1              Poslovni broj: 5 Povrv-744/2021-11

 

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Split

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 5 Povrv-744/2021-11

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

RJEŠENJE

 

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Ivane Perić, u pravnoj stvari tužitelja K.J., OIB…, vlasnik obrta za stručne i tehničke usluge J., S. , kojeg zastupa punomoćnik A.R., odvjetnica u S, protiv tuženika S.G. d.o.o., OIB…, S, kojeg zastupa punomoćnik I.Č., odvjetnik u S., radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene 27. siječnja 2023., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 16. ožujka 2023.

 

presudio je

 

I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-2762/2018 kojeg je 26. srpnja 2018. donijela javna bilježnica u S, N.K., kojim je naloženo tuženiku S.G. d.o.o., OIB … da u roku od osam dana plati tužitelju K.J., OIB …, 5.142,21 EUR / 38.744,00 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 3.536,93 EUR / 26.649,00 kn teku od 27. siječnja 2016., a na iznos od 1.605,28 EUR / 12.095,00 kn teku od 17. siječnja 2017. do isplate, po referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za osam postotnih poena te da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 293.22 EUR / 2.209,30 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. srpnja 2018. do isplate po referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za osam postotnih poena i tužbeni zahtjev se u cijelosti odbija.

II Nalaže se tužitelju K.J., OIB… u roku od osam dana naknaditi tuženiku S. G. d.o.o., OIB… troškove parničnog postupka u iznosu od 1.466,52 EUR / 11.049,50 kn1.

Obrazloženje

 

1. Tužitelj, tada kao ovrhovoditelj, podnio je 20. srpnja 2018. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – računa kupaca od 18. srpnja 2018., kojim je zatražio od javnog bilježnika da donese rješenje o ovrsi u kojem će naložiti tuženiku, tada kao ovršeniku, da mu plati 38.744,00 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 26.649,00 kn teku od 27. siječnja 2016., a na iznos od 12.095,00 kn teku od 17. siječnja 2017. do isplate. Uz prijedlog za ovrhu tužitelj je dostavio isprave računi kupaca od 18. srpnja 2018., izvadak iz sudskog registra od 27. srpnja 2018. za tuženika i izvadak iz obrtnog registra od 27. srpnja 2018.

 

2. N.K., javni bilježnik u S., donijela je 26. srpnja 2018. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-2762/2018 od 26. srpnja 2018. kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana namiri tužitelju tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima ovršnog postupka u iznosu od 2.209,30 kn te je određena ovrha radi prisilne naplate te tražbine.

3. Protiv navedenog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tuženik je podnio prigovor pobijajući ga u cijelosti.

4. Izjavio je da nije bio u ugovornom odnosu s ovrhovoditeljem i da nema saznanja o tražbinama ovrhovoditelja prema njemu. Naveo je da nikada nije primio račune koje je ovrhovoditelj naznačio u ispravi koju je dostavio uz prijedlog za ovrhu, za koju je smatrao da nije vjerodostojna isprava na temelju koje bi se mogla odrediti ovrha. Istaknuo je i prigovor zastare tražbine ovrhovoditelja.

5. Odlučujući o prigovoru tuženika, tada ovršenika, protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, ovaj sud je rješenjem poslovnog broja Povrv-944/2018 od 17. listopada 2018. stavio izvan snage rješenje o ovrsi kojeg je donio javni bilježnik u S., N.K., poslovnog broja Ovrv-2762/2018 od 26. srpnja 2018. u dijelu kojim je određena ovrha te je odlučeno postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

6. Objašnjavajući osnovu svoga zahtjeva, tužitelj je izjavio da je tuženiku u siječnju 2016. pružao usluge savjetovanja za projekt "b. S. …". Izjavio je da isprava - računi kupaca predstavlja izvadak iz poslovnih knjiga koji je vjerodostojna isprava i da je upravo iz te isprave vidljiv poslovni odnos među strankama, jer je tuženik primio račun tužitelja broja 002-01-01 od 26. siječnja 2016. kojeg je djelomično platio. Istaknuo je da preostali dio tog računa u iznosu od 14.931,00 kn, kao i račun broja 001-01-01 od 16. siječnja 2017. u iznosu od 12.095,00 kn tuženik nije platio.

7. Radi dokazivanja istinitosti navoda o činjenicama na kojima temelji svoj zahtjev predložio je tužitelj izvesti dokaze čitanjem isprava računi kupaca od 18. srpnja 2018., izvatka iz sudskog registra od 27. srpnja 2018. za tuženika i izvatka iz obrtnog registra od 27. srpnja 2018., saslušanjem tužitelja i saslušanjem svjedoka A.R. i I.M.

8. Tuženik se očitovao o činjenicama na kojima je tužitelj utemeljio svoj zahtjev, istaknuvši da ispravom koju je dostavio uz prijedlog za ovrhu tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa među strankama pa time ni osnovanost i visinu zahtjeva. Istaknuo je i da tužitelj nije dostavio račune na kojima temelji ispravu – računi kupaca.

9. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem isprava - računi kupaca od 18. srpnja 2018., izvatka iz sudskog registra od 27. srpnja 2018. za tuženika i izvatka iz obrtnog registra od 27. srpnja 2018. pa je sud, nakon provedenog postupka, 9. prosinca 2019. donio presudu poslovnog broja 21 Povrv-944/2018 kojom je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovnog broja Ovrv-2762/2018 koje je 26. studenoga 2018. donio javni bilježnik u S., N.K., kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju 38.744,00 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 26.649,00 kn teku od 27. siječnja 2016., a na iznos od 12.095,00 kn teku od 17. siječnja 2017., do isplate, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.209,30 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. studenoga 2018. do isplate, odbio tužbeni zahtjev te naložio tužitelju naknaditi tuženiku 3.237,00 kn troškova parničnog postupka.

10. Protiv te presude tužitelj je izjavio žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je odlučujući o žalbi tužitelja rješenjem poslovnog broja 68 Pž-764/2020-2 od 15. rujna 2021. ukinuo presudu ovog suda poslovnog broja Povrv-944/2018 od 9. prosinca 2019. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

11. Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li zakonit platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi, pa slijedom toga odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja da mu tuženik plati 38.744,00 kn za usluge savjetovanja za projekt "b. S….".

12. Propisano je člankom 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO) da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

13. S obzirom na suprotstavljene navode stranaka o postojanju ugovornog odnosa, trebalo je utvrditi jesu li stranke bile u ugovornom odnosu o pružanju usluga savjetovanja za projekt "b. S….", a potom i je li tužitelj ispunio ugovornu obvezu iz ugovora o djelu tuženiku, pa je li onda na drugoj strani nastala obveza tuženika platiti mu naknadu.

14. U ponovnom postupku sud je pročitao isprave – računi kupaca od 18. srpnja 2018., izvadak iz sudskog registra od 27. srpnja 2018. za tuženika, izvadak iz obrtnog registra od 27. srpnja 2018. za tužitelja i izveo dokaz saslušanjem svjedoka I.M. i tužitelja K.J. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka A.R., smatrajući da je na temelju izvedenih dokaza bilo moguće donijeti nedvojben zaključak o bitnim činjenicama. Isto tako, prije predlaganja da se svjedok A.R. sasluša, ni u naknadnom roku kojeg je zatražio na ročištu održanom 19. studenoga 2021., tužitelj nije dostavio podatke o boravištu tog svjedoka, pa je propustio postupiti sukladno članku 241. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93.,112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.,25/13. i 89/14., dalje: ZPP).

15. Iz sadržaja isprave računi kupaca vidljivo je da je tužitelj izdao račun broja 002-01-01 od 26. siječnja 2016. na iznos od 41.580,00 kn, da mu je taj račun plaćen djelomično i to 14.931,00 kn, a da nije plaćeno 26.649,00 kn. Iz sadržaja isprave računi kupaca vidljivo je i da je tužitelj izdao račun broja 001-01-01 od 16. siječnja 2017. na iznos od 12.095,00 kuna tuženiku, a da mu taj račun nije plaćen. Iz sadržaja isprave nisu vidljivi podaci o vrsti izvršenih poslova za koje su računi izdani, niti podaci o tome tko je platio dio računa broja 002-01-01 od 26. siječnja 2016.

16. Isprava računi kupaca je vjerodostojna isprava u smislu članka 31. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., dalje: OZ) i na temelju te isprave može se odrediti ovrha. Međutim, budući da je osporeno postojanje tražbine iz te vjerodostojne isprave, postupak se nastavio u parnici. Vjerodostojna isprava nije istovremeno i vjerodostojni dokaz budući da nema dokaznu snagu javne isprave za koju vrijedi presumpcija istinitosti onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, sve dok se ne dokaže suprotno.

17. Stoga je tužitelj bio dužan dokazati da je postojao ugovorni odnos između stranaka i da je ispunio svoju ugovornu obvezu, odnosno da je pružio usluge savjetovanja za projekt "b. S. …".

18. Iz iskaza tužitelja i svjedoka I.M. proizlazi zaključak da je tužitelj u 2016. na temelju ugovora o djelu izvršavao poslove povezane s izradom brodova. Međutim, iz iskaza tužitelja i svjedoka I.M. ne mogu se sa sigurnošću utvrditi činjenice da je tužitelj u 2016. upravo tuženiku pružio uslugu savjetovanja za projekt "b. S. …".

19. Naime, tužitelj je prvotno izjavio da su u ispravi – računi kupaca naznačeni računi koji se odnose na usluge pružene u siječnju 2016. Potom je izjavio da je usluge pružio tuženiku krajem 2015. i početkom 2016. i da su te usluge uključivale savjetovanja o izgradnji i prodaji broda, vođenja projekata i vršenja narudžbi opreme i materijala za projekt "b. S. …". Pored toga, izjavio je i da je 2017. i 2018. radio na "b. S. …" i da su mu te usluge djelomično platili tuženik i društvo A. B. d.o.o.

20. Tužitelj je kazao da je radio za tuženika i za društvo A. B. d.o.o., smatrajući da je to zapravo jedno društvo zbog toga što je tuženik, po navodima tužitelja, osnovao društvo A. B. d.o.o. Isto tako, tužitelj je izjavio da je komunikaciju koja se odnosila na pružanje prethodno istaknutih usluga vodio s A. R., koji da je tada bio zastupnik po zakonu tuženika i društva A. B. d.o.o. Izjavio je da je daljnju komunikaciju vezano za račune koje je izdao, a koji mu nisu plaćeni ili su mu djelomično plaćeni, vodio s radnicima tuženika i radnicima društva A. B. d.o.o. Izjavio je da je s društvom A. B. d.o.o. bio u ugovornom odnosu, dok se, na postavljeno pitanje punomoćnika tuženika je li imao sklopljen ugovor s tuženikom, izjasnio da nije. Izjavio je i da je do 2012. bio radnik društva A. B. d.o.o., a da nikada nije bio radnik tuženika.

21. Međutim, oprečno iskazu tužitelja o vrsti poslova koje je izvršio, razdoblju u kojem ih je izvršio i o tome kome ih je izvršio, svjedok I. M. izjavio je da je tužitelj 2016., na poziv društva A. B. d.o.o., kao vanjski suradnik i kao inženjer brodogradnje, izrađivao nacrte i rješenja te brinuo o konstrukciji i to "b. S. …". Izjavio je i da mu nije poznato je li tužitelj obavljao i kakvu drugu vrstu poslova, niti da je tužitelj u to vrijeme radio na kojem drugom brodu.

22. Potrebno je istaknuti da je svjedok I. M. prvotno izjavio da je bio radnik tuženika, a potom je, kao svoje dosadašnje poslodavce naveo društva A. P. d.d., A. B. d.o.o. i P. d.o.o., smatrajući da su sva ta društva jedno društvo koje je samo mijenjalo tvrtku. Međutim, iz daljnjeg iskaza svjedoka, kao i iz iskaza tužitelja, proizlazi da je svjedok I. M. u 2016. bio radnik, odnosno poslovođa u društvu A. B. d.o.o. i da je, kako je tužitelj u svom iskazu i potvrdio, imao saznanja o poslovima koje je 2016. obavljao tužitelj.

23. Dakle, budući da tuženik nije priznao postojanje ugovornog odnosa između stranaka, teret dokazivanja postojanja ugovornog odnosa bio je na tužitelju, na temelju članka 219. i članka 221.a. ZPP-a. Postojanje ugovornog odnosa ne može se dokazati samo ispravom u kojoj su naznačeni računi koje je tužitelj izdao, jer računi predstavljaju poziv na plaćanje. Stoga je sud izveo predložene dokaze radi dokazivanja istinitosti navoda o činjenicama na kojima temelji svoj zahtjev.

24. Iz Iskaza tužitelja i svjedoka I.M. proizlazi zaključak da je tužitelj na temelju ugovora o djelu u 2016. izvršavao poslove povezane s izradom brodova. Međutim, tim dokazima, tužitelj nije dokazao da je bio u ugovornom odnosu upravo s tuženikom i da je tuženiku pružio usluge savjetovanja za projekt "b. S. …".

25. Nadalje, tužitelj nije dokazao niti da je tuženik platio dio iznosa iz računa broja 002-01-01 od 26. siječnja 2016., a tu tvrdnju tuženik nije priznao.

26. Dakle, tužitelj nije s uspjehom dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da tužitelj i tuženik nisu bili u ugovornom odnosu o pružanju usluga savjetovanja za projekt "b. S. …" i da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz ugovora o djelu tuženiku.

27. Zbog toga na drugoj strani nije nastala obveza tuženika platiti tužitelju naknadu pa tražbina tužitelja ne postoji, stoga je trebalo tužbeni zahtjev odbiti.

28. U platnom nalogu iz pobijanog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sadržan je i nalog za plaćanje troškova ovršnog postupka. S obzirom na to da nije osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik plati glavni dug, to onda nije osnovan niti zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka, koji je stoga trebalo odbiti i sukladno članku 451. stavku 3. ZPP-a, u cijelosti ukinuti platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi, kako je i odlučeno u izreci pod točkom I.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 38.744,00 kuna te okolnost da je tuženik uspio u cijelosti u parnici.

30. Sukladno naprijed navedenim odredbama, tuženiku su za vođenje ove parnice bili potrebni troškovi sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi od 3. kolovoza 2018. u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr. 11. i Tbr. 42. Tarife), zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 14. studenoga 2019. u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr. 9. t.1. i Tbr. 42. Tarife), zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu na kojem se objavljuje presuda održanom 9. prosinca 2019. u iznosu 937,50 kn (Tbr. 9. t. 3. i Tbr. 42. Tarife), zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 19. studenoga 2021. u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 13. prosinca 2022. u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 27. siječnja 2023. u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 42. Tarife) i trošak sudske pristojbe prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 737,00 kn.

31. Stoga je sud prihvatio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.466,52 EUR / 11.049,50 kn, dakle odlučio kao u izreci pod točkom II.

                                     U Splitu 16. ožujka 2023.

                                                                                      Sudac

 

                                                                                         Ana Misir Šarić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se može izjaviti u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke, putem ovog suda, u pisanom obliku u tri primjerka. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sukladno članku 467.a ZPP-a žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu.