Poslovni broj: 8 Kž-621/2022-4

 

PRIJEPIS PRESUDE S ISPRAVKOM

Poslovni broj: 8 Kž-621/2022-4

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene A. R. (ranije A. P.-M.), zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. Kaznenog zakona  („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 - dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zadru (dalje: ODO), oštećenog Ž. L. i optužene A. R. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 82 K-514/21-89 od 1. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o   j e

I              Prihvaća se žalba ODO-a, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o uvjetnoj osudi na način da se na temelju čl. 67. i 68. KZ/97 prema optuženoj A. R. primjenjuje uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna u trajanju od 10 /deset/ mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženica u roku od 3 /tri/ godine ne počini novo kazneno djelo, te pod dodatnim uvjetom da u roku od 6 /šest/ mjeseci od izvršnosti presude oštećenom Ž. L. na ime prouzročene štete nadoknadi iznos od 15.727,65 eura[1]/118.500,00 kuna.

 

II              Žalba optužene A. R. u cijelosti i žalba oštećenog Ž. L. zbog odluke o imovinsko pravnom zahtjevu odbijaju se kao neosnovane, dok se žalba oštećenog Ž. L. u ostalom dijelu odbacuje kao nedopuštena, te se u pobijanom, a nepreinačenom djelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Zadru, presudom od 1. travnja 2022., proglasio je krivom optuženu A. R. zbog produljenog kaznenog djela protiv imovine – prijevara, opisano iz čl. 224. st. 4 u svezi sa st. 1. u vezi sa čl. 61. KZ/97 te ju na temelju istog zakonskog propisao osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Na temelju čl. 67. KZ/97 prema optuženici A. R. je primijenjena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ako optuženica A. R. u roku kušnje od tri godine ne počini kakvo novo kazneno djelo.

 

1.1.              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 i 126/19 dalje: ZKP/08-19) oštećenik Ž. L. se sa imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 18.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja zakonske zatezne kamate koja teče počevši od 21. rujna 2008. kao i u preostalom traženom dijelu imovinskopravnog zahtjeva upućuje ostvarivati isti u parničnom postupku.

 

1.2.              Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. ZKP/08-19 optuženica je dužna naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 1.500,00 kn u korist Republike Hrvatske u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.

 

2.              Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO zbog odluke o uvjetnoj osudi s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenici uz uvjetnu osudu po čl. 67. KZ/97 izrekne i obveza iz čl. 68. st. 1. KZ/97.

 

2.1.              Žalbu podnosi i oštećeni Ž. L. putem opunomoćenice T. B. G., odvjetnice zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, a podredno da se ista ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. 

 

2.2.               Žali se i optužena A. R. po branitelju D. K., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

 

3.              Odgovor na žalbu  nije podnesen.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, 126/19. i 80/22., - dalje: ZKP/08-22) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-680/2022-3 od 13. prosinca 2022. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

5.              Žalba ODO-a je osnovana, dok su žalba optuženice u cijelosti i žalba oštećenog Ž. L. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu neosnovane, a žalba oštećenika u ostalom dijelu nedopuštena.

6.              Prije svega, optužena A. R. nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

6.1.              Ostvarenje te žalbene osnove žaliteljica nalazi u tome da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi kao i njezinim razlozima, koji su međusobno proturječni i nerazumljivi, dok se razlozi na temelju kojih prvostupanjski sud zaključuje o postojanju  subjektivnog elementa djela (krivnje) uopće ne navode, čime upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22.

 

6.2.              Konkretno, proturječnost izreke pobijane presude prvenstveno nalazi u tome da iz činjeničnog opisa djela sadržanog u izreci pobijane presude proizlazi da je oštećenika prevarila za ukupni iznos od 18.000,00 eura koji mu je dosuđen presudom Općinskog suda u Zadru broj P-2941/08, dok se istodobno navodi da ga je oštetila za iznos od 118.500,00 kuna, što, međutim, ne odgovora protuvrijednosti iznosa od 18.000,00 eura.

 

6.3.              Daljnju proturječnost izreke pobijane presude nalazi u tome što  iz činjeničnog opisa djela proizlazi da bi prijevarne radnje činila u razdoblju od prosinca 2007. do rujna 2008., te da u ukupni iznos štete ulazi i iznos od 6.000,00 kuna, međutim, taj iznos joj je oštećenik prema činjeničnom opisu djela pozajmio u veljači 2009., dakle, nakon inkriminiranog razdoblja.

 

6.4.              Naposljetku, ostvarenje citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žaliteljica nalazi i u tome što iz iskaza samog oštećenika proizlazi da ga je prevarila za iznos koji nije uspio naplatiti u parničnom postupku koji je vođen radi naplate duga u visini od 18.000,00 eura iz Ugovora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji ugovor prvostupanjski sud uzima kao dokaz postojanja potraživanja oštećenika prema njoj, te pritom prihvaća kao vjerodostojne i navode oštećenika u dijelu gdje je tvrdio da u taj iznos ulazi i iznos od 6.000,00 kuna koji je pozajmio optuženici za liječenje.

 

Međutim, budući da je citirani ugovor sklopljen 19. ožujka 2008., dok iz činjeničnog opisa djela proizlazi da spomenutu pozajmicu na ime liječenja dao optuženici u veljači 2009., žalitelj je mišljenja da je obrazloženje pobijane presude u navedenom dijelu u znatnoj mjeri proturječno i nejasno, jer bi iz navedenog slijedilo da je oštećenik u navedeni ugovor ugradio i potraživanje koje u vrijeme sklapanja istog još uvijek nije nastalo.

 

Na ovom mjestu odmah valja primijetiti da takvim žalbenim navodima optuženica sadržajno ustvari iznosi argumentaciju kojom upire na nevjerodostojnost i neistinitost iskaza oštećenika, a time posljedično i na pravilnost činjeničnih utvrđenja koje prvostupanjski sud zasniva na tom dokazu, međutim, takve žalbene tvrdnje sadržajno ne ulaze u okvire citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.

 

6.5.              U odnosu na uopćene žalbene tvrdnje optuženice prema kojima se u obrazloženju pobijane presude uopće ne navode razlozi o postojanju subjektivnog elementa djela (krivnje), na ovom mjestu valja primijetiti da prvostupanjski sud u toč. 58., 59. i 60. obrazloženja prvostupanjske presude izlaže po ocjeni ovog žalbenog suda  valjane i dostatne razloge na temelju kojih zaključuje o postojanju tog elementa predmetnog kaznenog djela.

 

7.              Što se tiče žalbenih navoda kojima optuženica sugerira da iz činjeničnog opisa djela sadržanog u izreci pobijane presude proizlazi da je oštećenika prevarila za ukupni iznos od 18.000,00 eura koji mu je dosuđen presudom Općinskog suda u Zadru broj P-2941/08, dok se istodobno navodi da ga je oštetila za iznos od 118.500,00 kuna, što, međutim, ne odgovora protuvrijednosti iznosa od 18.000,00 eura, prije svega valja primijetiti kako je doduše točno da se u činjeničnom opisu djela navodi i iznos od 18.000,00 eura koji je oštećeniku dosuđen presudom Općinskog suda u Zadru, poslovnog broja P-294/08 pravomoćnom 21. ožujka 2012., međutim, iz cjelokupnog konteksta činjeničnog opisa djela jasno proizlazi da se taj iznos ne naznačuje kao iznos za koji je žaliteljica počinjenjem predmetnog kaznenog djela oštetila žrtvu, već se kao takav naznačuje iznos od 118.500,00 kuna.

 

S time u svezi valja primijetiti da se u činjeničnom opisu djela, pored odlučnih činjenica (riječ je o činjenicama koje tvore obilježja djela prijevare u produljenom trajanju iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97 za koje je optuženica pobijanom presudom proglašena krivom), navode, po stavu ovog žalbenog suda suvišno, i činjenice koje ne predstavljaju bitna obilježja citiranog kaznenog djela, već se radi o činjenicama – indicijama kojima nije mjestu u opisu djela budući da se njima samo dokazuje postojanje odlučnih činjenica, konkretno, postojanje unaprijed stvorene namjere na strani optuženice da oštećeniku ne vrati pozajmljene iznose, a koja odlučna činjenica je opisu djela uvodno već opisana tekstom: "... neistino mu predočila da će uredno vratiti pozajmljeni novac, jer očekuje prihode o diobe bračne stečevine sa bivšim suprugom I. P. M. s kojim ima nekretninu na Krku vrijednu 150.000,00 eura, iako joj to nije bila stvarna namjera...".

 

Konkretno, riječ je o činjenicama – indicijama kojima se u bitnome opisuje da se optuženica istovremeno nesrazmjerno zaduživala i kod drugih osoba, da nije otplaćivala rate kredita austrijskoj banci, unatoč ostvarenoj zaradi u iznosu od 3.700,00 eura od bavljenja turizmom u ljetnoj sezoni, zbog čega je oštećenik bio primoran stupiti u ugovor o kreditu kao glavni dužnik i nastavio otplaćivati kuću, da je u parničnom postupku postigla sporazum sa suprugom i sklopila ugovor o utvrđivanju bračne stečevine od 5. svibnja 20210., ostvarivši time prihod od 10.000,00 eura te pravo vlasništva nad osobnim vozilom marke C., koji je nakon tog prodala kao i vozila marke F. P. i F. R., da je dozvolila da se njezin bivši suprug uknjiži kao vlasnik cijele čestice zem... k.o. K., tako da više nije bilo nekretnine na kojoj bi oštećenik mogao upisati založno pravo radi prisilne naplate iznosa od 18.000,00 eura koji mu je presuđen ranije citiranom presudom Općinskog suda u Zadru, te da je napustila područje RH i prestala se javljati oštećeniku, koji se nije uspio naplatiti niti u ovršnom postupku pokrenutom 2. studenog 2012..

 

Međutim, neovisno o tome iz činjeničnog opisa djela se jasno mogu iščitati činjenice kojima se opisuju sva bitna obilježja kaznenog djela za koje se optuženica tereti, kako ona subjektivna tako i objektivna, s time da se glede objektivnog učina predmetnog kaznenog djela jasno i određeno navode konkretni pravni poslovi na koje na koje se ovo kazneno djelo odnosi – pozajmicu od 3.000,00 eura za kupnju osobnog automobila marke B., pozajmicu na ime kapare za kupnju kuće u iznosu od 10.000,00 eura, pozajmicu od 2000,00 eura za plaćanje kuhinje i režijskih troškova nastalih u kući u N. V., te pozajmicu za plaćanje troškova liječenja u bolnici u visini od 6.000,00 kuna, a što u zbroju odgovara protuvrijednosti iznosa od 118.500,00 kuna, a koji se u činjeničnom opisu djela, suprotno tvrdnjama žaliteljice, i naznačuje kao ukupni iznos štete koju je optuženica počinjenjem djela prouzročila oštećeniku.

 

7.1.              Isto tako, žalitelj nije u pravu kada proturječnost izreke pobijane presude nalazi i u tome što  iz činjeničnog opisa djela proizlazi  da bi prijevarne radnje činila u razdoblju od prosinca 2007. do rujna 2008., te da u ukupni iznos štete ulazi i iznos od 6.000,00 kuna, međutim, taj iznos joj je oštećenik prema činjeničnom opisu djela pozajmio u veljači 2009., dakle, nakon inkriminiranog razdoblja.

 

Prije svega, valja primijetiti da se optuženica tereti za počinjenje produljenog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97, koje je ostvareno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima ostvaruje bića istog ili istovrsnog kaznenog djela , kada one s obzirom na njihovu vremensku i prostornu povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu.

 

Konkretno, iz činjeničnog opisa djela proizlazi da se optuženica tereti za počinjenje četiri odvojene radnje, s time da se iz opisa djela jasno može iščitati da su tri radnje (pozajmica od 3.000,00 eura za kupnju osobnog automobila marke B., pozajmica na ime kapare za kupnju kuće u iznosu od 10.000,00 eura, te pozajmica od 2000,00 eura za plaćanje kuhinje i režijskih troškova nastalih u kući u N. V.) ostvarene u razdoblju od prosinca 2007. do rujna 2008., dok je četvrata radnja (pozajmica za plaćanje troškova liječenja u bolnici u visini od 6.000,00 kuna) ostvarena u veljači 2009..

 

Stoga žalba optuženice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana niti u tom pravcu.

 

8.              Povodom žalbe optuženice, a sukladno odredbi iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22, ovaj žalbeni sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od povreda taksativno navedenih u citiranoj odredbi.

 

9.              Optuženica nije u prvu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaliteljica u bitnome smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je vezano za sporne činjenice kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o tim činjenicama ocijenio iskaz žrtve, koji je po njezinom mišljenju kontradiktoran, krajnje neuvjerljiv i nepotkrijepljen drugim dokazima, dok s druge strane neosnovano nije prihvatio njezinu obranu u kojoj je poricala da bi od oštećenika u inkriminiranom razdoblju pozajmila bilo kakav novac, dok je glede sporne kuće u N. V. tvrdila da su istu ustvari zajedno kupili.

 

9.1.              Suprotno optuženici, prvostupanjski sud je na temelju svestrane, pažljive i kritičke analize rezultata dokaznog postupka pravilno postupio kada je iskaz oštećenika ocijenio kao vjerodostojan i isitnit izvor saznanja o spornim činjenicama u ovom predmetu, dok obranu žaliteljice s pravom smatra konstrukcijom s ciljem izbjegavanja kaznene odgovorenosti za predmetno kazneno djelo.

 

Naime, sud prvog stupnja pravilno uočava da iskaz oštećenika, za razliku od obrane optuženice u kojoj poriče da bi da bi od istog u inkriminiranom razdoblju pozajmila bilo kakav novac, dok glede sporne kuće u N. V. tvrdi da su istu ustvari zajedno kupili, podupire niz dokaza, kako materijalnih, tako i personalnih.

 

Tako je optuženica, a vezano za inkriminiranu pozajmicu od 3.000,00 eura za plaćanje osobnog automobila marke B., za razliku od žrtve, u svojoj obrani tvrdila da je to vozilo oštećenik jedne zgode dovezao te se isto kod njih nalazilo dva do tri dana, međutim, kako vozilo nije bilo ispravno to ga je vratio njegovom vlasniku D. D., koji je inače njegov dobar prijatelj.

 

Međutim, takvu obranu optuženice u svom iskazu opovrgava svjedok D. D., iz čijeg iskaza proizlazi da je spomenuto vozilo prodao upravo optuženici, a kako je to u svome iskazu i tvrdio oštećenik, pri čemu je dodatno pojasnio da je optuženicu upoznao preko susjede V. V. koja ga je zamolila da za njezinu prijateljicu (optuženicu) nabavi nekakvo vozilo, s time da mu je optuženica za isto platila dio cijene, dok mu ostatak nije platila do današnjeg dana.

 

Pritom valja primijetiti da po stavu ovog žalbenog suda, a imajući u vidu znatan protek vremena od sklapanja navedene kupoprodaje osobnog vozila marke B. do trenutaka kada je svjedok D. D. o tome iskazivao na raspravi, nije životno i logično za očekivati da se isti precizno i sa sigurnošću sjeti svih detalja i okolnosti tog pravnog posla, tako da žaliteljica pogrešno smatra da navedeno upućuje na nevjerodostojnost i neistinitost njegovog iskaza u cjelini, između ostalog i  glede prethodno spomenutih bitnih tvrdnji koje je isti iznio u svome svjedočenju, a kojima opovrgava njezinu obranu iz koje bi proizlazi da ona nije kupila to vozilo, već da je isto jedne zgode dovezao oštećenik, međutim, budući da isto nije bilo ispravno nakon par dana ga je vratio njegovom vlasniku.

 

Nadalje, što se tiče pozajmice na ime kapare za kupnju kuće u iznosu od 10.000,00 eura, prvostupanjski sud pravilno uočava da iskaz oštećenika, za razliku od obrane optuženice u kojoj je tvrdila da u inkriminiranom razdoblju od njega nije pozajmila nikakav novac, i glede te pozajmice podupire niz personalnih i materijalnih dokaza.

 

Konkretno, sud prvog stupnja pravilno primjećuje da iskaz žrtve glede te pozajmice podupiru kako brojni materijalni dokazi, u vidu ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, presude Općinskog suda u Zadru od 8. prosinca 2008., potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru od 21. ožujka 2012. te pisane izjave koju je optuženica sastavila zajedno sa T. D. (list 22 spisa) iz koje proizlazi da je imenovani, kao prodavatelj inkriminirane kuće primio od optuženice kao kupca iznos od 94.400,00 eura, od kojeg iznosa 10.000,00 eura predstavlja pozajmicu koju je ova primila od oštećenika, tako i personalni dokazi u vidu iskaza svjedoka T. D. i G. D..

 

Tako je svjedok T. D. u svom iskazu potvrdio navode sadržane u spomenutoj izjavi, kao i njegova supruga G. D., iz čijeg iskaza također proizlazi da je predmetnu kuću od njih kupila optuženica, a kako nije imala dovoljno novaca na ime kapare u visini od 10.000,00 eura, taj novac je za nju dao oštećenik.

 

Pored toga iskaze oštećenika i navedenih svjedoka o tome da je žrtva inkriminirani iznos od 10.000,00 eura pozajmila optuženici na ime kapare za kupnju predmetne kuće, a suprotno žaliteljici koja smatra da je predmetna dinamika davanja te pozajmice i vremena sklapanja ugovora o krediti sklopljenim s R. S.. S.-J.-W. paradoksalna, podupiru i podaci iz ugovora o nenamjenskom kreditu (list 27 – 29 spisa) iz kojih proizlazi da je oštećenik 17. ožujka 2008. od P. u Z. uzeo kredit upravo u visini od 10.000,00 eura, a što vremenski, budući da isplata kapare u pravilu prethodi sklapanju glavnog ugovora, koincidira s datumom kada je optuženica sklopila ugovor o kupoprodaji inkriminirane kuće – 15. travnja 2008..

 

Pritom, a suprotno žaliteljici, prvostupanjski sud njezinu obranu u kojoj tvrdi da je predmetnu kuću kupila zajedno sa oštećenikom, s pravom smatra neživotnom, nelogičnom i u suprotnosti s ranije navedenim rezultatima dokaznog postupka.

 

Naime, iz iskaza navedenih svjedoka, kao i samog kupoprodajnog ugovora jasno i nedvosmisleno proizlazi da se kao kupac predmetne kuće, odnosno nekretnine na kojoj je ista izgrađena, ukazuje isključivo optuženica, koja se u zemljišnim knjigama i upisala kao samovlasnica iste, u svezi čega valja dodatno primijetiti da bi pod pretpostavkom istinitosti obrane optuženice u navedenom pravcu bilo životno i logično za očekivati da u ugovoru o kupoprodaji kuće kao kupac bude naveden i oštećenik. Međutim, to ne proizlazi niti iz samog kupoprodajnog ugovora, niti iz iskaza svjedoka T. i G. D., koji su u svojim u bitnome suglasnim iskazima isključivo optuženicu navodili kao kupca kuće, dok su oštećenika spominjali samo kao osobu koja je optuženici pozajmila i u njezino ime predala iznos kapare u visini od 10.000,00 eura.

 

Vezano pak za tvrdnje optuženice da oštećenik tim pravnim poslom nije oštećen, dapače da je na istom i profitirao, budući da mu je optuženica predmetnu nekretninu naknadno prenijela u vlasništvo zajedno s vrijednim namještajem, prije svega valja navesti da polazeći od suštine i smisla kaznenog djela prijevare, šteta za žrtvu nastupa već u trenutku kada ista nalazeći se u zabludi u koju je dovedene lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenicama od strane počinitelja na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učinit ili ne učini, a što podvedeno pod konkretni slučaj znači da je za oštećenika šteta nastupila već u trenutku kada je optuženici dao inkriminiranu pozajmicu, tako da navedene naknadne nastale činjenice koje optuženica ističe u žalbi ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je za žrtvu počinjenjem predmetne radnje počinjenja kaznenog djela prijevare nastupila šteta u iznosu od 10.000,00 eura, s time da na ovom mjestu dodatno valja primijetiti da iz dokaza i podataka u spisu ne proizlazi niti da je optuženica vlasništvo nad navedenom nekretninom prenijela na oštećenika radi saniranja te štete, već povodom drugog pravnog odnosa.

 

Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da optuženica nije plaćala rate kredita iz kojeg je platila kupoprodajnu cijenu kuće, s time da iz ugovora o kupoprodaji od 24. rujna 2009. na temelju kojeg je vlasništvo nad tom nekretninom preneseno sa optuženice na oštećenika, proizlazi da se razlog za sklapanje tog pravnog posla nalazi u tome što je oštećenik preuzeo otplatu spomenutog kredita u cijelosti.

 

Iz navedenog ujedno proizlazi da je prema međusobnom dogovoru između optuženice i oštećenika, upravo optuženica, premda se u ugovoru o kreditu sklopljenim s R. S.. S.-J.-W. kao zajmoprimatelj navodi i oštećenik, očito prvenstveno bila u obvezi podmirivati rate kredita, dok je oštećenik faktično bio jamac, a što se dodatno ukazuje kao životno i logično kada se ima u vidu da iz ranije navedenih dokaza proizlazi da se u kupoprodajnom ugovoru od 15. travnja 2008. kao kupac predmetne nekretnine, a čija cijena je plaćena upravo sredstvima dobivenih navedenim kreditom, navodila samo optuženica, a koja se na temelju takvog kupoprodajnog ugovara u zemljišnim knjigama i upisala kao samovlasnik te nekretnine.

 

Stoga se niti žalba optuženice u kojoj upire kako nisu istiniti navodi iz činjeničnog opisa djela prema kojima je oštećenik bio jamac u navedenom ugovoru, da bi naknadno zbog činjenice da žaliteljica nije otplaćivala rate kredita stupio u ugovor kao glavni dužnik ne ukazuje kao osnovana.

 

Nadalje, prvostupanjski sud pravilno uočava da i iskaz oštećenika prema kojem je optuženici za plaćanje troškova liječenja pozajmio iznos od 6.000,00 kuna, za razliku od obrane optuženice, podupiru i drugi dokazi. Tako sud prvog stupnja pravilno primjećuje da u spisu prileži pisana izjava same optuženice od 12. veljače 2009. u kojoj potvrđuje da je od oštećenika primala novčani iznos od 6.000,00 kuna na ime plaćanja troškova liječenja, a što vremenski upravo koincidira sa podacima sadržanim u isplatnici s lista 133 spisa iz kojih proizlazi da je oštećenik tog dana u P. Z., P. Z. podigao upravo navedeni iznos novca.

 

Žaliteljica je doduše u pravu kada u žalbi primjećuje da oštećenik u svome iskazu navodi da ga je prevarila za iznos koji nije uspio naplatiti u parničnom postupku koji je vođen radi naplate duga u visini od 18.000,00 eura iz Ugovora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a u koji ulazi i 6.000,00 kuna koji je pozajmio optuženici za liječenje, kakve njegove tvrdnje, međutim, ne stoje, budući da je citirani ugovor sklopljen 19. ožujka 2008., dok je spomenutu pozajmicu na ime liječenja, prema navedeno pisanoj izjavi optuženici dao tek u veljači 2009.

 

Međutim, imajući na umu ranije navedene dokaze (izjava same optuženice od 12. veljače 2009. u kojoj potvrđuje da je od oštećenika primala novčani iznos od 6.000,00 kuna na ime plaćanja troškova liječenja te isplatnice s lista 133 spisa iz koji proizlazi da je oštećenik tog dana u P. Z., P. Z. podigao upravo navedeni iznos novca), kao i znatan protek vremena od inkriminirane pozajmice (veljača 2009.) i vremena davanja iskaza oštećenika u navedenom pravcu ( ožujak 2018.), opisna proturječnost iskaza oštećenika i spomenutih dokaza glede vremena nastanka razmatrane pozajmice, a suprotno žaliteljici, ne dovodi u razumnu sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenika o postojanju te pozajmice, s time da je vrijeme njezinog nastanka jasno vidljivo iz spomenute izjave optuženice od 12. veljače 2009..

 

Na ovom mjestu, a vezano za pisanu izjavu optuženice od 12. veljače 2009., kao i glede drugih prethodno navedenih pisanih tragova o pojedinim inkriminiranim dugovima čije postojanje je optuženica potvrdila svojim potpisom , valja primijetiti kako je ista u svojoj obrani tvrdila da je ošećeniku svako malo potpisivala neke papiriće o nepostojećim dugovima iz razloga što ju je ovaj  ucjenjivao njenim životom i životom njezine djece, međutim, osim pukih tvrdnji, optuženica takve navode ničim ne dokazuje, tako da je prvostupanjski sud, a imajući u vidu i ostale prethodno navedene dokaze koji opovrgavaju obranu optuženice da joj oštećenik u inkriminiranom razdoblju nije pozajmio nikakav novac, pravilno postupio kada je takvu obranu optuženice ocijenio kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno djelo.

 

Imajući u vidu sve navedeno prvostupanjski sud je, a suprotno žaliteljici, pravilno postupio kada je iskaz oštećenika, za razliku od obrane optuženice, ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja glede postojanja pozajmice od 2.000,00 eura za plaćanje kuhinje i režijskih troškova nastalih u kući u N. V..

 

Slijedom svega navedenog žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

10.              Optuženica nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže. Naime, po stavu ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud ju je na temelju pravilnog utvrđenja i vrednovanja svih relevantnih okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kaznene sankcije te proces njezine individualizacije optuženicu s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci uz izricanje uvjetne osude prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od 3 godine ne počini kazneno djelo.

 

10.1.               Međutim, za razliku od optuženice, državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi.

 

Naime, imajući u vidu da je od počinjenja djela proteklo već 14 godina, a u kojem razdoblju žrtvi nije namirena šteta, te da prilikom izricanja uvjetne osude posebice valja voditi računa u odnosu počinitelja prema žrtvi i naknadi štete prouzročene kaznenim djelo, državni odvjetnik s pravom smatra da se u ovom slučaju ostvarenje zakonom propisana svrha izricanja kaznenih sankcija može postići samo ukoliko se optuženici sukladno odredbi iz čl. 69. st. 1. KZ797 u sklopu primijenjene uvjetne osude odredi i dodatni uvjet - da unutar vremena provjeravanja u roku od šest mjeseci oštečeniku nadoknadi štetu prouzročenu kaznenim djelom.

 

11.              Oštećeni Ž. L. nije u pravu kada se žali zbog odluke o imovinsko pravnom zahtjevu.

 

Suprotno žalitelju koji smatra da ga je prvostupanjski sud bezrazložno i protivno zakonskim odredbama uputio sa imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 18.000,00 eura na parnicu.

 

Naime, sam žalitelj primjećuje da je njegov zahtjev (tužba) za isplatom navedenog iznosa  usvojen presudom Općinskog suda u Zadru broj P-2942/08, pravomoćnom 21. ožujka 2002., a iz čega jasno proizlazi da je o toj stvari već pravomoćno odlučeno, tako da bi prvostupanjski sud usvajanje imovinskopravnog zahtjeva u ovom postupku povrijedio načelo zabrane dvostrukog suđenja u istoj stvari.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je oštećenika na temelju odredbe iz čl. 158. st. 2. ZKP/08 sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.

 

12.              Ovaj žalbeni sud primjećuje da se oštećenik sadržajno žali i zbog odluke o uvjetnoj osudi, budući da u žalbi smatra da je prvostupanjski sud optuženici u sklopu primijenjene uvjetne osude trebao odrediti i dodatni uvjet - da mu nadoknadi prouzročenu štetu, međutim, sukladno odredbi iz čl. 464. st. 3. ZKP/08-22, oštećenik može pobijati presudu samo zbog odluke o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinsko pravno zahtjevu, tada da se njegova žalba u navedenom pravcu ukazuje kao nedopuštena.

 

13.              Slijedom svega navedenog, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o uvjetnoj osudi valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08-22 preinačiti pobijanu presudu na način kao pod toč. I izreke ove odluke, a budući da su žalba optužene A. R. u cijelosti i žalba oštećenog Ž. L. zbog odluke o imovinsko pravnom zahtjevu neosnovane, iste je na temelju 482. ZKP/08-22 valjalo odbiti kao neosnovane, a žalbu oštećenog Ž. L. u ostalom dijelu na temelju čl. 480. st. 1. ZKP/08-22 odbaciti kao nedopuštenu, te u pobijanom, a nepreinačenom djelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je to i odlučeno pod toč. II izreke ove odluke.

 

14.              Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 15. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko