1

Poslovni broj 21 Gž-3568/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 21 Gž-3568/2022-2

 

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz P., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. Š., S. Š. i A. B. u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3422/17-48 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3422/17-48 od 14. srpnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužitelju dosuđeno preko iznosa od 10.000,00 kn/1.327,23 eura[1] do iznosa od 30.575,00 kn/4.058,00 eura i u dijelu dosuđenog parničnog troška preko iznosa od 8.000,00 kn / 1.061,78 eura do iznosa od 17.033,50 kn/ 2.260,73 eura.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupno iznos od 30.575,00 kn i to iznos od 24.075,00 kn sa zateznom kamatom od 7. srpnja 2017. pa do isplate te iznos od 6.500,00 kn sa zateznom kamatom od 23. lipnja 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 17.033,50 kn sa zateznom kamatom od 14. srpnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (toč. I. izreke), a odbijen je ostali dio zahtjeva u iznosu od 3.500,00 kn kao i zahtjev za isplatu kamata na dosuđeni iznos glavnice od 6.500,00 kn za razdoblje od 7. srpnja 2017. pa do 22. lipnja 2020. (toč. II. izreke).

 

2. Protiv navedene presude pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos preko 10.000,00 kn i u dijelu dosuđenog parničnog troška preko iznosa od 8.000,00 kn žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka kao žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje; ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala kada je 5. ožujka 2016. stradao u prometnoj nezgodi kao putnik u vozilu koji je bio osiguran kod tuženika.

 

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi. Nadalje, nije utvrđeno da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP, koju povredu tuženik u žalbi ističe navodeći da osporava odluku suda u dijelu u kojem je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe. Prvostupanjski sud je za svoju odluku kojom je dopustio preinaku dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja.

 

7. Nije sporno da se 5. ožujka 2016.dogodila prometna nesreća u kojoj je kao putnik u vozilu reg. oznaka KC-… sudjelovao i tužitelj, da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj ozlijeđen i da mu je tuženik na ime naknade štete isplatio iznos od 12.425,00 kn.

 

8. Provedenim medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku stalnom sudskom vještaku dr. A. Č., specijalisti opće kirurgije i hitne medicine (list 314 do 322 i 343 spisa) prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj zadobio natučenje glave, ozljedu gornje vijeđe lijevog oka, prijelome trećeg i četvrtog vratnog kralješka s pomakom ulomaka, natučenje prsnog i slabinskog dijela kralježnice te natučenje trbuha i lijevog koljena. Prvostupanjski sud je na temelju liječničkog vještačenja utvrdio postojanje 10%-tne invalidnosti tužitelja koje se ogleda u trajnim bolovima vrata i ograničenim kretnjama vratne kralježnice time da su bolovi izraženiji kod prisilnih položaja glave, da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 4 dana, srednje jakog intenziteta 2 tjedna i slabijeg intenziteta 6 tjedana, da je pretrpio primarni strah u trenutku tjelesnog ozljeđivanja, dok je sekundarni strah jakog intenziteta trpio 2 dana, srednjeg intenziteta 2 tjedna, a strah slabijeg intenziteta 6 tjedana.

 

9. Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 1100. st. 1. ZOO i kriterije propisane istom odredbom ocijenio da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u ukupnom iznosu od 39.500,00 kn. Pri tome je prvostupanjski sud imao u vidu da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja imao 22 godine, pa se po prirodnom tijeku stvari može očekivati da će duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti osjećati još dugi niz godina, da je tužitelj tijekom liječenja podvrgnut RTG i FSVK snimanjima, da je odlazio na kontrolne i specijalističke preglede, da je nosio imobilizacije, provodio fizikalnu terapiju (također i kroz boravak u Varaždinskim toplicama u razdoblju od 1. do 22. rujna 2016.) i uzimao medikamente, uzeo je u obzir jačinu i trajanje fizičkih bolova i straha kako su opisani u nalazu i mišljenju liječnika vještaka.

 

10. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a prema stavku 2. istog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

11. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje; ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."

 

12. Stoga, imajući u vidu zauzeto pravno shvaćanje, u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete, imajući u vidu okolnosti samoga slučaja, jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli i straha, način na koji se iste očituju, vrijeme čekanja na naknadu, kao i značenje povrijeđenog dobra i cilj kojemu služi ta naknada na način da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO, i prema shvaćanju ovog suda pravična naknada u iznosu od 39.500,00 kn bi u svojoj ukupnosti predstavljala primjereno zadovoljenje u smislu navedenog propisa. Suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju ocjenu prvostupanjskog suda.

 

13. Pri tome treba naglasiti da pretrpljene fizičke boli, različiti oblici duševnih boli i strah nisu samostalni oblik povrede prava osobnosti već su to kriteriji koji zajedno s ostalim okolnostima slučaja utječu na ocjenu suda u kojoj mjeri je pravo osobnosti povrijeđeno.

 

14. Nadalje, provedenim vještačenjem utvrđeno je da je za vrijeme liječenja kod kuće tužitelju bila potrebna tuđa pomoć za održavanje osobne higijene, nabavke, pripremanja hrane i za uobičajene kućanske poslove i to 2 mjeseca po 4 sata dnevno a zatim 2 mjeseca po 2 sata dnevno, a kako nije sporno da su takvu pomoć tužitelju pružali ukućani, za jedan sat pomoći prvostupanjski sud je utvrdio osnovanom naknada u iznosu od 20,00 kn, pa je tužitelju s te osnove pravilnom primjenom čl. 223. ZPP u vezi s čl. 1095. ZOO te uz primjenu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP utvrđen kao osnovan iznos od 3.500,00 kn.

 

15. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužitelju utvrdio osnovanim zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 43.000,00 kn (neimovinska i imovinska šteta), a po odbitku nesporno isplaćenog iznosa od 12.425,00 kn, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju ukupan iznos od 30.575,00 kn, dok je ostali dio zahtjeva u iznosu od 3.500,00 kn odbio kao neosnovan, a za svoj zaključak je dao valjane razloge pa suprotni žalbeni navodi tuženika isti nisu doveli u pitanje. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ocijenio kao pravno neodlučnim okolnost etiliziranosti tužitelja kao putnika.

 

16. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na istaknuti prigovor zastare, a s obzirom na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (podnesak tužitelja od 23. lipnja 2020.), valja reći kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.). Nadalje, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III-2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, br. 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, s rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5678/2012; te predmeti ESLJP Osu protiv Italije, br. 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, br. 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).

 

17. Imajući u vidu izložena načelna shvaćanja i pravne standarde, u konkretnom slučaju činjenica da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva 15. od 23. lipnja 2020., a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., kojima su, kako je prethodno navedeno, do tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima), podignuti u odnosu na 2002. za 50% te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja), a koju činjenicu (izmjena Orijentacijskih kriterija) tužitelj u trenutku podnošenja tužbe 4. prosinca 2017., evidentno nije mogao predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjevu u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriteriji koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao. Slijedom navedenih razloga, računanje početka tijeka zastarnog roka iz odredbe čl. 230. st. i 2. ZOO, za povećani dio tužbenog zahtjeva od dana preinake tužbe (od 23. lipnja 2020.), bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06). Stoga je prigovor zastare, neosnovan.

 

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud nepravilno dosudio troškove 7 obrazloženih podnesaka s obzirom da je tužitelju sukladno Tbr. 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i dr.) priznat trošak odštetnog zahtjeva te mu je primjenom Tbr. 8.1. Tarife priznat trošak sastava podneska od 21. ožujka 2018., 30. listopada 2018., 28. svibnja 2021. i 15. veljače 2022., a trošak sastava podneska od 23. lipnja 2020 mu je priznat primjenom Tbr. 8. 3. Tarife.

 

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

 

20. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 21. ožujka 2023.

 

   Predsjednica vijeća:

  Vesna Žulj, v.r.