1                                             Gž-806/2022-2

 

 

 

                                                                                                                                     Gž-806/2022-2

                                 

    Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                    

 

U   I M E   R E P U B L I K A   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

                           

                                                       

                            Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jagode Renje kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. N. A. (OIB: …) iz P. i 2. A. A. (OIB: …) iz P., koje zastupaju punomoćnici odvjetnici O. društva G. N. iz Z., protiv tužene R. H. (OIB: …), koju zastupa O. državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-3485/2015 od 10. lipnja 2022. godine, u sjednici održanoj 20. ožujka 2023. godine

 

p r e s u d i o   j e  

             

 

                            Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P-3485/2015 od 10. lipnja 2022. godine.

             

 

Obrazloženje

 

 

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji zahtijevali da im tužena isplati iznos od 99.000,00 kn (točka I. izreke), te su obvezani tuženoj naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.500,00 kuna (točka II.)

 

2.              Protiv ove presude žalbu su podnijeli tužitelji, pobijajući je zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14,70/19,  80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači sukladno navodima žalbe odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.                            Premda prvostupanjsku presudu žalitelji pobijaju i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi ne preciziraju u čemu bi se ista ostvarila, pa kako niti ispitivanjem pobijane odluke u smislu članka 365. stavak 2. ZPP nije utvrđeno postojanje povreda na koje je ovaj drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, to žalba izjavljena iz ovog razloga nije osnovana.

             

5.                            Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 99.000,00 kn na ime vrijednosti  nekretnine označene kao čest. zem. 8500 K.O. Z.U. 5008 Z. u površini od 1284 m²,  koja je odlukom tužene proglašena pomorskim dobrom i kao takva upisana u zemljišne knjige.

 

6.                             Prvostupanjski je sud u postupku utvrdio:

-               da je sporna nekretnina (ranije dio čest. zem. 1266 K.O. A., po novoj izmjeri čest. zem. 8500 K.O. Z., površine 1284 m²) bila prenesena u društveno vlasništvo temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list SFRJ 52/58….1/63), nakon čega je upisano Društveno vlasništvo, a prednici tužitelja upisani kao nositelji prava korištenja,

-               da je rješenjem Skupštine općine Zadar od 17. travnja 1978. godine (list 72 spisa) ista data na korištenje OUR L. a nositeljici prava korištenja – prednici tužitelja M. A. naloženo napustiti posjed iste i predati  ga novom korisniku,

-               da je prednica tužitelja M. A. S. zaključenim s OUR L. Z. dana 16. kolovoza 1978. godine stekla pravo na naknadu za uništene kulture na čest. br. 8500 K.O. Z. (22 stabla masline i 12 stabala smokava);

-               da je Odlukom Ž. poglavarstva Z. županije od 2. rujna 1998. godine utvrđeno lučko područje L. Z., teretne luke G., predmetna nekretnina u cijelosti ušla u navedeno lučko područje (list 39), te

-               da je rješenjem Općinskog suda u Zadru Z-4480/03 od 23. studenoga 2004. godine (list 40 spisa), a temeljem Odluke Vlade Republike Hrvatske provedena uknjižba prijenosa prava vlasništva predmetne nekretnine sa R. H. na P. D.;

 

7.                             Tužitelji svoj zahtjev temelje na činjenici da im je pravo vlasništva prestalo proglašenjem predmetne nekretnine pomorskim dobrom i upisom kao takve u zemljišne knjige, a tužba je podnesena nakon što im je zahtjev za naknadu podnesen upravnom tijelu odbačen rješenjem U. državne uprave u Z. županiji (list 9-10) – pa se po shvaćanju ovo drugostupanjskog suda ima smatrati da utuženi iznos potražuju kao naknadu štete odnosno s temelja stjecanja bez osnova.

 

8.1.                             Prvostupanjski je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza provedenih u postupku (članak 8. ZPP) pravilno zaključio da je pravo vlasništva odnosno (prije 1991. godine) pravo korištenja prednika tužitelja prestalo prije proglašenja opisane nekretnine pomorskim dobrom, jer su sva njihova stvarnopravna ovlaštenja glede iste prestala po pravomoćnosti rješenja kojim je provedena deposedacija, a zemljište dano na korištenje L. Z., što se dogodilo još 1978. godine.

8.2.                             Nakon izvršenog deposediranja, što se sasvim sigurno dogodilo, jer iz Sporazuma od 16. kolovoza 1978. godine proizlazi da je na nekretnini posječeno 22 stabala maslina i 12 stabala smokava radi "stvaranja otvorenog skladišnog prostora", te je utvrđena i naknada za te kulture, raniji vlasnici – prednici tužitelja stekli su i pravo na naknadu za to zemljište, pa ukoliko im ista nije bila isplaćena bili su je ovlašteni zahtijevati temeljem odredbi tada važećeg Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine 10/78….73/91), pa sve do isteka roka od jedne godine od stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju (Narodne novine 9/94) - sukladno članku 47. toga Zakona tj. do zaključno 18. svibnja 1995. godine.

8.3.                             Također, uzgred se napominje da, za slučaj da zemljište nije bilo privedeno svrsi zbog koje je oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika, što tužitelji u postupku nisu dokazali, bili su ovlašteni zahtijevati vraćanje vlasništva sukladno odredbi članka 17. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine 92/96….98/19), koji zahtjev je trebalo podnijeti u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu toga Zakona (članak 65.).

 

9.                             Tužitelji u postupku nisu niti tvrdili da su zahtijevali plaćanje naknade po naprijed citiranim propisima, a prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je u trenutku kad je zatražen upis pomorskog dobra na predmetnoj nekretnini 2003. godine vlasnik bila upravo tužena, a ne prednici tužitelja kojima je to pravo prestalo još 1958. godine prijenosom nekretnine u društveno vlasništvo, a pravo korištenja deposedacijom 1978. godine.

 

10.                             Stoga, bez obzira da li je zahtjev tužitelja prema tuženiku postavljen kao naknada štete ili pak stjecanje bez osnova, opravdan je prigovor tužene da su protekli svi zastarni rokovi za takvo potraživanje;  kako onaj od tri godine za potraživanje naknade štete tako i petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje za tražbine na ime stjecanja bez osnova računajući od trenutka kad su njihovi prednici izgubili stvarnopravna ovlaštenja na predmetnoj nekretnini, odnosno od provedene deposedacije 1978. godine, pa i oni određeni posebnim zakonom odnosno odredbama Zakona o izvlaštenju iz 1994. godine, zbog čega je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev.

 

11.               Tužitelji u žalbi ponavljaju navode i tvrdnje koje su isticali tijekom prvostupanjskog postupka, a koje je prvostupanjski sud kod donošenja odluke pravilno ocijenio neosnovanima, pa kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, to žalba izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nije mogla biti uvažena.

 

12.                             Pravilna je i odluka o trošku, kako u odnosu na osnov (članak 154. stavak  1. ZPP), tako i u pogledu visine odmjerenih troškova tužitelja (članak 155. ZPP).                    

 

13.              Zbog navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP, neosnovanu je žalbu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.                        

             

U Šibeniku, 20. ožujka 2023. godine

 

 

                                                                                          PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

                                                                                        Goran Stošić v.r.