1               Poslovni broj 17 Gž R-33/2023-3  

 

                                                                                                                                                                                           

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz S., OIB: …, zastupan po punomoćnici M. B. P., odvjetnici u S., protiv tuženika Sveučilište u S., P. fakultet, S., OIB: …, zastupan po punomoćniku J. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-575/2019-31 od 17. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2023.,

 

presudio je

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-575/2019-31 od 17. siječnja 2023. i rješenje o trošku sadržano pod točkom II. izreke te za navedeno sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Z. P. koji glasi:

Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka poslodavca objavljena na dopisu od 8. srpnja 2019. riječima "ODBIJENO!" i potpisana nečitkim potpisom, te ne proizvodi nikakve pravne učinke.

 

Utvrđuje se da je tužitelj ostvario pravo na korištenje slobodne studijske godine u akademskoj godini 2019/2020 u periodu od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2020.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 331,81 eur/2.500,00 kn[1].

 

II. Nalaže se tužitelju Z. P. isplatiti tuženiku Sveučilištu u S., P. fakultetu trošak postupka u iznosu od 481,12eur/3.625,00 kn u roku od petnaest dana.

 

 

                                                                      Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena i nezakonita Odluka poslodavca objavljena na dopisu od 8. srpnja 2019. riječima "ODBIJENO!" i potpisana nečitkim potpisom, te ne proizvodi nikakve pravne učinke (točka I. izreke), utvrđeno je da je tužitelj ostvario pravo na korištenje slobodne studijske godine u akademskoj godini 2019/2020 u periodu od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2020. (točka II. izreke). Rješenjem prvostupanjskog suda istovremeno je pod točkom I., odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za određivanjem privremene mjere, dok je točkom II. izreke rješenja naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 331,81 eur/2.500,00 kn.

 

2. Prvostupanjsku presudu, a sadržajno i rješenje o trošku pod točkom II. izreke žalbom pobija tuženik u cijelosti, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome ističe počinjenje niza bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog čega tvrdi da je presuda nezakonita te se ne može ispitati, kao i da je zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženik bio obvezan odobriti slobodnu studijsku godinu tuženiku u cijelosti neosnovan. Predlaže preinačiti presudu te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška i uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 248,86              eur/1.875,00 kn.

 

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbiti žalbu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim osporava pravilnost i zakonitost odluke tuženika kojom je odbijen njegov zahtjev za korištenjem slobodne studijske godine za koje pravo smatra da mu pripada u smislu odredbi Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje i odredbi Statuta tuženika. Istovremeno smatra da je takvom odlukom tuženika diskriminiran zbog svoje dobi s obzirom na činjenicu da uskoro odlazi u mirovinu (u koju je tijekom postupka i otišao), ističući činjenice da je slobodna studijska godina istovremeno odobrena drugom nastavniku.

 

6. Tuženik je osporio osnovanost zahtjeva tužitelja, ističući kako može, ali i ne mora odobriti slobodnu studijsku godinu te da tužitelj nema nikakvog prava preispitivati ili osporavati njegovu odluku. Ističe da je tužitelju u prijašnjem razdoblju, u dva navrata odobrio slobodnu studijsku godinu, pa da mu je treći zahtjev odbio, iz razloga jer nije bilo moguće organizirati kvalitetno odvijanje rada na katedri Teorije prava i države na kojoj je tužitelj jedan od tri nastavnika. Osporava da bi tužitelj bio diskriminiran s osnova koji navodi te ističe kako je doc. M. P. (za koga tužitelj ističe da mu je odobrena slobodna studijska godina) po prvi puta odobrena studijska godina da bi stekao pretpostavke za napredovanje u znanstvenom zvanju, dok tužitelj više ne može napredovati, jer je dosegnuo najviši stupanj - redovnog profesora u trajnom zvanju i za nepunu godinu odlazi u obveznu starosnu mirovinu.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

 

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu sadržajno istaknutog žalbenog razloga počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda, jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je stvarno i mjesno nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja jer se radi se o zahtjevu tužitelja kao zaposlenika za ostvarenje prava za koje tvrdi da mu pripada iz radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca, kao i po osnovu diskriminacije od strane tuženika zbog odluka donesenim u odnosu na njega kao zaposlenika.

 

9. Nadalje, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu sadržajno istaknutog žalbenog razloga počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda, jer je iz stanja spisa jasno proizlazi kako je tužba u predmetu pred istim prvostupanjskim sudom pod brojem Pr-4626/21 rješenjem od 8. ožujka 2021. odbačena zbog činjenice vođenja ovog postupka.

 

10. Ispitujući presudu u smislu sadržajno istaknutog žalbenog razloga počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP, valja odgovoriti kako iz sadržaja spisa jasno proizlazi kako se tuženik na ročištu upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu da bi se nakon toga podneskom usprotivio preinaci. Stoga je prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 190. st. 4. ZPP pravilno bez posebne odluke o preinaci odlučio o tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

11. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

12. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, no na iste je pogrešno primijenio materijalno pravo pa je pravilnom primjenom materijalnog prava od strane ovog drugostupanjskog suda na tako utvrđeno činjenično stanje trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

13. Prvostupanjski sud kao nesporno utvrđuje:

- da je tužitelj radio kod tuženika kao redoviti profesor u trajnom zvanju na katedri Teorije prava i države;

- da je 17. travnja 2019. tužitelj podnio Zahtjev za korištenje slobodne studijske godine, koji je i pismeno požurio dana 8. srpnja 2019.;

- da je tuženik na tužiteljevu Požurnicu od 8. srpnja 2019. napisao "ODBIJENO!", te istu dostavio u tužiteljev pretinac,

- da je tužitelj odbijenicu podigao dana 16. srpnja 2019., te nadalje postupao u smislu odredbe čl. 133. Zakona o radu te s tim u svezi, nije sporno da je predmetna tužba pravodobna.

 

14. U pogledu propisa kojima je regulirano pitanje ostvarivanja spornog prava na korištenje slobodne studijske godine, prvostupanjski sud utvrđuje kako tuženik nije donio Pravilnik o korištenju slobodne studijske godine pa stoga treba primijeniti odredbi podzakonskog akta Statuta tuženika iz 2018.

 

15. Iako prvostupanjski sud pravilno navodi sadržaj odredbi Statuta tuženika, citirajući odredbu čl. 104. st. 4. Statuta, kojom je propisano da će dekan odobriti korištenje slobodne studijske godine, pod uvjetom da je osigurano kvalitetno i redovito izvođenje nastave na predmetu kojeg izvodi dotični nastavnik, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je sud taj koji može preispitivati razloge i postupak u kojem je tuženik odučio o zahtjevu tužitelja, kao i da je tuženik u pogledu istog zahtjeva trebao provesti postupak savjetovanja s radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 150. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 127/17 i 98/19).

 

16. Iz odredbe čl. 104. st. 3. i 4. Statuta tuženika proizlazi kako je u nadležnosti dekana odluka o odobravanju slobodne studijske godine pod uvjetom da je osigurano kvalitetno i redovito izvođenje nastave na predmetu kojeg izvodi dotični nastavnik iz koje odredbe jasno proizlazi kako je dekan taj koji procjenjuje postoje li Statutom propisani  uvjeti u trenutku kada je tražena slobodna studijska godina da bi se ista odobrila nastavniku. Dakle, suprotno žalbenim navodima tužitelja nigdje nije propisana obveza da se ista odbori nastavniku samo na temelju činjenice da je on postavio takav zahtjev.

 

17. S obzirom na to da se tužitelj u činjeničnim navodima tužbe izrijekom pozivao na ispunjenje svih preduvjeta u smislu odredbe čl. 42. KU za odobrenje slobodne studijske godine, valja podredno ukazati kako u svom zahtjevu upućenom tuženiku uopće nije naveo svrhu traženja (znanstvenog, nastavnog, umjetničkog ili stručnog rada) u smislu st. 1. navedene odredbe KU, u koju bi svrhu tu slobodnu studijsku godinu iskoristio.  

 

18. Nadalje, ne radi se ni o pravu koje bi tužitelju pripadalo temeljem odredaba Zakona o radu, ugovora o radu ili neke od odredaba Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine", broj 9/19 - u daljnjem tekstu: KU), postojanje kojeg prava i način donošenja odluke bi sud bio ovlašten kontrolirati u parničnom postupku, jer istu odluku donosi dekan u okviru svojih ovlasti iz čl. 27. Statuta tuženika prema kojima je on ovlašten ustrojavati rad i poslovanje Fakulteta kako bi se osiguralo kvalitetno i redovno izvođenje nastave na fakultetu.

 

19. Stoga i činjenica koju utvrđuje prvostupanjski sud da iz zapisnika sjednice Katedre za teoriju prava i države od 16. travnja 2019. proizlazi da je jednoglasno usvojen zaključak kako će nastavu tijekom nastavne godine održavati ostali članovi katedre, prema točno utvrđenim terminima, isto kao i tužitelj u točno određenim terminima, nije odlučna, jer je navedena procjena u nadležnosti dekana.

20. Nadalje, suprotno zaključku prvostupanjskog suda nije postojala obveza savjetovanja poslodavca s radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 150. st. 3. ZR, jer su u toj odredbi navedene odluke o kojima se poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem te navedenom odredbom nije predviđeno obvezno savjetovanje uz odlučivanje dekana o slobodnoj studijskoj godini, a niti se navedena odluka prema stavu ovog drugostupanjskog suda može smatrati važnom odlukom za položaj radnika u smislu odredbe  čl. 150. st. 1. ZR, jer ista ne utječe na radnopravni status tužitelja.

 

21. U pogledu navoda tužbe kojima tužitelj ističe da je spornom odlukom bio diskriminiran s osnova životne dobi u odnosu na drugog zaposlenika (doc. M. P.) kojemu je tuženik oborio slobodnu studijsku godinu, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi kako odluka tuženika o zahtjevu tužitelja "upućuje na moguće šikanozno postupanje tuženika kao poslodavca u odnosu na tužitelja".

 

22. Pravila o teretu dokazivanja prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) s obzirom na činjenicu da je tužitelj u svojoj tužbi naveo da je bio diskriminiran po osnovu životne dobi, treba cijeniti u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZSD koja propisuje da je stranka dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije pa u slučaju da dokaže navedenu vjerojatnost, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

23. Vjerojatnost u smislu navedene odredbe treba tumačiti kao uvjerenje da ima više argumenata u prilog postojanju ili nepostojanju neke činjenice nego onih koje govore protiv njenog postojanja ili nepostojanja prema okolnostima svakog pojedinog konkretnog slučaja, a koju vjerojatnost tužitelj u ovome postupku po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda nije dokazao.

 

24. Na navedenu odlučnu činjenicu tužitelj je u tužbi predložio izvođenje dokaza svojim saslušanjem, no do zaključenja glavne rasprave izrijekom je odustao od izvođenja navedenog dokaza.

 

25. Cijeneći u smislu činjeničnih navoda tužbe, kao i očitovanja tuženika iz odgovora na tužbu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako tužitelj vjerojatnost u smislu ranije navedenog kriterija u ovome postupu nije dokazao. Tužitelj svoju vjerojatnost dokazuje ističući samo činjenicu da je u vrijeme kada je njemu tuženik odbio zahtjev za korištenje slobodne studijske godine dok je isti odobrio nastavniku s druge katedre. No, tužitelj ne osporava činjenicu koju ističe tuženik da mu je tijekom njegova rada već dva puta bilo odobreno pravo na slobodnu studijsku godinu, dok je doc. M. P. ista odobrena po prvi puta i to u cilju stjecanja pretpostavke za napredovanje u znanstvenom zvanju, kao i da on više ne može napredovati u navedenom smislu jer je dosegnuo najviši stupanj - redovnog profesora u trajnom zvanju.

 

26. Slijedom svega navedenog iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, tužitelj po utvrđenju ovog suda nije dokazao vjerojatnost da je došlo do diskriminacije, pa je u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZSD njegov zahtjev neosnovan.

 

27. Stoga je, a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP prvostupanjsku odluku valjalo preinačiti i u cijelosti odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

28. Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP i čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

29. Tuženiku pripada pravo na jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak temeljem odredbe Tbr. 7. čl. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) od zatraženih 2.000,00 kn i pripadajućeg PDV-a od 500,00 kn (ukupno 2.500,00 kn) i trošak sastava žalbe od 60 bodova po Tbr. 10. čl. 2. Tarife i pripadajućeg PDV-a (ukupno 1.125,00 kn) što u konačni iznosi 481,12 eur/3.625,00 kn na platež kojeg iznosa je tužitelj i obvezan pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

                                               

U Velikoj Gorici 16. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

                                                                                                          Verica Kos, v.r.