Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
REPUBLIKA HRVATSKA Pn-565/21 OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Ž. T., kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja V. Š. iz S., OIB:
.., zastupan po pun. M. B. odvj. u S., protiv tuženika
R. OIB: …, zastupan po z.z. O…. u S., G.o., radi naknade štete, nakon glavne i
javne rasprave održane dana 04. ožujka 2021. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja
M. P. odvj. vjež. u S., i zamj. z.z. tuženka O. B. dipl. iur., dana 17.
ožujka 2023. godine,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;
"-Dužna je tužena R. u roku od 15 dana i pod prijetnjom
ovrhe na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 74.420,35 kuna uvećano za
zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 01.11.2009.g.
do isplate koje na pojedine iznose teku kako slijedi;
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2009. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2009. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2010. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2011. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2012. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2013. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2014. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2015. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2016. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2017. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2018. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2019. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2020. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.06.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.07.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.08.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.09.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.10.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.11.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.12.2021. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.01.2022. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.02.2022. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.03.2022. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.04.2022. godine
-na iznos od 492,85 kn od 01.05.2022. godine
-Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju
trošak postupka uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za
svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od
presuđenja do isplate."
II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku
parnični trošak u iznosu od 1.393,59 Eur / 10.500,00 Kn.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 08. lipnja 2017. god., podnio po ovom sudu tužbu protiv
tužene, u kojoj navodi da je vlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. …,
ZU.., K.O. S., konkretno stana u kući koji se sastoji od kuhinje i sobe na I.
katu, sobe u potkrovlju, kao i zajedničkog WC-a u prizemlju, površine 39,79m2,
anagrafske oznake ….
U predmetnom stanu temeljem Presude i rješenja naslovnog suda br. P2-
… od 24. 05. 2012. god., utvrđena je gospođa M. G. G. kao
zaštićeni najmoprimac, a koja presuda je zamijenila Ugovor o najmu stana s
zaštićenom najamninom. Dana 16. 11. 2009. god., gđa. G. izvijestila je tužitelja
o činjenici smrti njenog pok. supruga M. G., i postavila zahtjev za
zaključenjem Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.
Tužitelj na ime zaštićene najamnine od gospođe M. G. G. prima
mjesečni iznos od 104,00 kn. Pored navedenog iznosa kojeg prima, tužitelj na ime
troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade, svaki mjesec plaća pričuvu,
sukladno ZOV-u čl. 80, 84. i 89., održava predmetni stan i zajedničke dijelove
nekretnine, odnosno održava stan u stanju podobnom za stanovanje sukladno čl. 13.
Zakona o najmu stanova, i čl. 553. i 554. ZOO-a. Tužitelj sukladno odredbama
Zakona o najmu stanova, nije imao nikakvog utjecaja na sklapanje Ugovora o najmu
stanova, a niti na sadržaj njegovih odredbi, kao niti na iznos najamnine. Tužitelju su
Zakonom o najmu stanova u tolikoj mjeri ograničeni razlozi za otkaz Ugovora o
najmu zaštićenom najmoprimcu, da je izvjesno da tužitelj za života neće ući u posjed
predmetnog stana, posebno što je predmetni Ugovor sklopljen na neodređeno
vrijeme.
Zaštićena najamnina je za 25 puta manja od tržišne najamnine za predmetni
stan u strogom centru grada S., koju tržišnu najamninu tužitelj ne može, niti će
moći naplatiti. Također tržišna vrijednost predmetnog stana je također značajno
umanjena.
Iz svega navedenog razvidno je kako je tužena na opisani način povrijedila
tužitelju vlasnička prava zajamčena odredbama čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući ne postoji ravnoteža između
interesa tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih
najmoprimaca, pošto je tužitelju nametnut prekomjeran individualni teret. Navedeni
stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava odlučujući u predmetu Statileo protiv
RH. Presudom od 10. 07. 2014. god., Zahtjev br. 12027/10.
Tužitelj smatra kako bi se najniži iznos naknade za navedenu štetu treba
utvrditi prema visini iznosa pravične naknade za ograničenje vlasničkih prava tužitelja
za cijelo razdoblje trajanja povrede od kada nositelj stanarskog prava koristi
predmetnu nekretninu do podnošenja ove tužbe, umanjenog za zaštićenu najamninu
koju je tužitelj primio od odluke Županijskog suda u Splitu prvostupanjske presude
04. 03. 2013. godine.
Najmanji iznos pravične naknade za ograničenje tužiteljevih vlasničkih prava
iznosio bi 15,00 kn po m2 stambene površine predmetnog stana mjesečno, što bi za
cijeli stan u navedenom razdoblju trajanja povrede od mjeseca studenog 2009.,
iznosilo 51.329,10 kn. Gospođa G. je za četiri godine plaćanja po 104,00 kn,
tužitelju isplatila iznos od 4.992,00 kn. Kada se prebiju ta dva iznosa, tužitelj
potražuje iznos od 46.337,10 kn. Tužitelj napominje kako se sukladno odluci Vlade
RH o utvrđivanju slobodno ugovorene najamnine ( N.N. 120/00) najamnina za
stanove u vlasništvu RH koju plaćaju najmoprimci koji nemaju pravo na zaštićenu
najamninu, utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m2 stambene površine.
Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će
tuženu obvezati na isplatu iznosa od 46.337,10 kn sa zakonskom zateznom
kamatom koja teče od presuđenja, pa do isplate.
U odgovoru na tužbu od 11. siječnja 2021. god., tužena navodi da se protivi
tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prije svega ističe prigovor zastare, budući je
zastarjelo samo pravo potraživati naknadu štete sukladno čl. 373. Zakon o obveznim
odnosima ( N.N. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 9/96, 112/99, 88/01,
35/05), odnosno čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/05, 41/08, 125/11,
78/15, 29/18).
Naime Zakon o najmu stanova je donesen 1996. god., a Konvencija je
ratificirana 05. studenog 1997. god., pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 05.
studenog 1997. god., mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za
utuženje predmetnih potraživanja. Tužena se Konvenciju obvezala primjenjivati, a
Ustavni sud RH u rješenju posl. br. U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. god., nije
našao da bi odredbe čl. 6 do 86. Zakona o najmu stanova, bile protivne Ustavu RH,
te Konvenciji i Protokolima 1.,4.,6.,7. i 11. uz Konvenciju. Stoga za procjenu
osnovanosti prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu
Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare potraživanja, jer su
vlasnici i prije donošenja te odluke, pozivom na konvencijsko pravo nakon 05.
studenog 1997. god., ostvarenje svoje tražbine mogli zahtijevati u sudskom
postupku. Europski sud za ljudska prava se pitanjem zastare, odnosno zastare prava
u odluci Statileo i dr. protiv RH nije bavio.
Osim toga niti jedim posebnim propisom za tražbine poput predmetne, nije
propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare, niti neki drugi zastarni rok, pa
nema razloga predmetnu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete, i početak
tijeka zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj i svi ostali vlasnici su mogli i
pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti Zakona o najmu stanova
(N.N. 91/96), nakon ratifikacije Konvencije, osnovano pozivom na konvencijsko
pravo, pokretati tužbe za naknadu štete jer im je već tada bila poznata i osoba
štetnika i obujam odnosno visina štete. Ovako je stajalište u presudi i rješenju br.
Rev-1104/2016-3 od 22. siječnja 2019. god., iznio Vrhovni sud RH.
Naime, baš zbog činjenice što Konvencija ratificirana 05. studenoga 1997.
god., predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u RH, tužitelj je
kao i ostali vlasnici stanova opterećeni zaštićenom najamninom, imao mogućnost, za
slučaj da je aktivno legitimiran, a što nije, Konvencijom zajamčeno pravo štititi
podnošenjem tužbe Ustavnom sudu RH, i u slučaju neuspjeha zatražiti pravnu zaštitu
pred Europskim sudom za ljudska prava, a što tužitelj nije učinio.
Nadalje, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, država ne
može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona, odnosno donošenje
zakonskog propisa ne može predstavljati štetnu radnju u smislu Zakona o obveznim
odnosima. Ovakvo stajalište zauzela je sudska praksa u čitavom nizu svojih odluka, a
kada se navedeno dovede u svezu s pretpostavkama odgovornosti RH za štetu
prouzročenu građaninu, jasno je da navedene pretpostavke nisu ispunjene.
Dakle, tužitelj nema nikakvog uporišta, niti u propisima, a niti u sudskoj praksi
uključujući i odluke Europskog suda, tražiti razliku između slobodno ugovorene i
zaštićene najamnine. Naime, u presudama Europskog suda, prvenstveno presudi
Statileo protiv RH, ali i drugima, nije dosuđena razlika između tržišne (ili slobodno
ugovorene) najamnine, umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, već se govori o
tome da se u postupku mora utvrditi odgovarajuća, primjerena, odnosno pravična
najamnina. Naime, Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava
vlasništva do određene mjere koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja
konkretne nekretnine. Dakle, postavljena je gornja granica dopuštenog ograničenja
vlasništva. Kada navedeno dovedemo u korelaciju sa čl. 16. Ustava RH, kojim se
također dopušta ograničenje prava vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne
kategorije osoba, to bi svako drugo tumačenje predstavljalo negiranje ustavnog
prava iz čl. 16. Ustava RH (stav izražen u presudi Županijskog suda u Zagrebu br.
Gž-4193/18 od 19. travnja 2018.god.). S tim u svezi hipotetički bi vlasnicima stanova
u RH, pa i tužitelju, za slučaj da mu pripada pravo na naknadu štete s osnova
izgubljene dobiti, a što se poriče i nije njegov slučaj, pripadala naknada u visini
razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i zaštićene
najamnine koju je ostvario od zaštićenih najmoprimaca.
Također je važno istaknuti da je tužitelj u postupku u kojem je donesena
presuda koja je nadomjestila Ugovor o najmu stana, trebao poduzeti odgovarajuće
radnje u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimaca,
o kojima u značajnoj mjeri ovisi visina zaštićene najamnine.
U tom smislu tužena ukazuje na stajalište izraženo u presudi Županijskog
suda u Splitu br. Gž-1016/2016 od 10. lipnja 2016. god., prema kojem je vlasnik
stana trebao protiv presude koja nadomješta ugovor o najmu stana, te se utvrđuje i
visina zaštićene najamnine, ukoliko je smatrao da je takvom presudom došlo do
povrede njegovih vlasničkih prava, podnijeti odgovarajuće pravne lijekove nadležnim
instancama (Ustavni sud RH, ESLJP), koje bi takvu povredu mogle utvrditi, a što u
konkretnom slučaju nije učinjeno od strane tužitelja, čime je isti i pristao na visinu
najamnine utvrđene presudom, pa niti tužena ne može odgovarati za štetu koju trpi
tužitelj, jer prethodno nisu iscrpljena sva pravna sredstva koja su bila na raspolaganju
radi pribavljanja posjeda stana tj. bar ishođenja veće najamnine.
Navedeno je u skladu sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava, i to baš
u predmetu G. protiv R., u kojem je navedeno da čak i ako najmoprimac nije
vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini, ali članovi njegovog obiteljskog
domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, vlasniku pripada pravo na
raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, i zahtjev za predaju u
posjed istog.
Istaknuto stajalište je zauzeo i Ustavni sud RH u odluci br. U-III-604/2016 od
04. listopada 2017. god., kao i u odluci br. U-III.-3849/2011 od 30. siječnja 2018.
god., a sve nadovezujući se na stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci br.
Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016. god., kao i istaknutu praksu Europskog suda (isto i
u rješenju VSRH br. Rev-x 751/2017 od 29. siječnja 2019. god.). Dakle, vlasnik stana
ne može odgovornost za štetu koju navodno trpi prebacivati na RH, odnosno ne
može RH snositi odgovornost iz razloga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena
pravna sredstva, isticanjem odgovarajućih prigovora, a sve u pravcu utvrđenja platnih
mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca u cijelosti (prihodi od plaće,
zakupnina, prihodi od autorskih dijela, vrijednost pokretnina, vlasništvo nekretnina
neovisno o njihovoj namjeni izgrađenosti i pogodnosti za život).
Stoga tužena predlaže u ovom postupku utvrditi platne mogućnosti
najmoprimca u cijelosti, a što uključuje ukupne mjesečne prihode konkretnog
nositelja stanarskog prava, prihode od plaće, zakupnina, vrijednost pokretnine,
nekretnine neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti i pogodnosti za život, i to od
dana stupanja na snagu Zakon o najmu stanova 05. studenog 1996. god., pa do
danas, te sva raspolaganja imovinom kroz to razdoblje.
Suviše navedenom, ističe se i činjenica da tužitelj nije obavijestio RH o
postupku koji je vođen po tužbi zaštićenog najmoprimca protiv ovdje tužitelja, a sada
upravo od tužene potražuje isplatu razlike između zaštićene i slobodno ugovorene
najamnine.
Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod otpada pod
odredbe Zakona o porezu na dohodak (N.N. 115/16, 106/18, 121/19), te predstavlja
dohodak od imovine koji sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između
ostvarene najamnine i izdataka koje je tužitelj imao po osnovi održavanja predmetne
nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u
visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim
odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i
izdataka u visini od 30%, te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak,
sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004. god., odnosno čl. 62.
Zakona o porezu na dohodak iz 2016. god., i to po stopi od 12% godišnje. U svom
stavu tužena upire i na presudu Općinskog suda u Zagrebu br. P-1583/19-18 od 28.
veljače 2020. godine.
Posebno se ističe da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona
o najmu stanova ( N.N. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18), koji je stupio na snagu
dana 04. kolovoza 2020. god., RH postupila sukladno citiranim presudama
Europskog suda za ljudska prava, i iznašla optimalan zakonodavni okvir kojim je tim
Zakonom na primjeren način uspostavljena ravnoteža između interesa vlasnika
stanova, te interesa zaštićenih najmoprimaca, slijedom čega tužitelju svakako ne
pristoji pravo potraživati utužene iznose nakon 04. kolovoza 2018. god., kao dana
stupanja na snagu citiranog Zakona, jer je donošenjem citiranog Zakona otpao osnov
tužbenog traženja.
Zaključno, tužitelj nije dostavio dokaze na okolnost visine postavljenog
tužbenog zahtjeva, pa se predlaže pribaviti podatke Grada Splita o visini zaštićene
najamnine za utuženo razdoblje, te od Porezne uprave podatke o ostvarenoj
prosječnoj cijeni ugovorene najamnine za stanove na istom području, i slične stanu u
vlasništvu tužitelja.
Tužitelj je na pripremnom ročištu održanog dana 04. ožujka 2021. god.
predložio izvesti dokaze saslušanjem stranaka, očevidom na licu mjesta, uvidom u
spis predmeta ovoga suda posl. br. P2-10759/09 u postupku vođenom između
tužiteljice Mi. G. G. i ovog tužitelja, te je predložio zatražiti od Porezne
uprave visinu mjesečne tržišne najamnine za predmetni stan za period od 04. 03.
2013. god., pa do udovoljenja traženju suda.
Presudom ovog suda posl. br. Pn-293/17 od 23. travnja 2021. god., tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.
Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. 8 Gž-982/2021-2
od 07. prosinca 2021. god., prihvaćena je žalba tužitelja i ukinuta presuda ovog suda
posl. br. Pn-293/17 od 23. travnja 2021. god., a predmet vraćen ovom sudu na
ponovno suđenje.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora
z.z. tuženika br. N-DO-38/2017 od 19. travnja 2017. godine sa Potvrdom o primitku
pošiljke od 18. siječnja 2017. god., Zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora od 16.
siječnja 2017. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovoga suda od 30. travnja 2015. god.,
Presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž naj-18/12 od 10. siječnja 2013.
god., Presudu i rješenje ovog suda posl. br. P2-10759/09 ood 24. svibnja 2012. god.,
Procjenu tržišne vrijednosti nekretnine sačinjenu od A. Z. ing. građ. - lipanj
2015. godine, Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda – neslužbena kopija sa stanjem
na dan 23. 01. 2022. god., Obavijest Porezne uprave, Područni ured Split Kl. 410-
23/22-12/25, Ur. br. 513-007-17-01/22-02 od 29. ožujka 2022. god., Presudu
Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1071/2020-3 od 15. travnja 2021. god.,
Podatak o etalonskoj cijeni građenja Kl. 011-01/02-01/01, Ur. br. 516-01-02-1 od 02.
siječnja 2002. god., Kl. 371-05/12-01/21, Ur. br. 531-01-12-1 od 29. kolovoza 2012.
god., i Kl. 371-05/18-02/29, Ur. br. 531-01-18-1 od 16. listopada 2018. god., Obavijst
Grada Splita, Službe za gospodarenje gradskom imovinom, Odsjek za gospodarenje
imovinom Kl. 371-01/22-02/11, Ur. br. 2181/01-12-01/12-22-2 od 22. srpnja 2022.
god., i Izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 25. 07. 2022. godine – Izračun
do 04.09.2012. godine i Izračun od 05.09. 2012. godine.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u
daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 1045. st. 1., da je onaj koji drugom
prouzroči štetu, dužan naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove
krivnje, dok u odredbi čl. 1046., propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine
(obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava
osobnosti (neimovinska šteta).
U odredbama čl. 1085. ZOO-a, propisano da je odgovorna osoba dužna
uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1). Ako uspostava
prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak
štete dati naknadu u novcu (st. 2). Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća,
odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime
naknade štete (st. 3). Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtjeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (st. 4.).
Nadalje je u odredbama čl. 226. ZOO-a, propisano da tražbine povremenih
davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o
sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o
takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina
uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (st.
1.). Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim
iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga
djelomična ispunjenja (st. 2.).
U odredbama čl. 227. ZOO-a, propisano je da pravo iz kojega proistječu
povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije
neispunjene tražbine (st.1.). Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene
tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja,
nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare ( st. 2.).
Slijedom svega navedenog, ovaj sud je u potpunosti prihvatio pravno stajalište
sadržano u Presudi i rješenju Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-1104/2016-3 od 22.
siječnja 2019. god., a na koje se poziva tužena u odgovoru na tužbu.
Naime, ovaj sud je cijenio da među strankama nije niti sporno da je Zakon o
najmu stanova (91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20), stupio na snagu 05.
studenog 1996., god., te da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda na koju
se poziva tužitelj, ratificirana 05. studenog 1997. god., pa stoga tužena u odgovoru
na tužbu osnovano ističe da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda od 05.
studenoga 1997. god., predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u
RH, pa da su stoga vlasnici stanova u RH, koje koriste zaštićeni najmoprimci, a
nakon što su se od ratifikacije dana 05. studenog 1997. god., mogli pozvati na
Konvencijsko pravo, još tada imali pravni osnov za utuženje predmetnog
potraživanja, te im je već tada bila poznata i po njihovom stajalištu tužena kao osoba
štetnika i obujam odnosno visina štete.
Ovaj sud je cijenio da osnovano tužena ističe i to da se je Konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i sloboda obvezala primjenjivati, a Ustavni sud RH u rješenju
posl. br. U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. god., nije našao da bi odredbe čl. 6 do 86.
Zakona o najmu stanova, bile protivne Ustavu RH, te Konvenciji i Protokolima
1.,4.,6.,7. i 11. uz Konvenciju, pa da stoga za procjenu osnovanosti prigovora zastare
nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo na koju se poziva tužitelj,
a niti je ta odluka od značaja za pitanje početka tijeka zastare potraživanja, jer su
vlasnici stanova u RH, koje koriste zaštićeni najmoprimci, i prije donošenja te odluke,
pozivom na Konvencijsko pravo nakon 05. studenog 1997. god., ostvarenje svoje
tražbine mogli zahtijevati u sudskom postupku, te da se Europski sud za ljudska
prava nije bavio pitanjem zastare, odnosno zastare prava u donijetoj odluci Statileo i
dr. protiv RH na koju se poziva tužitelj.
Nadalje je ovaj sud cijenio da tužena osnovano ističe i to da niti jednim
posebnim propisom za tražbine poput predmetne, nije propisan izuzetak vezano za
početak tijeka zastare, niti neki drugi zastarni rok, pa da nema razloga predmetnu
štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete, i početak tijeka zastare vezati za
neke druge okolnosti, pa je imajući u vidu da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i
sloboda ratificirana 05. studenog 1997. god., a tužba podnesena tek dana 08. lipnja
2017. god., u cijelosti prihvaćen istaknuti prigovor zastare prava, sukladno citiranim
odredbama čl. 227 st. 1 i st. 2 ZOO-a.
Osim toga, a imajući u vidu da Ustavni sud RH u rješenju posl. br. U-I-
762/1996 od 31. ožujka 1998. god., nije našao da bi odredbe čl. 6 do 86. Zakona o
najmu stanova, bile protivne Ustavu RH, te Konvenciji i Protokolima 1.,4.,6.,7. i 11. uz
Konvenciju, ovaj sud je cijenio razvidnim i to da u konkretnom slučaju nema
protupravnosti u postupanju tužene kao elementarne pretpostavke odštetne
odgovornosti, odnosno da u postupanju tužene nema protupravnosti kao jednog od
obveznih elementa odštetne odgovornosti (štetnik, oštećenik, štetna radnja, šteta,
uzročna veza i protupravnost).
Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl. br. Pn-293/17 od 23. travnja
2021. god., tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, ali je rješenjem
Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. 8 Gž-982/2021-2 od 07. prosinca
2021. god., prihvaćena žalba tužitelja i ukinuta presuda ovog suda posl. br. Pn-
293/17 od 23. travnja 2021. god., a predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da pravodobno
izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz
članka 353. stavka 1. točke 1-3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH,
123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP). U
žalbi navodi kako je prvostupanjski sud izveo pogrešna zaključak iz provedenog
postupka, te na nezakonit način odbio u cijelosti tužbeno traženje koje tužitelj temelji
na činjenici da je vlasnik nekretnine - stana u kući koji se sastoji od kuhinje i sobe na
I. katu, sobe u potkrovlju kao i zajedničkog WC-a u prizemlju površine 39,79 m2,
anagrafske oznake …. Navodi kako su mu ograničeni razlozi za otkaz
ugovora o najmu zaštićenom najmoprimcu, te da za života izvjesno neće ući u posjed
predmetnog stana u pogledu kojeg ima više troškova nego što prima na ime
zaštićene najamnine od gospođe M. G. G., koja najamnina je 25 puta
manja od tržišne najamnine za predmetni stan u strogom centru Grada Splita.
Smatra da je R. povrijedila tužiteljeva vlasnička prava zajamčene odredbama članka
1. Protokola broj 1 iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a da bi
najniži iznos naknade za štetu koju trpi trebalo utvrditi prema visini iznosa pravične
naknade za ograničenje vlasničkih prava za cijelo razdoblje trajanja povrede od kada
nositelj stanarskog prava koristi predmetnu nekretninu do podnošenja tužbe,
umanjenu za zaštićenu najamninu koju je tužitelj primio od odluke Županijskog suda
u Splitu.
Žalba je osnovana.
Ispitujući prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenog razloga bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koju u žalbi
ističe tužitelj ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu
povredu.
Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati,
sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama za odluku kakvu je donio
prvostupanjski sud.
Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda
odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se u
skladu sa odredbo članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između zaštićene
najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u Splitu. Tužitelj svoj
zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu jer nije u mogućnosti ugovoriti slobodnu
najamninu za stan čiji je vlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršenju svojih
vlasničkih prava, slijedom čega potražuje iznos od 46.337,10 kn sa zakonskim
zateznim kamatama za razdoblje od mjeseca studenog 2009. pa za daljnjih četiri
godine.
Nesporno je da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao kčbr. 537/2, z.k.
4077 k.o. Split, stana u kući koji se sastoji od kuhinje i sobe na I. katu, sobe u
potkrovlju kao i zajedničkog WC-a u prizemlju površine 39,79 m2, anagrafske oznake
…, te da je u predmetnom stanu temeljem presude i rješenja Općinskog
suda u Splitu poslovni broj: P2-10759/2009., od 24. svibnja 2012. M. G.G. utvrđena kao zaštićeni najmoprimac, a koja je presuda zamijenila Ugovor o
najmu stana sa zaštićenom najamninom. Također je nesporno da tužitelj na ime
najamnine od M. G. G. prima mjesečni iznos od 104,00 kn, a da na ime
troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade svaki mjesec plaća pričuvu kao i da
nije imao nikakvog utjecaja na sklapanje Ugovora o najmu stanova niti na sadržaj
njegovih odredbi niti na iznos najamnine.
Prvostupanjski sud nalazi nespornim da je Zakonom o najmu stanova (NN
91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20), koji je stupio na snagu 5. studenog 1996.,
te da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda na koju se poziva tužitelj,
ratificirana 5. studenog 1997., osnovanim prihvaća navode tuženika da Konvenciju
za zaštitu ljudskih prava i sloboda od 5. studenog 1997. predstavlja formalni izvor
prava koji je neposredno primjenjiv u RH, pa da su se vlasnici stanova u RH koji
koriste zaštićeni najmoprimci, a nakon ratifikacije mogli pozvati na Konvencijsko
pravo, te da su još tada imali pravni osnov za utuženje predmetnog potraživanja, i
već tada im je bila poznata i osoba štetnika (tuženik) i visina odnosno obujam štete,
pa kako je tužba podnesena tek 8. lipnja 2017., u cijelosti prihvaća istaknuti prigovor
zastare u skladu s odredbom članka 227. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima
(NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/19, dalje u tekstu: ZOO), a da osim toga imajući
u vidu da Ustavni sud RH u rješenju poslovni broj: U-I-762/1996., od 31. ožujka 1998.
nije našao da bi odredbe članka 6. do 86. Zakona o najmu stanova bile protivne
Ustavu RH, te Konvenciji Protokolima 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju, nema
protupravnosti u postupanju tužene kao elementarne pretpostavke odštetne
odgovornosti odnosno da u postupanju tužene nema protupravnosti kao jednog od
obveznih elementa odštetne odgovornosti pa stoga odbija tužbeni zahtjev.
Ovakav materijalnopravni pristup prvostupanjskog suda po stajalištu ovog
suda nije pravilan, a zbog kojeg pogrešnog pravnog pristupa ni činjenično stanje nije
potpuno i pravilno utvrđeno.
Suprotno ocjeni prvostupanjskog suda u postupanju tužene u odnosu na
reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima
protupravnosti jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva.
Naime, sustav zaštićenog najma, naveden Zakonom o najmu stanova kojima
se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog
zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca predstavlja miješanje u pravo na mirno
uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće neravnomjeran i prekomjeran teret,
protivno odredbi članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda (praksa Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv Hrvatske
od 10. srpnja 2014.).
Ovaj sud smatra da je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog
prava vlasništva, RH dužna i vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci
naknaditi štetu i vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini
razlike tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu
naknadu za imovinsku štetu, pa ne stoji tvrdnja prvostupanjskog suda da u
konkretnom slučaju nema protupravnosti.
Što se tiče prigovora zastare koji je prvostupanjski sud prihvatio ovaj sud
smatra da prije donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu
Statileo c/a Hrvatska od 10. srpnja 2014., tužitelju nije tekao rok za zastaru naknade
štete jer tek donošenjem te odluke ovlašteno tijelo, a to je Europski sud za ljudska
prava utvrdio povrede Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te
članka 1. Protokola uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze
zaštićeni najmoprimci zbog čega po mišljenju ovog suda rok za zastaru tražbine s
naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od
donošenja Zakona o najmu stanova tj. od 1996. godine. Tužitelj prije donošenja
odluke Europskog suda za ljudska prava nije niti mogao pokretati postupak za
naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud RH povodom ustavnih tužbi utvrdio
da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takvu tužbu, a
isto tako sudovi u RH prije donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava su
odbijali zahtjeve vlasnika stanova. Tužitelju se stoga po mišljenju ovog suda ne može
staviti na teret da je zahtjev mogao podnijeti odmah nakon donošenja Zakona o
najmu stanova tj. 1996., pa se njegovo saznanje za štetu i osoba koja je počinila
štetu ima računati tek od donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava Statileo
protiv RH tj. 10. srpnja 2014.
Kako je prvostupanjski sud po ocjeni ovog suda imao pogrešan
materijalnopravni pristup to nisu utvrđivane činjenice u odnosu na stajalište ovog
suda o početku trajanja zastare kao i osnovnosti takvog prigovora, te u odnosu na
pasivnu legitimaciju odnosno postojanje pretpostavki za primjenu instituta
odgovornosti za štetu, a niti činjenice u pogledu osnovanosti visine tužbenog
zahtjeva, pa je stoga valjalo prihvatiti žalbu tužitelja, te ukinuti pobijanu presudu, te
vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje u kojem će ponovnom
ocjenom provedenih dokaza, te provođenjem predloženih dokaza ocijeniti
osnovanost prigovora zastare s obzirom na stajalište ovog suda, te utvrđivanjem
činjenice o kojih ovisi osnovanost visine tužbenog zahtjeva, te nakon toga donijeti
novu odluku.
U podnesku od 24. siječnja 2022. god., tužena navodi da ostaje kod već
istaknutog prigovora zastare samog prava sukladno odredbi članka 227. u vezi s
člankom 226. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08,
125/11, 78/15-dalje ZOO) računajući od ratifikacije Konvencije 5. studenog 1997., a
podredno ističe prigovor zastare za sve tražbine starije od 3 godine od podnošenja
tužbe.
Naime, pravno stajalište Županijskog suda u Slavonskom Brodu izneseno u
rješenju broj Gž-982/21 od 7. prosinca 2021., suprotno je pravnom stajalištu
Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) zauzetom u odluci broj Rev-
1104/18 od 22. siječnja 2019., prema kojemu nije odlučno kada je donesena odluka
u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine,
jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon
5. studenog 1997. (kada je Konvencija u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na
snagu), u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to
učinili tužitelji iz odluka ESLJP. Pitanjem zastare ESLJP se u navedenim odlukama
nije ni bavio. Osim toga, ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao
što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki
drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje
druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Vlasnici su mogli i
pored shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti Zakona o najmu stanova, nakon
stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati
tužbe za naknadu štete.
S druge strane VSRH još nije zauzeo stajalište o pitanju zastare samog prava
iz kojeg proistječu tražbine po osnovi izmakle koristi, zbog kojih pitanja je rješenjem
Revd-3554/20-2 od 31. ožujka 2021., dopušteno podnošenje revizije, dok je u odluci
broj Rev-1104/18 od 22. siječnja 2019., zauzeo stajalište da se u predmetima
naknade štete, kao što je i ovaj, radi o gubitku zarade od najamnine, koja dospijeva
mjesečno, pa se stoga primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. stavka 1. ZOO.
S obzirom na činjenicu da je tužitelj pravičnu naknadu izračunao na način da
je ukupni iznos slobodno ugovorene najamnine u visini od 51.329,10 kuna,
obračunao za razdoblje od studenog 2009., ukupno 86 mjeseci, dok je ukupni iznos
zaštićene najamnine u visini od 4.992,00 kune, obračunao za razdoblje od ožujka
2013. (primitka presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, broj Gž naj-18/12 od 10.
siječnja 2013.), ukupno 48 mjeseci, pa je umanjenjem ukupnog iznosa slobodno
ugovorene najamnine za ukupni iznos zaštićene najamnine dobio iznos pravične
naknade u visini od 46.337,10 kuna, sve da tražbina i nije djelomično zastarjela,
tužitelj ne bi bio ovlašten zahtijevati na taj način obračunati iznos naknade štete.
Naime, prema načelom stajalištu ESLJP zauzetom u presudi u predmetu
Statileo vs RH, u točki 157., naknada štete ne može sadržavati iznos zaštićene
najamnine koju je najmodavac imao pravo primati sukladno odredbama ZNS, bez
obzira na to je li on to svoje pravo ostvarivao ili nije. Dakle, ne može se najmoprimac
zbog propusta najmodavca u ostvarivanju svoga prava na najamninu, neopravdano
osloboditi njegove obveze plaćanja najamnine za odnosno razdoblje, a istodobno od
Republike Hrvatske neopravdano tražiti naknadu te razlike. Isto vrijedi i u slučaju ako
je najmoprimac, s obzirom na platne mogućnosti, mogao plaćati veći iznos zaštićene
najamnine ili slobodno ugovorenu najamninu.
Zaštićeni najmoprimac je suvlasnik nekretnine i to baš čest.zgr. 291 ZU 431
k.o. Trogir za 1/3 dijela, iz čega je razvidno da isti može plaćati punu cijenu
najamnine jer je vlasnik nekretnine, što mu njegove platne mogućnosti omogućavaju.
Tuženik dostavlja zk izvadak za predmetnu nekretninu.
Isto tako je potrebno da sud službenim putem zatraži od Ostavinskog odjela
Općinskog suda u Splitu, podatak je li sadašnji najmoprimac naslijedio imovinu
poslije smrti M. G. (OIB: …), koji je umro 21. listopada 2010., a
bio je bivši najmoprimac dok je sadašnji najmoprimac bio član obiteljskog
domaćinstva.
Prema odredbi članka 26. ZNS, najmodavac je dužan ugovor o najmu stana
kao i sve promjene glede visine najamnine dostaviti upravnom odjelu jedinice lokalne
samouprave, odnosno Grada Zagreba, te nadležnoj poreznoj upravi, a ukoliko tako
ne postupi kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 do
5.000,00 kuna (čl.29.ZNS).
Tužitelj u podnesku od 18. svibnja 2022. god., navodi da sukladno
pribavljenim podacima od strane Porezne uprave Split o evidentiranoj prijavi
najma/zakupa za lokaciju … i odluci Vlade RH o utvrđivanju slobodno
ugovorene najamnine NN 120/00 za stanove u vlasništvu RH od 15,00kn/m2
stambene površine, tužitelj ureduje svoj tužbeni zahtjev.
Najmanji iznos pravične naknade za ograničenje tužiteljevih vlasničkih prava
iznosio bi 15,00 kn po m2 stambene površine predmetnog stana mjesečno od 39,79
m2, a što je iznos dosta manji od podataka porezne uprave sukladno tržišnoj cijeni
najamnine.
Tužitelj potražuje mjesečni iznos od 15,00 kn po m2 pomnoženo sa 39,79 m2
uknjiženih u zemljišnoj knjizi daje iznos od 596,85 kn, umanjeno za 104,00 kn koji se
plaćaju mjesečno od zaštićenog najmoprimca, dolazimo do iznosa od 492,85 kn za
svaki mjesečni iznos po dospijeću, koju štetu trpi ovaj tužitelj.
Slijedom navedenog, tužitelj je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, te predložio sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.
Na ročištu dana 20. svibnja 2022. god., tužena u odnosu na zaprimljene
podatke Porezne uprave ističe da se odnose na stanove druge površine i drugačije
uređenosti, a isto tako nije jasno na koje razdoblje se odnose podaci obzirom da se
tužiteljeva tražbina odnosi na razdoblje od studenog 2009., do podnošenja tužbe,
znači znatno ranije. Isto tako ističe se da se radi o stanu koji se djelomično nalazi u
različitim dijelovima nekretnine, dvije prostorije su na prvom katu, jedna u potkrovlju,
a wc zajednički u prizemlju, što su nekakva obilježja koja utječu na visinu cijene
stana.
Na ročištu dana 15. lipnja 2022. god., tužena navodi da se protivi ovako
uređenom tužbenom zahtjevu iz svih razloga iznijetih tijekom postupka. Dodatno
osporava visinu zaštićene najamnine u iznosu od 180,00 kn mjesečno u utuženom
razdoblju jer se navedeni iznos obračunavao prema etalonskoj cijeni građenja koja je
2002. god., iznosila 5.156,00 kn po m2 korisne površine stana, a od 5. rujna 2012. pa
nadalje 6.000,00 po m2 korisne površine stana, pa stoga zaštićena najamnina za
predmetni stan nije mogla u cjelokupnom utuženom razdoblju biti izračunata u istom
iznosu. U tom smislu za sud i protivnu prilaže podatak o etalonskoj cijeni građenja
N.N. 18/102, 112 i 118. Slijedom navedenog, radi utvrđivanja visine zaštićene
najamnine u utuženom razdoblju a time i visine naknade štete, predlaže zatražiti od
Grada Splita, Službe za stanovanje izračun zaštićene najamnine za predmetni stan
za sporno razdoblje.
Ustav Republike Hrvatske (N.N. br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i
5/14), propisuje u odredbi čl. 115 st. 3, da sudovi sude na temelju Ustava, zakona,
međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.
Dakle, primarni izvori prava za sudove u Republici Hrvatskoj prilikom
donošenja sudskih odluka su Ustav i Zakon, pa tek onda međunarodni ugovori i drugi
važeći izvori prava, pri čemu svoje mjesto u citiranoj odredbi čl. 115 st. 3 Ustava RH,
nisu našla pravna stajališta sadržana u odlukama međunarodnih sudova.
U odredbi čl. 215 st. 1 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana
poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom
za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
U odredbama čl. 227 ZOO-a, propisano je da pravo iz kojega proistječu
povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije
neispunjene tražbine (st. 1). Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene
tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja
nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare (st. 2).
Slijedom navedenog, ovaj sud i nakon ponovno provedenog postupka
prihvaća navode tuženika kada ističe da je pravno stajalište Županijskog suda u
Slavonskom Brodu izneseno u ukidnom rješenju broj Gž-982/21 od 7. prosinca
2021., suprotno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg
suda u Republici Hrvatskoj (dalje: VSRH) zauzetom u odluci broj Rev-1104/18 od 22.
siječnja 2019. god., a prema kojemu nije odlučno kada je donesena odluka ESLJP u
predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine, jer
su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5.
studenog 1997. (kada je Konvencija u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na
snagu), u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to
učinili tužitelji iz odluka ESLJP. Pitanjem zastare ESLJP se u navedenim odlukama
nije ni bavio. Osim toga, ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao
što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki
drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje
druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Vlasnici su mogli i
pored shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti Zakona o najmu stanova, nakon
stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati
tužbe za naknadu štete.
Ovaj sud stoga cijeni da sudskom odlukom nije moguće prolongirati početak
tijeka zastarnih rokova koji su propisani kogentnim zakonskim odredbama ZOO-a, a
temeljem kojih domaći sudovi i donose svoje odluke, sukladno citiranoj odredbi čl.
115 st. 3 Ustava RH.
Slijedom svega navedenog, ovaj sud ostaje pri svojem stajalištu sadržanom u
presudi posl. br. Pn-293/17 od 23. travnja 2021. god., i cijeni da tuženik tijekom
postupka osnovano ističe prigovor zastare samog prava iz kojeg proistječe
predmetna povremena tražbine tužitelja, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti ponovno
odbijen kao neosnovan.
Osim toga, valja navesti da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09, 153/09, 143/12, 152/14), propisuje u odredbi čl. 1 st. 3, da se pravo vlasništva
i drugih stvarnih prava mogu protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod
pretpostavkama i na način određen zakonom.
Ustavnopravni poredak u Republici Hrvatskoj se temelji na načelu trodiobe
vlasti, i to zakonodavne vlasti koja donosi zakone, pa tako i Zakon o najmu stanova,
izvršne vlasti koja je dužna provoditi donijete zakone, pa tako i Zakon o najmu
stanova, i sudbene vlasti tj. redovnih sudova koji su dužni svoje odluke donositi
temeljem odredbi važećih zakona, pa tako i Zakona o najmu stanova.
Ovaj sud stoga cijeni da bi o tužbama građana protiv Republike Hrvatske, radi
naknade eventualno prouzročene štete (izgubljene dobiti) uslijed donošenja i
provedbe određenog zakona od strane zakonodavne i izvršne vlasti, odluke mogli
donositi isključivo međunarodni sudovi, a nikako domaći sudovi, jer bi donošenjem
odluke kojom bi Republiku Hrvatsku u takvim slučajevima obvezali na naknadu štete,
domaći sudovi kršili svoje ustavne ovlasti propisne citiranom odredbom čl. 115 st. 3
Ustava Republike Hrvatske.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o
parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tuženiku su priznati troškovi
zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 100 bod., sastav
jednog podneska 100 bod., pristup na dva ročišta po 25 bod., pristup na jedno ročište
50 bod., i pristup na četiri ročišta po 100 bod., sukladno važećoj Tarifi o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako ukupan trošak tuženika za zastupanje po
punomoćniku iznosi 1.393,59 Eur / 10.500,00 Kn.
U Splitu, 17. ožujka 2023. godine
S U D A C
Živomir Topić,v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku
od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu,
putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA: - pun. tužitelja
- z.z. tuženika
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.