1                            Poslovni broj: Gž-100/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-100/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića, kao predsjednika vijeća, Marije Sošić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. P. (OIB: …) iz S., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika L. banke d.d. L., (OIB: …) zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-1510/20-9 od 3. prosinca 2021.Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-1510/20-11 od 9. prosinca 2021., u sjednici održanoj 20. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća, dok se u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1510/2020 od 3. prosinca 2021. ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-1510/20-11 od 9. prosinca 2021.:

- preinačuje u dijelu odluke o kamatama i troškovima postupka sadržane u alineji 2. izreke i u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku L. banci d.d. L. isplatiti tužiteljici R. P. kamate na iznos od 50.921,50 eura za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 13. ožujka 2020. po stopi koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na deviznu štednju po viđenju na tu valutu, dok se u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev za plaćanje kamata u tom razdoblju (zahtjev za plaćanje zateznih kamata).

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.671,84 eura[1]/35.200,00 kuna sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.",

- potvrđuje u alineji 1. izreke u cijelosti i u preostalom dijelu alineje 2. izreke (radi isplate iznosa od 15.338,76 eura s kamatama kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi te iznosa od 50.921,50 eura s kamatama u razdoblju od 24. svibnja 1991. do 31. prosinca 2001. i u razdoblju od 14. ožujka 2020. do isplate kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi).

 

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 15.338,76 eura sa zateznim kamatama koje je tuženik plaćao u mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci na iznos od 30.000,00 njemačkih maraka od 24. svibnja 1991. pa do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 13. ožujka 2020. sa kamatom koju banke plaćaju u Gradu Zagrebu kao mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci na iznos od 15.338,76 eura te od 14. ožujka 2020. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te kunsku protuvrijednost iznosa od 50.921,50 eura sa zateznim kamatama po stopi koju je tuženik plaćao u mjestu ispunjenja za devizne štedne uloge po viđenju na iznos od 99.593,80 njemačkih maraka od 24. svibnja 1991. do 31. prosinca 2001., od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007. sa zateznim kamatama na iznos od 50.921,50 eura po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na deviznu štednju po viđenju na tu valutu, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 36.500,00 kuna sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2021. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate sve u roku od 15 dana.

 

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da prvostupanjska presuda nema razloga o prigovoru tuženika koji se odnosi na predmet ispunjenja obveze u smislu članka 307. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: ZOO/91) i na zakašnjenje vjerovnika iz članaka 325. i 326. ZOO/91.

 

2.1. Posebno se poziva na Slovenski zakon o načinu izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 60642/08 (Uradni list Republike Slovenije broj 48/2015) koji predstavlja provedbeni zakon u predmetu A..

 

2.2. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava odnosno zbog pogrešne primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa). S obzirom da je tužiteljica naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 503.577,90 kuna, pravilnom primjenom Tbr. 7.1 Tarife odvjetnik ima pravo na nagradu od 504 boda, pa je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužiteljici trošak sastava tužbe i ostale radnje u postupku iznosu od 5.300,00 kuna a posljedično je pogrešno obračunat i porez na dodanu vrijednost.

 

2.3. Žalbeni je prijedlog da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se pobijana presuda preinači prema navodima žalbe na način da u pobijanom dijelu odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te tuženiku dosudi parnični trošak kao i trošak žalbe u iznosu od 12.875,00 kuna.

 

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Tuženikova žalba je djelomično osnovana i to samo protiv dijela odluke o kamatama i troškovima postupka.

 

5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za isplatu deviznih sredstava deponiranih na temelju Sporazuma o oročavanju deviznog štednog uloga od 18. veljače 1984. za koji je predniku tužiteljice izdana štedna knjižica L. banke d.d., broj računa … koja je štednja bila oročena na 36 mjeseci dana 18. veljače 1984. sa saldom koji je na dan 23. svibnja 1991. iznosio 30.000,00 njemačkih maraka što je jednako iznosu od 15.338,76 eura prema konverziji njemačkih maraka u euro na dan 1. siječnja 2002., kao i deviznog novčanog depozita po viđenju za koji mu je izdana devizna štedna knjižica L. banke d.d., broj računa … sa saldom koji je na dan 23. svibnja 1991. iznosio 99.593,80 njemačkih maraka što je jednako iznosu od 50.921,50 eura prema konverziji njemačkih maraka u euro na dan 1. siječnja 2002., pa tužiteljica zahtijeva isplatu navedenog iznosa s pripadajućim ugovorenim i zateznima kamatama.

 

6. Prvostupanjskom je presudom tužiteljici dosuđena kunska protuvrijednost iznosa od 15.338,76 eura s zateznim kamatama koje je tuženik plaćao u mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci na iznos od 30.000,00 njemačkih maraka od 24. svibnja 1991. do 31. prosinca 2001.; od 1. siječnja 2002. do 13. ožujka 2020. sa kamatom koju banke plaćaju u Gradu Zagrebu kao mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci, a od 14. ožujka 2020. do isplate s pripadajućim zateznim kamatama te kunsku protuvrijednost iznosa od 50.921,50 eura sa zateznim kamatama po stopi koju je tuženik plaćao u mjestu ispunjenja za devizne štedne uloge po viđenju na iznos od 99.593,80 njemačkih maraka od 24. svibnja 1991. do 31. prosinca 2001.; od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007. sa zateznim kamatama na iznos od 50.921,50 eura po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na deviznu štednju po viđenju na tu valutu, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate s pripadajućim zateznim kamatama.

 

6.1. U odnosu na zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 15.338,76 eura po osnovi oročenog štednog uloga temeljem Sporazuma o oročavanju deviznog štednog uloga dana 18. veljače 1984. prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica kao pravna sljednica S. T. podnijela tužbu sudu 13. ožujka 2020. kojom traži povrat sredstava pa se taj dan podnošenja tužbe ima smatrati danom raskida Ugovora o oročenom deviznom štednom ulogu te su raskidom ugovora oročena sredstva postala novčani depozit po viđenju s kojim deponent ima pravo raspolagati u cijelosti ili dijelom salda u svakom trenutku pa je tuženik dužan tužiteljici isplatiti utuženu tražbinu u cijelosti. Utvrđuje da tužiteljici pripadaju ugovorne kamate po stopi propisanoj zakonom od 24. svibnja 1991. (posljednji iskazani saldo na štednoj knjižici) do 13. ožujka 2020. kada počinju teći zatezne kamate.

 

6.2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa kunske protuvrijednosti od 50.921,50 eura po osnovi štednog uloga po viđenju zaključuje da se radi o ugovornom odnosu koji je reguliran ugovornim odredbama i Zakonom o obveznim odnosima pa je u tom smislu naloženo tuženiku kao depozitaru isplatiti tužiteljici kao deponentu cjelokupni iznos pologa prema odredbi članka 1038. ZOO/91. Na dosuđeni iznos priznata je i zatezna kamata po stopi koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na devizne štedne uloge po viđenju prema odredbi članka 399. ZOO/91 za razdoblje od 24. svibnja 1991. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi prema članku 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO/05).

 

6.3. Prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim i prigovor tuženika da tražbina nije dospjela te da je oročeni novčani depozit i dalje neopozivo oročen kao i prigovor tuženika o neiskorištavanju pravnog sredstva propisanog provedbenim zakonom u slučaju A. (dalje: Slovenski zakon). Utvrđuje da ni sam Slovenski zakon ne prekludira nositelja potraživanja po osnovi stare devizne štednje na isplatu oročene ili a vista štednje niti štediša gubi pravo na isplatu svoje štednje ukoliko nije podnio zahtjev za verifikaciju nadležnom tijelu (a to je Sklad Republike Slovenije za nasledstvo).

 

7. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda i dodatno pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka, one na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. u vezi s člankom 354. stavak 2. ZPP), kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovoga suda da je odluka suda prvog stupnja u pretežitom dijelu pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o kamatama i troškovima postupka.

 

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proturječno ni nejasno niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

8.1. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP na način da je sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je dosudio tužiteljici zatezne kamate od 24. svibnja 1991., iako je tužiteljica potraživala ugovorne kamate. Iako je prvostupanjski sud u izreci presude naveo da se radi o zateznim kamatama, dalje u izreci se navodi „koju je tužena plaćala u mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci na iznos od 30.000,00 njemačkih maraka tekućom od 24. svibnja 1991. pa do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. pa do 13. ožujka 2020. sa kamatom koju banke plaćaju u Gradu Zagrebu kao mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci“. Iz obrazloženja presude također proizlazi da se radi o ugovornoj kamati (točka 19. obrazloženja), kao i da su zatezne kamate dosuđene od dana podnošenja tužbe pa su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

 

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

 

9. Nije stoga ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a u pogledu odluke o glavnoj stvari ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. U ovom postupku nije sporno da je prednik tužiteljice S. T. bio vlasnik štedne knjižice s deviznim depozitom po viđenju i štedne knjižice na oročenu štednju kod tuženika, a koja potraživanja je tužiteljica naslijedila temeljem rješenja o nasljeđivanju. Nesporno je i da tuženik nije tužiteljici ni njezinom predniku isplatio navedene štednje.

 

11. Sporno je i dalje je li mjerodavno pravo Republike Slovenije pri čemu se žalitelj i nadalje poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 60642/08 te na Slovenski zakon, odnosno postavlja se pitanje je li tužiteljica bila dužna najprije podnijeti zahtjev za verifikaciju prema odredbama tog zakona a koji bi bila dužna podnijeti do 31. prosinca 2017. Također je sporno je li tužiteljica bila ovlaštena postaviti tužbeni zahtjev u kunskoj protuvrijednosti te od kada ima pravo na kamate i ima li pravo na ugovorne kamate ili zatezne kamate. 

 

12. I prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je u ovom predmetu mjerodavno pravo Republike Hrvatske, koje pravo je prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari i primijenio. Budući da stranke nisu izabrale mjerodavno pravo što im je omogućeno odredbom članka 19. Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., dalje: ZRSZ), to se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 20. ZRSZ (pravni odnos koji je predmet ovoga spora nastao je prije stupanja na snagu Zakona o međunarodnom privatnom pravu - „Narodne novine“ broj 101/2017.). Navedenom odredbom određeno je da ukoliko nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo kao mjerodavno pravo za ugovore, kao mjerodavno pravo primjenjuje se pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca. Kako je tuženik banka koja je u vrijeme zasnivanja pravnog odnosa između stranaka imala svoje predstavništvo u Republici Hrvatskoj a ugovorni odnos između stranaka nastao je upravo u okviru poslovanja tog predstavništva tuženika, odnosno kako je ugovor sklopljen u predstavništvu tuženika u Republici Hrvatskoj gdje je i mjesto izvršenja ugovora, u konkretnom slučaju postoje posebne okolnosti predviđene odredbom članka 20. ZRSZ koje upravo upućuju (po kriteriju najbliže veze) na mjerodavno pravo Republike Hrvatske iako tuženik ima sjedište u Republici Sloveniji.

 

12.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio neosnovanim prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju prema presudi Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetu A. i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Makedonije br. 60642/08 od 16. srpnja 2014. imaju primijeniti odredbe slovenskog prava. Naime, u navedenoj je presudi navedeno da je obveza države (Republike Slovenije) vratiti cjelokupnu staru deviznu štednju štedišama pod istim uvjetima pod kojima je takvu štednju vratila onima koji su je imali u slovenskim podružnicama Ljubljanske banke te u tom cilju treba izmijeniti i zakonodavstvo. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik je pravna osoba - L. banka d.d. (a ne Republika Slovenija) koja je u vrijeme zasnivanja predmetnog pravnog odnosa imala na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo iz čijeg je poslovanja i nastala obveza te se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe hrvatskog prava. Između stranaka, kako je to ranije navedeno, sklopljen je ugovorni obveznopravni odnos ugovorom o novčanom depozitu čime su banci dana određena sredstva od strane prednika tužiteljice koje je tuženik dužan vratiti prema uvjetima predviđenim ugovorom pa je tužiteljica ovlaštena prvenstveno od druge ugovorne strane, ovdje tuženika, potraživati navedena sredstva.

 

12.2. Zaključno, neosnovano je i pozivanje tuženika da bi tužiteljici konkretnu obvezu trebala ispuniti Republika Slovenija s obzirom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu A. i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Makedonije br. 60642/08 od 16. srpnja 2014., budući da je obveza Republike Slovenije samo supsidijarnog karaktera pa kao takva ne utječe na primarnu obvezu tuženika da ispuni svoje obveze prema tužiteljici.

 

12.3. Stoga nije postojala ni obveza tužiteljice podnošenja zahtjeva za verifikaciju nadležnom slovenskom tijelu zaključno s nadnevkom 31. prosinca 2017.

 

13. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev izražen u kunskoj protuvrijednosti deviznih sredstava. Pravilno je prvostupanjski sud trebao dosuditi tužiteljici novčane iznose u stranoj valuti. Naime, tužiteljica nije mogla tražbinu koja je prema zakonu glasila na plaćanje u stranoj valuti jednostrano pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti ili u protuvrijednosti te strane valute u domaćoj valuti. Ovo iz razloga što se prema mjerodavnoj odredbi članka 307. stavka 1. ZOO/91 ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Zato je tužiteljici, pravilnom primjenom materijalnog prava umjesto dosuđene protuvrijednosti strane valute u domaćoj valuti, trebalo dosuditi iznos u stranoj valuti. Međutim, s obzirom na to da je uvođenjem eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. plaćanje ionako moguće izvršiti samo u eurima, u tom dijelu nije bilo potrebe preinačiti presudu.

 

14. U odnosu na isplatu iznosa od 15.338,76 eura koji se odnosi na oročenu štednju pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o oročenom deviznom štednom ulogu koji su stranke sklopile na rok od 36 mjeseci. Dakle, radi se o ugovoru o oročenoj štednji koji se automatski produžavao pa tužiteljica ima pravo prema odredbi članka 358. stavka 6. ZOO/91 zahtijevati od tuženika vraćanje glavnice i plaćanje ugovorenih kamata dospjelih prije otkaza ugovora, a koji ugovor je pravilno utvrdio raskinutim danom podnošenja tužbe, kao što je i pravilno utvrdio da je time predmetni ugovor o oročenoj deviznoj štednji postao novčani depozit po viđenju (članak 1038. stavak 2. ZOO/91) s kojim deponent ima pravo raspolagati u svakom trenutku tako da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti utuženu tražbinu u cijelosti.  

14.1. Prema odredbi članka 1042. stavka 1. ZOO/91 banka plaća kamatu na sredstva koja su kod nje deponirana, koja kamata se utvrđuje ugovorom o deponiranju sredstava, a ako ugovorom nije ništa predviđeno plaća se zakonska kamata, kako to propisuje stavak 2. citiranog članka. 

 

14.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici kamate koje je tuženik plaćao u mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci na iznos od 30.000,00 njemačkih maraka od 24. svibnja 1991. do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 13. ožujka 2020. s kamatama koje banke plaćaju u Gradu Zagrebu kao mjestu ispunjenja na oročenu štednju iznad 36 mjeseci na iznos od 15.338,76 eura te od 14. ožujka 2020. (kada je tuženik došao u zakašnjenje) zatezne kamate, odnosno pravilno su dosuđene  tužiteljici ugovorne kamate od 24. svibnja 1991. kada je nesporno utvrđen posljednji iskazani saldo na štednoj knjižici.

 

14.3. Iako su u alineji 1. izreke presude navedene zatezne kamate, iz same definicije kamata kao i obrazloženja proizlazi da kamate na dosuđeni iznos od 15.338,76 eura od 24. svibnja 1991. do 13. ožujka 2020. nisu zatezne kamate zbog zakašnjenja kako to neosnovano ističe žalitelj, već kamate koje banka plaća na sredstva koja su kod nje deponirana, a prema članku 1042. stavka 1. ZOO/91.

 

15. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužiteljici i iznos od 50.921,50 eura koji se odnosi na štednju po viđenju s kamatama prema odredbama članaka 1045. ZOO/91 i 399. stavka 3. ZOO/91 po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju pa je pravilno dosudio tužiteljici kamate koje su se u mjestu ispunjenja plaćale na štedne uloge po viđenju u razdoblju od 24. svibnja 1991. do 31. prosinca 2007.

 

15.1. To međutim nisu zatezne kamate, već ugovorne kamate na štedni ulog po viđenju. Tužiteljica nije dokazala suprotno, odnosno da nije određena stopa tih kamata u smislu članka 399. stavka 2. ZOO/91 pa se ne može primijeniti ni članak 26. stavak 3. ZOO/05 prema kojemu bi između stranaka vrijedila kamatna stopa u visini četvrtine stope zateznih kamata, već se sve do dospjelosti (do podnošenja tužbe 13. ožujka 2020.) imaju primijeniti kamate po viđenju koje i ako ih banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju, a od 14. ožujka 2020. tuženik duguje zatezne kamate jer je od tada u zakašnjenju.

 

16. Tužiteljica naime tijekom postupka nije dokazala da bi ona (ili ranije njezin prednik) tuženika pozvala, usmeno, pisano ili izvansudskom opomenom na ispunjenje obveze pa je i obveza za isplatu po štednom ulogu po viđenju dospjela tek podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari. Budući da je tuženik pao u zakašnjenje podnošenjem tužbe, tek od tada tužiteljica ima pravo potraživati isplatu zateznih kamata. Zbog navedenog je u tom dijelu valjalo preinačiti pobijanu presudu prema članku 373. točki 3. ZPP i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u dijelu isplate zateznih kamata do 13. ožujka 2020.

 

17. Tuženik stoga neosnovano smatra da je depozit i dalje neopozivo uročen, kao i da je tužiteljica na bilo koji način došla u zakašnjenje kao vjerovnik prema članku 325. stavcima 1. i 2. ZOO/91 (tuženik nije ni tvrdio da joj je on ili netko treći nudio ispunjenje ili da ga je svojim ponašanjem spriječila) pa slijedom toga nisu prestale teći kamate.

18. Slijedom navedenog, kako je u preostalom dijelu pobijane presude u pogledu glavne stvari i kamata prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik a ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te prema članku 368.1. stavku 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

19. Osnovani su međutim žalbeni navodi tuženika i u odnosu na dosuđene parnične troškove postupka. Osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno obračunao vrijednost nagrade za poduzete radnje. Vrijednost predmeta spora iznosi 503.577,90 kuna (kunska protuvrijednost u vrijeme podnošenja tužbe iznosa od 66.260,26 kuna koliko iznosi ukupna glavnica tužbenog zahtjeva) pa pravilnom primjenom Tarife tužiteljica ima pravo potraživati po poduzetoj radnji 504 boda, a ne 530 kako joj je to pogrešno dosudio prvostupanjski sud. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici trebalo priznati trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7.1. 5.040,00 kuna, za zastupanje na ročištu 21. siječnja 2021. prema Tbr. 9.1. 5. 040,00 kuna, za sastav podneska od 13. listopada 2021. prema Tbr. 8.1. 5.040,00 kuna te za zastupanje na ročištu 21. listopada 2021. prema Tbr. 9.1. 5.040,00 kuna, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% iznosi 25.200,00 kuna. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna i presudu u iznosu od 5.000,00 kuna, tako da joj je konačno dosuđen trošak u iznosu od 35.200,00 kuna/4.671,84 eura.

 

19. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju članka 166. stavka 1. u svezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP, budući da tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari (članak 35. ZPP) niti je on stranka koja u ovoj parnici ima pravo na naknadu troškova postupka (zbog potpunog neuspjeha u pogledu glavne stvari).

 

20. Iz svih navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 373. točke 3. te 166. stavka 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Puli 20. ožujka 2023.

 

Predsjednik vijeća

 

Igor Rakić