1

Poslovni broj: UsI-3683/21-7

Poslovni broj: UsI-3683/21-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Kristini Senjak Krunić uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. P. iz Republike S., S. Ž., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 17. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/19-01/3574, URBROJ: 511-01-203-20-4. od 13. listopada 2021.

Obrazloženje

1.              Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-224-02/19-01/3574, URBROJ: 511-01-203-20-4. od 13. listopada 2021. odbijen je zahtjev tužitelja radi primitka u hrvatsko državljanstvo.

2.              Tužitelj u tužbi navodi da je kao dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu dostavio izvadak iz matice rođenih u kojem je u rubrici nacionalna pripadnost upisan podatak da je hrvatske narodnosti, rješenje o upisu na poseban popis birača hrvatske nacionalne manjine, potvrdu Nacionalne službe za zapošljavanje, preslike upisnog lista i kartona učenika srednje škole, dokaz da mu je otac hrvatske narodnosti te dokaze o članstvu u Demokratskom savezu Hrvata u V.. Smatra pravno neutemeljenim tuženikovo ne prihvaćanje navedenih dokaza o njegovoj pripadnosti hrvatskome narodu s tim da izvadak iz matice rođenih tuženik nije niti cijenio. Nije suglasan s tuženikovom ocjenom posebnog popisa birača hrvatske nacionalne manjine. Ukazuje da članak 50. Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina (Službeni glasnik Republike S., br. 72/09., 20/14 - odluka US, 55/14. i 47/18.) prema kojem se osoba koja se upisuje u poseban popis birača očituje o svojoj nacionalnoj pripadnost. Dodaje da niti jedan propis u Republici S. ne propisuje obvezu upisa u popise birača nacionalnih manjina, jer je sudjelovanje na izborima za nacionalna vijeća nacionalnih manjina fakultativno pravo, kao uostalom i na općim izborima. Zaključuje da nijedan hrvatski propis ne propisuje koliko neki dokaz mora postojati prije podnošenja zahtjeva u upravnome postupku. Ističe da tuženik protivno Zakonu o hrvatskom državljanstvu ne prihvaća dokaze o njegovom članstvu u Demokratskom savezu Hrvata u V.. U odnosu na neovjerene preslike upisnog lista i kartona učenika srednjih škola, iznosi da ih je on pokušao ovjeriti u školi, ali u školi to nisu mogli učiniti, jer je prošao rok od 5 godina od čuvanja tih dokumenata u školskoj pismohrani. Unatoč tomu što je općepoznato da su u Republici S. iznimno rijetke situacije u kojima postoji mogućnost nacionalnog očitovanja, mišljenja je da tuženik praktično odbija uzeti u obzir i dokaze o hrvatskom nacionalnom očitovanu u malobrojnim situacijama kada mu je to bilo omogućeno. Neutemeljenim drži neuzimanje u obzir nesporne pripadnosti hrvatskom narodu njegovog oca, jer se pripadnost hrvatskom narodu kao i svakom drugom narodu nasljeđuje od roditelja. Dodaje da pripadnost nekom narodu ima i objektivne i subjektivne elemente, tj. i podrijetlo i osobni osjećaj. Naime, bez obzira na važnost subjektivnih elemenata, ne manje važnim objektivnim elementima, što prema mišljenju tužitelja potvrđuje članak 16. stavak 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj: 53/91., 70/91.-ispr., 28/92., 113/93. - Odluka USRH, 4/94., 130/11. i 110/15. dalje ZHD), koji propisuje da u postupku primitka u hrvatsko državljanstvo prirođenjem pod posebnim uvjetima za pripadnike hrvatskoga naroda, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora podnositi osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu. Upućuje na shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Us-1567/2009-5 od 16. studenog 2011. prema kojem se potvrđuje da neki drugi hrvatski propisi to definiraju, koji se u konkretnom slučaju mogu primijeniti radi tumačenja tog pojma kao što su Pravilnik o socijalnom zbrinjavanju povratnika i useljenika (Narodne novine, br. 84/98.) ili Pravilnik o ostvarivanju prava na naknadu za učenje hrvatskoga jezika i stipendiranje iseljenika, useljenika i pripadnika hrvatske nacionalne manjine (Narodne novine, br. 148/02). Upravo zato što tuženik nije uzeo u obzir sve ove činjenice, uključujući i dokaze sada priložene uz tužbu, nije mogao donijeti niti zakonitu odluku. Neutvrđenjem ovih činjenica povrijeđeno je načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. dalje ZUP) te upućuje i na sudsku praksu Ustavnoga suda Republike Hrvatske (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-938/1997 od 14. veljače 2001.). Na temelju iznesenoga, iznosi da tuženik prilikom donošenja osporenog rješenja nije poštivao načelo iz članka 9. stavak 2. i članka 5. ZUP-a te ju nije utemeljio na članku 16. ZHD-a (izjašnjavanje tužitelja u pravnom prometu, članstvo u hrvatskoj udruzi), već na neutemeljenim spekulacijama (o razlozima upisa u posebni popis birača hrvatske nacionalne manjine, nacionalnom izjašnjavanju prilikom prijave na Nacionalnu službu za zapošljavanje i članstvu u hrvatskoj udruzi), čak i uz neocjenjivanjem jednog od priloženog dokaza o nacionalnom izjašnjavanju tužitelja u pravnom prometu (izvadak iz matice rođenih). Predlaže da Sud poništi osporeno rješenje.

3.              Tuženik u odgovoru napominje da je utvrđivanje činjenice pripadnosti hrvatskom narodu posebnost članka 16. stavka 1. ZHD-a, što tu pravnu osnovu u bitnom razlikuje od drugih osnova stjecanja hrvatskog državljanstva naturalizacijom. Po svim drugim pravnim osnovama stjecanje hrvatskog državljanstva ne ovisi o nacionalnoj pripadnosti, već o drugim uvjetima. Tužiteljev osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu subjektivna je kategorija, koja mora biti potkrijepljena materijalnim dokazima - ispravama u kojima će biti jasno označena tužiteljeva opredijeljenost za pripadnost hrvatskom narodu tijekom cijelog njegovog života, a ne samo u trenutku kada je motiviran za stjecanje određenog privilegija, u ovom slučaju državljanstva Republike Hrvatske. Navedene izmjene članka 16. stavka 3. ZHD-a, odnose se samo na osobe kojima je za oba roditelja nesporno dokazana pripadnost hrvatskom narodu, koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Nadalje, tužitelj se poziva na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1567/2009-5 od 16. studenog 2011., ali je njegovo tumačenje potpuno suprotno obrazloženju te presude koje sadrži da su neosnovani prigovori da bi radi definiranja pojma pripadnik hrvatskog naroda trebalo primijeniti neki drugi propis te je sud utvrdio da se u tom postupku primjenjuje ZHD. Iznosi da je uzeo u obzir sve iznesene činjenice, te nije povrijedio načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. ZUP-a. U odnosu na pozivanje tužitelja na odluku Ustavnog suda, iznosi da je ZHD-u od dana njezinog donošenja, više puta noveliran. Budući da su u provedenom upravnom postupku izvedeni svi potrebni dokazi, te je potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo pri čemu nisu učinjene postupovne povrede, tuženik predlaže da se tužba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i odgovora na tužbu.

4.              Tijekom postupka Sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu i održao na temelju članka 39. stavka 1. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje ZUS), raspravu 9. ožujka 2023. u prisustvu opunomoćenika tužitelja i tuženika.

5.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.              Uvidom u zahtjev zaprimljen u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Subotici od 13. prosinca 2015., utvrđuje se da je tužitelj zatražio primitak u hrvatsko državljanstvo, jer se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda. Kao dokaz pripadnosti hrvatskom narodu tužitelj je uz zahtjev i tijekom postupka dostavio identifikacijsku ispravu (presliku putovnice Bosne i Hercegovine), životopis, uvjerenje o nekažnjavanju, uvjerenje o državljanstvu, izvadak iz matične knjige rođenih, potvrdu osnovne škole, preslike svjedodžbi, izvod iz matične knjige učenika srednje škole i učeničke knjižice, presliku prijave svog rođenja, uvjerenje Ministarstva obrane, presliku radne knjižice, člansku iskaznicu Demokratskog saveza Hrvata u V. i pristupnice, upisni list za upis u srednju školu, presliku kartona učenika, rješenje o upisu u Poseban popis birača hrvatske nacionalne manjine, presliku potvrde Nacionalne službe za zapošljavanje. Osim navedenih isprava tužitelj dostavio i isprave koje se odnose na njegovog oca i to poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine, potvrdu osnovne škole i presliku radne knjižice za oca, zatim prijave sklapanja braka svojih roditelja, vojne knjižice očevog oca i domovnice M. B., za koju navodi da je sestra njegovog oca.

6.1.              Tijekom postupka tužitelj je na zapisnik dao izjavu 23.05.2019. gdje izjavljuje da razlog za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo je njegova ženidba sa zaručnicom koja je državljanka Republike Hrvatske, s kojom bi se preselio u Republiku Hrvatsku gdje je bi imali bolje uvjete života. 

7.              Odredbom članka 16. stavka 1. ZHD, propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

7.1.              Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (stavak 2.)

7.2.              Prema odredbi članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

8.              U konkretnom slučaju je sporno je li tužitelj dokazao svoju pripadnost hrvatskom narodu.

9.              Prema pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda izraženom u nizu presuda (Us-1387/09., Us-13005/2009., Us-9015/09.), pripadnost hrvatskom narodu je subjektivna kategorija koju je potrebno potkrijepiti dokazima, ispravama kojima će biti jasno označena i vidljiva opredijeljenost za pripadnost hrvatskom narodu tijekom života, dakle potrebno je da se svijest o nacionalnoj pripadnosti objektivizira i iskazuje određenim ponašanjem osobe koja se deklarira kao pripadnik hrvatskog naroda u pravnom prometu, osobito navođenjem hrvatske narodnosti u pojedinim ispravama.

10.              Uzimajući u obzir navedeno, Sud je cijenio sve isprave (javne i privatne) na temelju kojih je tužitelj sudjelovao u pravnom prometu. Sud nalazi da je tužitelj dostavio niz isprava koje nemaju rubriku u kojoj bi on iskazao svoju opredijeljenost hrvatskom narodu, zatim isprave u kojima je iskazao svoju pripadnost hrvatskom narodu (izvadak iz matične knjige rođenih od 11.03.2019., potvrda Nacionalne službe za zapošljavanje od 27.04.2014., ispunjen obrazac za upis u prvi razred srednje škole 2009/2010 godine, karton učenika), ali i isprave koje potvrđuju hrvatsko državljanstvo njegovog oca (potvrde Ministarstva obrane Republike S. od 11.02.2018. i Osnovne škole Vuk Karadžić, zapisnik o zaključenju braka i vojna knjižica).

10.1.              Budući da članak 16. stavak 1. ZHD-a omogućuje pripadniku hrvatskog naroda stjecanje hrvatskog državljanstva pod povoljnijim uvjetima, Sud smatra da izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti mora biti kontinuirano tijekom života, odnosno da se ta opredijeljenost za pripadnost hrvatskom narodu tijekom života kontinuirano izražava u svim pruženim prilikama. Isprave kojima tužitelj dokazuje svoju pripadnost hrvatskom narodu upućuju da su pribavljene isključivo u svrhu stjecanja hrvatskog državljanstva obzirom da se odnose na razdoblje neposredno prije podnošenja zahtjeva. S tim u svezi Sud nije uzeo kao vjerodostojne isprave obrazac za upis u prvi razred srednje škole 2009/2010 godine i karton učenika, jer nisu ovjerene od strane školske ustanove na koju se odnose. Naime, iz dostavljenih isprava mora biti razvidno da je osoba hrvatsku pripadnost aktivno iskazivala kroz duži vremenski period čime bi pokazala svoju odlučnost i ustrajnost u iskazivanju svoje nacionalne pripadnosti, što kod tužitelja nije slučaj. S tim u svezi pravilno tuženik upućuje na jednu od mogućnosti takvog aktivnog djelovanja, a to je upisa u popis birača odmah nakon stjecanja biračkog prava, jer je pripadnicima hrvatske nacionalne manjine to omogućeno od 2009. godine donošenjem Zakona o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina (Službeni glasnik RS broj 72/09).

10.2.              Osim toga, pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se na temelju aktivnog sudjelovanja u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, što ne podrazumijeva samo članstvo u takvoj udruzi. Pojam „aktivno sudjelovanje“ treba tumačiti u kontekstu stjecanja državljanstva, odnosno da javnopravno tijelo na temelju te činjenice može utvrditi pripadnost hrvatskom narodu. Stoga „aktivno sudjelovanje“ ne podrazumijeva bilo kakav angažman u udruzi (npr. plesanje u folkloru udruge i odlazak na nastupe), već pokretački, organizacijski, voditeljski, upravljački i sličan angažman u hrvatskoj udruzi u inozemstvu iz kojeg se može utvrditi promicanje hrvatske tradicije, kulture i jezika. Uvjerenje javnopravnog tijela o pripadnosti hrvatskom narodu mora biti takvo da isključuje svaku sumnju u njegovu istinitost kako bi se onemogućilo stjecanje državljanstva pod povoljnijim uvjetima na temelju nevjerodostojnog nacionalnog izjašnjavanja.

10.3.              Slijedom navedenog, tužitelj članstvom u Udruzi „Demokratskom savezu Hrvata u V.", nije učinio vjerojatnim promicanje hrvatske tradicije, kulture i jezika kao pripadnika hrvatskog naroda u inozemstvu, jer je tužitelj samo dostavio potvrdu o svom članstvu u toj udruzi u godinama koje su ponovno prethodile podnošenju zahtjeva i to 2018. i 2019. godine.

10.4.              Okolnost pak da je tužiteljev otac iskazivao svoju hrvatsku pripadnost, kraj činjenice da mu je majka Srpkinja također nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari, jer je za stjecanje hrvatskog državljanstva po pravnoj osnovi članka 16. stavka 1. ZHD-u, potrebno utvrditi osobnu pripadnost hrvatskom narodu, što tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao.

11.              Slijedom navedenog, osporeno rješenje tuženika kojim je odbijen zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo, ocjenjuje se zakonitim. Stoga je Sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a u točki I. izreke ove presude odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Zagrebu, 17. ožujka 2023.

Sutkinja

Kristina Senjak Krunić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.