Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-4502/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja F. g. d.o.o., Z., kojeg zastupa M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-112/22-7 od 29. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija.
II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-112/22-7 od 29. rujna 2022.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/333, urbroj: 513-04-21-2 od 13. listopada 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/20-01/170, urbroj: 513-07-01-20-02 od 14. srpnja 2020., te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/20-01/170, urbroj: 513-07-01-20-02 od 14. srpnja 2020. godine, kojim je tužitelju za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. utvrđena porezna obveza s osnove manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 553.397,55 kn sa zateznim kamatama te mu je naloženo plaćanje navedene obveze.
3. Osporenu presudu tužitelj pobija žalbom zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi osporava zakonitost provedenog nadzora zbog dostave obavijesti o nadzoru samo jednom od osnivača tužitelja, a koji ujedno nije i osoba ovlaštena za zastupanje. Smatra da je u cijelosti uspio osporiti pravni temelj prvostupanjskog rješenja. Osporava stav suda da je tužitelj morao znati da sudjeluje u prijevarnom lancu i da mu je nametnut prekomjerni teret dokazivanja i opsega provjera koje je trebao poduzeti prije uspostavljanja poslovnog odnosa. Smatra da porezni nadzor nije utvrdio da su tužiteljeva dva dobavljača propustila u cijelosti i po svim računima prijaviti i platiti PDV po kojima je tužitelj iskazao osporeni pretporez. Sud se nije očitovao na navode iz žalbe na koje je tužitelj u žalbi izrijekom uputio pa je i stoga neutemeljen zaključak kojim mu se osporava prava na pretporez. U odnosu na utvrđenje da na otpremnicama nije naveden način otpreme, vrsta prijevoza, relacija, podaci o prijevozniku, utovaru i istovaru smatra da u postupku nije cijenjena činjenica da se radilo o kupoprodaji na području veletržnice. S tim u vezi ponavlja navode o načinu kupoprodaje i načinu plaćanja iz čega smatra da proizlazi da se ne radi o postupanju kod prijevarnih lanaca. Tužitelj se u žalbi poziva na presude Europskog suda pravde pogotovo na slučajeve C-18/13 i C-277/14 u kojima je sud zauzeo stav da se pretporez ne može osporiti poduzetniku tek temeljem okolnosti da dobavljači nisu uredno izvršavali svoje obveze koje se odnose na zaduženje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost dok su oni bili nedostupni poreznom tijelu. Tužitelj smatra da je jasno i nesporno da Europski sud pravde postojanje ovih činjenica ne smatra samima za sebe kao prijevarna postupanja pa da bi s osnove njihova saznanja drugi poduzetnik znao ili morao znati da je sudionik tih prijevarnih radnji. Smatra za primjenu članka 127. stavka 1. i 2. Zakona o PDV-u moraju biti ispunjeni uvjeti: mora postojati iznos neplaćenog PDV-a što ovdje nije utvrđeno, da neplaćeni PDV proizlazi iz prijevarnog postupanja, da postoji transakcija koja je povezana sa prijevarnim izbjegavanjem plaćanja PDV-a te da je porezni obveznik znao ili morao znati da je njegova transakcija povezana s prijevarama i izbjegavanjem plaćanja PDV. Slijedom navedenog predlaže Sudu da poništi prvostupanjsku presudu, da poništi osporeno rješenje tuženika i rješenje Porezne uprave uz naknadu troškova upravnog spora prema vrijednosti spora u iznosu od 8.662,50 kn.
4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenim u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, te je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora, pa je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
8. Naime, tužitelj u žalbi protiv prvostupanjske presude osporava zakonitost provedenog nadzora zbog toga što smatra da mu nije pravilno dostavljena obavijest o nadzoru, odnosno da je obavijest dostavljena jednom od dva osnivača društva koji nije osoba ovlaštena za zastupanje.
Prvostupanjski sud se na taj prigovor tužitelja referirao u presudi pozivom na odredbu članka 120. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16. – 42/20.) kako je jedino bitno da je tužitelju bilo omogućeno sudjelovanje u postupku i pravodobno odlučivanje o svim činjenicama bitnim za oporezivanje.
Naime, i prema ocjeni ovoga Suda svrha dostavljanja obavijesti u poreznom nadzoru je omogućavanje poreznom obvezniku kvalitetnog sudjelovanja u postupku, a koja svrha je ovdje postignuta pa stoga prigovori tužitelja u odnosu na obavijest o poreznom nadzoru jednom od osnivača tužitelja nisu osnovani.
9. Nadalje, iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je u poreznom nadzoru obavljenom tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza za 15 ulaznih računa od dobavljača G. f. d.o.o. te za 2 računa dobavljača I. f. d.o.o. za isporučenu robu. Utvrđeno je da u pratećoj dokumentaciji ne postoje podaci i isprave o prijevozu robe, utovaru i istovaru, porijeklu robe i prvom isporučitelju, narudžbama robe, skladištenju, odakle je roba dostavljena, tko je prijevoznik, gdje je bilo mjesto isporuke. Tužitelj je tijekom nadzora naveo da nema popratne dokumentacije o transportu ni CMR jer su navedeni sporni dobavljači G. f. d.o.o. i I. f. d.o.o. poslovali na veletržnici na adresi …, te da nije bilo potrebe za transportom. Kupoprodaja robe dogovarala se usmeno direktnim odlaskom u skladište ili telefonom, a roba mu je dostavljana viličarem spornih dobavljača u njegovo skladište. Tijekom nadzora je utvrđeno da su G. f. d.o.o. i I. f. d.o.o. prijevarna društva jer u nadziranom razdoblju na adresi sjedišta nisu imala sklopljene ugovore o najmu ili korištenju skladišnog prostora, nisu imale zaposlene, da su novoosnovana društva (osnovana 14. ožujka 2018. i 9. travnja 2018.), da nemaju evidentirane oporezive i primljene isporuke, da su prestala podnositi prijave PDV-a, da su poslove ugovarale isključivo usmenim putem, da su izdavala rukom pisane otpremnice bez podataka o narudžbi, prijevozu i načinu otpreme. Također je utvrđeno da je osnivač oba društva Ž. J. koji je ujedno odgovorna osoba u 11 društava od kojih je 8 brisano, a jedno u stečaju, a sa kojim je tužitelj dogovarao kupoprodaje.
9.1. Slijedom utvrđenoga, porezna su tijela ocijenila da je tužitelj poslovao s novoosnovanim društvima koja su bila bez poslovne i financijske povijesti bez da je ta društva provjerio u dostupnim bazama (sudskom registru), bez provjere statusa ponuđene robe, bez provjere reference dobavljača, komercijalne opravdanosti transakcija, poslovne opravdanosti modaliteta plaćanja, da je ugovarao suradnju s istima samo usmenim dogovorima, te da je zanemario činjenicu da navedena društva nisu imala zaposlene niti skladište što je bilo moguće utvrditi budući su bila prijavljena na istoj adresi kao i tužitelj.
10. Prema odredbi članka 58. Zakona o PDV-u („Narodne novine“ broj, 73/13. – 39/22.) porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija (st. 1.); pretporez je iznos PDV-a koji porezni obveznik treba platiti ili je plaćen u Republici Hrvatskoj pri uvozu i iznos PDV-a koji je plaćen temeljem članka 75. stavka 1. točaka 6. i 7. te članka 75. stavaka 2. i 3. ovog Zakona (st. 2.).
10.1. Prema odredbi članka 127. Zakona o PDV-u porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen (st. 1.); ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrditi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez (st. 2.); ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a (st. 3.).
11. S obzirom da tužitelj ima prijavljeno sjedište na adresi na kojoj imaju prijavljeno sjedište njegovi dobavljači G. f. d.o.o. i I. f. d.o.o. , tužitelj je mogao i morao znati da ti dobavljači nemaju zaposlenih, niti skladišta, pa se stoga ne može opravdavati da mu obveza provjere tih činjenica predstavlja prekomjeran teret. Nadalje, tužitelj nedostatak podataka o robi upisanoj u pratećoj dokumentaciji ne može opravdavati načinom kupoprodaje odnosno kupnjom robe na veletržnici. To stoga što ispravnost popunjavanja popratne dokumentacije ne ovisi o mjestu kupnje robe.
12. Radi navedenog nije osnovan žalbeni prigovor da je osporenom presudom činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
13. Prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo te je u potpunosti sukladna mjerodavnim pravnim shvaćanjima Europskog suda pravde radi čega se ne može ocijeniti nezakonitim.
14. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
15. Odluka o troškovima temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a, jer tužitelj nije uspio u sporu.
U Zagrebu 15. ožujka 2023.
Boris Marković, v.r.