1

Poslovni broj 78 Gž-3240/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-3240/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H. iz M. S., (ranije …), OIB: …, protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnica S. P. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-490/19-34 od 28. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I. Odbija se žalba tuženika Z. b. d.d., Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-490/19-34 od 28. travnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke u cijelosti te u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 13.863,00 kn (1.839,94 eur)[1].

             

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-490/19-34 od 28. travnja 2022. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 13.863,00 kn (1.839,94 eur) kn te se odbija zahtjev tužiteljice R. H. iz M. S., (ranije …) za naknadu troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 82,95 eur (625,00 kn) kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika Z. b. d.d., Z. za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 87.161,75 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od tog ukupnog navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica u dijelu kojim od tuženika zahtjeva isplatu daljnjeg iznosa od 4.421,99 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku nakaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 14.488,00 kn (točka III. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I. i III. izreke žali se tuženik pozivom na sve žalbene razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili da ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtijeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke 28. veljače 2007. sklopile Ugovora o nenamjenskom kreditu broj …, potvrđen po javnoj bilježnici Lj. B. iz P. pod brojem OV-1172/07-1 dana 8. ožujka 2007.,

da je na temelju tog Ugovora tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje 87.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan stavljanja iznosa kredita na raspolaganje, da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala taj iznos kredita, uvećan za kamate kako su ugovorene, vraćati u mjesečnim anuitetima kroz 10 godina i 10 mjeseci, uz kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,40% godina, a ugovorena je kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Z. b. d.d. Također nije sporno da je tuženik, sukladno ugovorenom vršio promjenu kamatne stope što je bilo od utjecaja na visinu obveze tužiteljice.

 

5. U žalbenoj fazi sporna je pravilnost utvrđenja suda prvoga stupnja da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze iz tog Ugovora o kreditu nepoštene i time ništetne te da stoga postoji obveza tužitelj na isplatu dosuđenog iznosa. Sporno je i utvrđenje suda da tužiteljica ima status potrošača, kao i zaključak o neosnovanosti prigovora zastare. Također, navodima žalbe osporava se pravilnost odluke suda prvoga stupnja glede preinake tužbe i vezanosti suda u ovom konkretnom slučaju odlukom donesenom povodom tzv. kolektivne tužbe. Zaključno, problematizira se zakonitost pobijane odluke u odnosu na valutnu klauzulu jer da je zakonska odredba kojom se uređuje pitanje valutne klauzule dispozitivne naravi i time da je izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ u smislu čl. 1. st 2. iste.

 

6. Pozivom na čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., 46/07. dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 79/07., dalje: ZZP/07.), čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) te čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. sud prvoga stupnja odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu ocjenjuje ništetnom uz obrazloženje da je tuženik u ugovor o kreditu unio neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope, zbog čega da je postupio suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer da je tužiteljica kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Ovo jer je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici samo bilo poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,40%, dok joj podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu bili poznati, čime su bili i neodređeni i neodredivi. Smatra da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljicu kao potrošača bio dužan detaljno informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita, a kada to nije učinjeno tada smatra da je takvom odredbom izazvana znatna neravnoteža u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu.

 

7. Sud prvoga stupnja ocjenjuje da je i ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, kojim se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF, za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke bila nepoštena i nerazumljiva. Ovo, u bitnome, jer da joj nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe, dok da su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

 

8. Zbog rečenog, a pozivom na čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. ZOO prihvaća tužbeni zahtjev u visini navedenoj pod točkom I. izreke.

 

9. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjan bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju se ukazuje navodima žalbe. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispiti u smislu te odredbe, a u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede iz čl.  354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

 

10. U odnosu na žalbeni prigovor preinake tužbe valja reći da je tužiteljica u činjeničnom supstratu tužbe istaknula (točka IV. tužbe) kako od tuženika potražuje preplaćene iznose s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i to zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. Tužiteljica je konačnu visinu svoje tražbine, kao i točan iznos preplate svakog pojedinog anuiteta s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli u CHF saznala tek nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, a na osnovu rezultata vještačenje tužiteljica je specificirala visinu, valutu i tijek zakonskih zateznih kamata. Dakle, tužiteljica ne traži ništa drugo nego ono što je navela u činjeničnom supstratu tužbe. Osim toga, tužiteljica je nakon izvedenog financijskog vještačenja smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev kako je bio postavljen u tužbi, pa se u takvoj situaciji ne radi o preinaci tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP. Sniženje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, a povučena tužba smatra se kao da nikada i nije bila podnesena (čl. 193. st. 3. ZPP). Tako u postupku nije počinjena niti povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 190. ZPP na koju, također, ukazuje tuženik u žalbi.

 

11. Navodima žalbe nije u pitanje doveden niti stav suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. te je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to u trenutku podnošenja tužbe nije nastupila zastara (čl. 225. ZOO).

 

12. Vezano uz navode žalbe glede vezanosti sudova pravnim utvrđenjima iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbiju reviziju tuženika), u skladu s čl. 502.c ZPP-a, valja odgovoriti da je stav o tom pitanju iznesen u pobijanoj odluci pravilan iz razloga koje je naveo taj sud, o čemu je shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na koje shvaćanje se žalitelja upućuje, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe u ovom dijelu izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

13. Dalje valja reći da su točni navodi žalbe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonom dopušteno (čl. 26. ZOO). Međutim, to je dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 84. ZP/03. Ovo jer se radi o odredbi, kako se pravilno obrazlaže i u pobijanoj odluci, koja je nerazumljiva i nedorečena. Naime, tuženika obveze da odredba bude jasna i razumljiva ne oslobađa činjenica da je na dan sklapanja Ugovora na snazi bio ZZP/03 prema kojemu Banka nije bila obvezna kod ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru naznačiti koji dio ukupne kamate je fiksni, a koji promjenjivi. No, sasvim je jasno da je i na taj dan ukupna kamatna stopa sadržavala dva elementa: fiksni element koji se utvrđuje prema stanju na dan sklapanja ugovora i koji se ne mijenja sve dok ugovor traje (fiksni dio) i promjenjivi element koji se mijenja prema utvrđenim parametrima (varijabilni dio), što je tuženik kao pravna osoba koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga znao te je mogao i morao u ugovor ugraditi odredbu koja će biti jasna i razumljiva i to je bio dužan korisniku kredita i obrazložiti, što u predmetnom slučaju nije dokazao (svjedok koji je saslušan nije osoba koja je pregovarala ili razgovarala s tužiteljicom osobno prije sklapanja kredita, te su njegova saznanja na općenitoj razini vezano uz općenito sklapanje i proceduru sklapanja ugovora, što ne dokazuje da su sva bitna pitanja koja su predmet ovoga spora zaista razjašnjena i ispregovarana na način koji je jasan svakom prosječnom potrošaču).

 

14. Uz to ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije te je takva odredba, i po stavu ovoga suda, nepoštena i time, ništetna (čl. 81. st. 1. ZZP). Na navedeno ukazuje i čl. 82. alineja 11. toga Zakona koji je propisivao da se nepoštenom može smatrati ugovorna odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, kakva je i predmetna odredba jer za ugovaranje takve odredbe nema valjanih ni ugovorom predviđenih razloga, a uz što i okolnosti samog sklapanja pravnog posla, u smislu čl. 83. ZZP-a i čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ govore u prilog da se radilo o nepoštenoj odredbi. Ovo jer se radilo o ugovornom odnosu u kojem je jedna od strana institucija, banka, koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga i time raspolaže specifičnim znanjima, koja institucija je u predmetnom slučaju iskoristila svoj položaj na način da drugoj strani, fizičkoj osobi, koja takva specifična znanja ni približno nema, nametne nejasnu odredbu, koja je pak banci omogućila jednostrano i netransparentno mijenjanje odluke o visini kamatne stope, čime je porasla i preuzeta obveza tužiteljice, a kakvo postupanje upravo govori u prilog propisanom čl. 82. alineja 11. ZZP-a, odnosno da se radi o nepoštenoj odredbi koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Pri tome se značajna neravnoteža u pravima i obvezama očituje upravo u činjenici da je Banci kroz unošenje nejasne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dano pravo da jednostrano i bez ikakve mogućnosti nadzora mijenja visinu ugovorene promjenjive kamatne stope čime se direktno utjecalo na visinu obveze, ali i na pravo tužiteljice kao potrošača da ravnopravno sudjeluje u obveznom odnosu koji je nastao te na njeno pravo da bude informirana o svim promjenama koje utječu na njenu obvezu i da o istima pregovara.

 

15. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

 

16. Stoga izvan rečenog, na navode o testu poštenja ovaj sud nije smatrao potrebnim odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

 

17. Također valja reći da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u kojem su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima vezani pa u tom pogledu naknadna eventualna suprotna stajališta suda EU ne utječu na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

 

18. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

 

19. Pozivanje tuženika na stajalište Suda Europske unije zauzetom u presudi broj C-186/16 donesenoj u predmetu Raxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romanesca, nije primjenjivo na konkretan slučaj jer se ne radi o identičnoj pravnoj stvari. Naime, u navedenoj presudi radi se o ugovoru o kreditu koji je dan u stranoj valuti, te se ne radi o ugovoru o kreditu koji je izrečen u stranoj valuti, ali se isplaćuje i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora, kao što je ovaj slučaj.

 

20. Nisu osnovana niti analiziranja tuženika u pogledu presude suda Europske unije C-81/19 u predmetu SB Banca Transilvania i u vezi s tim pozivanje na shvaćanje izraženo u toj presudi. Ovo jer, suprotno navodima žalbe, u tom dijelu, odredbe predmetnih ugovora o kreditu nisu isključene od ocjene nepoštenosti. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pitanje iz žalbe predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

 

21. Neosnovano se navodima žalbe osporava aktivna legitimacija tužiteljice. Ovo jer iz podataka u spisu proizlazi da je rate uplaćivala tužiteljica, a činjenica da je novac za konačnu uplatu uzet od zajedničke ušteđevine, kako to navodi njezin suprug, ne umanje pravo tužiteljice na traženje isplate u ovom predmetu već to može biti samo osnova za neko eventualno potraživanje između samih supružnika. 

 

22. Isto tako valja reći da je sud valjanim, vrlo detaljnim, utemeljenim i jasnim razlozima obrazložio zbog čega i na temelju kojih dokaza zaključuje da tužiteljica ima status potrošača (točka 10/10.1. do 10.7. obrazloženja) sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. ZZP/03, odnosno da sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu nisu korištena za svrhu namijenjenu njenoj poslovnoj djelatnosti. Obrazloženje tog dijela pobijane odluke ovaj sud u cijelosti prihvaća i upućuje tuženika na isto kako bi se izbjeglo nepotrebno prepisivanje, a njegove navode žalbe u ovom dijelu ocjenjuje neosnovanim iz istih razloga kako mu je odgovorio i sud prvoga stupnja, bez potrebe odgovaranja na iste izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

23. Zbog rečenog je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom prava na koje uvodno ukazano donio zakonitu odluku. Pri tome na navode žalbe valja odgovoriti da je s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tuženik nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, te ZOO pa zbog toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

23 a. Pri tome glede početka tijeka zateznih kamata na pojedino precizirane iznose glavnice navode žalbe valja reći da tuženik tijekom postupka (ni nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, niti nakon što je primio pecizirani tužbeni zahtjev usklađen s danim nalazom) nije isticao da tijek zatezne kamate na pojedine od ukupnog iznosa glavnice nije pravilno zatražen. Naprotiv, tek u žalbi iznosi činjenični prigovor da datumi od kada se zahtjeva zatezna kamata ne odgovaraju datumima kada je tužiteljica stvarno izvršila uplate i time tuženik stekao sporni iznos. Kako to predstavlja novi činjenični prigovor, a iznošenje novih činjenica u žalbi nije dozvoljeno (čl. 352. st. 1. ZPP) to navode žalbe u ovom dijelu ovaj sud nije posebno razmatrao.

 

24. Zbog rečenog je glede glavnog zahtjeva odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

25. Glede žalbe na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik odluku o troškovima sadržanu u presudi, između ostalog, pobija iz razloga jer pogrešno drži da je zahtjev za naknadu troškova neosnovano prihvaćen. Troškovi tužitelja odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora i odnose se na troškove zastupanja po odvjetniku za određeno navedene i pravilno vrednovane parnične radnje (osim glede visine za pripremno ročište održano 25. siječnja 2021., o čemu će biti riječi) sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015.), troškove vještačenja i troškove sudskih pristojbi te je, suprotno navodima žalbe, sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP). Pri tome je zahtjev za naknadu troškova tužitelj pravilno stavio do završetka raspravljanja predajom troškovnika u spis na raspravi prije njezinog zaključenja (članak 164. stavak 3. ZPP), za koji nije bilo pretpostavki da ga se ne uzme u obzir i da se sukladno istom ne odluči. Naime, tuženik se neosnovano poziva na članak 106.a stavak 5. ZPP, jer se ne radi o podnesku koji su iznimno od stavka 1. toga članka, odvjetnici uvijek dužni podnositi u elektroničkom obliku.

 

26. Međutim, osnovano se žalbom tuženika pobija pravilnost visine troška priznatog za zastupanje na pripremnom ročištu. Za pripremno ročište održano 25. siječnja 2021. sud prvoga stupnja pravilno je, primjenom prava iz čl. 154. st. 2. u vezi s Tbr. 9/2. Tarife, tužiteljici smio priznati naknadu u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV (ukupno 625,00 kn), ali ne i više od tog iznosa, zbog čega je o troškovima odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke (čl. 380. točke 2. i 3. ZPP).

 

27. Na žalbene navode vezane uz naknadu troškova postupka u odnosu na iznos za koji je tužbeni zahtjev smanjen (djelomično povlačenje tužbe), valja reći da tuženik nema pravo na naknadu troškova u donosu na taj dio, iako je u tom dijelu formalno uspio, jer je do smanjenja došlo unutar istog tarifnog razreda, sve sukladno obvezujućem pravnom shvaćanju s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021.

 

28. Kako je tuženik sa žalbom uspio u neznatnom dijelu i to same odluke o troškovima postupka to mu nije priznat trošak sastava žalbe (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

U Zagrebu 21. ožujka 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.