1

                            4. P Ob-336/2022-8

 

                                                                                    4. P Ob-336/2022-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31 000  Osijek

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, po sucu Sanji Sušilović, u pravnoj stvari tužiteljice V.P., OIB: ..., iz .V., koju zastupa  punomoćnik S.P., odvjetnica iz O., protiv I-tuženika D.P., OIB: ...,  II-tuženika M.P.,  OIB:... i III-tužene M.P., OIB: ..., svi iz P., koje zastupa punomoćnik D.M., odvjetnik iz O., radi  utvrđenja prava vlasništva i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 31. siječnja 2023. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika, punomoćnika I,II i III-tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanih I,II i III-tuženika, a koja presuda je objavljena 17. ožujka 2023.

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

 

I/  Odbija se tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su tužiteljica V. P. i I-tuženik D. P. izgradnjom stekli suvlasništvo svaki u 1/2 dijela stana  sastojeći  od  spavaće sobe, dječje sobe, dnevnog boravka s kuhinjom, kupaonice i stepeništa, ukupne površine  108 m2, a koji stan se nalazi na katu kuće u P.,  sagrađene na kčbr. ... u naravi kuća, dvorište i oranica ..., ukupne površine 2822 m2, upisane u zk. ul. .. k.o. P., a koji stan predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu i predmetom je etažnog vlasništva neodvojivo  povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele kuće i zemljišta od 3/20 dijela, a stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice V. P. i I-tuženika D. P.,  što su  tuženici  D.  P.,  M. P. i M. P. dužni  priznati, a M. i M. P. izdati  tužiteljici valjanu tabularnu ispravu  podobnu za uknjižbu prava suvlasništva u  3/20 dijela cijele  kčbr. ..., površine  2822 m2, k.o. P. u zemljišnim knjigama nadležnog općinskog suda, koju će  u protivnom zamijeniti ova presuda."

 

u cijelosti.

 

II/ Nalaže se II-tuženiku M. P. i III-tuženoj M.  P.  solidarno isplatiti tužiteljici  V. P. na ime ulaganja u izgradnju nekretnine  - stan na katu kuće, sagrađen na kčbr. ...,  površine 2822 m2, upisan u zk. ul. ... k.o. P., iznos od 11.945,00 eura / 90.000,00 kn (jedanaesttisućadevetstotinačetrdesetipeteura/devedesetti-sućakuna) s pripadajućom zateznom kamatom  tekućom od 17. ožujka  2023. do isplate, po stopi zatezne kamate  za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta  za  3%-tna poena, u roku  15 dana.

 

III/ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

 

1.Presudom Općinskog suda u Đakovu broj P Ob-1/2019 od 19. svibnja 2021. odlučeno je da osobni automobil marke Renault Megan i teretno vozilo marke Iveco predstavljaju  bračnu stečevinu  tužiteljice i I-tuženika u jednakim dijelovima, uz nalog  I-tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 25.000,00 kn s pripadajućim zateznim  kamatama,  da  su tužiteljica  i  I-tuženik izgradnjom stekli suvlasništvo  u jednakim dijelovima stana na katu kuće, uz nalog II i III-tuženicima izdati valjanu tabularnu  ispravu  za uknjižbu   tužiteljice u  3/20 dijela  cijele kčbr. 1479,  dok  je u preostalom  dijelu tužiteljica odbijena, da dug po kreditu kod Banke predstavlja zajednički  dug  tužiteljice i I-tuženika uz nalog tužiteljici  isplatiti  I-tuženiku  iznos  od  14.126,18 kn  s pripadajućim zateznim kamatama, kao i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

1.1.Povodom žalbe tužiteljice  i  tuženika  Županijski sud u Zagrebu presudom i rješenjem broj Gž Ob-742/2021 od 5. srpnja 2022.  potvrdio  je  presudu  Općinskog suda u Đakovu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje bračne stečevine na vozilima,  isplatu  ½  vrijednosti  vozila,  u dijelu  u kojem  je utvrđeno da je dug po kreditu kod  Banke zajednički dug tužiteljice i I-tuženika, te u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici  isplatiti I-tuženiku  iznos  na  ime  ½  rata kredita,  dok je ukinuta u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužiteljica i I-tuženik  izgradnjom stekli suvlasništvo  u jednakim dijelovima stana na katu kuće u P.,  te u dijelu odluke  o trošku  postupka. U odnosu na dio  presude kojim  je odbijen  zahtjev  tužiteljice  za  uknjižbu  suvlasništva  preko  3/20  dijela nije izjavljena žalba, te u tom dijelu drugostupanjski sud nije odlučivao po žalbi,  slijedom  čega je pravomoćno odbijen zahtjev  tužiteljice za uknjižbu suvlasništva preko 3/20 dijela. U svojoj odluci  Županijski sud u Zagrebu  navodi da  je potrebno utvrditi činjenično stanje sukladno uputi  iz odluke, a u vidu   stjecanja suvlasništva građenjem, kao i u dijelu ulaganja u nekretninu II i III-tuženika.

 

2. Na ročištu održanom 31. siječnja 2023. tužiteljica i tuženici nisu imali  daljnjih dokaznih prijedloga te se tužiteljica odazvala pozivu suda za dopunsko saslušanje, dok  se I, II i III-tuženici pozivu suda nisu odazvali niti su svoj izostanak  opravdali. 

 

3. Među strankama je sporno je li tužiteljica dogradnjom, a za vrijeme trajanja braka s I-tuženikom, stekla suvlasništvo na nekretnini II i III-tuženika odnosno, jesu li tužiteljica i I-tuženik u cijelosti svojim sredstvima izvodili dogradnju nekretnine.

 

4. Tužiteljica navodi da je izgradnja nekretnine započela 1999. i trajala do  2002. i to isključivo  sredstvima tužiteljice  i I-tuženika  na način  da su uložili dar koji su dobili u svatovima u iznosu od 25.000 DEM, dijelom  kreditom  i  plaćama koje  su ostvarivali. Ona  je cijelo vrijeme bila zaposlena, kao  i  I-tuženik koji je 2001.  otvorio  vlastiti obrt. Nadalje navodi da je izgradnja i ulaganje u kat obiteljske kuće II i III-tuženika  obavljana  uz  odobrenje i suglasnost  nje  i bivšeg supruga, te tuženika, uz dogovor da  će cjelokupna nekretnina nakon smrti II i III-tuženika pripasti  tužiteljici  i I-tuženiku. Predlaže donošenje presude kojom bi se utvrdilo da su ona i I-tuženik  izgradnjom i dogradnjom stekli suvlasništvo na nekretnini opisanoj pod I/ izreke presude u jednakim dijelovima, uz isticanje eventualno kumuliranog tužbenog  zahtjeva za isplatu  na ime  ulaganja  u nekretninu u  iznosu od 100.000,00 kn,  s tim  što nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka smanjuje zahtjev na iznos od 90.000,00 kn.

 

5.Tuženici u odgovoru na tužbu ističu prigovor promašene pasivne  legitimacije  jer smatraju  da  tužiteljica i I-tuženik nikada nisu bili vlasnici nekretnine već je ista u vlasništvu II i III-tuženika, ističu prigovor zastare u odnosu na  eventualno kumulirani zahtjev jer su  ulaganja  vršena od  1999. do 2002., a tužbeni  zahtjev  je postavljen 30. travnja  2015. Nadalje, ističu  da  su II i III-tuženici dozvolili  tužiteljici i I-tuženiku  boravak u svojoj obiteljskoj kući, pomagali  su ih, ali negiraju  dogovor o  stjecanju  suvlasništva  na nekretnini  gradnjom  kata na  obiteljskoj kući.

 

              6. Rješenjem od 7. srpnja 2015. dopuštena je subjektivna preinaka tužbe  tužiteljice  jer sud smatra da  je ista svrsishodna  za konačno rješenje odnosa  među  strankama, a također  II i III-tuženici se nisu protivili preinaci,  tužba je preinačena  do  zaključenja prethodnog postupka, te je ovakav stav potvrđen  i od strane Županijskog suda u Zagrebu u odluci broj Gž Ob-742/2021 od 5. srpnja 2022.

 

7.Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze čitanjem presude i rješenja Općinskog suda u Đakovu broj P-187/2013 od 16. prosinca 2014. uz preslik tužbe za utvrđenje bračne stečevine, zk izvatka za nekretninu upisanu zk. ul. ... k.o. P., dopisa punomoćnika tužiteljice upućen punomoćniku tuženika od 5. ožujka 2015., ugovora o doživotnom uzdržavanju od 11. kolovoza 2000., nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 8. srpnja 2018., te saslušanjem tužiteljice, II i III-tuženika, svjedoka N. M., T. M., D. N., G.K., B.K., I.H., I.H., dopunskim saslušanjem tužiteljice, te saslušanjem stalnog sudskog vještaka, dok nije proveden  dokaz saslušanjem  I-tuženika, kao niti dokaz dopunskim saslušanjem II i III-tuženika jer se nisu odazvali pozivu suda uz napomenu o saslušanju, a svoj izostanak nisu  opravdali.

 

8. Iz presude i rješenja Općinskog suda u Đakovu broj P-187/2013 od 16. prosinca 2014. i preslike tužbe za utvrđenje bračne stečevine utvrđeno je da je tužiteljica utvrđena suvlasnicom u ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. ...k.o. P., kčbr. ... u naravi  oranica Š., odbijen  je ovdje I-tuženik  s  protutužbenim  zahtjevom  koji se  odnosi  na  zajedničku imovinu  u vidu  pokretnina i novčanih sredstava, kao i za isplatu na ime  ½ vrijednosti,  dok  je utvrđeno  da  je  tužba tužiteljice povučena u dijelu  koji se odnosi na utvrđenje suvlasništva u ¼  dijela nekretnine upisane u zk. ... k.o. P. kčbr. ..., te je u tom dijelu  tužiteljica u mogućnosti podnijeti novu tužbu.

 

9. Iz zemljišno-knjižnog izvatka za nekretninu upisanu u zk. ... k.o. P. utvrđeno je da se radi o kčbr. ... u naravi kuća, dvorište i oranica R., površine 2822  m2, te o kčbr. ... oranica Š., površine 6134 m2, na kojima  su II  i III-tuženici suvlasnici u jednakim  dijelovima.

 

10. Iz dopisa punomoćnika tužiteljice upućenog punomoćniku tuženika utvrđeno  je  da  je  u ožujku  2015. zatraženo priznanje suvlasništva  na  nekretnini temeljem ulaganja u istu, odnosno isplata na ime ulaganja, a što tuženici nisu prihvatili.

 

11. Iz ugovora o doživotnom uzdržavanju od 11. kolovoza 2000. utvrđeno  je da su isti sklopili II i III-tuženici kao primatelji uzdržavanja s I-tuženikom kao davateljem uzdržavanja, a predmet ugovora je  nekretnina upisana u  zk.  ul.  ...  k.o. P., kčbr. ...

 

12. Saslušana tužiteljica V.P. iskazala je da je brak s I-tuženikom – protutužiteljem D.P. sklopila 3. listopada 1998., a isti je razveden  temeljem presude  br. P-4901/12-11 od  28. ožujka 2013. Nakon sklapanja braka  ona se doselila  u  kuću  II i III-tuženika  te su svi zajedno  u istoj živjeli do početka 2000., a u 4. ili 5. mjesecu 1999. započeli su s nadogradnjom  prvog kata  na predmetnoj kući,  te su  skinuli već postojeći  krov, a cijeli kat  su izgradili do kraja 1999.,  te početkom 2000. uselili u nekoliko opremljenih prostorija na tom prvom katu, a tada još nije bilo završeno kupatilo i stepenište što su  dovršili u naredne četiri godine kada je, dakle, cijeli kat bio u potpunosti opremljen za stanovanje.  Prije nego što su  počeli koristiti te gornje prostorije  sklopili su ugovor s II i III-tuženicima o doživotnom uzdržavanju  temeljem kojeg  su ugovorili da će nakon smrti istih cijela nekretnina pripasti D. u vlasništvo,a ona nije bila navedena u tom ugovoru  zbog nekakve  obveze plaćanja poreza. U vrijeme sklapanja braka pa do otprilike 2000. bila je zaposlena u trgovini u vlasništvu S.B. te je primala plaću u prosjeku od 1.200,00 kn mjesečno, a 2000. se zaposlila u "P. T." kao trgovac, te je  primala redovnu plaću  od  oko 2.600,00 kn mjesečno,  te je kod tog poslodavca radila sve do 2008. Njena plaća nije bila opterećena nikakvim kreditima. D. je u vrijeme sklapanja braka pa do 2000. radio preko student servisa  te je imao primanja  od oko 3.3200 kn mjesečno, a od 2000. je otvorio vlastiti obrt "P." d.o.o. temeljem kojeg  je vršio uslugu prijevoza za "D." d.o.o., te na taj način ostvarivao primanja od 4.000,00  do 6.000,00  kn mjesečno ovisno o  izvršenoj usluzi prijevoza. U njihovom braku prvo dijete se rodilo 3. kolovoza 1999., a drugo dijete 27.  studenog 2003.  Sjeća se da su u izgradnju gornjeg kata predmetne nekretnine uložili njihov cjelokupni svatovski dar od tadašnjih 25.000 DEM od kojeg iznosa su izgradili zidove, postavili novi krov, te ožbukali cijelu gornju etažu. Ostala ulaganja u uređenje gornjeg kata bila su iz zajedničkih novaca, tj. njihovih zajedničkih plaća  obzirom da su te plaće tretirali kao njihova zajednička sredstva i nisu imali odvojene blagajne.  2004. su na kredit  koji je glasio na D. kupili osobni automobil marke Reno Megan, a koji su nakon 7 godina prodali za iznos od 60.000,00 kn,  te nakon toga kupili novi automobil  Reno Megan  za 120.000,00 kn,  te su preostalih 60.000,00  kn otplaćivali na kredit  koji je također glasio na  D.  Nakon njihovog razvoda su se dogovorili da će ovaj automobil ostati u posjedu D.  jer ga je isti i koristio, a da će joj on u slučaju prodaje isplatiti jednu polovinu  prodajne cijene  istog.  Dobila je saznanja  da je isti  taj auto  prije 2-3 godine  prodao,  ali ne zna kome  niti za koju cijenu.  2002. od "D." su dobili ponudu za otkup teretnog  vozila Marke Iveko  za 50.000,00 kn  te su isti za taj iznos i otkupili,  a kupoprodajna cijena  je u dogovoru s "D." obustavljana  s plaće  I-tuženika  koji je plaću i primao preko isplatne blagajne "D." Navedeno vozilo vodilo se kao vlasništvo obrta I-tuženika, a isti joj je obećao  da će joj u slučaju prodaje istog   isplatiti nekakav dio "tj. koliko bude mogao". Prije otprilike  dvije godine je čula da je i to vozilo prodao,  ali  ne zna kome niti za koju cijenu. Kompletno su završili spomenuti prvi kat oko 2010. kada su uveli  centralno grijanje i stavili fasadu na cijelu kuću,  a njih dvoje su platili izvođenje fasade za gornju etažu. Obzirom da su u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju s II i III- tuženicima, I-tuženik i ona bili u dobrim odnosima, imala je povjerenja da će predmetne nekretnine nakon smrti svekra i svekrve  pripasti i njoj u suvlasništvo pa nije inzistirala  da bude navedena  u tom ugovoru kao davatelj uzdržavanja.  U to vrijeme II i III-tuženici nisu bili  u potrebi  uzdržavanja,  ali je to bio njihov dogovor obzirom da je I-tuženik imao još braće i sestara, a oni su htjeli na ovaj način osigurati njihova ulaganja u predmetnu nekretninu. Za ovu izgradnju nisu ishodili nikakve dozvole. Sjeća se da su pokrenuli postupak legalizacije te za mjerenje platili oko 2.000,00 kn, a ostatak su mislili dovršiti kada skupe novaca.  II i III-tuženici su im kupili ulazna vrata za gornji kat i ljestve za tavan, a na drugi način nisu novčano sudjelovali u izgradnji istog te su kod izvođenja radova pomagali u skladu sa svojim mogućnostima. Predmetnu nekretninu napustila je  2013.  te je tom prilikom sa sobom odnijela dječju sobu, TV, peć i frižider, a sve ostale pokretnine ostale su na korištenje I-tuženiku. Ova podjela nije bila njihov dogovor obzirom da je s djecom morala iseliti iz te nekretnine jer je I-tuženik u to vrijeme bio zaluđen  pripadnosti nekoj sekti. Neposredno prije iseljenja s I-tuženikom se dogovorila da mu navedena motorna vozila ostanu na korištenje te da će isti dovršiti plaćanje kredita  za ista. Ima saznanja da je I-tuženik s navedenim teretnim vozilom ostvarivao prihode u svom obrtu s ovim vozilom, dok ga nije prodao. Za vrijeme ulaganja u gornji kat predmetne nekretnine nisu imali nikakve ušteđevine osim navedenog svatovskog dara i primanja po osnovi njihovi plaća koje su ukupno iznosile 5-6.000,00 kn, a za vrijeme porodiljnog dopusta primala je porodiljnu naknadu. Iznos stečen temeljem D. police o životnom osiguranju  od 46.484,00 kn uložili su u fasadu i  centralno grijanje. Ovaj iznos je bio isplaćen na njen račun, ali se ne može sjetiti kada. Cjelokupan namještaj za gornji kat kupili su od vlastitih sredstava, a isti su uzimali na rate. PVC  stolariju su također otplaćivali na rate. Dok su živjeli s II i III-tuženicima prve dvije godine braka, oni su plaćali i njihove režije, a nakon odvajanja su dijelili plaćanje režija. Tjedan dana prije nego se s djecom iselila od I-tuženika rekla mu je što će od pokretnina odnijeti sa sobom, a isti nije imao ništa protiv, te su se tada dogovorili i oko korištenja navedenih motornih vozila. Od njihovih plaća jedno vrijeme je u kući postojala i ušteđevina od oko 6.000,00 EUR-a, a koja je bila od njihovih zajedničkih plaća te je ista utrošena u kupnju namještaja, tj. opremanje gornjeg kata. Obvezu temeljem navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju izvršavala je u slučaju potrebe II i III-tuženike odvesti ih do doktora te je pomagala u kućanskim poslovima njihovog djela  nekretnine i slično. Navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen je na prijedlog  samih II i III-tuženika, a radi njihove sigurnosti ulaganja u njihovu nekretninu, te su s tim bili upoznati brat i sestra tuženika.

 

13. Dopunski saslušana tužiteljica iskazala je da u cijelosti ostaje kod ranije danog iskaza nakon što joj je isti pročitan od strane uređujućeg suca.  Prije izvođenja radova na katu razgovarali su s II i III-tuženicima te su htjeli kupiti i plac te sebi  izgraditi kuću, a oni su rekli da se netko treba brinuti o njima i da naprave dio nekretnine na katu, te da će nakon njihove smrti cjelokupna nekretnina ostati njima. Iz tog razloga je sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju te nije sklapan  ugovor o darovanju suvlasničkog djela jer su smatrali da upravo sklopljeni ugovor nešto što  vrijedi.  Nije bila navedena kao ugovorna stranka jer se podrazumijevalo da će i ona sudjelovati u uzdržavanju II i III-tuženika. Ne zna iz kojeg razloga nije sklopljen ugovor o darovanju s bivšim suprugom nego  ugovor o doživotnom  uzdržavanju. Prije izgradnje kata II i III-tuženici su rekli da  je kat njihov, a ostatak  nekretnine će biti njihov nakon njihove smrti. S nekretnine se skinuo stari krov i to je bilo  organizirano na način da je angažirana rodbina te ništa za to nisu platili, u svatovima su dobili dar od 25.000 DEM  i od tog novca su kupili materijal te su platili  zidanje, napravljana je spavaća soba, kupaona,  kuhinja, dječja soba i poseban ulaz i u tom smislu je sve bilo obzidano. Navedeni iznos bio  je dovoljan za obavljanje svih radova koje je navela, a što je napravljeno 1999., te su nakon određene pauze od par mjeseci krenuli sa žbukanjem i postavljanjem stolarije. Žbukanje su platili od svojih plaća, a stolariju su  kupili na rate, te su bivši suprug  i ona otplaćivali rate.  Navedeni radovi su obavljeni 2000. i tada su uzeli polovni namještaj  i uselili  u  jednu prostoriju, a prethodno su  postavili brodski  pod koji su  kupili također od svojih plaća.  Imali su peć na koju su se grijali. U to vrijeme nisu bile gotove kuhinja i kupaona. Negdje 2002. ili 2003. su uredili kuhinju i kupaonu od svojih plaća. Kompletno su uredili kupaonu i kuhinju na način da su postavili pločice, kupili sanitarije, kuhinjske elemente, uređaje. Uvođenje struje nisu morali platiti jer im je to obavio šogor, a  za uvođenje vode također nisu platili jer im je to  obavio susjed koji nije bio u svatovima i na taj način im je dao dar. Kada su radili pod u dnevnom boravku, napravili su podove i u svim ostalim prostorijama, a stolarija je 1999. postavljena također na sve prostorije. Nisu morali posebno plaćati majstore za obavljanje radova jer je u cijeni  kupovine stolarije i poda bio uključen i rad majstora. II i III-tuženici su platili postavljanje staklenog prozora u hodniku, kupili su im ulazna vrata i ljestve za tavan. Osim navedenih stvari koje su kupili II i III-tuženici  im nisu financijski pomagali u kupovini materijala i plaćanja radova i majstora.  Bivši suprug i ona su negdje od 2000. do 2002. ili 2003. imali primanja od oko 5.000,00 do 6.000,00 kn.   U to vrijeme nisu imali kredita. 2003.  su kupili automobil  na kredit, a ne može se sjetiti koliko je iznosila rata kredita. Ne zna kolika su primanja u to vrijeme ostvarivali svekar i svekrva. U vrijeme izvođenja radova II i III tuženici  su  se bavili poljoprivredom jer su imali nešto zemlje te su uzgajali  svinje, imali su jednu kravu i mlijeko su koristili za sebe, te je jedno vrijeme svekrva nosila mlijeko u mljekaru, ali ne zna  koliko je od toga zarađivala jer se radilo  smo  o  jednoj  kravi.   Što se tiče svinja uglavnom su ih ostavljali sebi, a znali su povremeno prodavati prasad i to jednom ili dva puta godišnje, a ne zna koliko su zarađivali prodajom jer o tome nikada nisu pričali.  Također zna da su na zemljištu nekada uzgajali žito, nekada ječam, te su dio ostavljali sebi, a dio su predavali u silos, te ne zna koliko su na taj način uopće zarađivali. Nikada II i III-tuženici nisu sudjelovali u plaćanju majstora ili plaćanju izvođenja bilo kakvih radova na katu.  Oni su znali što je im je sve potrebno te su jedino sudjelovali u kupovini onoga  što je potrebno  djeci, a davali su im hranu, te su znali sudjelovati i u kupovini namirnica. Obično su imali od dvije do četiri ili pet svinja. Zemlje su imali 4 do 5 jutara. Prije izgradnje kata gledali su plac i II i III-tuženici su im rekli da bi trebali izgraditi i nadograditi jer netko treba brinuti  o njima, a tako su i oni razmišljali.  Prije izgradnje razgovaralo se i s bratom i sestrom njenog bivšeg  supruga  koji su također znali da će kat biti njihov, a ostatak nakon smrti svekra i svekrve. Oni se tome nisu niti protivili jer su htjeli da se netko  brine  o roditeljima  kada  budu u potrebi.  Prije sklapanja ugovora o doživotnom bili su kod odvjetnika koji im je savjetovao da sklope upravo ugovor o doživotnom, a ne nekakav drugi ugovor. Bračnu zajednicu napustila je 2013., a problemi u braku su počeli još 2012.  Misli da ugovor  o doživotnom više nije na snazi, i to nakon razvoda braka, a koliko joj je poznato bivši suprug  još uvijek  živi kod roditelja. Misli da su ugovor poništili jer su  se  bojali  obveza  prema njoj.  Nikada II i III-tuženici nisu osporavali da su oni izgradili kat, ali su tvrdili da su i oni davali novac. Nikada im nisu branili izvođenje radova. Kupovina i montiranje staklene plohe u hodniku  plaćena je iznosom od  oko  200 DEM, ulazna vrata su plaćena iznosom od 5.000,00 kn, dok su ljestve za tavan  naplaćene iznosom od oko 1.600,00 kn,  prilikom skidanja krova  sudjelovala je  njena rodbina, kao i rodbina bivšeg  supruga,  prijatelji  i susjedi. Nikada  II i III-tuženici nisu rekli  da im taj novac  moraju vratiti.

 

              14. Saslušani II-tuženik M.P. iskazao je da je točno je da je oko 2001.   prestao raditi  u tadašnjem "P. Đ." te je na birou bio do 2011. kada je  otišao u mirovinu koja je iznosila oko 1.300,00 kn mjesečno. Također je točno  da su III-tuženica i on pomagali u izgradnji prvog kata predmetne nekretnine  novčano, ali sada ne može reći zbog proteka vremena o kojim iznosima se radilo. Prije izgradnje  ovog prvog kata on se dogovorio sa svojim sinom D. da će mu vlasništvo prepustiti ukoliko se ispoštuje ugovor o doživotnom uzdržavanju. S tužiteljicom u vezi toga nije ništa pregovarao jer je smatrao da će ona na to pristati kao njegova supruga. Ugovor je sklopio svjesno samo sa sinom. Obzirom da su se  bavili poljoprivredom  te prodajom i uzgojem stoke odnosno svinja imali su primanja od kojih su  pomagali izgradnju prvog kata predmetne nekretnine,  ali sada  ne može  reći o kojem se točno iznosu radilo, ali je uvijek novac davao D. kada je to od njega zahtijevao. 2011. je ostvario i pravo na inozemnu mirovinu od 250,00 eura mjesečno obzirom da je  8 godina bio zaposlen u inozemstvu. D. je davao novac u svrhu plaćanja majstora za izgradnju predmetnog kata te za materijal kao što je PVC stolarija, stepenište, pločice i slično, te cjelokupno centralno grijanje. Nema saznanja o kojim iznosima se radilo niti koliko je sve to ukupno koštalo obzirom da je  novac davala njegova supruga, a on je samo radio.  Ne spori da su ulaganja bila izvršena i od strane njegovog sina i tužiteljice, ali ne zna u kojim iznosima. Nema saznanja koliko bi ukupno bilo uloženo u izgradnju tog prvog kata. Taj prvi kat je posebna cjelina za stanovanje i ima poseban ulaz, ali je na temeljima njihove stare kuće. O pravljenju posebnog ulaza su se dogovorili sin D. i on. Prijedlog za ugovor o doživotnom uzdržavanju je D. dao on jer je htio da  isti sa svojom obitelji ima riješeno stambeno pitanje. Predmetni ugovor raskinuli su sa sinom nakon što je tužiteljica napustila njihovog sina, prije pet godina. Nema saznanja da bi tužiteljica i sin imali ikakav trošak  plaćanja legalizacije. Majstore za izgradnju prvog kata je pronašao njegov sin te je isti kupovao i potreban materijal.  Sjeća se da su platili polog  za PVC  stolariju. Režije su u početku plaćali supruga i on, a kada su se tužiteljica i njihov sin osamostalili, tj. preselili na kat  onda su oni plaćali  svoje  režije, tj. kada su malo nadošli s financijama.  Ne može se sjetiti  koje godine su isti preselili na gornji kat koji je za stanovanje u potpunosti osposobljen  2-3  godine nakon izgradnje, a koja je započela negdje u proljeće 1999. Na zahtjev D.  davao mu je na ruke po 2-3.000,00 kn, a ponekad i po 10.000,00  kn ovisno o visini troškova,  a sada ne može reći o kojem se ukupnom iznosu radilo. Nema saznanja koliki je bio svatovski dar istih, ali se sjeća da je nakon prestanka njihovog braka tužiteljica sa sobom odnijela suđe u vrijednosti 20.000,00 kn te zajedničku ušteđevinu od 7.000,00 eura koja je bila kod njih na čuvanju, a koju je njegova supruga dala na ruke  tužiteljici  na njezin zahtjev kada je s djecom  izlazila iz kuće. Navedeni iznos je bio isplaćen njegovom sinu na ime životnog osiguranja kod "C. o. "

 

              15. Saslušana III-tuženika M.P. iskazala je da je točno da su krov njihove stare kuće počeli skidati u proljeće 1999. te je tada započela izgradnja prvog kata njihove nekretnine, a u to vrijeme su se II-tuženik i ona  bavili poljoprivredom i uzgojem stoke, mlijeka, prodajom prasaca, te su svu zaradu davali na ruke njihovom sinu za potrebe plaćanja materijala i građevinskih radova u svrhu izgradnje tog gornjeg  kata,  a sada se ne može  očitovati zbog proteka vremena o kojim se točno iznosima radilo, ali može točno reći da se točno radilo o iznosu od 10.000,00 kn u svrhu pologa za PVC  stolariju za gornji kat, zatim 5.000,00 kn za ulazna vrata, zatim stakleni prozor u hodniku u vrijednosti 2-3.000,00 kn, kao i tavanska vrata s ljestvama u vrijednosti 2.500,00 kn. Ne zna točno koji dio svatovskog dara je uložen u izgradnju prvog kata, a ugovor o doživotnom uzdržavanju su sklopili isključivo sa svojim sinom D. oko 2003. ili 2004.,  isključivo sa svojim sinom, te  ga nisu imali namjeru zaključiti s tužiteljicom. Tužiteljica se s njihovim sinom  i s jednim djetetom preselila na gornji kat u proljeće  2001. te je tada cijeli kat bio kompletno uređen. Oni ništa od namještaja  za uređenje njihovog kata nisu kupili osim što im je dala stol za ručavanje te su taj cijeli prostor o svom trošku okrečili. Dogovor s tužiteljicom i njihovim sinom da će za stanovanje koristiti prvi kat njihove nekretnine koji će izgraditi su postigli odmah nakon njihovog zaključenja braka. Njihova kuća je imala kompletnu  deku i krov te je postojala mogućnost nadogradnje  pa su  takav  dogovor s njima i postigli. Nakon razvoda stranaka oni su platiti kompletnu legalizaciju za cijelu kuću u iznosu od 30.000,00 kn te su u svibnju 2017. popravak krovišta platili  u iznosu od 45.000,00 kn,  tj. na isti su stavili lim odnosno izmijenili cijelo krovište. Skidanje  prvotnog krovišta organizirali su s rodbinom  bez naplate, a nakon toga je u svrhu izgradnje prvog kata D. organizirao majstore koje je i plaćao, oni su mu u tome pomagali samo sada ne može  točno navesti u kojem iznosu.  Na katu je dakle   izgrađen poseban stan s posebnim ulazom u svrhu stanovanja njihove obitelji, a što su im oni dozvolili nadajući se da će ih uzdržavati u starosti. Kada su sklapali navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju njima realno nije trebala nikakva pomoć u uzdržavanju, a isti ugovor je bio opcija za rješavanje eventualnih suvlasničkih odnosa između njih i sina nakon njihove smrti jer oni nisu htjeli sinu za života,  radi svoje sigurnosti, prepisati suvlasnički dio ove nekretnine. Brat i sestra su bili upoznati s ovim ugovorom. Nema saznanja koliko sredstava je uloženo u izgradnju kata njihove nekretnine. Centralno grijanje i fasada rađeni su godinu dana prije nego što je tužiteljica napustila I-tuženika, a misli da je to bilo 2011., a da je ista od njega otišla 2012. Platili su pola iznosa navedene fasade i centralnog grijanja, a koji se odnosi   na uređenje njihovog prizemnog djela nekretnine.  U odnosu na trošak PVC  stolarije misli da je ukupni koštao 20.000,00 kn, a oni su, kao što je već napomenula, dali pola toga iznosa. Ona je od 2003. u poljoprivrednoj mirovini koja je prvotno iznosila  800,00 kn, a sada je 1.200,00 kn. Suprug je s 65 godina počeo primati mirovinu koja iznosi oko 1.300,00 kn, a prije toga je od oko 2001. bio nezaposlen i prijavljen na Zavodu za zapošljavanje. Nema konkretnih saznanja da li su i koga prethodno u svrhu legalizacije angažirali njen sin i tužiteljica te je vidjela da je dolazio nekakav čovjek koji je slikao njihov dio nekretnine, međutim, ti papiri im nisu mogli poslužiti kada su istu legalizirali. Navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju su sporazumno raskinuli sa sinom nakon što ih je tužiteljica prvi puta  tužila. Ne zanima je da li je tužiteljica na bilo koji način doprinijela izgradnji prvog kata njihove nekretnine jer smatra da je ta cijela kuća njihova i da njoj ne pripada ništa od iste. Također ne zna  koliko su  tužiteljica i njezin sin uložili u izgradnju tog prvog kata. Kada su se dogovarali oko izgradnje  prvog kata  oni s tužiteljicom i sinom uopće nisu dogovarali prijenos ikakvog vlasništva već su im samo dozvoli da na istom stanuju, a o vlasništvu su počeli razgovarati tek kad je njihov sin otvorio obrt oko 2003. ili 2004. kada je isti zahtijevao rješavanje vlasničkih odnosa, a nakon čega su i sklopili navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju  jer nisu htjeli na njega prenositi ikakvo suvlasništvo za života. Ovaj ugovor se na nikoji način nije odnosio ona tužiteljicu.

 

              16. Saslušani svjedok N.M. iskazao je da se sjeća da ga je  D.P.  prije  više od 18 godina angažirao na podizanju  gornjeg kata kuće stranaka u P. te ga je isti za taj rad u cijelosti i isplatio u gotovom novcu, a kojom prilikom mu nije spominjao o čijem se novcu radi. Sjeća se da je u vrijeme poduzimanja gore navedenih radova  tužiteljica  već bila u  braku s D. te živjela u toj kući, a  cijenu ugovorenih radova  je dogovarao s D. Sjeća se  da  su oni sami srušili  stari krov na već postojećoj staroj kući na kojoj  je postojala betonska deka, a na kojoj su potom počeli s izgradnjom prvog kata. U to vrijeme je imao  saznanja da stranke namjeravaju zajednički živjeti u tom stanu na prvom katu. Izvođenje  samog zidanja  radio je samostalno sa svojim pomoćnicima koje je plaćao.

Njegov posao je bio zidanje, postavljanje betonske ploče i postavljanje krovišta, a što je u cijelosti i izvršio. Ne zna sa sigurnošću da li je izgradnja prvog kata bila prije  2000.

 

17. Saslušani svjedok T.M. iskazao je da je na predmetnoj nekretnini u kojoj su živjele stranke  izvodio radove oko uvođenja struje u gornji kat iste, zatim žbukanje, izrada svih podova, osim kupatila, zatim izgradnja štokova i postavljanje vrata. Za izvođenje ovih radova angažirali su ga D. i V., a za sve radove,  osim uvođenja struje, ga je  isplatio D., a po njemu radilo se o njihovom zajedničkom novcu jer su isti  tada i  živjeli zajedno. Uvođenje struje im nije naplatio jer su u rodu  (tuženica M. P. mi je punica), te mu je D. prethodno i sam besplatno pomagao  kod izgradnje njegove nekretnine.  Obzirom  da su rodbina imao je saznanja da se prvi kat kuće  gradio za  zajednički stan  stranaka  te njihovu djecu. Nema saznanja oko sklapanja nekakvog  ugovora o doživotnom uzdržavanju,   ali je podrazumijevao da će cijela kuća ostati strankama koje su tamo i živjele. Njegova žena je D. sestra te je i sama spominjala  da će cijela nekretnina ostati strankama, tj. V. i  D., te su unutar rodbine "to svi znali".  Zbog proteka godina sada se ne može očitovati prije koliko godina je ove radove izvodio, no on je iste započeo  nakon  već  završenog postavljanja  krovišta na prvi  kat kuće. Poznato mu je da su problemi oko vlasništva ove kuće nastali tek nakon razvoda braka stranaka. Također se sada ne može sjetiti koje  točno  godine su se stranke uselile na taj gornji kat,  a zna da su prethodno  živjeli s D. roditeljima u prizemlju iste kuće.

 

              18. Saslušani svjedok D. N. iskazao je da se sjeća da je u nekretnini u kojoj su živjele stranke u P. izvodio radove uvođenja  centralnog grijanja u cijelu  kuću, dakle,  u prizemlje i na kat, a same dogovore oko  izvođenja tih radova imao je isključivo s V. i D., a isti su ga također i isplatili nakon završetka  tih radova. Sjeća se da je novac preuzeo iz D. ruke,  iako su mu isplatu zajednički donijeli. Sjeća se da su u prizemlju živjeli D. roditelji, a na prvom katu V. i D. U to vrijeme stranke D. i V.  su već stanovale na prvom katu, a radove je izvodio poslije 2000.

 

19. Saslušana svjedokinja G.K. iskazala je da obzirom da živi u istom selu kao i stranke te su u vrijeme izgradnje predmetne nekretnine bili kućni prijatelj s I-tuženikom i tužiteljicom, a sada  nije s nikim od njih niti u posebno dobrim, a niti u posebno lošim odnosima,  te ima neposrednih saznanja da su isti počeli s izgradnjom prvog kata predmetne nekretnine nakon  njihovih svatova,  te da su sav svadbeni dar uloži u tu izgradnju.  Poznato joj je da su u  to vrijeme oboje radili  te da su novac od toga rada ulagali u izgradnju i uređenje  tog stambenog prostora, a sada ne može zbog proteka vremena reći  detaljno tko je koliko konkretno uložio i tko je od njih plaćao izvođenje svih potrebnih radova. Po njenom saznanju II i III-tuženici  nisu ništa od svojih sredstava ulagali u izgradnju i uređenje tog stambenog prostora. Neposredno je čula po pričanju II ili III - tuženika ( sada ne može točno reći konkretno kojeg od njih zbog proteka vremena)  da su tužiteljica i I-tuženik od istih bili ovlašteni izgraditi si prvi kat predmetne nekretnine u svrhu zajedničkog stanovanja, a da će poslije isto  i njima pripasti u vlasništvo,  međutim, sada ne može točno reći da li se to odnosilo na cijelu kuću ili samo na prvi kat iste. Nikada nisu pričali u smislu odvajanja   gornjeg i donjeg  kata  u smislu podjele vlasništva između istih već su  pričali  o cijeloj kući u smislu da će ostati u vlasništvu tužiteljice i I-tuženika. Također zna da je između svih stranaka postojala priča u smislu da brat I-tuženika ima svoju drugu kuću u selu, da se sestra udala,  a da  ova kuća  ostaje  I-tuženiku i tužiteljici. Ne može se očitovati kada je dovršena  ova nekretnina  u smislu izrade fasade  ili slično, a na poseban upit može reći da nema saznanja da bi između stranaka postojao ikakav zaključen ugovor. Po njenom saznanju je iselila iz ove nekretnine prije nego je postupak razvoda bio okončan. Za vrijeme  izgradnje prvog kata ove nekretnine sjeća se da je I-tuženik vozio kamion za tvrtku "D.", odnosno prvotno je i bio njihov djelatnik, a da je  tužiteljica u to vrijeme radila u trgovini kao  prodavač. Ne može se očitovati odnosno ne zna kolika su njihova  primanja  bila u tom periodu. O  visini primanja sa strankama nikada nije razgovarala  već su joj poznate   samo općenite stvari  u kojem smislu je i dala svoj iskaz. Također  izjavljuje  da  ni na koji  način nije instruirana od strane  tužiteljice u  smislu davanja iskaza  u ovom sporu.

 

20. Saslušana svjedokinja B.K. iskazala je da obzirom da je sestra tužiteljice te su se i prije vjenčanja tužiteljice i I-tuženika družili, ima neposrednih saznanja  da su  isti  svadbeni dar od 25 ili 26.000 tadašnjih DEM uložili u izgradnju prvog kata predmetne nekretnine, a nakon što su s D. roditeljima, tj. II i III-tuženicima postigli dogovor da će cijela nekretnina poslije njihove smrti pripasti njima   u vlasništvo,  a da će za uzvrat on dohraniti II i  III-tuženika.  Poznato joj je  da su isti  zaključili i ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem su regulirali ovo pitanje, ali sad ne zna da li je isti potpisala samo tužiteljica ili samo I-tuženik, iako  je normalno da se obveza uzdržavanja njegovih roditelja odnosila i na nju. Misli da su ovaj ugovor zaključili prije početka izgradnje prvog kata. Po njenom sjećanju isti su nakon zaključenja braka još oko dvije godine, dok je trajala izgradnja prvog kata, živjeli zajedno s D. roditeljima u prizemlju u istom domaćinstvu, a nakon te dvije godine su osposobili  prvi kat za stanovanje, te u njega i uselili. Iz priče tužiteljice joj je poznato  da su im II i III-tuženici  kupili  ulazna vrata i ljestve za ulazak u tavanski prostor, a ta joj je priča poznata iz vremena  kada je isto i kupljeno.  Poznato  joj je da su u vrijeme izgradnje navedenog  prvog kata   tužiteljica i I-tuženik bili zaposleni, i to tužiteljica u firmi "P. T." (kasnije "B."), a I-tuženik prvotno u nekoj građevinskoj firmi, a  kasnije i firmi "D.", te su oboje imali plaću oko 3.000,00 kn. Također joj je poznato da su tužiteljica i I-tuženik zajednički dogovarali te i zajednički  plaćali majstore za izvođenje potrebnih građevinskih radova u svrhu izgradnje i dovršetka  navedenog  prvog kata. Otprilike tri godine prije razvoda istih, tj. u zadnjih  10 godina, poznato joj je  da je  u  cijelu  nekretninu  uvedeno centralno grijanje,  te napravljena fasada cijele kuće, a njeno mišljenje je da su II i III-tuženici platili troškove  za svoj dio prizemlja, a tužiteljica i  I-tuženik  za svoj dio, tj. prvi kat, a ovo zadnje joj je poznato iz priče same tužiteljice i I-tuženika, te iz priča majstora N.M. i  M.T., koji su joj  susjedi. Navedeni prvi kat  predstavlja odvojenu stambenu cjelinu s posebnim ulazom, a tužiteljica  je iz istog prostora iselila prije razvoda braka negdje oko 2013. Prilikom iseljenja tužiteljica je sa sobom odnijela dječju sobu i peć na drva, a sav ostali namještaj je ostao. Poznato joj je da su stranke u braku kupile novi automobil Reno Megan,  kojeg  su prodali za  60.000  kn,  te je taj novac  uložen u kupnju  drugog novog  automobila iste marke, a za dio   su podigli kredit. Ima saznanja da je isti automobil I-tuženik nakon razvoda braka prodao te novac zadržao za sebe. Također joj je poznato da su isti za vrijeme trajanja braka kupili i  kamion firme "D." za ukupno 20.000  eura (10.000 eura za gotovinu i 10.000 eura za otplatu ), a koji im je služio u svrhu obrta  I-tuženika. Podatak o visini svadbenog dara saznala  je misli upravo od I-tuženika. Podatke o visini svadbenog dara te o zajedničkom plaćanju navedenim majstorima dobila je upravo od I-tuženika, a ostale podatke čula je za  vrijeme zajedničkih  druženja,  za vrijeme zajedničkih obiteljskih proslava. Podatak o  tome  da II i III-tuženici  žele da ih   tužiteljica i I tuženik uzdržavaju, a da će im za uzvrat  ostaviti cijelu kuću  i to obadvojima  je čula neposredno od samih II i III -tuženika.

 

21. Saslušani svjedok I.H. iskazao je da je inače vjenčani kum   tužiteljice i I-tuženika, a sada nakon razvoda istih nisu niti u posebno dobrim, a niti u nešto lošim odnosima. Sjeća se da su tužiteljica i I-tuženik nakon zaključenja braka pričali da su od D. roditelja dobili ovlaštenje izgraditi si prvi kat na predmetnoj nekretnini u P., a sada ne može točno reći koliki je bio njihov svadbeni dar  niti od čijih  sredstava  je točno  ulagano u izgradnju  tog  prvog kata,  a sjeća se, po priči tužiteljice i I-tuženika, da su isti uložili zajednička sredstva u tu izgradnju. Nema saznanja da li su toj izgradnji išta doprinijeli II i III-tuženici. Sjeća se da su tužiteljica i I-tuženik u vrijeme izgradnje navedenog prvog kata oboje bili zaposleni, ali se sada ne može očitovati niti je znao kolika su imali primanja. Ne sjeća se koliko je trajala izgradnja ovog prvog kata, ali se sjeća, a misli da su mu to pričali  upravo  tužiteljica i I-tuženik, da su ovlaštenje za ovu izgradnju dobili od D. roditelja s kojima su poslije sklopili ugovor temeljem kojeg su ih bili dužni dohraniti. Zbog proteka vremena sada ne može točno reći od  koga  je to čuo, odnosno precizira ovaj navod  pa ističe da je činjenicu da će prvi  kat pripasti tužiteljici  i I-tuženiku  u vlasništvu, čuo baš od njih samih, a kasnije je čuo da bi im po zaključenju navedenog ugovora ukoliko dohrane II i III-tuženika pripala  u  suvlasništvo  cijela kuća. On je u stvari D. vjenčani kum te se sjeća da je isti s tužiteljicom nakon zaključenja braka, s tužiteljicom, prvotno živio u prizemlju  kuće  s D. roditeljima.  Sjeća se da su stranke u braku kupile dva nova automobila marke Reno Megan na način da su  prvo prodali,  a nakon toga kupili drugi.  Kada je D. otvorio svoj privatni obrt kupili su i  "D."  kamion.

 

22. Saslušana svjedokinja I.H. iskazala je da s obzirom da su Im tužiteljica i I-tuženik bili vjenčani kumovi  te su se s njima družili  i prije  zaključenja njihovog braka,  a nakon zaključenja su ih posjećivali  u prizemlju kuće gdje su u prvo  vrijeme živjeli zajedno s D. roditeljima, tj. II i III-tuženicima, te je neposredno  upravo iz priča tuženika čula da su II i III-tuženici  dopustili tužiteljici i I-tuženiku   izgradnju prvog kata  na već postojećem prizemlju, a  koji  će predstavljati odvojeni stambeni prostor u svrhu stanovanja obitelji tužiteljice i I-tuženika, te će im isti i pripasti u suvlasništvo. Nije joj poznato tko je uložio novac  u izgradnju spomenutog prvog kata   ni tko je plaćao  izvođenje građevinskih radova,  a niti joj je poznato   da bi između istih bio zaključen ikakav ugovor koji bi regulirao vlasništvo iste nekretnine. Za vrijeme izgradnje prvog kata  isti su živjeli s II i III-tuženicima u prizemlju  te joj je poznato da su oboje u to vrijeme bili zaposleni. Nisu joj poznati podaci o njihovim primanjima niti o visini njihovog stambenog dara. Neposredno je čula  od tužiteljice i I-tuženika  da oni plaćaju  izgradnju i majstore  za taj prvi kat,  a u  svrhu  zajedničkog stanovanja u istom. Nije nikada čula da bi  II ili III-tuženici išta doprinosili u svrhu izgradnje i dovršetka   tog prvog kata. Poznato joj je da su tužiteljica i  I-tuženik  kupili  u vrijeme trajanja  njihovog  braka novi srebreni Reno Megan, a potom i "D." kamion  u svrhu  obavljanja  poslova u privatnom obrtu I-tuženika. Jedno vrijeme nakon što je tužiteljica iselila iz ove nekretnine viđala je ova vozila u dvorištu, ali ih sada više ne viđa. Nema konkretnih saznanja tko je točno ulagao sredstva  u izgradnju prvog kata  već samo da su isti izgradili tužiteljica  i I-tuženik  u svrhu  stanovanja  "sebi". Posebno ističe da su II i  III-tuženici  osobno   pričali  da će  cijela kuća   ostati u suvlasništvu tužiteljice i I-tuženika  nakon  njihove smrti.

 

23.Ocjenom provedenih dokaza, i to kako svakog pojedinog tako i u njihovoj međusobnoj vezi, sud nalazi tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim u   cijelosti, a eventualno kumulirani tužbeni  zahtjev  osnovanim  u  cijelosti.

 

24. Nije prihvaćen prigovor tuženika promašene pasivne legitimacije za stvarnopravni  zahtjev  jer  je  nedvojbeno  da  su  II i III-tuženici vlasnici  nekretnine  upisane  u zk.  ul.  ...  k.o. P. na kojoj  je  izgrađen  kat,  te su  upravo iz tog razloga II i III-tuženici pasivno legitimirani u odnosu na stvarnopravni zahtjev tužiteljice.

 

25. Među strankama je nesporno da je u periodu od 1999. do  2002.   izgrađen kat na nekretnini u  suvlasništvu  II i III-tuženika,  radovi su započeli 1999. i iz iskaza   tužiteljice proizlazi  da je  smatrala kako će nekretnina nakon smrti pripasti njoj i nije inzistirala biti stranka ugovora o doživotnom uzdržavanju, da su ugovorom o doživotnom uzdržavanju II i III tuženici htjeli osigurati svoja ulaganja, te nije prihvaćen  iskaz  kada  je dopunski saslušana i u kojem je iskazala da su  II i III-tuženici  prije izgradnje rekli  da  je kat  njen  i supruga, a ostatak  nakon  smrti  II i III-tuženika jer je u tom  dijelu njezin  iskaz u suprotnosti s prvotno danim iskazom, te i u suprotnosti  s  iskazom  II i III-tuženika kojima sud poklanja vjeru jer su u tom dijelu logični  i iz kojih proizlazi  da je postignut dogovor s tužiteljicom i I-tuženikom o  korištenju  kata  za  stanovanje, da nisu htjeli prepisati nekretninu na sina i snahu za života zbog svoje sigurnosti,  cijelo  vrijeme su smatrali da je nekretnina  njihova i nikada nisu pričali  o  prijenosu vlasništva za života. Iskaze II i III-tuženika potvrđuju i iskazi svjedoka T. M., G.K. i B.K. koji  također navode da su tužiteljica i I-tuženik dobili odobrenje za izgradnju kata kako bi isti koristili za stanovanje, a nekretnina bi im pripala nakon smrti II i III-tuženika. Uvažavajući iskaze II i III-tuženika te saslušanih svjedoka, sud smatra da tužiteljica nije dokazala  postojanje dogovora o stjecanju suvlasništva dogradnjom nekretnine u smislu odredbe čl. 156 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer je temeljem  provedenih dokaza utvrđeno da je postignut dogovor oko dogradnje nekretnine, ali isključivo za stanovanje tužiteljice i I-tuženika, II i III-tuženici su sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju s I-tuženikom upravo iz razloga što nisu željeli prenositi pravo vlasništva za vrijeme svog života, a što govori u prilog zaključku da nije postignut dogovor o stjecanju suvlasništva dogradnjom nekretnine. S obzirom na  navedeno, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje suvlasništva na nekretnini i odlučeno  kao  pod  I/ izreke presude.

 

26. Kako je odbijen prvotno postavljeni zahtjev tužiteljice, sud je u daljnjem tijeku postupka odlučivao o eventualno kumuliranom zahtjevu za isplatu na  ime ulaganja u nekretninu II i III-tuženika.

 

27. Iz  iskaza  tužiteljice, a koji nije  osporen  od strane  tuženika,  proizlazi  da  je  tužiteljica   napustila  nekretninu  2013.,  dok  je tužbu  za  isplatu na  ime ulaganja podnijela 30. travnja  2015., slijedom  čega nije protekao rok od  pet godina u kojem  ima pravo zahtijevati naknadu na ime uloženih sredstava, te nije prihvaćen niti prigovor zastare istaknut od strane II i III-tuženika.

 

28. Iz iskaza tužiteljice, a kojem  sud  u tom dijelu poklanja vjeru  jer  je njezin  iskaz potvrđen i iskazima svjedoka G.K. i B.K.,  proizlazi  da je u nekretninu II i III-tuženika uložen  iznos  koji  su tužiteljica i I-tuženik  dobili  kao dar  u svatovima  u iznosu  od  25.000 DEM i upravo navedenim  iznosom  ozidan  je cijeli kat do  kraja  1999., u narednom periodu izgrađeno je stepenište, uređeno kupatilo, kuhinja i kupaona, struju im je uveo šogor kojeg za to nisu morali  platiti, a vodu susjed  kojeg  također  nisu morali  platiti.   Prema iskazu  tužiteljice  sve radove  na  nekretnini financirali su ona i I-tuženik svojim primanjima i kreditima koje su  realizirali, a II i III-tuženici su im kupili ulazna vrata, ljestve za tavan i  stakleni  prozor  u hodniku, dok  su krov  skidali oni, rodbina i prijatelji koje  su angažirali i koje ništa nisu plaćali. Nije prihvaćen iskaz II i III-tuženika da  su novčano pomagali  u  izgradnji   kata nekretnine jer su njihovi iskazi neuvjerljivi budući ne znaju  koliko  je uloženo  u   dogradnju,  navode  da su novac davali  sinu, ali  ne znaju  koliko, II i III-tuženici su u vrijeme dogradnje ostvarivali primanja u vidu mirovine  III-tužene u iznosu od  800,00  do 1.200,00 kn, a  II-tuženik  je ostvario  mirovinu  tek  2001. u  iznosu  od  1.300,00  kn, te nisu dokazali da bi  imali  financijskih  sredstava kojima bi  pomagali  u  radovima. Iako navode da su se bavili poljoprivredom, uzgojem stoke, prodajom mlijeka  i prasaca, njihove navode nije potvrdio I-tuženik jer se nije uopće odazvao  pozivu  suda  radi saslušanja, a suprotno proizlazi i iz iskaza  saslušanih  svjedoka   G.K., N.M., T.M., I.H. i I.H. koji  suglasno  navode  da  je  sve radove plaćao I-tuženik, da  su  za radove tužiteljica i I-tuženik odvajali od svojih plaća, te niti jedan svjedok nije potvrdio  da bi II i III-tuženici ulagali ili pomagali financijski tužiteljicu i I-tuženika prilikom radova na katu nekretnine. Tužiteljica je u vrijeme izvođenja radova ostvarivala primanja od 1.200,00  do 2.000,00 i 2.600,00 kn, I-tuženik  od 3.320,00 do 4.000,00 i 6.000,00 kn. Iz iskaza tužiteljice, a kojem  sud poklanja vjeru  jer  je  u tom  dijelu  logičan, a tuženici nisu dokazali suprotno, proizlazi  da  su  II i III-tuženi imali  samo  jednu kravu, te su mlijeko koristili za  sebe i dio  za otkup,  imali su dvije, četiri do pet svinja koje su imali za svoje potrebe, a jednom do dva puta godišnje su prodavali prasad, te su imali 4 do 5 jutara zemlje  na kojem  su  sijali  žito  i ječam, te dio koristili za sebe, a dio odnosili u silos. Sud smatra da  tuženici  nisu  dokazali  da  bi  financijski pomagali  tužiteljicu i I-tuženika u izgradnji  jer prema provedenim dokazima nisu imali financijskih sredstava  koja bi odvajali  za  troškove izgradnje, te tijekom postupka nisu dostavili niti jedan dokaz niti su predložili saslušanje svjedoka na okolnost prihoda od poljoprivrede, uzgoja stoke, prodaje mlijeka i prasaca, kao i da bi eventualno tako stečene prihode davali I-tuženiku,  slijedom čega sud prihvaća iskaz tužiteljice koja  je  na navedene okolnosti iskazivala prilikom  dopunskog saslušanja, dok  se tuženici  nisu  odazvali  pozivu suda niti svoj izostanak opravdali niti  su postupili  po  uputi  Županijskog suda u Zagrebu iz odluke  broj Gž Ob-742/2021  od  5.  srpnja 2022.  na način  da bi  predložili daljnje dokaze radi  utvrđenja činjeničnog stanja.  

 

29. Kako iz iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka proizlazi  da  su  dogradnju kata  financirali  tužiteljica i I-tuženik te kako II i III-tuženici nisu dokazali da  su  novčano  financirali  izgradnju, osim  kupovine ulaznih vrata, ljestvi za tavan  i staklenog prozora u hodniku, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom  vještaku  D.G. na  okolnost  vrijednosti nadograđenog  dijela nekretnine.

 

30. Iz nalaza i mišljenja  vještaka  proizlazi da  vrijednost izgrađenog kata u odnosu na vrijednost cijele kčbr. ... iznosi  30% odnosno da  vrijednost kata  iznosi  180.000,00 kn. Očitujući se na primjedbe tuženika vještak navodi da u nalazu nije izrazio vrijednost pojedinih građevinskih radova nego  tržišnu  vrijednost samog  kata  budući prilikom vještačenja nije dobio  iskaze stranaka vezano uz stanje objekta  prije nadogradnje, troškovnike  svih izvedenih radova, točno vrijeme izgradnje i završetka radova.

 

31. Saslušani stalni sudski vještak D.G. iskazao je da u cijelosti iskazuje kao u pismenom nalazu i mišljenju te kao u očitovanju na primjedbe punomoćnika tuženika. Navodi da postoji razlika između građevinske vrijednosti nekretnine, a koja u naravi predstavlja iznose koji su potrebni za izgradnju takve nekretnine, a tržišna vrijednost izražava vrijednost koju bi nekretnina mogla postići na tržištu u slučaju slobodne prodaje. Tržišna vrijednost predmetne nekretnine u konkretnom slučaju u P. je znatno manja u odnosu na građevinsku vrijednost radi stanja na tržištu nekretnina. Misli da predmetni katni prostor čini samostalnu cjelinu, ali uz određene dogovorne uvjete kao što su način korištenja struje, vode, pristupa samom stanu, a što bi moralo biti dogovoreno među strankama. Što se tiče procjene građevinske vrijednosti  isto  je vrlo problematično i komplicirano vještačenje s obzirom da je potrebno utvrditi građevinsku vrijednost u vrijeme izgradnje samog katnog dijela nekretnine. Za utvrđivanje građevinske vrijednosti bilo bi nužno dostaviti svu postojeću dokumentaciju na temelju koje su se izvodili radovi, zatim je potrebno dostaviti popis svih izvedenih radova s opisom radova i materijala usklađen od strane tužitelja i tuženika, potrebno je utvrditi točno vrijeme izvođenja tih predmetnih radova, kao i stanje obiteljske kuće prije početka izvođenja radova (možda prvotno stanje). Po njegovom mišljenju utvrđena građevinska vrijednost bi bila puno veća od utvrđene tržišne vrijednosti.

 

32.  Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, dopunu nalaza i iskaz stalnog sudskog vještaka kao logičan, objektivan  i u skladu s pravilima struke jer je vještak odgovorio  na sva pitanja i  primjedbe tuženika te otklonio svaku sumnju u pravilnost  i objektivnost nalaza. Uvažavajući nalaz i mišljenje, dopunu nalaza, kao i iskaz stalnog sudskog vještaka sud utvrđuje da je tržišna vrijednost  nekretnine  23.890,11 eura/ 180.000,00 kn odnosno da ½  vrijednosti predstavlja iznos  od  11.945,00 eura/ 90.000,00 kn, a koja vrijednost  je  znatno manja  od  građevinske vrijednosti koja  bi podrazumijevala vrijednost  svih  radova,  utrošenog materijala i  majstora  u vrijeme kada su  radovi  izvođeni. 

 

33. Kako je tijekom postupka utvrđeno da su  tužiteljica i I-tuženik  u  izgradnju kata nekretnine u vlasništvu II i III-tuženika uložili iznos koji je znatno veći od  23.890,11 eura /180.000,00 kn odnosno  kako je dio koji se odnosi na tužiteljicu  znatno veći od 11.945,00 eura /90.000,00 kn, sud  smatra da  je  nebitna okolnost što  su II i III-tuženici kupili ulazna vrata za  5.000,00 kn, ljestve za tavan i stakleni  prozor  u hodniku za 200 DEM jer se ne radi  o značajnijim  iznosima koji  bi  utjecali  na  visinu ulaganja u  nekretninu, a  također  niti  tuženici nisu tvrdili  da  su ikada tražili vraćanje navedenih iznosa, slijedom čega  bi  se njihova plaćanja mogla smatrati  darom strankama, a također nisu predložili niti dopunsko vještačenje na okolnost eventualnog  izračuna  bi li  navedeni iznosi  znatno  smanjili razliku između tržišne i građevinske vrijednosti nekretnine.

 

34. Slijedom navedenog, a temeljem  čl. 1111  Zakona o obveznim odnosima usvojen  je  eventualno kumulirani tužbeni zahtjev  tužiteljice za isplatu iznosa od  11.945,00 eura /90.000,00 kn, dok se odluka  o kamatama  temelji  na  odredbi  čl.  1115 Zakona o obveznim odnosima, pri čemu se ističe da je tužiteljica mogla zahtijevati kamate od dana podnošenja tužbe. 

 

35. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi  čl. 154  st. 4 Zakona o parničnom postupku. Naime, tužiteljica je tijekom postupka uspjela s tužbenim zahtjevom radi utvrđenja da vozila predstavljaju bračnu stečevinu uz isplatu ½  vrijednosti vozila,  I-tuženik  je  uspio  sa zahtjevom  da  kredit kod Zagrebačke banke predstavlja zajednički  dug stranaka uz isplatu ½ otplaćenih rata kredita, te je  tužiteljica odbijena sa stvarno-pravnim zahtjevom u odnosu na tuženike, ali je u cijelosti usvojen obvezno-pravni  zahtjev, te  su  stranke u postupku  uspjele u parnici u približno jednakim  dijelovima.

 

Osijek, 17. ožujka 2023.

 

                                                                                                                              Sudac

Sanja Sušilović,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od

dana objave iste. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu te prosljeđuje na rješavanje nadležnom Županijskom sudu u Zagrebu.

 

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice
2. Punomoćniku tuženika

 

 

 

 

 

 

                                                                                   

 

fiksni tečaj konverzije 7,53450