Poslovni broj 15 Gž-275/2023-2

 

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 15 Gž-275/2023-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš-Horvat, u pravnoj stvari tužitelja Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku D. C., odvjetniku u Z., protiv tuženika V. F. iz Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku B. K., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6761/2021-7 od 27. svibnja 2022., ispravljene rješenjima toga suda poslovni broj P-6761/2021-9 od 27. svibnja 2022. i P-6761/2021-16 od 2. rujna 2022., 16. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Odbija se žalba tužitelja Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. Z. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6761/2021-7 od 27. svibnja 2022., ispravljena rješenjima toga suda poslovni broj P-6761/2021-9 od 27. svibnja 2022. i P-6761/2021-16 od 2. rujna 2022., u točki I. izreke te u točki III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 259,49 EUR / 1.955,13 kn[1] (dvije stotine pedeset devet eura četrdeset devet centi / tisuću devet stotina pedeset pet kuna trinaest lipa).

 

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. Izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 43,39 EUR / 326,92 kn (četrdeset tri eura trideset devet centi / tri stotine dvadeset pest kuna devedeset dvije lipe) i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženiku V. F. da tužitelju Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. Z. naknadi trošak postupka u iznosu od 43,39 EUR / 326,92 kn (četrdeset tri eura trideset devet centi / tri stotine dvadeset pest kuna devedeset dvije lipe), u roku od 15 dana.

 

III. Tužitelju Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. Z. ne dosuđuje se trošak postupka u povodu pravnog lijeka.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom, ispravljenom navedenim rješenjima, ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu Ovrvd-9645/2003 od 25. kolovoza 2003. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 495,24 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 46,51 kn od 9. rujna 2001. do isplate,

- 15,31 kn od 9. listopada 2001. do isplate,

- 22,46 kn od 9. studenog 2001. do isplate,

- 24,15 kn od 9. prosinca 2002. do isplate,

- 22,84 kn od 9. siječnja 2002. do isplate,

- 36,58 kn od 9. veljače 2002. do isplate,

- 14,12 kn od 2. ožujka 2002. do isplate,

- 25,68 kn od 2. travnja 2002. do isplate,

- 21,12 kn od 2. svibnja 2002. do isplate,

- 22,73 kn od 2. lipnja 2002. do isplate,

- 26,81 kn od 9. srpnja 2002. do isplate,

- 27,20 kn od 9. kolovoza 2002. do isplate (točka I. izreke), održan je na snazi navedeni platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati zatezne kamate na iznos od:

- 25,81 kn od 2. rujna 2002. do 16. listopada 2003.,

- 22,69 kn od 2. listopada 2002. do 16. listopada 2003.,

- 22,98 kn od 2. studenog 2002. do 16. listopada 2003.,

- 32,51 kn od 2. prosinca 2002. do 16. listopada 2003.,

- 26,35 kn od 3. siječnja 2003. do 16. listopada 2003.,

- 40,98 kn od 2. veljače 2003. do 16. listopada 2003.,

- 18,41 kn od 2. ožujka 2003. do 16. listopada 2003., po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u roku od 8 dana (točka II. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka III. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 490,63 kn.

 

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, u odnosu na odluku o parničnom trošku.

 

4. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu manjem od 10.000,00 kn (sada 1.320 EUR), u konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP. Stoga pobijana presuda nije ispitana u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP.

 

4.1. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Međutim, nije nađeno da bi bila počinjena navedena bitna povreda jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude, presuda sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.

 

4.2. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 495,24 kn i zateznih kamata na pojedinačne iznose plaćene sa zakašnjenjem, na ime dospjelih neplaćenih računa za komunalne, vodne usluge, na adresi tuženika, dospjelih u razdoblju od 8. kolovoza 2001. do 1. ožujka 2003.

 

6. Polazeći od utvrđenja:

- da je ovaj postupak započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 6. kolovoza 2003. te

- da je tuženik 16. listopada 2003. podmirio glavnicu u iznosu od 495,24 kn, prvostupanjski je sud zaključio da su tražbine po svim računima koji su dospjeli do 1. kolovoza 2002. u zastari jer da uplatom iznosa od 495,24 kn, neovisno o tome je li istim plaćena glavnica ili ne, nije došlo do prekida tijeka zastare iz razloga što je zastaru moguće prekinuti samo prije nego što ista nastupi, da se samo pisano priznanje zastarjele obveze može smatrati odricanjem od zastare, što ovdje nije slučaj jer priznanje duga nije dano u pisanoj formi niti na način da bi se tuženik određeno i nedvojbeno odrekao zastare.

 

6.1. Prvostupanjski sud stoga zaključuje da tužitelj neosnovano potražuje isplatu zateznih kamata po svim računima koji su dospjeli do 1. kolovoza 2002. po kojima je tražbina zastarjela, čime su zastarjela i potraživanja na ime kamata po tim računima, kao sporednih tražbina.

 

6.2. Navedenu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 365., 366. st. 1. i 2., čl. 369., čl. 387. st. 1. i 2. i čl. 378. st. 1. t. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

7. Zaključak prvostupanjskoga suda je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

 

7.1. Tužitelj u žalbi ustraje u tvrdnji da je tuženik, uplatom iznosa od 90,75 kn (16. listopada 2003.), nakon čega je dug po računu s dospijećem 8. rujna 2001. umanjen te je iznosio 46,51 kn, prekinuo zastaru te da je ista stoga počela ponovno teći, a da sud navedenu odlučnu činjenicu uopće nije uzeo u obzir. U odnosu na taj žalbeni navod treba reći da se plaćanje jednog dijela duga ne može automatski smatrati priznajem preostalog dijela duga (Rev x-1004/13, Rev-913/80, Rev-24/80, Revt-68/03) te da je za ostvarenje prekida tijeka zastarnog roka, što u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može biti učinjeno i konkludentnom radnjom, potrebno priznanje, kako osnovanosti, tako i visine (nezastarjele) tražbine, što ovdje nije slučaj jer je tuženik već u prigovoru protiv platnog naloga osporio obvezu plaćanja predmetnog duga i istaknuo prigovor zastare, koja je, u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (prijedloga za ovrhu), u smislu odredbe čl. 378. st. 1. t. 1. i čl. 369. ZOO, već nastupila, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

7.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženik u zastarnom roku, uplatom navedenog iznosa, nije priznao dug te da nije došlo do prekida zastare, slijedom čega da su zastarjela i sva sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata (čl. 369. ZOO) po svim računima koji su dospjeli do 1. kolovoza 2002. te ukinuo platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 495,24 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, pobliže navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude. Stoga je žalba tužitelja u tom dijelu neosnovana (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

 

7.3. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

8. Međutim, budući da je iznos od 495,24 kn tuženik podmirio nakon podnošenja tužbe (prijedloga za ovrhu), o čemu je tužitelj (ovrhovoditelj) izvijestio sud već podneskom od 18. studenoga 2003., odlučujući o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer stranke u ovoj parnici nisu djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, već je platni nalog ukinut u odnosu na glavnicu iz razloga što je tuženik, nakon podnošenja ovršnog prijedloga, djelomično udovoljio zahtjevu tužitelja (čl. 158. st. 2. ZPP).

 

9. Sukladno s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP, tužitelju pripada trošak postupka koji se sastoji od troška plaćene sudske pristojbe za prijedlog za ovrhu u iznosu od 100,00 kn, trošak plaćene pristojbe za presudu u iznosu od 100,00 kn, kao i trošak jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 500,00 kn, odnosno 625,00 kn nakon uvećanja za 25% poreza na dodanu vrijednost (tbr. 7/8, tbr. 42. i tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje: Tarifa), važeće u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke (tbr. 48. st. 2. Tarife) ili ukupno 825,00 kn.

 

9.1. Uspjeh tužitelja iznosi 62%, kako u osnovi, tako i u visini tužbenog zahtjeva, budući da je preostali dio tužbenog zahtjeva bio u zastari, a uspjeh tuženika 38%. Stoga je tužitelju valjalo odmjeriti naknadu dijela ukupnih troškova koji odgovara omjeru od 24%, koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tako da isti iznosi 198,00 kn. S troškovima sudskog dostavljača u iznosu od 128,92 kn, sveukupni trošak kojega je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 326,92 kn, dok je u preostalom zatraženim iznosu od 1.955,13 kn njegov zahtjev neosnovan (od dosuđenog iznosa od 326,92 kn do zatraženog iznosa od 2.282,05 kn).

 

10. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe 368. st. 1. ZPP, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, kako je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 373. t. 1. ZPP, istu preinačiti i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

11. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje, ne pripada mu pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka, sukladno s odredbom čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

 

12. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

 

 

U Velikoj Gorici 16. ožujka 2023.

 

 

                                                                                               Sudac

 

                                                                                 Vesna Gašparuš-Horvat, v.r.