slobodne od osoba, iako tužba nije proširena na tuženikovu suprugu i dvoje maloljetne djece, a navedeno shvaćanje Vrhovni sud je obrazložio na sljedeći način:

 

              "Ovo iz razloga što navedene osobe nisu s tuženikom jedinstveni i nužni suparničari u smislu čl. 201. ZPP, pa nije bilo potrebno ni ispravljati ni proširivati tužbu i na suprugu i djecu. Ovo tim više što u ovoj pravnoj stvari te osobe ne stanuju u kući temeljem nekog posebnog pravnog osnova već dijele pravnu sudbinu tuženika."

 

15. 2. I u odluci poslovni broj Rev 1369/1990-2 od 12. srpnja 1990., kojom je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženici da je dužna iseliti iz stana i predati ga slobodan od osoba i stvari tužitelju, revizijski sud je iznio shvaćanje koje glasi:

 

              ''Tužena neosnovano smatra da je tužitelj predmetnom tužbom trebao obuhvatiti i njenog sina mlljt. M., čijim je izvanbračnim ocem utvrdjen tuženik pravomoćnom sudskom odlukom. Ova iz razloga jer tužena i njen navedeni sin u ovom slučaju ne mogu se smatrati nužnim suparničarima u smislu odredbe čl. 201. ZPP.''

 

16. Odredba čl. 201. ZPP-a sadržajno se nije mijenjala od stupanja na snagu ZPP-a, (1977.) pa je navedena praksa Vrhovnog suda aktualna i danas.

 

17. 1. U konkretnom slučaju radi se o pravoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio) iz odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP-a), a u kojoj tužbi vlasnik protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, pozivajući se na svoje pravo vlasništva, koje je u stanju dokazati, traži od te osobe da mu ona preda svoj posjed te stvari, a koju posjeduje bez pravne osnove. Prema toj odredbi pretpostavke koje tužitelj treba dokazati u takvoj tužbi su identitet stvari, njegovo vlasništvo stvari i tuženikov posjed upravo te stvari.

 

17. 2. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao da je vlasnik stana te da tuženica posjeduje njegov stan i to bez valjane pravne osnove, što među strankama nije bilo sporno, stoga je istaknuti tužbeni zahtjev trebalo meritorno raspraviti primjenom odredbe čl. 161. i 162. ZVDSP-a, a tuženica i mlljt. M. H. nisu nužni niti jedinstveni suparničari, iz razloga što mlljt. dijete stranaka stanuje u spornom stanu s tuženicom na temelju sudske odluke i time isključivo dijeli pravnu sudbinu majke – tuženice, jer on ne izvršava nikakvu svoju vlast u odnosu na predmetni stan, zbog čega on i nema posjed stana, a pasivno legitimiran kod vlasničke tužbe je samo posjednik stvari, ukoliko stvar posjeduje bez pravne osnove.

 

17. 3. Posjednik koji vrijeđa vlasnikovo pravo vlasništva može biti samostalan i nesamostalan posjednik. Pasivno legitimirani kod vlasničke tužbe su neposredni i posredni posjednici, dok to nije pomoćnik u posjedovanju jer je sukladno odredbi čl. 12. st. 2. ZVDSP-a pomoćnik u posjedovanju osoba koja je nečijem kućanstvu postupa pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari ili prava, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast. Takva osoba ne izvršava nikakvu svoju vlast u odnosu na stvar pa nema posjed stvari.  Stoga mlljt. dijete koje stanuje s ocem/majkom na temelju sudske odluke, je samo pomoćnik u posjedovanju te izvršava isključivo njihovu faktičnu vlast, pa mlljt. dijete nema posjed spornog stana.

 

18. Osim toga, mlljt. dijete u smislu čl. 91. st. 1. i 2. i čl. 92. st. 1. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'' broj 103/15, 98/19 i 47/20), a u svezi čl. 79. st. 3. ZPP-a nema poslovnu sposobnost potrebnu za samostalno odlučivanje o mjestu stanovanja, jer je to isključivo sadržaj roditeljske skrbi, a roditelji se ne mogu odreći prava na izvršavanje roditeljsku skrb. Zato su i prema toj odredbi samo roditelji ovlašteni odlučivati o mjestu stanovanja maloljetne djece. U tom smislu maloljetnom djetetu pravni sustav uopće ne dozvoljava odlučivati samostalno o svome mjestu stanovanja. On nema potrebnu volju za slobodan izbor mjesta stanovanja, a što je konstitutivni element stanovanja (prebivališta) kao što to predviđa i Zakon o prebivalištu ("Narodne novine" broj 144/12 i 158/13), te u smislu čl. 5. citiranog članka prijavu prebivališta za maloljetno dijete u nadležnoj policijskoj postaji dozvoljava isključivo roditeljima.

 

19. Sukladno odredbi iz članka 56. Obiteljskog zakona, ako bračni drugovi imaju zajedničko maloljetno dijete, povodom tužbe radi razvoda braka, mogu predložiti s kojim će roditeljem dijete stanovati i o načinu ostvarivanja roditeljske skrbi, dok ako oni to ne predlože, sud će po službenoj dužnosti odlučiti s kojim će roditeljem dijete stanovati i o načinu ostvarivanja roditeljske skrbi. Nadalje, u smislu odredbe čl. 96. Obiteljskog zakona djetetovo mjesto stanovanja jest prebivalište, odnosno boravište njegovih roditelja, a roditelji su dužni sporazumno odrediti mjesto djetetova stanovanja, a ako roditelji ne stanuju zajedno, dijete može imati mjesto stanovanja samo kod jednog roditelja.

 

20. Prema navedenom, kako je u ovom slučaju maloljetnom djetetu stranaka mjesto stanovanja određeno sudskom odlukom kao ono mjesto gdje stanuje njegov roditelj, tada ne postoji nikakvo samostalno "pravo stanovanja" kojim bi mlljt. dijete moglo disponirati kao nositelj toga prava, posljedično čemu činjenica što tužbom u parnici radi iseljenja i predaje u posjed na pasivnoj strani uz roditelja nije obuhvaćeno i mlljt. dijete, ne može predstavljati razlog za odbacivanje tužbe uz obrazloženje da mu nije bilo omogućeno sudjelovati kao stranka u predmetnom postupku.

 

21. Iz navedenog proizlazi da mlljt. M. H., koji stanuje zajedno s tuženicom u spornom stanu na temelju sudske odluke, izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast te dijeli pravnu sudbinu svoje majke (tuženice), zbog čega u smislu citirane odluke (Rev-1047/1999 od 22. rujna 1999.) mlljt. dijete ne treba biti obuhvaćeno tužbom na pasivnoj strani uz tuženicu obzirom da oni nisu jedinstveni i nužni suparničari u smislu čl. 201. ZPP-a.

 

22. Pogrešno je, u svezi s iznesenim, i shvaćanje drugostupanjskog suda da zbog nesudjelovanja mlljt. M. H. u ovom postupku, u kojem se odlučuje i o njegovom iseljenju, njemu nije dana mogućnost da izjavi prigovor povrede prava na dom, odnosno da time što u ovom postupku na pasivnoj strani nije sudjelovao mlljt. M. H., koji nesporno stanuje s majkom u predmetnom stanu, prvostupanjski sud u odnosu na njegovo iseljenje nije mogao provesti test razmjernosti, što da samo po sebi predstavlja povredu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Naime, praksa ESLJP-a, na koje se pozvao drugostupanjski sud (Ćosić, Paulić, Orlić i Bjedov) nije odgovarajuća jer se u navedenim predmetima radilo o iseljenju podnositelja iz stanova u vlasništvu različitih javnopravnih osoba, odnosno stanova u ''javnom vlasništvu'', u kojima je protustranka nositelj javne vlasti, a ne fizička, osoba, pri čemu se temeljna pretpostavka koju je ESLJP-a istaknuo u pogledu razmjernosti u tim predmetima odnosila na obvezatnost ispitivanja (ne)razmjernosti miješanja u pravo na poštovanje doma podnositelja kad se iseljenje provodilo iz stanova u vlasništvu osoba javnog prava, a kada su u pitanju sporovi između stranaka koje su privatne fizičke osobe, praksa ESLJP-a je drugačija (tako u F.J.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 76202/16, §§ 37. - 40., odluka od 6. studenoga 2018.) i prema toj praksi načelo da svaka osoba kojoj prijeti rizik od gubitka da mora imati mogućnost ispitivanja razmjernosti mjere koju odredi neovisni sud nije automatski primjenjivo. U navedenom predmetu podnositeljica (F.J.M.) se mogla smatrati ranjivom osobom zbog problema vezanih uz mentalno zdravlje, ali je sud unatoč tomu odbio njezin zahtjev bez provođenja testa razmjernosti uz sljedeće obrazloženje: „ iako podnositeljičine okolnosti nedvojbeno zahtijevaju suosjećanje, navedena razmatranja ne mogu opravdati zaključak da… ima pravo zahtijevati od suda da ispita razmjernost iseljenja''.

 

23. I Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III/4836/2019 od 16. prosinca 2020., očitujući se na prigovor povrede prava na dom naveo da obvezna ocjena razmjernosti iseljenja nije apsolutno primjenjiva u slučajevima kada je druga stranka u postupku privatna fizička ili pravna osoba, a to shvaćanje Ustavnog suda glasi:

 

              ''(…) stajalište prema kojem su nezavisni sudovi obvezni ocijeniti razmjernost i razumnost predložene mjere iseljenja nije apsolutno primjenjivo u slučajevima u kojima je druga stranka u postupku privatna fizička ili pravna osoba.

 

              S obzirom na to da se u konkretnom predmetu radi o sporu između privatnopravnih osoba te da su u takvim slučajevima mehanizmi vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka, u pravilu već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom (vidi npr. odluku Ustavnog suda broj: U-III-2930/2019 od 14. studenoga 2019., www.usud.hr), u takvom postupku nije nužno da neovisni sud važe te interese.''

 

24. Prema navedenim odlukama, test razmjernosti, (po prigovoru povrede prava na nepovredivost doma iz čl. 8. Konvencije), proveden u odnosu na tuženicu neovisno o tome što je s njom u stanu stanovalo i mlljt. dijete, koje nije bilo obuvaćeno tužbom, (uz tuženicu), u parnici radi iseljenja i predaje u posjed, ne sprječava sud da postupak provede i donese meritornu odluku, pa je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem nesudjelovanje mlljt. djeteta u postupku radi iseljenja samo po sebi predstavlja povredu čl. 8. Konvencije i da djetetu nije dana mogućnost da izjavi prigovor prava na dom, a kako je pobijanom drugostupanjskom odlukom preinačena prvostupanjska presuda te je odbačena tužiteljeva tužba kao nedopuštena, to je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

              "U parnici radi iseljenja i predaje u posjed tuženik/ca i njegovo/njezino mlljt. dijete, koji žive u stanu koji je vlasništvo tužitelja nisu nužni ni jedinstveni suparničari, koji bi se smatrali jednom strankom, zbog čega tužitelj koji tužbom kojom traži iseljenje iz stana tuženika/ice ne mora na pasivnoj strani obuhvatiti i njegovo/njezino mlljt. dijete koje živi u stanu s tuženikom/com."

 

25. Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravljene činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava zbog čega nema mjesta preinaci presude valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. ožujka 2023.