Poslovni broj: 26 Gž Ovr-1811/2021

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 26 Gž Ovr-655/2023-2

 

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u R., protiv ovršenika N. M. iz R., OIB: …, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1571/2021 od 17. prosinca 2021., 30. ožujka 2023.,

 

 

r i j e š i o j e

 

I. Odbija se žalba ovršenika N. M. kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1571/2021 od 17. prosinca 2021., izvan žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

 

II. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem je na temelju ovršne isprave- rješenja uprave, Područnog ureda R., Klasa: UP/I-415-01/06-01/17, Ur.br.: 513-07-08-08/08-06 od 8. svibnja 2008., Klasa: UP/I-410-20/004-01/02207, Ur.br.: 513-07-08-06/2004-03 od 11. listopada 2004., određena ovrha radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice u iznosu od 336.146,21 kuna (glavnica 124.585,59 kuna i obračunate kamate na dan 31. prosinca 2020. u iznosu od 211.560,62 kuna), zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos glavnice od 1. siječnja 2020. pa do isplate, te troškovima postupka određenih rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2689/09 u iznosu od 2.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 16. rujna 2009. do isplate, kao i troškovima ovog ovršnog postupka koje je sud odmjerio u iznosu od 2.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi, pa do isplate, sve to na nekretninama vlasništvo ovršenika, upisanima u z.k.ul.br. 1504 k.o. V., i to k.č.br. 1567/1, 1567/2, 1568/1 i 1568/2, i to zabilježbom ovrhe na tim nekretninama u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditeljice iz iznosa dobivenog prodajom.

 

2. Protiv navedenog rješenja žali se ovršenik iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje OZ), pobijajući rješenje o ovrsi i iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 5., 7. i 11. OZ-a, pozivom i na čl. 80.b OZ-a. Predlaže rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 6.250,00 kuna uz 25% PDV-a (1.562,50 kuna) te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.855,00 kuna.

 

3. Žalba ovršenika nije osnovana.

 

4. Ovaj sud je primjenom odredbe čl. 50. st. 5. OZ-a ispitao pobijanu odluku u odnosu na razloge iz st. 1. toč. 1., 3. i 5. istog članka, kao i u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede ovršnog postupka kada se na njih tako pazi prema odredbama Zakona o parničnom postupku te je ocijenio da ne postoji niti jedan od razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti, a koji bi doveli u pitanje opstojnost pobijanog rješenja o ovrsi.

 

5. Ovršenik u žalbi ukazuje na nezakonitost pobijanog rješenja, ističući kako prijedlog za ovrhu nije podnesen na propisanom obrascu, slijedom čega ga je valjalo odbaciti, tvrdeći da je postavljeni ovršni zahtjev nerazumljiv, da je ovrhovoditeljica protivno čl. 31. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), uglavničila zatezne kamate, da ovrhovoditeljica nije naznačila tijek zateznih kamata obračunatih na dan 31. prosinca 2020., niti je na bilo koji drugi način obrazložila iznos od 211.560,62 kuna, niti je iz prijedloga jasan tijek kamata i zatraženi trošak, prigovarajući tome da bi prodaja navedenih nekretnina narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditeljice, uz tvrdnju da ovrhovoditeljica nije učinila vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se njezina tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, a da je vrijednost tražbine koja se namiruje, nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnina na kojima je ovrha određena. Ovršenik žalbenim navodima ističe da je nastupila zastara tražbina o kojima je odlučeno predmetnim ovršnim ispravama te da ovrhovoditeljica nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju predmetnih ovršnih isprava, a da je  i protekao rok u kojem po zakonu ovrhovoditeljica može tražiti ovrhu.

 

6. Postupak u ovom predmetu pokrenut je prijedlogom ovrhovoditeljice za ovrhu na nekretninama ovršenika od 22. studenog 2021., na temelju ovršne isprave – rješenja uprave, u svezi kojeg je, prethodno, rješenjem o osiguranju istoga suda, poslovni broj Ovr-.2689/09 od 16. rujna 2009., po prijedlogu ovrhovoditeljice,određeno osiguranje predmetne novčane tražbine ovrhovoditeljice u ukupnom iznosu od 220.530,84 kuna, zajedno s propadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos glavnice od 107.993,72 kuna, od 23. prosinca 2008. do isplate, a na iznos od 16.591,87 kuna, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2008. do isplate, te troškovima postupka osiguranja u iznosu od 2.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2009. do isplate, prisilnim zasnivanjem založnog prava na istim nekretninama ovršenika, koje pravo zaloga je na temelju navedenog rješenja i upisano u zemljišne knjige.

 

7. Dakle, iz izloženog proizlazi da ovršnu ispravu u konkretnom slučaju predstavlja rješenje uprave, na temelju kojeg ovrhovoditeljica ima upisano založno pravo na nekretninama ovršenika koje su predmetom i ove ovrhe.

 

8. Kako je na nekretninama na kojima je određena ovrha, ovrhovoditeljica  upisala založno pravo, neosnovano ovršenik smatra da je odluka suda prvog stupnja pogrešna, pozivom na narušenu pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditeljice, uz daljnju tvrdnju da ovrhovoditeljica nije učinila vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se njezina tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, a da je vrijednost tražbine koja se namiruje, nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnina na kojima je ovrha određena.

 

9. Naime, u slučaju kada ovrhovoditelj ima upisano založno pravo na nekretninama na kojima traži određivanje ovrhe, tada nema mjesta primjeni odredbe čl. 80.b st. 2. i 3. OZ-a. Ovakav pravni stav, kojeg prihvaća i ovaj sud, zauzet je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2020. (Su-IV-87/2022), na kojem je bilo postavljeno pravno pitanje koje glasi: „Da li žalbene navode ovršenika o narušenoj pravičnoj ravnoteži pozivom na čl. 80.b Ovršnog zakona treba ocjenjivati primjenom čl. 80.b st. 3 istog Zakona i u slučaju kada je na nekretnini upisano založno pravo?“, te je prihvaćen zaključak da žalbene navode ovršenika o narušenoj pravičnoj ravnoteži pozivom na odredbu članka 80.b OZ-a ne treba ocjenjivati primjenom članka 80.b stavak 3. OZ-a u slučaju kada je na nekretnini upisano založno pravo.

 

10. Stoga, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i ostali žalbeni prigovori kojima ovršenik pozivom na odredbu čl. 80.b OZ-a, tvrdi da ovrhovoditeljica nije učinila vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se njezina tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, a da je vrijednost tražbine koja se namiruje, nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnina na kojima je ovrha određena.

 

11. Kako je u konkretnom slučaju, na temelju ovršne isprave – rješenja uprave (kojem rješenju ovršenik ne poriče svojstvo ovršne isprave, niti tvrdi da isto ne bi bilo podobna za ovrhu), rješenjem o osiguranju istoga suda, poslovni broj Ovr-.2689/09 od 16. rujna 2009., ovrhovoditeljica upisala založno pravo na nekretninama ovršenika, kako tijekom postupka ovršenik nije dostavio nikakav dokaz da je tražbinu koja proizlazi iz navedene ovršne isprave podmirio, to je i po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odredio predloženu ovrhu.

 

12. Pri tome, u odnosu na žalbene navode kojima ovršenik prigovara nedostatku aktivne legitimacije ovrhovoditeljice te osnovanosti i visini potraživanja (da je ovrhovoditeljica protivno čl. 31. ZOO-a uglavničila zatezne kamate, da ovrhovoditeljica nije obrazložila iznos od 211.560,62 kuna), valja navesti da isti sadržajno predstavljaju tzv. opozicijski prigovor u okviru žalbenih razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. OZ-a (o kojim žalbenim razlozima se ovrhovoditeljica nije očitovala u za to zakonom predviđenom roku), o kojim zakonskim žalbenim razlozima ovaj sud nije ovlašten odlučivati, budući se radi o žalbenim razlozima o kojima sukladno čl. 52. OZ-a, odlučuje prvostupanjski sud upućivanjem ovršenika na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Slijedom navedenog, o žalbi ovršenika valjalo je odlučivati izvan navedenih žalbenih razloga.

 

13. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod da je potraživanje ovrhovoditeljice u zastari, i ovdje se sadržajno radi o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a, a radi kojeg žalbenog razloga je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Ovr-1571/2021 od 13. veljače 2023. (list 26-27 spisa), već uputio ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Temeljem navedenog, valjalo je o žalbi ovršenika odlučivati i izvan navedenog žalbenog razloga (čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a).

 

14. Ovršenik prigovora i tome da je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha, čime upire na žalbeni razlog iz čl. 51. st. 1. toč. 5. OZ-a. Međutim, taj žalbeni razlog odnosi se na situacije u kojima je zakonom propisan prekluzivni rok za pokretanje ovrhe, što ovdje nije slučaj, jer za ovrhu tražbine ovrhovoditeljice koja je predmetom ove ovrhe, nije propisan nikakav rok za pokretanje ovrhe, protekom kojega bi ovrhovoditeljica izgubila pravo na ovrhu.

 

15. Suprotno žalbenim navodima ovršenika, postavljeni ovršni zahtjev nije nerazumljiv. To stoga što je u ovršnom zahtjevu određeno naznačena tražbina čije se ostvarenje traži, s jasnom naznakom potraživanja glavnice i zateznih kamata te njihovog tijeka, kao i jasnom naznakom zatraženog troška, čime isti sadrži sve propisano odredbom čl. 39. OZ-a, dok to što je trošak rješenjem o ovrsi odmjeren u drugom, manjem iznosu od zatraženog, ne čini ovršni zahtjev nerazumljivim.

 

16. U odnosu na žalbene navode kojima ovršenik prigovara da prijedlog za ovrhu nije podnesen na propisanom obrascu, valja obrazložiti da navedeni žalbeni prigovori u ovom stupnju postupka nisu od odlučnog značaja, imajući u vidu da je prvostupanjski sud postupao po zaprimljenom prijedlogu za ovrhu, cijeneći da je takav prijedlog bio podoban za odlučivanje, radi čega o navedenom prigovoru više nema mjesta odlučivati. Pored navedenog, nedostavljanje prijedloga za ovrhu na propisanom obrascu, nema za posljedicu odbačaj prijedloga za ovrhu, jer takvo što nije propisano OZ-om, pri čemu posebno valja cijeniti kako i ustavnosudska praksa, a i praksa Europskog suda za ljudska prava, potiču sudove da ne podliježu pretjeranom formalizmu.

 

17. Pravilno je stoga sud prvog stupnja primjenio materijalno pravo nalazeći da su ispunjene sve pretpostavke za donošenje pobijanog rješenja.

 

18. I odluka o troškovima postupka je u smislu odredbe čl. 14. st. 4. OZ-a, pravilna i zakonita u osnovu i visini, koji trošak se odnosi na zastupanje ovrhovoditeljice po Općinsko državno odvjetništvo i to za trošak sastava prijedloga za ovrhu sukladno odredbama Tbr. 11. t. 1., i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa).

 

19. Stoga, kako je prvostupanjski sud predmetnu ovrhu na nekretninama ovršenika odredio na temelju ovršne isprave koja je postala ovršna, što ovršenik u žalbi posebno ne demantira, kako nije utvrđeno niti postojanje žalbenih razloga na koje temeljem odredbe čl. 50. st. 5. OZ-a ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje o ovrsi te odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

20. Na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Zagrebu 30. ožujka 2023.

 

 

Sutkinja:

Roberta Pandža, v.r.