1              Poslovni broj: 1 Us I-1251/2022-12

 

 

 

 

 

 

Poslovni  broj: 1 Us I-1251/2022-12

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja A. d.d. C., ..., kojeg zastupa opunomoćenik M. B., odvjetnik u P., ..., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Zagreb, Prisavlje 14, kojeg zastupa opunomoćenik M. Š., zaposlenik tuženika, uz sudjelovanje zainteresirane osobe F. C. S. d.o.o. Z., ..., kojeg zastupa opunomoćenica M. H., zaposlenica zainteresirane osobe, radi djelomičnog oglašavanja ništavim i djelomičnim poništenjem dozvole Zajednice za međunarodni linijski prijevoz putnika na liniji R. - B. prijevoznika F. S. d.o.o. Z., 15. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, KLASA: UP/I-340-02/18-05/111, URBROJ: 530-08-1-2-1-22-27 od 14. listopada 2022.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

 

             

Obrazloženje

 

1.  Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-340-02/18-05/111, URBROJ: 530-08-1-2-1-22-27 od 14. listopada 2022. odbijen je zahtjev tužitelja (prijevoznika i ujedno nositelja licencije za obavljanje kolodvorskih usluga za Autobusni kolodvor R.) za djelomičnim oglašavanjem ništavim i djelomičnim poništenjem Dozvole izdane prijevozniku F. C. S. d.o.o. Z., ovdje zainteresiranoj osobi, za linijski prijevoz autobusom između država članica na međunarodnoj liniji R. - B., broj linije u upisniku ..., koja je izdana 1. travnja 2019. s izmijenjenim Planom vožnje od 15. travnja 2022. kao sastavnim dijelom navedene Dozvole, u dijelu u kojem je izmijenjen plan vožnje tako da je odobreno pristajanje na Autobusnom kolodvor R. u terminu 9:15 sati u dolasku i 21:00 sati u polasku.

 

2.  U cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika, tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi i u tijeku spora navodi, u bitnome, da je sukladno odredbama čl. 128. st. 1. t. 3. i čl. 129. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09, dalje: ZUP) dana 4. svibnja 2022. podnio zahtjev tuženiku za djelomičnim oglašavanjem ništavim i za djelomičnim poništenjem navedene Dozvole od 1. travnja 2019. za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EZ) broj ... Europskog parlamenta i vijeća Europske unije od 21. listopada 2009. (dalje: Uredba), s izmijenjenim Planom vožnje od 15. travnja 2022. kao sastavnim dijelom te Dozvole, iz razloga što zainteresirana osoba prije izdavanja predmetne Dozvole s izmijenjenim Planom Vožnje od 15. travnja 2022. nije pribavila suglasnost Autobusnog kolodvora R. za pristajanje u navedenim terminima, čime da je povrijeđena odredba čl. 63. st. 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 41/18, 98/19, 30/21 i 89/21,  dalje: Zakon) kojom je propisano da je prije izdavanja dozvole Zajednice, prijevoznik obvezan pribaviti suglasnost svih autobusnih kolodvora koje koristi po voznom redu o raspoloživosti slobodnih perona i o mogućnosti prihvata i otpreme autobusa i putnika na liniji, radi obavljanja prijevoza temeljem te dozvole, a navedena prethodna suglasnost za pristajanje na autobusnim kolodvorima tužitelja nije izdana, zbog čega da je u tom dijelu navedena Dozvola s izmijenjenim Planom vožnje izdana nezakonito tj. protivno odredbi čl. 63. st. 4. Zakona. Istaknuo je, da je zainteresirana osoba podnijela zahtjev tužitelju za izdavanje suglasnosti za prihvat i otpremu autobusa i putnika na navedenim autobusnim kolodvorima tužitelja, no tužitelj se na navedeni zahtjev zainteresirane osobe očitovao da nije u mogućnosti dati navedene suglasnosti i to iz razloga popunjenosti kapaciteta u traženim terminima pristajanja te je predložio nove bliske termine u kojima je moguć prihvat autobusa i putnika zainteresirane osobe. Međutim, zainteresirana osoba da nije zatražila nove slobodne termine pristajanja, već je ishodila navedenu Dozvolu tuženika s izmijenjenim Planom vožnje koji obuhvaća i pristajanja na navedenim autobusnim kolodvorima koji za to nisu izdali suglasnost i koji nemaju mogućnosti prihvata autobusa zainteresirane osobe u tim terminima, što da je protivno odredbi čl. 63. st. 4. Zakona. Smatra, da se odredba čl. 63. st. 4. Zakona, a suprotnu mišljenju tuženika primjenjuje i u konkretnom slučaju kada u sklopu izdane dozvole dolazi do promjene voznog reda, a sve kako bi se izbjeglo potencijalno ugrožavanje sigurnog i neometanog prihvata autobusa na autobusnom kolodvoru, kao i sigurnosti putnika i drugih osoba koje koriste kolodvorske usluge. Naposljetku, tužitelj je naveo da osporavano rješenje tuženika nije uredno dostavljeno tužitelju, jer nije dostavljeno opunomoćeniku tužitelja, već izravno tužitelju, iako je tužitelj zahtjev poslao tuženiku putem odvjetnika kao opunomoćenika. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da oglasi ništavom, podredno da poništi, navedenu Dozvolu od 1. travnja 2019. s izmijenjenim Planom vožnje od 15. travnja 2022. kao sastavnim dijelom te Dozvole, u dijelu u kojem je izmijenjenim planom vožnje odobren prihvat i otprema autobusa i putnika na Autobusnom kolodvoru R. u terminu 9:15 sati u dolasku i 21:00 sati u polasku. Tužitelj je ujedno zatražio naknadu troška ovog spora.

 

3.  Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je dodatno naveo da Uredba ne propisuje suglasnost kolodvora kao uvjet prilikom izdavanja dozvole i omogućuje da se prilikom manjih izmjena redova vožnje, što je u konkretnom predmetu slučaj, o izvršenoj izmjeni samo pošalje obavijest državama članicama kroz koje linija prometuje, a kako je to razvidno iz odredbe čl. 9. Uredbe. Navodi da su odredbom čl. 8. st. 4. Uredbe propisane i taksativno nabrojane situacije u kojima se dozvola neće izdati i pritom suglasnost kolodvora nije navedena kao uvjet zbog kojeg se dozvola ne može izdati, niti u navedenom članku, a niti u ostalim odredbama Uredbe te napominje da se u konkretnom slučaju radi o već izdanoj Dozvoli Zajednice od 1. travnja 2019. na međunarodnoj liniji R.-B. pri čemu je suglasnost Autobusnog kolodvora R. pribavljena još 6. prosinca 2018. tijekom postupka izdavanja te Dozvole od 1. travnja 2019. pa s obzirom na navedeno da je jasno, da se na kasniju izmjenu voznog reda kojom je odobren prihvat i otprema autobusa i putnika na Autobusnom kolodvoru R. u terminu 9:15 sati u dolasku i 21:00 sati u polasku, ne primjenjuje odredbe čl. 63. st. 4. Zakona. Tuženik je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

4.  Zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu navodi, u bitnome, kako nije točno da je navedena Dozvola od 1. travnja 2019. i izmjena Plana vožnje izdana protivno Zakonu, jer je da je Dozvola od 1. travnja 2019. izdana s rokom važenja 5 godina, odnosno do 31. ožujka 2024. pa da za zainteresiranu osobu uopće nije postojala obveza pribavljanja suglasnosti kolodvora za prihvat i otpremu autobusa i putnika na navedenoj liniji i po navedenoj Dozvoli, obzirom da je Autobusni kolodvor R. za predmetnu Dozvolu izdao suglasnost 6. prosinca 2018., udovoljivši zahtjevu zainteresirane osobe od 26. listopada 2018., a isto je i navedeno u rješenju tuženika s kojim je zainteresirana osoba u cijelosti suglasna. Istaknula je, da je navedenom izmjenom Plana vožnje od 15. travnja 2022. došlo samo do izmjene već postojeće Dozvole, a ne i do izdavanja nove Dozvole, odnosno da suglasnost kolodvora za pristajanje nije bilo potrebno ishoditi, a upravo čl. 9. Uredbe, da govori o slučaju manjih izmjena uvjeta prijevoza, posebno prilagodbi vremenskih intervala, vozarina i redova vožnje, te da tijelo koje izdaje dozvolu samo obavješćuje o izmjeni ostale dotične države članice, odnosno ne izdaje novu dozvolu. Naposljetku, zainteresirana osoba je ponovno napomenula da je predviđena valjanost dozvole 5 godina, a dozvola izdana za liniju R.- B. ima valjanost do 31. ožujka 2024. pa zainteresiranoj osobi nije jasno kako tužitelj osporava korištenje perona na Autobusnom kolodvoru R. iz razloga popunjenosti kapaciteta kada je 2019. već odobrio veoma bliska vremena te predmetno odobrenje vrijedi za sve vrijeme važenja dozvole. U svezi s tim ukazala je, da Autobusni kolodvor R. kontinuirano ispostavlja račune za prihvat i otpremu autobusa koji prometuje po dozvoli R.-B., dok zainteresirana osoba uredno izvršava svoju obvezu plaćanja pa imajući u vidu navedeno, obzirom da tuženik u konkretnom slučaju nije izdavao novu Dozvolu Zajednice, već je samo pristupio izmjeni već postojeće Dozvole i ovjerio novi Plan vožnje, ne postoji obveza primjene čl. 63. st. 4. Zakona, zbog čega da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

 

5.  U tijeku spora održana je rasprava dana 7. ožujka 2023. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je zamjenica opunomoćenika tužitelja, opunomoćenik tuženika i opunomoćenica zainteresirane osobe.

 

6.  Dakle, u sporu nije sporno da je tuženik 1. travnja 2019. izdao zainteresiranoj osobi Dozvolu Zajednice za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu sa spomenutom Uredbom na međunarodnoj liniji R.-B. s rokom važenja 5 godina, odnosno do 31. ožujka 2024., da je Autobusni kolodvor R. izdao suglasnost na tu Dozvolu 6. prosinca 2018., da je potom izmijenjen Plan vožnje 15. travnja 2022. na navedenoj liniji koji je ovjeren od strane tuženika tako da je odobreno pristajanje na Autobusni kolodvor R. u terminu 9:15 sati u polasku, umjesto ranije 9:10 sati i u terminu 21:00 sati u dolasku, umjesto ranijeg termina dolaska 21:10 i da je tužitelj kao imatelj licencije za obavljanje kolodvorskih usluga na Autobusnom kolodvoru R. 4. svibnja 2022. podnio zahtjev za djelomičnim oglašavanjem ništavim te za djelomičnim poništenjem navedene Dozvole s izmijenjenim Planom vožnje iz razloga što tužitelj nije dao suglasnost na tu izmjenu Plana vožnje, a zahtjev za oglašavanje ništavim je temeljio na čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP iz razloga što da postoji stvarna nemogućnost izvršenja navedene Dozvole i Plana vožnje odnosno nemogućnost pristajanja na kolodvor u izmijenjenim terminima, dok je zahtjev za poništenje temeljio na čl. 129. st. 3. ZUP zbog očite povrede materijalnog propisa tj. odredbe čl. 63. st. 4. Zakona. 

 

7.  Međutim, sporno je, je li u slučaju naknadnih izmjena plana vožnje kod već izdane dozvole potrebna suglasnost autobusnog kolodvora ili ne, odnosno sporno je tumačenje čl. 63. st. 4. Zakona i čl. 8. i 9. Uredbe. 

 

8.  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

 

9.  Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

10.  Odredbom čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim, između ostaloga, ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće.

 

11.  Odredbom čl. 129. st. 1. ZUP propisano je da se nezakonito rješenje može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu, a u st. 3. istog članka je propisano da se u slučaju očite povrede materijalnog propisa rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.

 

12.  Odredbom čl. 63. st. 1. Zakona propisan je postupak za izdavanje Dozvola Zajednice za obavljanje međunarodnog linijskog prijevoza putnika. U st. 1. tog članka propisano je da dozvolu Zajednice u Republici Hrvatskoj izdaje Ministarstvo, na zahtjev prijevoznika. Dozvola se izdaje sukladno odredbama Uredbe (EZ) br. 1073/2009, o čemu se odlučuje rješenjem. St. 2. istog članka propisano je da protiv rješenja kojim se odlučuje o zahtjevu za izdavanje dozvole Zajednice nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. St. 3. istog članka propisano je da međunarodni linijski prijevoz putnika na području država članica prijevoznik može obavljati isključivo na temelju dozvole Zajednice i u skladu s tom dozvolom. St. 4. istog članka propisano je da je prije izdavanja dozvole Zajednice prijevoznik obvezan pribaviti suglasnost svih autobusnih kolodvora koje koristi po voznom redu o raspoloživosti slobodnih perona i o mogućnosti prihvata i otpreme autobusa i putnika na liniji, radi obavljanja prijevoza temeljem te dozvole.

 

13.  Odredbom čl. 8. Uredbe propisan je postupak za izdavanje dozvole, a odredbom čl. 9. Uredbe propisan je postupak produženja ili izmjene dozvole.

 

14.  Čl. 9. st. 1. Uredbe propisano je da se čl. 8. Uredbe primjenjuje mutatis mutandis na zahtjeve za produženje dozvole ili za izmjenu uvjeta pod kojima se moraju pružati usluge prijevoza za koje se traži dozvola. U st. 2. istog članka propisano je da u slučaju manjih izmjena uvjeta prijevoza, posebno prilagodbi vremenskih intervala, vozarina i redova vožnje, tijelo koje izdaje dozvolu samo obavješćuje o izmjeni ostale dotične države članice.

 

15.  Dakle, iz citirane odredbe čl. 9. st. 2. Uredbe jasno slijedi u kojim slučajevima je kod izmjene već postojeće dozvole potrebno provesti postupak kao da se radi o izdavanju nove dozvole, a u kojim slučajevima je potrebno o toj izmjeni samo obavijestiti ostale državne članice. Tako u slučaju kada se radi o manjim izmjenama uvjeta prijevoza kao što je prilagodba vremenskih intervala, vozarina i redova vožnje ne provodi se postupak kao kod izdavanja nove dozvole, što posljedično znači da prijevoznik ne treba pribaviti suglasnost svih autobusnih kolodvora koje koristi po voznom redu o raspoloživosti slobodnih perona i o mogućnosti prihvata i otpreme autobusa i putnika na liniji.

 

16.  Stoga kako se u konkretnom slučaju sukladno citiranom čl. 9. st. 2. Uredbe radi o prilagodbi vremenskih intervala i redova vožnje to zainteresirana osoba nije trebala za tu izmjenu pribaviti suglasnost tužitelja, već tijelo koje je izdalo dozvolu (u konkretnom slučaju tuženik) samo obavješćuje o izmjeni ostale dotične države članice. Stoga pogrešno tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu citiranog čl. 63. st. 4. Zakona i odredbe čl. 8. Uredbe koje se odnose na postupak izdavanja dozvole. Radi iznijetoga u konkretnom slučaju ne postoji očita povreda materijalnog propisa radi koje bi se poništila Dozvola od 1. travnja 2019. odnosno izmjene Plana vožnje od 15. travnja 2022.

 

17.  Nadalje, tužitelj još tvrdi da je izvršenje Dozvole od 1. travnja 2019. odnosno izmjene Plana vožnje od 15. travnja 2022. prema kojim izmjenama je prijevozniku odobreno pristajanje na Autobusni kolodvor u R. u ranije naznačenim terminima stvarno nemoguće. Međutim, da bi izvršenje rješenja bilo pravno nemoguće, ono mora biti protivno zakonu ili drugom propisu, a da bi bilo stvarno nemoguće mora postojati objektivna zapreka za njegovo izvršenje. Po ocjeni Suda izvršenje Dozvole  od 1. travnja 2019. odnosno izmjene Plana vožnje od 15. travnja 2022. nije objektivno nemoguće. Stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke iz čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP za oglašivanje Dozvole od 1. travnja 2019. odnosno izmjene Plana vožnje od 15. travnja 2022. ništavim.

 

18.  Slijedom navedenoga, pravilno je osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za oglašavanje ništavim i djelomičnim poništenjem Dozvole od 1. travnja 2019. odnosno izmjene Plana vožnje od 15. travnja 2022. izdane ovdje zainteresiranoj osobi.

 

19.  U odnosu na navod tužitelja da mu osporavano rješenje nije uredno dostavljeno, jer mu je izravno dostavljeno, umjesto da je dostavljeno njegovom opunomoćeniku obzirom da je zahtjev podnio putem opunomoćenika, navodi se da je tužitelj unatoč povredi pravila o dostavi pravodobno podnio tužbu ovom Sudu. Stoga navedena nepravilnost nije utjecala na povredu prava tužitelja. 

 

20.  Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim radi čega je na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kako je to navedeno izreci ove presude.

 

21.  Odluka Suda o troškovima spora iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Obzirom da tužitelj nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove ovog spora.

 

U Rijeci 15. ožujka 2023.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić

 

             

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).