1

Poslovni broj: UsI-3449/22-7

 

  

                 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

         

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja N. D. iz B., OIB: ..., kojega zastupa opunomoćenik M. M., odvjetnik u OD M. & P. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., kojega zastupa opunomoćenica E. T., dipl.iur., prema generalnoj punomoći Su-288/12, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 10. ožujka 2023. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 17. ožujka 2023. godine, 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/21-01/21, URBROJ: 511-01-203-22-9 od 27. rujna 2022. godine.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 16. studenog 2022. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/21-01/21, URBROJ: 511-01-203-22-9 od 27. rujna 2022. godine, kojim se odbija žalba N. D., rođenog ... 1980. godine u B., državljanina R. S., izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave z., KLASA: UP/I-224-04/22-01/138, URBROJ: 511-19-23-22-2 od 1. veljače 2022. godine. Potonjim rješenjem odbijen je zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva N. D., temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15. i 102/19.).

2. Tužitelj navodi da pravodobno i po ovlaštenom punomoćniku podnosi ovu tužbu radi poništavanja predmetnog rješenja iz svih zakonom predviđenih razloga. Naime, odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine", broj: 102/19.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., propisano je da "podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona", dok je navedenim člankom 8. stavkom 1. točkom 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine", broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15. i 102/19.) - dalje u tekstu ZHD, propisano kako hrvatsko državljanstvo može steći stranac koji je podnio zahtjev, te koji poštuje pravni poredak Republike Hrvatske i koji je podmirio dospjela javna davanja, ako ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo. U postupku je nesporno utvrđeno da su činjenično ispunjene sve pretpostavke predviđene člankom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (tj. člankom 5. stavkom 2. ZHD-a), odnosno: da je tužitelj osoba starija od 21. godine života (rođen ….), da je tužitelj rođen u inozemstvu (rođen u B., upisan u maticu rođenih koja se vodi za matično područje S. V., B., pod rednim brojem … za ... godinu), da je u trenutku rođenja tužitelja jedan njegov roditelj bio hrvatski državljanin (otac tužitelja, M. D., hrvatski je državljanin podrijetlom, upisan po rođenju u knjigu državljana Matičnog ureda G. Z. za matično područje M.), te da je u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine", broj: 102/19) podnio zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana (zahtjev je podnesen 25. kolovoza 2020. pred Konzulatom Republike Hrvatske u B.). Slijedom navedenog, u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu jasno je utvrđeno da tužitelj ispunjava sve pretpostavke za upis u evidenciju hrvatskih državljana. Navedenu okolnost tuženik niti ne spori, već zauzima pogrešno pravno stajalište zbog kojeg smatra da se navedeni članak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno članak 5. stavak 2. ZHD-a, ne može primjenjivati na tužitelja, jer prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svog rješenja od 1. veljače 2022. navodi kako „vezano na pozivanje u zahtjevu na odredbu članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, potrebno je istaknuti da su odredbama članka 4. i 5. propisani uvjeti za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom novorođene djece i osoba rođenih za vrijeme važenja ovog Zakona, tj. nakon 8. listopada 1991., kad je Zakon o hrvatskom državljanstvu stupio na snagu, što kod podnositelja zahtjeva nije slučaj. Stoga je jasno kako tuženik, kao i prvostupanjsko tijelo, svoje stajalište zbog kojeg odbija tužiteljev zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva ne temelji na pozitivnim propisima Republike Hrvatske, već na vlastitom shvaćanju „konteksta, prirode stvari i onoga što je samo po sebi razumljivo", iako u njihovim tvrdnjama ne postoje nikakve zakonske osnove. Nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj svoj zahtjev za stjecanje državljanstva podrijetlom pravilno podnio na obrascu (upitniku) za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/21-01/21, URBROJ: 511-01-203-22-9 od 27. rujna 2022. godine, te donese presudu kojom sam rješava upravnu stvar, a podredno da predmet vrati na ponovno odlučivanje nadležnom tijelu, uz naknadu troška tužitelju.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik ponovo ističe da se na tužitelja, kao osobu rođenu prije 8. listopada 1991. godine, tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15. i 102/19.), ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. važećeg Zakona. Tužiteljev se zahtjev mogao preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme njegovog rođenja. Suprotno od tužbenih navoda kako za tuženikovo tumačenje odredbe članka 5. stavka 2. Zakona ne postoje nikakve zakonske osnove, tuženik ističe da je isto utemeljeno na Zakonu o hrvatskom državljanstvu, odnosno radi se o pravilnoj primjeni Zakona. S tim u vezi, tuženik ponovo ističe da tužitelj nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino i može sagledati i tumačiti, već izvlači iz konteksta odredbu članka 5. stavka 2. i potpuno je pogrešno tumači. Ne povezuje stvari i ne uočava činjenicu da odredba članka 30. stavka 1. istog Zakona nije brisana, niti mijenjana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 102/19.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. godine, te da upravo odredba članka 30. stavka 1. Zakona predstavlja ograničenje za primjenu odredbi članaka 4. i 5., kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, pa tako i odredbe članka 5. stavka 2. Zakona. Osim toga, zašto bi se uopće istim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 1. siječnja 2020. godine, donosila i posebna odredba članka 30.a stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije 8. listopada 1991. godine ako bi se, prema tužiteljevom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. Zakona za koju je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke. Navedena je odredba također privremenog karaktera kao i odredba članka 5. stavka 2. Tuženik ukazuje da je u odredbi članka 5. stavka 2. Zakona riječ o osobama rođenima u inozemstvu. Nije potrebno posebno tumačiti da područje drugih republika bivše SFRJ predstavlja i inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. godine, kad je stupila na snagu odluka o samostalnosti i neovisnosti RH i raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ. Vezano za tužbene navode u vezi obrasca zahtjeva i uputa na internetskim stranicama ovog Ministarstva, točno je da u svrhu stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, temeljem članaka 4. i 5. Zakona, za maloljetnu djecu roditelj podnosi prijavu radi upisa u maticu rođenih i knjigu državljana Republike Hrvatske nadležnom matičnom uredu, sukladno odredbi članka 6. i 7. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o državljanstvu, obrascu i cijeni obrasca domovnice („Narodne novine", broj: 113/16.), dok osoba koja je postala punoljetna pa do navršene 21. godine života, sama podnosi takvu prijavu. Međutim, osoba koja želi steći hrvatsko državljanstvo podrijetlom, temeljem članka 4. ili članka 5. stavka 2. ili 3. Zakona, a starija je od 21 godine (ponovo se ističe, samo osoba rođena za vrijeme važenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer za nju ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njezinog rođenja kao što postoji u tužiteljevom slučaju), osobno podnosi zahtjev za upis u knjigu državljana RH na obrascu upitnika za utvrđivanje hrvatskog državljanstva s čime se složilo i Ministarstvo pravosuđa i uprave RH, pod čijem je nadzorom rad upravnih tijela županije, odnosno G. Z. (matičnih ureda), koji vrše upise u maticu rođenih i knjigu državljana RH temeljem podrijetla. Naime, tuženik treba prethodno utvrditi da osoba ispunjava sve uvjete propisane za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom (za osobe iz članka 5. stavka 3. Zakona traže se podaci i sigurnosne provjere od drugih nadležnih tijela Republike Hrvatske), kako bi se nakon toga spis predmeta mogao dostaviti Ministarstvu uprave i pravosuđa RH u svrhu prosljeđivanja nadležnom matičnom uredu na postupak upisa u maticu rođenih i knjigu državljana RH temeljem podrijetla. Budući da je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine stekao državljanstvo R. S., ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona ne može primijeniti na tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-224-04/22-01/138, URBROJ: 511-19-23-22-2 od 1. veljače 2022. godine (stranica 5-6 spisa), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/21-01/21, URBROJ: 511-01-203-22-9 od 27. rujna 2022. godine (stranica 7-10 spisa), te zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva od 25. kolovoza 2020. godine zajedno sa prilozima.     

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 27. rujna 2022. godine, kojim se odbija žalba N. D., rođenog …. godine u B., R. S., državljanina R. S., izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave z., KLASA: UP/I-224-04/22-01/138, URBROJ: 511-19-23-22-2 od 1. veljače 2022. godine. U obrazloženju rješenja navodi se da nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15. i 102/19.), jer je podnositelj zahtjeva, po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine, stekao državljanstvo R. S.. Naime, člankom 30. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu uređeno je načelo pravnog kontinuiteta državljanstva. Navedeni članak propisuje da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine, tj. do dana stupanja na snagu tog Zakona. U slučaju kada se utvrdi da je osoba hrvatsko državljanstvo stekla po navedenim propisima, smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja. Navedena zakonska odredba osnova je za primjenu ranijih propisa o državljanstvu. Iako je njihovo važenje prestalo, oni i dalje vrijede kao pravni izvori, odnosno primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njihova važenja, ako su te činjenice utjecale na državljanstvo neke osobe. Budući da je žalitelj, ovdje tužitelj, rođen … 1980. godine, prvostupanjsko je tijelo, u svrhu utvrđivanja hrvatskog državljanstva, pravilno primijenilo odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 32/77.), koji je važio u vrijeme žaliteljevog rođenja. Također je u vrijeme žaliteljevog rođenja bio na snazi i savezni Zakon o državljanstvu SFRJ („Službeni list SFRJ“, broj: 58/76.), koji je u članku 22. sadržavao odredbe o rješavanju sukoba republičkih zakona o državljanstvu. Odredbom stavka 1. navedenog članka Zakona, bilo je propisano da se republičko državljanstvo djetetu određuje prema zakonu republike čije državljanstvo imaju oba roditelja u trenutku njegova rođenja, dok je odredba stavka 2. istog članka propisivala da će dijete, čiji roditelji imaju različito republičko državljanstvo, steći državljanstvo prema zakonu republike na čijem je području rođeno, ako to republičko državljanstvo ima jedan roditelj. Stoga žalitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana RH, temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer od rođenja ima državljanstvo R. S.. Kako se po propisima, važećim do 8. listopada 1991. godine, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se žalitelju ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imao i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Naime, načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva ne služi samo zaštiti stečenih prava hrvatskih državljana koji su na dan 8. listopada 1991. godine već imali hrvatsko državljanstvo tj. upis u knjigama državljana RH, već se temeljem ove odredbe u proteklih 30 godina provelo na tisuće postupaka utvrđivanja hrvatskog državljanstva za one osobe koje su također stekle hrvatsko državljanstvo po prijašnjim propisima, a propustom matične službe ili roditelja nisu upisani u knjigu državljana RH ili su knjige državljana uništene/nestale tijekom Domovinskog rata ili za vrijeme bivše SFRJ, po sporazumu roditelja, bili upisani u evidenciji državljanstva na području neke druge jugoslavenske republike s podatkom o državljanstvu SR Hrvatske. U provedenom je postupku utvrđeno da je žalitelju, po rođenju, upisan u evidenciji državljanstva (matici rođenih) podatak o državljanstvu tadašnje SR Srbije, a ne SR Hrvatske. Vezano žalbene navode, također je potpuno pogrešan zaključak iznesen u žalbi da u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbi članka 30. stavka 1. Zakona, a niti primjeni Zakona o državljanstvu SR Hrvatske, jer da tome u prilog govore prijelazne i završne odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu, posebno članak 35., kojim je propisano da će se svi postupci, pokrenuti temeljem Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. godine, dovršiti prema odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu. Stoga žalitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana RH, temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer od rođenja ima državljanstvo R. S.. Potrebno je istaknuti da je prvostupanjsko tijelo točno utvrdilo da su odredbama članaka 4. i 5. Zakona propisani uvjeti za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom. Navedene odredbe odnose se samo na novorođenu djecu i osobe rođene za vrijeme važenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. rođene nakon 8. listopada 1991. godine, kad je stupio na snagu navedeni Zakon. To je, po prirodi stvari i samo po sebi, razumljivo kad se ima u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelina, kako ga se jedino i može sagledati i tumačiti. Na osobe rođene prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle rođene za vrijeme dok je Hrvatska bila u sastavu bivše SFRJ (pa ondašnja SR Srbija, u kojoj je žalitelj rođen, nije bila inozemstvo u odnosu na SR Hrvatsku), primjenjuje se odredba članka 30. stavka 1. Zakona koja nije mijenjana, niti brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 102/19.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. godine. Žaliteljevim tumačenjem odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koju izvlači iz konteksta cijelog Zakona, zadiralo bi se u prijašnje propise i takvo tumačenje proturječi načelu kontinuiteta hrvatskog državljanstva koje je normirano u odredbi članka 30. stavka 1. Zakona, odnosno načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva izgubilo bi svaku svrhu što nije bila intencija zakonodavca. Dakle, granica primjene članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pa tako i odredbe članka 5. stavka 2., određena je samim Zakonom o hrvatskom državljanstvu, tj. odredbom članka 30. stavka 1. tog Zakona. I u postupku koji se provodi temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona također se imaju u vidu odredbe kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, ali onog zakona koji je važio u vrijeme rođenja osobe čije se državljanstvo utvrđuje, a što je u žaliteljevom slučaju prije citirana odredba članka 4. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. godine i odredba članka 22. stavka 2. Zakona o državljanstvu SFRJ.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da granica primjene članaka 4. i 5. ZHD, pa tako i odredbe članka 5. stavka 2. istog Zakona je određena samim Zakonom o hrvatskom državljanstvu, tj. odredbom članka 30. stavka 1. tog Zakona, koji propisuje da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Tako je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine stekao državljanstvo R. S., te je taj podatak upisan u matici rođenih koja se vodi za matično područje S. V., B., za godinu ..., pod rednim brojem: ... Pri tome je potrebito naglasiti da se prema tadašnjim propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo. Nadalje, Zakon o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91.) stupio je na snagu danom objave u "Narodnim novinama", tj. 8. listopada 1991. godine, a u članku 5. je propisivao da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete čije je jedan od roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u inozemstvu, ima prijavljeno prebivalište i živi u Republici Hrvatskoj. Takvo se dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja. Nakon toga donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 28/92.), koji je u članku 1. izmijenio članak 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91.), koji glasi: Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin ako do navršene 18. godine života bude prijavljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela RH u inozemstvu ili u RH ili se nastani u RH. Dijete, rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava jednoj od pretpostavki iz stavka 1. ovog članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostalo bez državljanstva. Dijete, koje stječe hrvatsko državljanstvo prema stavku 1. ili 2. ovoga članka, smatra se hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja. Dana 1. siječnja 2020. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojim se mijenja Zakon o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91 – ispravak, 28/92, 113/93 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 4/94, 130/11. i 110/15.), s time da se mijenja članak 5., koji glasi: Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona. Osoba rođena u inozemstvu, čiji je roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. ovoga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva. Zakonom o izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 138/21.), u članku 5. stavku 2. riječ: "dvije" zamjenjuje s riječju: "tri". Iz gore navedenog proizlazi da hrvatsko državljanstvo podrijetlom stječe dijete rođeno u inozemstvu pod propisanim uvjetima,  odnosno osoba rođena u inozemstvu, a u konkretnom slučaju osoba starija od 21. godine života. Međutim, tužitelj je rođen …. godine u B., R. S., dok je na snazi bio Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. godine i Zakon o državljanstvu SFRJ, pa tužitelj nije rođen u inozemstvu. Dakle, ondašnja SR Srbija, u kojoj je žalitelj rođen, nije bila u inozemstvu u odnosu na SR Hrvatsku. Budući da je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine stekao tadašnje republičko državljanstvo Srbije po drugom roditelju, isti ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer se po istim propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

 

U Zagrebu, 17. ožujka 2023. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).