1              Poslovni broj: Gž-466/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-466/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. R., odvjetniku u Z. protiv tuženika pod 1) M. P. iz S., OIB: ... i tuženice pod 2) H. Š. iz S., OIB: ..., oboje tuženika zastupanih po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika pod 1) M. P. i pod 2) H. Š., protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: 4P- 1464/2022-11 od 6. prosinca 2022.,na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika pod 1) M. P. i pod 2) H. Š., te se potvrđuje presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: 4P-1464/2022-11 od 6. prosinca 2022.

i

r i j e š i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika pod 1) M. P. i pod 2) H. Š., te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: 4P- 1464/2022-11 od 6. prosinca 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja: Nalaže se tuženicima M. P., S., OIB: ..., H. Š., S., OIB: ... predati u posjed tužitelju A. P., OIB: ... nekretninu katastarske oznake čest. zem. 7851/2 k.o. S. i to prvi kat stambene zgrade kbr. 3. G., S., površine 165 m2 , na skici mjerenja označen točkama ,,A,B,C,D,E,F“ i obojen žutom bojom izgrađene na č. zem. 7851/2 k.o. S., slobodnu od stvari i osoba, uz istodobni odstup s navedene nekretnine, sve prikazano na skici sudskog očevida dana 4.veljače 2020. godine stalnog sudskog vještaka I. B., dipl. ing. geod. dana 6. veljače 2020. godine, te nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. Č. od 16. lipnja 2020. godine te Ispravku vještačenja na nekretnini dana 13.srpnja 2020. godine , Ispravku vještačenja na nekretnini dana 30. kolovoza 2020. godine prikazano kao kat stambena zgrada izvana izgrađena na k.č. zem. 7851/2 k.o. S., fotodokumentacija sa očevida 15. lipnja 2020. godine, Sl. 2. zapadna fasada kuće - zapadna fasada - k.č.zem. 7851/2 k.o. S., SI. 4. južna fasada kuće - k.č.zem. 7851/2 k.o. S., sve u roku od 15 dana. Također, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki I. izreke rješenja naložio tuženicima da s ovog osnova isplate tuženicima iznos od 16.622,80 kuna/ 2.206,22 eura u roku od 15 dana, dok je u točki II. izreke sada pobijanog rješenja odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženici su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. 70/19., 80/22. i 114/22., dalje ZPP). Tuženici predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome ističe kako su prvostupanjska presuda i rješenje pravilni i zakoniti te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi pobijane odluke

4. Žalba tuženika pod 1) M. P. i pod 2) H. Š. nije osnovana.

5. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženici predaju u posjed i isele iz nekretnine, konkretno prvog kata nekretnine označene katastarskom oznakom čest. zem. 7851/2 k.o. S., a koja je nekretnina točno opisana u izreci pobijane presude.

6. Prije svega je za reći kako je o predmetnom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud već odlučivao i to u svojoj presudi poslovni broj: P- 2222/18 od 11. prosinca 2020., na način da je tada odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju ove odluke prvostupanjski je sud u bitnome naveo i slijedeće: „ ..zahtjev tužitelja prema tuženicima ad.1 i ad. 2. da predaju predmetni kat kuće slobodan od osoba i stvari u konkretnom slučaju predstavlja miješanje u pravo tuženika ad.1 i ad. 2. na poštivanje njihova doma s kojim su uspostavili trajnu vezu i koji je njihova jedina nekretnina…“

7. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude od 11. prosinca 2020., Županijski je sud u Splitu, dana 14. srpnja 2022. pod poslovnim brojem Gž131/2021-3 donio rješenje kojim je ukinuo navedenu presudu općinskog suda i vratio mu predmet na ponovno suđenje.

8. U obrazloženju označenog drugostupanjskog rješenje pored ostalog navedeno je i slijedeće: „16. Za reći je i to da kada je riječ o privatnopravnim odnosima, kao što je u predmetnom slučaju, država ima pozitivnu obvezu zaštiti ustavno i konvencijsko pravo vlasništva (fizičke ili pravne) osobe od nezakonitog posezanja trećih privatnih osoba u to pravo, osim ako je riječ o posezanju koje je utemeljeno na zakonu, koje je u općem ili javnom interesu i koje je nužno u demokratskom društvu. Dakle, za naglasiti je, kako samo okolnost da bi predmetna nekretnina odnosno jedan njezin dio i predstavljao jedini dom tuženika u smislu odredbe članka 8. Konvencije, ne bi još bila dostatna za donošenje presude kojom je tužbeni zahtjev vlasnika nekretnine – tužitelja odbijen kao neosnovan. . Kako bi prvostupanjski uvažavajući sve navedeno mogao pravilno ocijeniti koje od 2 privatna prava u predmetnom slučaju preteže bilo je potrebno da provede test razmjernosti. Ovaj test se provodi pomoću 3 eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije. Dakle, pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.“

9. Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud postupio po uputi iz drugostupanjskog rješenja na koji je način postupio u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a.

10. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

11. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice: - da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine za cijelo, - da su tuženik pod 1) M. P. (sin tužitelja) i tuženica pod 2) H. Š. (supruga odnosno bivša supruga tuženika pod 1) M. P.) te njihova maloljetna djeca u posjedu spornog dijela nekretnine,

- da tuženici odbijaju iseliti iz spornog dijela predmetne nekretnine i predati je u posjed tužitelju,

- da je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zadru, poslovni broj: Pp 11 J – 1442/16 od 14. studenog 2016. (str. 248. do 251. spisa) okrivljenik M. P. (u ovoj parnici tuženik pod 1) utvrđen krivim i osuđen na uvjetnu kaznu zatvora, pored ostalog i stoga, što je počinio nasilje u obitelji na štetu svog oca A. P. (u ovoj parnici tužitelja).

12. Navedena utvrđenje kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. 13. U obrazloženju sada pobijane presude prvostupanjski sud navodi kako se u konkretnom slučaju radi o 2 privatno – pravna interesa i to između tužitelja koji je nesporno vlasnik predmetne kuće i kao takav ima pravo na nesmetano uživanje svoga vlasništva te prava na dom tuženika pod 1) M. P. i pod 2) H. Š. Prvostupanjski sud nadalje ističe da nakon provedenog testa razmjernosti, a posebno uzimajući u obzir utvrđenu činjenicu da tuženici žive u stanu predmetne kuće u vlasništvu tužitelja, protivno njegovoj volji, te da pri tome vrše verbalno nasilje nad tužiteljem što kod njega izaziva strah, to da tužitelj zakonito zahtjeva predaju u posjed odnosno iseljenje tuženika iz predmetne nekretnine. Njegov zahtjev kojim se miješa kao vlasnik kuće u pravo na dom obaju tuženika da je utemeljen na zakonu i usmjeren na postizanje legitimnog cilja, a to da je mirno stanovanje i uživanje vlasništva predmetne kuće, bez straha od tuženika. Slijedom navedenog prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev pozivajući se pri tome na odredbe članka 161. stavak 1. i odredbe članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. dalje ZVDSV). 14 . Iz historijata tužbe, kao i utvrđenih činjenica nedvojbeno proizlazi kako tužitelj u konkretnom slučaju podnosi pravu vlasničku tužbu (rei vindicatio) koju vlasnik stvari, ovdje obiteljske kuće, podnosi protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar. Naime odredbom članka 161. stavak 1. ZVDSV-a, propisano je kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Odredbom članka 162. stavak 2. ZVDSP-a određeno je da bi u postupku pred sudom vlasnik stvari ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Tužitelj je u postupku pred prvostupanjskim sudom prema utvrđenjima prvostupanjskog suda dokazao svoje isključivo vlasništvo na predmetnoj nekretnini, te posjed i faktičnu vlast tuženika na dijelu predmetne nekretnini – obiteljskoj kući i to baš prvom katu iste. Kod takvog stanja stvari tužitelj zahtjeva predaju posjeda tuženika dijela predmetne nekretnine upravo na temelju odredbi članka 161 stavak 1., i 162. stavak 1. ZVDSPa.

15. Da bi tuženici mogli osnovano odbiti zahtjev tužitelja da mu predaju posjed spornog dijela predmetne nekretnine morali su osnovano istaknuti bar jedan od prigovora koji su predviđeni odredbama članka 163. stavak 3. ZVDSP-a. Radi se naime o prigovorima koji zahtjev tužitelja negiraju (da tužitelj nije vlasnik stvari), prigovorima koji zahtjev ukidaju (npr. da su tuženici isključivi vlasnici sporne nekretnine) ili prigovorima koji zahtjev tužitelja odgađaju. U konkretnom slučaju, tuženici su istaknuli prigovor prava na dom, koji bi se mogao tumačiti u smislu odgađanja zahtjeva tužitelja.

16. Tuženici u žalbi posebno navode kako prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije vodio računa o odredbama članka 8. Konvencije te odredbama članka 16. stavak 2. i članka 34. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske, jer da jest, tada da je trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Žalitelji također ističu kako su u spornu nekretninu uložili znatna novčana sredstva te s tim u svezi istaknuli prigovor retencije na koji se prigovor prvostupanjski sud nije osvrnuo. Također tuženici u žalbi navode kako tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine za cijelo. Naime da je nekretnina bračna stečevina tužitelja i majke tuženika pod 1) M. P., koju da je on naslijedio, na koji način da je postao suvlasnik predmetne nekretnine. Konačno tuženici kao razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva navode i okolnost da je jedno od njihovo dvoje djece teško bolesno.

17. Nakon razmatranja dokazne građe koja se nalazi u spisu, pobijane presude, žalbe tuženika na prvostupanjsku presudu kao i odgovora na žalbu za reći je slijedeće.

18. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako tuženici zaista žive u spornom dijelu predmetne nekretnine još od 2012. odnosno 2014. te da ista predstavlja njihov dom u smislu odredbe članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., dalje Konvencija). Tako je odredbom članka 8. stavak 1. Konvencije propisano kako svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Nadalje, odredbom članka 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14., dalje Ustav RH) propisano je kako svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, dok je odredbom članka 34. stavak 2. Ustava RH, na koju se odredbu također pozivaju žalitelji, propisano da samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. 19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda je za zaključiti kako je u predmetnom slučaju riječ o sporu u kojem su suprotstavljena 2 pojedinačna prava. S jedne strane pravo vlasništva tužitelja, a s druge strane pravo na dom tuženika. Za pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari potrebno je staviti u međusobni odnos ova 2 prava te pravilno ocijeniti koja od ta 2 prava u konkretnom slučaju preteže. 20. U smislu konvencijskog prava, dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku , stvarnu i trajnu povezanost bez obzira na činjenicu je li to stanovanje zakonito ili bez ovlasti. Ako postoje elementi da je na strani tuženika riječ o domu, u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, potrebno je ispitati i provesti test razmjernosti kako bi se odgovorilo na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenjem tuženika neopravdano miješenje u njegovo pravo na dom. U postupku između privatnopravnih osoba, o čemu se i radi u predmetnom slučaju, mehanizmi ocjene - vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka, u pravilu su već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom, pa u takvom postupku nije uvijek nužno da neovisni sud važe te interese. Potreba ocjene - vaganja interesa ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ipak, i onda kada se u privatnopravnim odnosima važu interesi, miješanje u pravo na poštivanje doma rijetko pada na testu opravdanosti odnosno za miješanje se najčešće utvrdi da je nužno u demokratskom društvu i da je razmjerno legitimnom cilju koji se miješanjem nastoji postići. U pravilu se zaključi da preteže vlasnički privatni interes nad pravom na dom. No, ima i slučajeva da tomu nije tako (npr. u predmetu Ustavnog suda RH U-III-105/2012 od 8. ožujka 2017.) kada se dalo zaključiti da mjera miješanja u pravo na dom nije bila nužna i/ili razmjerna u odnosu na (legitiman) cilj koji je trebala postići.

21. Za reći je i to da kada je riječ o privatnopravnim odnosima, kao što je u predmetnom slučaju, država ima pozitivnu obvezu zaštiti ustavno i konvencijsko pravo vlasništva (fizičke ili pravne) osobe od nezakonitog posezanja trećih privatnih osoba u to pravo, osim ako je riječ o posezanju koje je utemeljeno na zakonu, koje je u općem ili javnom interesu i koje je nužno u demokratskom društvu. Dakle, za naglasiti je, kako sama okolnost da bi predmetna nekretnina odnosno jedan njezin dio i predstavljao jedini dom tuženika pod 1) M. P. i pod 2) H. Š., u smislu odredbe članka 8. Konvencije, to još ne bi bilo dostatno za donošenje presude kojom bi tužbeni zahtjev vlasnika nekretnine – tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

22. Kako bi prvostupanjski uvažavajući sve navedeno mogao pravilno ocijeniti koje od 2 privatna prava u predmetnom slučaju preteže bilo je potrebno da provede test razmjernosti. Ovaj test se provodi pomoću 3 eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije. Dakle, pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. Iz rezultata dokaznog postupka odnosno po prvostupanjskom sudu utvrđenih činjenica, proizlazi kako je u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja za predajom u posjed predmetne nekretnine odnosno iseljenjem obaju tuženika iz dijela predmetne nekretnine bilo utemeljeno na zakonu, usmjereno na postizanje legitimnog cilja te konačno da je takvo miješanje u dom tuženika, nužno u demokratskom društvu. Prvostupanjski je sud ovo pravilno zaključio te valjano primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.

23. U svezi sa žalbenim navodima tuženika kako tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine za cijelo već da je tek u suvlasništvu iste sa tuženikom pod 1) M. P. za reći je slijedeće. Tužitelj je kao vlasnik predmetne nekretnine za cijelo, uknjižen u zemljišnim knjigama za k.o. S., što je razvidno iz zemljišnoknjižnog izvatka koji se nalazi u spisu. S druge pak strane tuženici ni na koji način nisu dokazali, posebno ne na nedvojben način, izvan svake realne sumnje, da bi predmetna nekretnina bila bračna stečevina tužitelja i majke tuženika pod 1) , na temelju čega bi tuženik pod 1) M. P. stekao suvlasnička prava na spornoj nekretnini nasljeđivanjem, nakon smrti majke M. P. Uostalom tuženici niti u žalbi u tom smislu ne navode konkretne dokaze.

24. Tuženici u žalbi navode kako se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije osvrnuo na istaknuti prigovor retencije. S tim u svezi za reći je slijedeće. Tuženici pod određenim okolnostima mogu tužiteljevom zahtjevu suprotstaviti svoje protuzahtjeve za naknadu troškova. Radi se naime o verzijskom zahtjevu koji bi se trebao prosuđivati po pravilima koje ZVDSP postavlja za slučaj kada posjednik vraća stvar vlasniku. Ako tuženik postavi svoje protuzahtjeve za naknadu troškova unutar spora o vlasničkom zahtjevu, oni će se riješiti zajedno s njim. No, može ih postaviti i samostalno. U konkretnom slučaju tuženici su postavili protutužbeni zahtjev za naknadnom troškova nastalih ulaganjem u predmetnu nekretninu u iznosu od 220.000,00 kuna sa pripadajućom kamatom. Prvostupanjski je sud još na ročištu od 18. studenog 2019., prije okončanja prethodnog postupka, odlučio kako o ovom zahtjevu neće raspravljati u predmetnom parničnom postupku. Zaista, prvostupanjski sud niti je o tome raspravljao niti uopće odlučio u sada pobijanoj presudi. Kako tuženici u tom smislu nisu podnijeli žalbu niti eventualno tražili donošenje dopunske presude u smislu odredbi članaka 339. do 341. ZPP-a, to treba smatrati kako zahtjeva tuženika za naknadu troškova sada u ovoj parnici nema, pa sukladno tome svakako nemaju pravo na zadržanje tužiteljeve nekretnine. Tek usput je za kazati kako tuženici u svakom slučaju nisu dokazali da bi imali pravo na naknadu troškova radi eventualnog ulaganja u nekretninu tužitelja, u smislu sa odredbama 164 ZVDSPa, pa sukladno tome niti pravo zadržanja nekretnine dok im se ti eventualni troškovi ne bi naknadili.

25. Konačno je za reći kako eventualna teška bolest djeteta tuženika, ne bi, pored svega utvrđenog u ovom postupku i navedenog u ovom obrazloženju, mogla dovesti do zaključka kako je tužbeni zahtjev neosnovan. 26. Odluka o parničnom trošku iz točke I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja donesena je na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. 27. Slijedom navedenog, a kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu tuženici, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude. 28. Odluka iz ovog drugostupanjskog rješenja donesena je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

U Splitu 16. ožujka 2023.