Poslovni broj: Gž-1074/2022-2

1

 

 

Poslovni broj: Gž-1074/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Helene Poropat, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Igora Rakića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. J. T. iz B. V., F. A.. K. M. OIB:..., i 2. B. T. iz B. V., F. A.. K. M., OIB:..., oba zastupana po punomoćnici I. K., odvjetnici iz M., protiv tuženika O. B. V., B. V., O. sv. N., zastupane po punomoćniku Z. A., odvjetniku iz M., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: P-117/2021-16 od 24. svibnja 2022., ispravljene rješenjem poslovni broj: P-117/2021 od 7. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: P-117/2021-16 od 24. svibnja 2022., ispravljena rješenjem poslovni broj: P-117/2021 od 7. srpnja 2022.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog dijela postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom suda prvog stupnja, koja je ispravljena rješenjem poslovni broj: P-117/2021 od 7. srpnja 2022., u toč. I. izreke, prihvaćen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da su tužitelji J. T. pok. J., B. V., F. A.. K. M. (OIB:...,) i B. T. pok. J., F. A.. K. M. OIB:.. , vlasnici svaki za po ½ dijela k.č.br. 3996/1 upisane u zk. ul. 4340, k.o. B.-B. V. i to baš dijela zk. č. br. 3996/1 označenog slovima A-B-C-D-A, površine 27 m2, iskazanog na Skici od 28. 10. 2019. godine stalnog sudskog vještaka za geodeziju ing. geod. P. P., a od kojeg dijela će se temeljem ove presude i prijavnog lista formirati nova katastarska čestica koja će biti isključivo vlasništvo tužitelja, te su tužitelji ovlašteni temeljem ove presude i tog prijavnog lista u zemljišnim knjigama upisati svoje pravo vlasništva na toj novoformiranoj nekretnini, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika.“.

 

1.1.              U toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 20.756,25 kn kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

 

2.              Protiv te presude, pravovremenu i dopuštenu žalbu, putem punomoćnika, podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga. Navodi da je sud prvog stupnja u donošenju pobijane presude počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP), obzirom da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ukazuje da sud u obrazloženju presude uopće nije iznio razloge u odnosu na okolnost pasivne legitimacije tužene, obzirom da je pitanje pasivne legitimacije materijalno pravno pitanje na koje parnični sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud je temeljem iskaza tužitelja i svjedoka A. T. i V. T. izveo zaključak o istinitosti činjeničnih tvrdnji tužitelja, ali nije dao jasne i razumljive razloge zbog kojih je takve dokaze ocijenio životnim, logičnim i u bitnome suglasnim, te im poklonio vjeru. Isto tako sud nije ni ocijenio dio izvedenih dokaza koji svjedoče o činjenicama važnim za ovaj postupak, kao primjerice sadržaj rješenja o nasljeđivanju iza smrti J. T. pok. J. donesenog od strane Općinskog suda u Makarskoj pod poslovnim brojem: O-180/97, u dijelu koji se odnosi na sadržaj ostavine, a u kojem se utužena nekretnina ne navodi kao sastavni dio te ostavine. Sud je u donošenju pobijane presude počinio i bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a jer nije pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a, obzirom da uvjerenje o činjenicama koje je uzeo dokazanim nije izveo na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, jer je, kako je prethodno kazano, uopće izostala ocjena dokaza, njihova detaljna analiza, posebice materijalnih dokaza priloženih u spis, a iz interpretacije dijela iskaza svjedoka je posve jasno da je to učinjeno neobjektivno i selektivno s ciljem da im se prida značenje koje podržava istinitost tvrdnji tužitelja o relevantnim činjenicama zbog čega je sud pogrešno izveo zaključke o odlučnim činjenicama u ovoj pravnoj stvari, što je bilo od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke. Sud je pravilno utvrdio da bi se prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama Rev-2776/206 od 29. siječnja 2019. i Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019., a na tragu pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljuska prava (Trgo protiv Republike Hrvatske broj 35298/04; Radomilja i drugi protiv Hrvatske broj 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12/10), kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđanju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“  broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i da se to vrijeme računa do dana podnošenja tužbe kada prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske dosjedanje treba biti dovršeno. Iz daljnjih utvrđenja suda proizlazi da je u rok dosjedanja tužitelja uračunato i vrijeme od 17. studenog 1999. do podnošenja tužbe, što je posve pogrešno, obzirom da kod takvih nekretnina rok dosjedanja od 40 godina treba isteći u razdoblju od 1. siječnja 1997. kada je stupio na snagu ZV i 17. studenog 1999., kada je donesena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je odredba čl. 388. st. 3. ZV-a, ukinuta, a ako taj rok nije istekao do tada, onda se on računa od 8. listopada 1991. Ističe da sud nije utvrdio u kojem je točno periodu prednik tužitelja J. T. pok. J. stupio u posjed predmetne nekretnine i po kojem pravnom osnovu, a isto nije ni mogao jer u spisu ne prileži niti jedan jedini dokaz iz kojeg bi se nedvojbeno mogao izvesti zaključak da je sada pok. J. T. još od početka 20-og stoljeća uživao pošten i kontinuiran posjed predmetne nekretnine, već je u obrazloženju samo uopćeno naveo da su tužitelji osobno i putem svojih pravnih prednika nedvojbeno uživali pošten i kontinuiran posjed predmetnog dijela utužene nekretnine kroz zakonom određeno vrijeme od 40 godina, koji rok je potreban za stjecanje dosjelošću, a koja činjenica je odlučna za primjenu materijalnog prava za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Osim toga prvostupanjski sud uopće nije utvrdio ima li utuženo građevinsko zemljište pravni status izgrađenog ili neizgrađenog građevinskog zemljišta, obzirom da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da u naravi predmetna nekretnina predstavlja neuređeni dio zemljišta s kamenim polama. Smatra da je sud pogrešno zaključio da bi tužitelji i njihov prednik J. T. imali kvalificirani posjed spornog zemljišta koji bi do podnošenja tužbe izvršavali više od 40 godina, računajući i vrijeme prije 8. listopada 1991. (obzirom da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetog na sjednici održane 14. veljače 2019., pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu, moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe), jer takav zaključak ne proizlazi iz izvedenih dokaza, obzirom da nitko od saslušanih svjedoka u pogledu kvalitete posjeda utužene nekretnine nisu iznijeli nikakva saznanja, pa ni ona eventualno posredna, po čuvenju (ono što bi o tom prošlom događaju od drugog čuli) koja bi okolnosno bila konkretizirana u pogledu prednika tužitelja Jure Topića koji je započeo dosjedanje, kako je i po kojem osnovu uspostavio tu vlast, i dr.), odnosno kada su se stekli uvjeti nakon dovršenog dosjedanja da se stekne određeno pravo, pa sud prvog stupnja nije mogao ni izvesti zaključak da su isti iskazivali životno i logično, te u skladu sa ostalim dokazima izvedenim tijekom postupka, posebice iz razloga što su iskazi navedenih svjedoka u suprotnosti s utvrđenim stanjem, lokacijom i izgledom predmetne nekretnine na terenu, zbog čega im nije ni mogao pokloniti vjeru. Obzirom da je na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sud pogrešno primijenio i materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, pogrešna je i odluka o troškovima parničnog postupka. Predlaže usvajanje žalbe i preinačenje presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

 

3.              Sa žalbom je postupljeno sukladno čl. 359. ZPP-a.

 

4.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5.              Žalba tuženika nije osnovana.

 

6.                   Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su dosjelošću stekli pravo vlasništva svaki u ½ dijela na nekretnini zk. č. br. 3996/1 upisane u zk. ul. 4340, k.o. B.-B. V., i to baš dijela te nekretnine koji je označen slovima A-B-C-D-A, površine 27 m2, iskazanog na Skici od 28. listopada 2019. stalnog sudskog vještaka za geodeziju P. P., a od kojeg dijela će se temeljem ove presude i prijavnog lista formirati nova katastarska čestica koja će biti isključivo vlasništvo tužitelja te su tužitelji ovlašteni temeljem ove presude i tog prijavnog lista u zemljišnim knjigama upisati svoje pravo vlasništva na toj novoformiranoj nekretnini, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika.

 

7.              Presudom poslovni broj: P-3061/2019 od 27. kolovoza 2020. sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje da tužitelji nisu nedvojbeno dokazali da su upravo oni preko svojih pravnih prednika bili u nesmetanom, kontinuiranom i samostalnom posjedu dijela predmetne nekretnine koji je na skici vještaka mjernika P. P. od 29. listopada 2019. prikazan i označen slovima A-B-C-D-A, u promatranom razdoblju prije 6. travnja 1941., kao niti nakon 8. listopada 1991.

 

8.              Rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj: Gž-1332/2020-2 od 21. siječnja 2020. prihvaćena je žalba tužitelja, kao osnovana, ukinuta je presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj: P-3061/2019 od 27. kolovoza 2020. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje; uz obrazloženje da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi zauzeo stav da se predmetna nekretnina, obzirom da je na dan 8. listopada 1991. bila upisana kao općenarodna imovina, ne može steći dosjelošću posjedovanjem u razdoblju od podruštvovljenja do 8. listopada 1991., pa se u rok za stjecanje vlasništva na takvim nekretninama ne računa vrijeme proteklo prije tog datuma, osim ako je vrijeme dosjelosti bilo dovršeno do 6. travnja 1941. prema imovinskim propisima koji su u to vrijeme bili na snazi, koji stav je u neskladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava iskazanim u presudama Trgo protiv Hrvatske, Radomilja protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske, te praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako iz podataka u spisu proizlazi da je prednik tužitelja posjedovao spornu nekretnine i prije 8. listopada 1991. trebalo je ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u navedenim predmetima kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

9.              Pobijanom presudom sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje da se predmetno zemljište ranije ekonomski iskorištavalo na način kako su iskazivali saslušani svjedoci, te da se predmetno zemljište nalazilo u nesmetanom i kontinuiranom posjedu tužitelja i njihovih prednika još od početka 20. stoljeća, pa tako i u razdoblju prije 8. listopada 1991., na kojem su isti izvršavali faktičnu vlast i posjedovne čine, bez da ih je u tome itko smetao ili da bi neka treća osoba polagala kakvo pravo na istoj, čime su se i ostvarili uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću.

 

10.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

11.              Obzirom na žalbene razloge tužitelja u dijelu u kojem se ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, valja navesti da sud prvog stupnja nije počinio tu bitnu povredu, obzirom su navedeni dovoljni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje nije proturječno ni nejasno, kao što ni o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Naime, protivno žalbi tuženika glede ocjene dokaza, sud prvog stupnja je u svemu savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano zaključio o dokazanim odlučnim činjenicama. Svoje slobodno uvjerenje o izvedenim dokazima opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima koje zbog toga podržava i ovaj sud. Pritom su neosnovani prigovori tuženika da sud prvog stupnja nije pribavio povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu, jer je isti pribavljen, međutim, iz istoga ne proizlaze odlučne činjenice za ovaj spor jer je ista nekretnina od njena osnutka upisana kao „opće narodna imovina“, što nitko u ovom postupku ni ne spori. Također, neosnovano prigovara da sud prvog stupnja nije cijenio dio pribavljenih dokaza, jer konkretno činjenica da rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog oca tuženika ne sadrži predmetnu nekretninu u sastavu ostavine pokojnog oca tuženika, ne predstavlja odlučnu činjenicu u ovom predmetu, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o izvanknjižnom vlasništvu pokojnog ostavitelja, što su tužitelji tijekom ovog postupka i dokazali. Konačno, iako tuženik sada u žalbi ukazuje da se predmetni dio nekretnine nalazi dijelom unutar, a dijelom izvan granica građevinskog područja, pa da isti stoga ne bi mogao biti valjano izdvojen u katastarsku česticu ni predmetom prava vlasništva, isto tijekom postupka nije osporavao, pa je navedeni žalbeni razlog neosnovan, sukladno odredbi čl. 352. st. 2. ZPP-a, kao i prigovor promašene pasivne legitimacije koji je tuženik istaknuo tek u žalbi.

 

12. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. 

 

13.              U prvostupanjskom je postupku utvrđeno da je predmetna nekretnina označena kao k.č.br. 3996/1, zk.ul. 4340, k.o. B.-B. V., skladište, gospodarska zgrada, pomoćna zgrada, spremište, dvorište, pašnjak, kuća i gustirna, ukupne površine 32498 m2 upisana kao općenarodna imovina pod upravom M. N..O. B. V. kao pravnog prednika tuženika; da se tužitelji zajedno sa svojim prednikom (pokojni otac J. T.) nalaze u neprekidnom samostalnom posjedu tih nekretnina preko 40 godina; te da tužiteljima koji su bili u posjedu te nekretnine nitko nije osporavao posjed. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je predmetnu nekretninu obrađivao još djed tužitelja pok. J. T., pa potom pok. J. T. (rođen ...) sve do 70-tih godina prošlog stoljeća i nakon toga tužitelji, u čemu ih nitko nikad nije smetao, a koja saznanja svjedoci V. T. (rođen...) i A. T. (rođen...) crpe iz kazivanja svojih prednika te iz svojih vlastitih saznanja. Utvrđenja suda o načinu posjedovanja predmetne nekretnine potvrdio je u svom iskazu tužitelj B. T., koji je, između ostalog, naveo kako se ona koristila kao rasadnik, da ispod tog dijela nekretnine ima vrtove, a zapadno od nje postoji tor i štala te kuća u kojoj se rodio.

 

14.              Suprotno žalbi tuženika, iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi da je prednik tužitelja na predmetnim nekretninama nesmetano i mirno izvršavao svoj posjed još od početka 20. stoljeća putem svojeg pravnog prednika, te da su predmetnu nekretninu obrađivali, što su nastavili i tužitelji, a da tuženik nije ponudio dokaze za suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu, na okolnost da posjed tužitelja i njihovih pravnih prednika ne bi bio pošten, obzirom na pretpostavljeno poštenje posjeda u smislu čl. 18. st. 5. ZV-a. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je rok u trajanju od 40 godina navršen prije stupanja na snagu pravnih posljedica ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, koja je bila na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. do stupanja na snagu pravnih posljedica njezinog ukidanja objavom citirane odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“ broj 137/99 od 14. prosinca 1999., prema odredbi članka 53. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 99/99).

 

15.              Stoga se do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a u rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računalo i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, odnosno i prije 8. listopada 1991. Navedeno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev-291/2014-2 od 17. travnja 2018., Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019. i dr. a doneseno je na temelju shvaćanja zauzetih u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 te Radomilja i drugi protiv Hrvatske broj 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12.

 

16.              Pravilno je slijedom toga stajalište suda prvog stupnja da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prije 1999. do kada je prošlo više od 40 godina od kada su tužitelji zajedno sa svojim prednicima zasigurno nalazili u samostalnom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina u koji su ušli početkom 20. stoljeća te su samim time nastupili i pravni učinci dosjelosti.

 

17.              U konkretnom je slučaju stoga trebalo primijeniti izvornu odredbu čl. 388. st. 4. (u vezi s čl. 159. st. 4.) ZV-a pa je u vrijeme dosjelosti uračunato i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991., što s obzirom na utvrđeni početak poštenog posjedovanja početkom prošlog stoljeća, a zasigurno njegovom sredinom od kada potječu neposredna sjećanja tužitelja B. T. i saslušanog svjedoka V. T., znači da je rok od 40 godina već bio istekao 1. siječnja 1997. kada je stupio na snagu ZV koji je sadržavao izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga.

 

18.              Radi se stoga o stjecanju ex lege na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4.. ZV-a koja kasnije (1999.) jest ukinuta kao neustavna, ali se, prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava iznesenom u ranije navedenim odlukama, ima smatrati kako su se tužitelji razumno oslonili na zakonski propis koji je kasnije ukinut kao neustavan a s obzirom na izostanak bilo kakve štete, odnosno suprotstavljenog privatnog interesa radi se samo o interesu države čija su tijela donijela takav propis pa država mora snositi i posljedice vlastite pogreške jer bi joj u protivnom (vraćanjem nekretnina u vlasništvo) pogodovala vlastita pogreška.

 

19.              Stoga žalba tuženika nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari kojom je utvrđeno da su tužitelji dosjelošću stekli vlasništvo točno određenog realnog dijela predmetne nekretnine k.č. 3996/1 k.o. B.-B. V. te im je dano ovlaštenje za cijepanje i upis novonastale čestice u zemljišne knjige kao njihovo vlasništvo.

 

20.              Konačno, predmet žalbenog postupka je i odluka o parničnom trošku koja je i u tom dijelu također pravilna i zakonita, kako u osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a), tako i u visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a ta odluka određeno nije ni osporena od strane tuženika.

 

21.              Kako je dakle odluka suda prvog stupnja pravilna i zakonita, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

22.              Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana.

 

 

U Puli - Pola 20. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Marija Sošić, v.r.