Poslovni broj: P-270/2020-22

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

I

R J E Š E N J E

              O. sud u K., po sucu pojedincu D. S., u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz P., B. J. 19, OIB:, zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz N., protiv tuženika R. A. d.d., Z., M. cesta 69, OIB:, zastupanog po punomoćnicima iz O. društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave 2. veljače 2023., u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, te objave presude,  temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, dalje: ZPP), 16. ožujka 2023.

r i j e š i o    j e

              Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti uložen od strane tuženika.

p  r  e  s  u  d  i   o     j  e

              I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 158-50-3110007 koji su dana 24. listopada 2005. zaključili tužitelj M. F. iz P., B. J. 19, OIB:, kao korisnik kredita i tuženica R. A. d.d., Z., M. cesta 69, OIB:, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje, odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

              II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-3110007 koji su dana 24. listopada 2005.g.sklopili tužitelj F. M., B. J. 19, 44 317 P., OIB:, kao korisnik kredita i tuženik: R. A. d.d., P. 59, 10 000 Z., OIB: , kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

              III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., P. 59, 10 000 Z., OIB:, da tužitelju F. M., B. J. 19, 44 317 P., OIB, na ime razlike tečaja za vremenski period od 31.10.2005.

do 30.11.2012.g. isplati iznos od 1.423,92 eura /10.728,53 kune[1], sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

i to sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

              IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

                "Nalaže se tuženiku R. A. d.d., P. 59, 10 000 Z., OIB:, da tužitelju F. M., B. J. 19, 44 317 P., OIB, na ime razlike kamatne preko početno ugovorene po stopi od 5,50% godišnje za vremenski period od 30.10.2007.g. do 30.11.2012.g. isplati iznos od 3.542,27 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. , po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

              V. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., M. cesta 69, OIB:, da tužitelju M. F. iz P., B. J. 19, OIB:, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.576,00 eura/11.874,00 kune1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od 16. ožujka 2023., kao dana donošenja presude, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

              1. Tužitelj je 7. prosinca 2020. podnio tužbu ovom sudu protiv tužene, radi isplate preplaćenih kamata po ugovoru o kreditu od 24. listopada 2005. (list spisa 7), te preplate zbog ugovorene valutne klauzule u CHF. Tužitelj smatra da su odredbe iz članka 2. i 7. navedenog Ugovora ništetne, jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. U tijeku postupka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 31. prosinca 2021. (list 104 spisa), sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka. U nastavku postupka tužitelj je ponovno precizirao tužbeni zahtjev, podneskom od 26. srpnja 2022. (list 182 spisa), na način da je ostao samo kod tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezano za CHF. U istom podnesku tužitelj potražuje isplatu naknade po osnovu pretplate zbog ugovorene valutne klauzule.

              2. U odgovoru na tužbu tužena je osporila osnovanost tužbenog zahtjeva, te je uložila i prigovor zastare, kao i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Na ročištu održanom 22. veljače 2023., tužena se protivila povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu pretplate po osnovu promjenjive kamatne stope.

              3. Nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu 24. listopada 2005. (list 7 spisa), temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima u iznosu od 19.540,55 CHF. U članku 2. ovog Ugovora, ugovorena je redovna kamata od 5,50% godišnje, s tim da je ugovoreno da je ista promjenjiva. Provedenim financijskim vještačenjem, po vještaku mr.sc. Jasmini Fijačko, utvrđeno je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu redovna kamata ugovorena u visini od 5,50%, a da je došlo do promjene kamatnih stopa u više navrata u tijeku otplate. Vještak je utvrdio da je tužitelj u razdoblju otplate kredita platio po osnovu kamata iznos od 695,08 CHF, odnosno, 3.524,27 kuna više nego što bi platio kamata po početnom otplatnom planu u vrijeme zaključenja ugovora, za period od 30. studenog 2007., pa do 31. listopada 2012. To je prikazano u koloni broj 12 u pismenom nalazu vještaka na strani 3-5 nalaza (list 94-95 spisa).

              4. Stranke su zaključile predmetni ugovor o kreditu 24. listopada 2005., što znači da se na pitanje ništetnosti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03, dalje: ZZP). U tijeku ovog postupka utvrđeno je da je tuženik kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 2. Ugovora, koji je tužiteljici predočen na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužiteljici tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Po pitanju promjenjive kamatne stope u ugovoru nije se pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a tužiteljica kao korisnik kredita nije upozorena o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Ovako ugovorena odredba glede promjenjivih kamata dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da promijeni ugovorne kamate, čini ovisno isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja, predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada je tužiteljica sklopila ovaj ugovor bila je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, ali je u tijeku ugovora ista više puta mijenjana i to isključivo voljom banke. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP ("Narodne Novine" 96/03), a koja je u osnovi identična  odredbi članka 96. stavak 1. i 2. ZZP ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

              5. Na temelju svega iznijetog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev, kako je to naznačeno pod točkom I. izreke. Ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja nije u zastari. Prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, odnosno ne zastarijeva, pa je stoga ovaj dio tužbenog zahtjeva valjalo usvojiti, kako je to navedeno u točki I. izreke.

              6. Međutim, osnovan je prigovor zastare koji se odnosi na zahtjev tužitelja za isplatu naknade pretplate po ovom kreditu, a temeljem ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 13. lipnja 2014. Imajući u vidu da je u ovom predmetu tužba podnesena 7. prosinca 2020., protekao je petogodišnji rok zastare za podnošenje tužbe. Ovdje se radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), pa se primjenjuje zastarni rok od 5 godina.

              Stoga je valjalo ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti odbiti, kako je to navedeno u točki IV. izreke.

              7. Što se tiče ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu sud je mišljenja da se i u tom slučaju radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane. Stoga je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 7. ugovora neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo, niti se je moglo pregovarati, jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. To je potvrdio i tužitelj u svom iskazu koji je po struci mehaničar, pa nije stručnjak za bankarske poslove i financije.

              8. Tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati. Odredbom članka 322. Zakona o obveznim odnosima je propisano kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako su odredbe čl. 7. ovog ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

              9. U svojem nalazu financijski vještak je utvrdio da je tužitelj po osnovi valutne klauzule u odnosu na početni otplatni plan platio više 10.728,53 kune, odnosno 1.423,92 eura, a sve u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita od 24. listopada 2005. Vještak je navedene iznose prikazao u mjesečnim anuitetima na stranicama nalaza 6-7 (list 96-97 spisa) i to u koloni 8.

              10. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev i u ovom dijelu sukladno nalazu financijskog vještaka u svojem podnesku od 28. siječnja 2023. (list 182 spisa), pa je sud u cijelosti usvojio ovako precizirani tužbeni zahtjev, a kako je to navedeno u točkama II i III izreke ove presude.

              11. Nije osnovan prigovor zastare tuženika, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05 i 48/08), te se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Potraživanje tužitelja zastarijeva protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek u trenutku pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Kako je tužitelj podnio tužbu 7. prosinca 2020., vidljivo je da nije došlo do zastare njegove tražbine koja se odnosi na ništetnu valutnu klauzulu.

              12. Nije osnovan niti prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega trgovac nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadrži članak 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), kao i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Odredba članka 12. Ugovora, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora nije bila posebno pregovarana, te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi on čije je prebivalište u Popovači, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio podvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što se ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Na temelju svega iznijetog, valjalo je odbiti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

              13. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da se u obzir trebaju uzeti i negativne tečajne razlike, s obzirom da tuženik u tijeku postupka nije postavio prigovor radi prijeboja, niti protutužbeni zahtjev. Osim toga, tražbina tuženika koja se odnosi na negativne tečajne razlike je u zastari.

              14. Tužitelju je dosuđena i naknada parničnog troška, sukladno uspjehu u parnici. Tužitelj je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, koje se odnose na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu pod točkama I. i II. izreke ove presude. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu pretplate kredita, tužitelj je djelomično uspio sa tim dijelom tužbenog zahtjeva na način da mu je sud dosudio iznos pretplate po valutnoj klauzuli u iznosu od 10.797,73 kune, dok ga je odbio za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu pretplate o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 3.542,27 kuna.

              Imajući u vidu gore navedeno uspjeh tužitelja u parnici iznosi 87% (50% za točke I. i II. izreke i 37% za dosuđeni iznos pretplate), dok je uspjeh tuženika 13%. Razlika gore navedenih uspjeha stranaka u parnici iznosi iznosi 74%, pa je sud tužitelju u tom omjeru dosudio naknadu troškova.

              Troškovi tužitelja se odnose na trošak sastava tužbe, sastav 4 podneska, zastupanje na 2 ročišta, sve po 199,54 eura, pristup na ročište za objavu presude 99,55 eura, što sveukupno sa PDV-om iznosi 1.745,96 eura. Tužitelj je imao i troškove pristojbi na tužbu i presudu po 92,91 euro, te troškove financijskog vještačenja 199,09 eura. Ukupni troškovi tužitelja iznose 2.130,89 eura. 74% od navedenog iznosa parničnih troškova iznosi 1.576,00 eura.

Kutina, 16. ožujka 2023.

S u d a c

D. S.

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud, pismenim podneskom u tri primjerka.               

Dna

1. O.. M. P., N., K. T. 4

2. O.. društvo G. & G., Z., T. žrtava fašizma 5