Poslovni broj: 8 Kžzd-66/2022-4

 

 

Poslovni broj: 8 Kžzd-66/2022-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Liljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 9 Kzd-26/2021-40 od 12. svibnja 2022., na sjednici održanoj 15. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba optuženog V. Š. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Karlovcu presudom od 12. svibnja 2022. proglasio je krivim optuženog V. Š. zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 2. KZ/11, te ga na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

 

1.1.              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., – dalje: ZKP/08-19 - valja primijetiti da sud prvog stupnja nije naveo puni naziv Zakona i brojeve "Narodnih novina" u kojima je taj Zakon objavljen sa svojim izmjenama i dopunama) optuženiku je naloženo platiti trošak postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn.

 

2.              Protiv te presude žalbu je podnio optuženik V. Š. po braniteljici S. P., odvjetnici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, ili da se ista preinači na način da mu se izrekne uvjetna osuda, a podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu podnosi Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-644/2022-3 od 13. prosinca 2022. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.               Prije svega, žalitelj nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22, uz bitnu tvrdnju da je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima.

 

Konkretno, optuženik upire da se u činjeničnom opisu djela navodi da je žrtvu sa svojim automobilom u više navrata dočekivao na autobusnoj stanici gdje je ista čekala školski autobus, dok iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako prvostupanjski sud na temelju iskaza žrtve utvrđuje da ju je sa svojim vozilom dočekivao kada bi sa školskim autobusom došla iz škole.

 

6.1.              Premda je optuženik u pravu kada u žalbi primjećuje da je izreka pobijane presude u navedenom dijelu u proturječju njezinim razlozima, međutim, ovaj žalbeni sud primjećuje da se takvo proturječje ne odnosi na odlučne činjenice u ovom predmetu (odlučne su one činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela ili  o kojima izravno ovisi primjena kaznenog zakona), te stoga nije takve naravi da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

 

Naime, kazneno djelo iz čl. 158. st. 2. KZ/11 čini onaj tko nad djetetom mlađim od 15 godina izvrši bludnu radnju, a budući da se optuženik tereti da je žrtvu, znajući da je mlađa od 15 godina, u inkriminiranom razdoblju dirao po nogama, trbuhu i grudima tijekom vožnje sa svojim osobnim automobilom, to se pitanje da li je istu sa svojim vozilom dočekivao na autobusnoj stanici kada je ova čekala školski autobus ili kada se sa školskim autobusom vraćala iz škole evidentno ne predstavlja odlučnu činjenicu u ovom predmetu, tako da opisano proturječje na koje u žalbi upire optuženik nije takve naravi da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

 

7.              Povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-22, ovaj žalbeni sud je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u odredbi iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-22).

 

8.              Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.               Ostvarenje te žalbene osnove optuženik u bitnom argumentira time da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim činjenicama ocijenio iskaz žrtve, te iskaze svjedoka R. C. i D. F., dok s druge strane neosnovano nije prihvatio njegovu obranu u kojoj je poricao počinjenje djela za koje se tereti.

 

Tako u odnosu na iskaz žrtve konkretno upire da je ista tijekom postupka u niz bitnih momenata iskazivala kontradiktorno, pri čemu posebno ističe da je u svom prvotnom iskazu navodila da ju je znao dirati i po stražnjici, da bi prilikom iskazivanja na raspravi izrijekom navela da ju nije dirao po tom dijelu tijela. Nadalje, žrtva je na dokaznom ročištu iskazivala da je sve počelo kada je pohađala osmi razred te je tvrdila da joj je to puno puta znao napraviti i kod nje doma, da bi u kasnijem iskazu na raspravi tvrdila da je sve počelo u sedmom ili osmom razredu, te da je do neprimjerenog ponašanja optuženika kod nje doma došlo samo jednom.

 

Što se pak tiče iskaza žrtve u kojem je tvrdila da u kritičnom razdoblju nije bilo prijevoza do njezine kuće, te da ju je sačekivao na autobusnoj stanici u J., žalitelj upire na pribavljene podatke koji govore o tome da je u inkriminiranom razdoblju postojao organizirani školski prijevoz na liniji O. – S. H. (koja je nekoliko kilometara udaljena od autobusne stanice u J. u smjeru žrtvine kuće), pa se postavlja pitanje kako ju je mogao sačekivati na autobusnoj stanici u J. koja se nalazi između te dvije stanice.

 

U odnosu na iskaze svjedoka R. C. i D. F., optuženik upire da su njihovi iskazi u bitnim dijelovima također kontradiktorni, i to kako međusobno, tako  i u odnosu na iskaz same žrtve. Tako je svjedokinja R. C. u svom iskazu navela da joj je sestra (žrtva) o inkriminiranim događajima ispričala početkom srednje škole, odnosno iste godine kada su se i dogodili, dakle, ne u sedmom ili osmom razredu kako je to tvrdila sama žrtva.

 

Svjedok D. F. je o inkriminiranim događajima saznao od sestre R. C., koja je, prema njegovom iskazu, o tome čula od bake (a ne od same žrtve kako je to ta svjedokinja tvrdila u svome iskazivanju), te je također iskazivao da se sve događalo kada je žrtva išla u srednju školu.

 

Također, žalitelj upire i na iskaz svjedoka G. F. iz kojeg također proizlazi da se sve događalo kada je žrtva imala 16 ili 17 godina, odnosno kada je pohađala drugi razred srednje škole.

 

Pritom žalitelj ukazuje da je i on sam u svojoj obrani navodio da je žrtvu nekoliko puta autom odvezao iz škole u vrijeme kada je ista išla u srednju školu, drugi ili treći razred, te smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada takvu njegovu obranu, koja je u pogledu vremena odigravanja inkriminiranih događaja suglasna iskazima prethodno navedenih svjedoka, nije prihvatio kao vjerodostojnu.

 

Po mišljenju žalitelja, sve navedeno upućuje na zaključak da se iskaz žrtve, kao i iskazi navedenih svjedoka ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni dokazi, dok u pogledu vremena odigravanja inkriminiranih događaja smatra da opisani rezultati dokaznog postupka ne upućuju na izvjesno utvrđenje da bi inkriminirane radnje prema žrtvi poduzeo u vrijeme kada je ona bila mlađa od 15 godina, a što predstavlja bitno obilježje predmetnog kaznenog djela.

 

10.              Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je po stavu ovog žalbenog suda pravilno postupio kada je kao vjerodostojan i isitnit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu ocijenio iskaz žrtve M. F., dok s druge strane obranu optuženika s pravom smatra konstrukcijom s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo.

 

Tako prvostupanjski sud prije svega pravilno uočava da je žrtva tijekom cijelog postupka iskazivala vrlo uvjerljivo, detaljno, precizno i u svim bitnim momentima dosljedno, te da je pritom iznijela i niz specifičnih detalja (primjerice precizno se sjećala marke, boje i registarske oznake vozila s kojim ju je optuženik u kritičnom razdoblju dočekivao na autobusnoj stanici, s time da se precizno sjećala marke, boje i registarske oznake i drugog automobila koji je optuženik u to vrijeme koristio, dosljedno i konkretno je  opisivala i po kojim točno dijelovima tijela ju je tijekom vožnje dodirivao, s time da ovaj žalbeni sud dodatno uočava da je žrtva u svome iskazu opisivala i svoje emotivno stanje te što joj je optuženik prilikom poduzimanja inkriminiranih radnji govorio (da je lijepa), a sjećala se i specifičnog detalja da ju je jednom pokušao i poljubiti kada ga je ošamarila.

 

Nadalje, prvostupanjski sud pravilno primjećuje da iskaz žrtve u nizu momenata u svojim iskazima podupiru i svjedoci R. C. i G. F.. Tako je svjedokinja R. C. svjedočila o tome da joj se žrtva povjerila i ispričala o tom što joj je optuženik radio tijekom vožnje u automobilu, s time da joj je osobno poznato da je ista kod nje u kafiću znala čekati kraj smjene jer se bojala ići kući da ne sretne optuženika. O tome da je žrtva izbjegavala susret sa optuženikom svjedoči i D. F., navodeći kako je primijetio da se žrtva odmiče i povlači iz prostorije kada bi u istu ušao optuženik, dok je svjedok G. F. iskazivao kako je osobno svjedočio kada je optuženik žrtvu kod njih doma jednom uhvatio za stražnjicu, čime podupire njezin iskaz da ju je optuženik znao neprimjereno dirati čak i u njezinoj kući pred članovima obitelji.

 

Takav uvjerljiv, dosljedan, okolnosan i detaljan iskaz se i po stavu ovog žalbenog suda životno i logikom stvari ne očekuje od osobe koja neistinito iskazuje o događajima koji se stvarno nisu odigrali, odnosno ne na način kako ih opisuje, a kako to u žalbi neosnovano sugerira optuženik.

 

Što se pak tiče žalbenih tvrdnji kojima žalitelj upire na određene različitosti u iskazivanju žrtve, prvostupanjski sud prije svega pravilno uočava da je ona prvi puta svjedočila gotovo dvije godine nakon inkriminiranog zbivanja, a na raspravi i po proteku šest godina od samog događaja, a slijedom čega i po stavu ovog žalbenog suda nije životno i logično za očekivati da žrtva u odnosu na sve pojedine okolnosti inkriminiranog zbivanja iskazuje u svemu suglasno i identično, te da se precizno izjasni o datumima i točnom vremenu inkriminiranih događaja.

 

Vezano za konkretne žalbene navode kojima žalitelj upire da je žrtva u svom prvotnom iskazu navodila da ju je znao dirati i po stražnjici, te da se puno puta znao neprimjereno ponašati prema njoj i kod nje doma, dok je prilikom iskazivanja na raspravi izrijekom navela da ju nije dirao po tom dijelu tijela,  te da se neprimjereno ponašanje optuženika kod kuće dogodilo samo jednom, ovaj žalbeni sud uočava da žrtva u svojim kasnijim iskazima nije dodatno teretila optuženika, dapače, sasvim suprotno tome, a što u povezanosti s njezinim iskazom gdje je navela kako ne može reći da ju tijekom inkriminiranih vožnji htio silovati i da bi s vozilom znao skretati s puta, dodatno upućuje na vjerodostojnost i istinitost njezinih navoda da nema nikakvih interesa optuženika lažno tereti, kao i na zaključak da je u svome iskazu opisivala samo događaje koji su se stvarno odigrali i kojih se u vrijeme davanja svojih iskaza mogla pouzdano sjetiti.

 

Optuženik je u žalbi posebno isticao da se žrtva u svojim iskazima danim tijekom postupka različito i neprecizno izjašnjavala o vremenu odigravanja inkriminiranih događaja, te da je prvostupanjski sud pogriješio kada njegovu obranu u kojoj je tvrdio da je žrtvu nekoliko puta autom povezao na putu iz škole kada je padala kiša, ali u vrijeme kada je ona išla u drugi ili treći razred srednje škole, odnosno u vrijeme kada je bila starija od 15 godina, a što u svojim iskazima podupiru i svjedoci R. C. i D. F., nije prihvatio kao vjerodostojnu.

 

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud pravilno uočava da je žrtva u svom iskazu dosljedno tvrdila da se inkriminirano zbivanje odigravalo pred kraj njezine osnovne škole, kada je išla u 7. ili 8. razred, s time da je u više navrata navela (kako na dokaznom ročištu tako i na raspravi) da je sve to počelo 2011. i  trajalo sve do njezinog drugog razreda srednje škole, pri čemu sud prvog stupnja pravilno primjećuje da iskaz žrtve prema kojem je sve počelo 2011. i trajalo do njezinog drugog razreda srednje škole (prema podacima u spisu prvi razred srednje škole je pohađala tijekom 2013./2014., dok je drugi razred upisala na jesen 2014. vremenski koincidira sa iskazom njezine majke iz kojeg proizlazi da je sa optuženikom bila u prijateljskim odnosima od 2011. do 2014., u kojem razdoblju je isti dolazio i u njihovu kuću, a budući da iz dopisa Osnovne škole S. R. O. proizlazi da je žrtva u školskoj godini 2011./2012. pohađala sedmi razred, prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, na temelju takvog iskaz žrtve u povezanosti sa navedenim dokazima izvodi pravilan zaključak da se inkriminirano zbivanje odigravalo u periodu od rujna 2011. do 27. travnja 2014.

 

Što se tiče iskaza svjedoka R. C. i D. F., na koje se optuženik glede vremena odigravanja inkriminiranog zbivanja poziva u žalbi, valja primijetiti da ti svjedoci nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranom događanju, te da su svoje iskaze davali po proteku znatnog vremena od same inkriminacije, tako da se i po stavu ovog žalbenog suda, kao relevantan i vjerodostojan izvor saznanja o toj spornoj činjenici ukazuje upravo iskaz žrtve, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Nadalje, žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda prema kojoj iskaz žrtve predstavlja vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu niti žalbenim navodima kojima upire da iz pribavljenih podataka proizlazi da je u inkriminiranom razdoblju postojao organizirani školski prijevoz na liniji O. – S. H. (koja je nekoliko kilometara udaljena od autobusne stanice u J. u smjeru žrtvine kuće).

 

Naime, prvostupanjski sud pravilno uočava da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se mjesto V. D. u kojem je tada živjela žrtva ne nalazi uz cestu na ruti te autobusne linije, tako da je žrtva morala ili iz S. H. ili iz J. određeni dio puta do svoje kuće ići pješice.

 

Naposljetku, a slijedom svega navedenog, žalitelj nije doveo u razumnu sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda niti žalbenim navodima kojima sugerira da je podnošenje predmetne kaznene prijave protiv njega (pri čemu upire da nitko od obitelji nije reagirao odmah kada im se žrtva povjerila) bilo posljedica nesuglasica koje je s njime imao žrtvin brat D. F., te njihova baka koja je protiv njega čak podnijela i kaznenu prijavu zbog nekih drva. Isto tako, imajući u vidu sve prethodno navedeno, žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi sugerira da na nevjerodostojnost iskaza žrtve i svjedoka optužbe upućuje i to da iz iskaza žrtvine majke proizlazi da ona nikada nije primijetila da nešto nije u redu između okrivljenika i njezin kćeri i da joj se ista nikada nije povjerila o bilo kakvom zlostavljanju s njegove strane, posebice kada se ima na umu da je žrtvina majka, prema vlastitom iskazu, u inkriminirano vrijeme bila sa optuženikom u prijateljskim odnosima.

 

Slijedom svega navedenog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan.

 

11.               Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni.

 

Konkretno, žalitelj smatra da prvostupanjski sud prilikom odluke o vrsti i mjeri kaznene sankcije nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani, u vidu činjenice da je oženjen i otac jednog malodobnog djeteta koje uzdržava, da do sada nije bio osuđivan, te znatan protek vremena od počinjenja djela. Drži da navedene okolnosti u konkretnom slučaju opravdavaju izricanje uvjetne osude.

 

11.1.               Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je sagledavajući olakotne okolnosti na koje optuženik upire u žalbi, u svijetlu otegotnih okolnosti na njegovoj strani - brojnost poduzetih radnji te duljinu inkriminiranog razdoblja od skoro tri godine, kao i činjenicu da je za činjenje predmetnog djela iskoristio poznanstvo sa obitelji žrtve, a što sve i po stavu ovog žalbenog suda ukazuje na povećanu kriminalnu količinu, upornosti i odlučnost optuženika prilikom počinjenja ovog kaznenog djela, s pravom zaključio da se u konkretnom slučaju kao kaznena sankcija primjerena svim relevantnim okolnostima važnim za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije i procese njezine individualizacije, te podobna za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja ukazuje upravo kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci na koju je optuženika i osudio pobijanom presudom.

 

12.              Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-22 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 15. ožujka 2023.