1

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. Z.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. i p. iz Z., P. R., protiv 1. tuženika A. G. iz U., OIB: ... i 2. tuženika V. G. iz U., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz B., radi regresa, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, poslovni broj P-2378/2019-19 od 15. lipnja 2021., u sjednici vijeća 15. ožujka 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, poslovni broj P-2378/2019-19 od 15. lipnja 2021. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu 2. tuženik V. G. iz U., OIB: ..., solidarno s 1. tuženikom nadoknadi iznos od 13.939,92 kn/1.850,14 eura[1] (slovima: trinaesttisuća-devetstotridesetdevetkunadevedesetidvijelipe/tisućuosamstopedeseteuraičetrnaest-centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2016. pa do isplate, u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu razlike zatraženog troška od 4.013,75 kn/532,72 eura1 (četiritisućetrinaestkunai-sedamdesetpetlipa/petstotridesetdvaeuraisedamdesetdvacenta) te zahtjevom da mu 2. tuženik V. G. solidarno s 1. tuženikom nadoknadi navedeni iznos troška tog postupak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, te točki III. izreke.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Nalaže se I-tuženiku A. G. iz U., OIB: ..., isplatiti tužitelju E. o. d.d. Z., OIB: ...., iznos od 13.939,92 kune sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 09.04.2016. pa do isplate, a obračunavaju se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se odbija tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu I.-tuženik V. G. iz U., OIB: ... solidarno s I-tuženikom nadoknadi navedeni iznos od 13.939,92 kune sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 09.04.2016. pa do isplate, kao neosnovanim.

 

II. Nalaže se I-tuženiku A. G. iz U., OIB: ..., nadoknaditi tužitelju E. o. d.d. Z.,  OIB: ... troškove ovog postupka u iznosu od 4.013,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, a obračunavaju se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se odbija tužitelj sa zahtjevom razlike zatraženog troška od 4.013,75 kuna, te sa zahtjevom da mu II-tuženik V. G. iz U., OIB: ... solidarno s I-tuženikom nadoknadi navedeni iznos troškova ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, kao neosnovanim.

 

III. Nalaže se tužitelju E. o. d.d. Z., OIB: .... da II-tuženiku V. G. iz U., OIB: ... nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 2.750,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate."

 

2. Protiv te presude u dijelu točke I. izreke i to dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika te djelomično odluka suda prvog stupnja u točki II. izreke odluke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 4.013,75 kn te točki III. izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. U žalbi navodi da je temeljem odredbe čl. 24. st. 1. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/05, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje ZOOP), a kako je osnovom odredbe čl. 22. ZOOP naknadi štetu trećoj, oštećenoj osobi, stekao pravo regresa od vlasnika motornog vozila i vozača obzirom da isti odgovaraju temeljem odredbe čl. 1068., 1069. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21- dalje ZOO) i čl. 1045. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 1. toč. 3., toč. 6. i 7. ZOOP- i čl. 5. ZOOP-a solidarno. Navodi kako u konkretnom slučaju nije riječ o tražbini osiguratelja iz ugovora o osiguranju u smislu odredbe čl. 234. st. 3. ZOO-a, odnosno sud ne radi  distinkciju između ugovora o osiguranju uređenim odsjekom 27. ZOO-a i opisanim u čl. 921. ZOO-a, tzv. dobrovoljnog osiguranja. U konkretnom slučaju tužitelj je temeljem izvanugovorne obveze, prouzročenja štete od strane štetnika (1. i 2. tuženika) koji su kod njega imali policu osiguranja  od automobilske odgovornosti zaključenog sukladno odredbama ZOOP-a oštećenoj osobi osnovom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu – obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, umjesto štetnika isplatio, naknadio štetu, pa je riječ o regresu isplatitelja iz čl. 1119. ZOO-a u vezi s čl. 1068., 1069. i 1045. ZOO-a u vezi s čl. 4. st. 1. ZOOP i čl. 22. ZOOP, radi čega se na ovo potraživanje tužitelja kao osiguratelja osnovom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a obzirom da je tužitelj za 1. tuženika i 2. tuženika učinio izdatak, naknadio štetu oštećenom, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakonu o obveznom osiguranju u prometu, što su 2. tuženik kao vlasnik vozila i 1. tuženik kao vozač, odnosno štetnici sukladno odredbi čl. 1045. ZOO-a u vezi s čl. 1072. ZOO-a bili po zakonu dužni učiniti. Stoga tužitelj ima pravo u općem zastarnom roku zahtijevati isplatu naknade od tuženika obzirom da nije riječ o tražbini iz ugovora o osiguranju. Navodi da je podmirio ex lege štetu koju je pretrpio vlasnik vozila strane registarske oznake TI .... (C.) čime je učinio isplatu za drugoga (ovdje 1. tuženika i 2. tuženika) koji je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, pa stoga tužitelj temeljem odredbi čl. 1019. ZOO-a ima pravo tražiti vraćanje isplaćenog u općem zastarnom roku. Pogrešnim smatra i odluku o troškovima postupka jer temeljem odredbe čl. 1072. st. 4. ZOO-a u vezi s čl. 5. ZOOP vlasnik i vozač motornog vozila za štetu prouzročenu trećima uporabom motornog vozila odgovaraju solidarno. Stoga,  prilikom donošenja odluke o parničnom trošku trebalo je primijeniti odredbu čl. 161. st. 3. ZPP-a koja propisuje kako suparničari koji solidarno odgovaraju u glavnoj stvari, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani.

 

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način kako to tužitelj predlaže u žalbi.

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguratelja 2. tuženika da mu 2. tuženik kao vlasnik vozila i 1. tuženik kao vozač solidarno isplate iznos od 13.939,92 kn koji je tužitelj kao osiguratelj 2. tuženika isplatio trećim osobama.

 

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da je 1. tuženik 7. kolovoza 2015. prouzročio prometnu nezgodu u U.,  upravljajući motociklom reg. oznake PU .... u vlasništvu 2. tuženika, kojim je vršio radnju pretjecanja vozila reg. oznake N.... (D) i reg. oznake TI ... (C.) preko neisprekidane središnje linije, te svoje vozilo nije držao na potrebnoj udaljenosti od vozila koje pretječe tako da je desnom bočnom stranom motocikla udario u prednji lijevi dio vozila reg. oznake TI ... (C.), nakon čega se motociklom odbio u lijevo, pao na desnu bočnu stranu te potom prednjim dijelom motocikla udario u stup javne rasvjete uz lijevi rub kolnika gdje se i zaustavio,

 

-da je predmetni motocikl u vrijeme štetnog događaja bio osiguran kod tužitelja policom osiguranja ...,

 

-da je tužitelj s osnova pretrpljene imovinske štete nadoknadio štetu vlasniku oštećenog vozila u iznosu od 13.939,92 kn (podijeljena odgovornost sudionika 50%-50%), u koji iznos je uključena i obrađivačka pristojba radi izvida štete po inozemnom osiguravajućem društvu, kao i trošak vještačenja visine štete,

 

-da su tuženici na ročištu 7. travnja 2021. priznali činjenične navode tužbe u pogledu dinamike nastanka prometne nesreće, u pogledu isplate iznosa od 13.939,00 kn od strane tužitelja po osnovi refundacije stranom osiguravajućem društvu visine od 50% po podijeljenoj odgovornosti tužiteljevog osiguranika, kao i u pogledu da je 1.tuženik upravljao motociklom registarske oznake PU ... bez položenog vozačkog ispita za upravljanje istim vozilom,

 

- da je tužitelj izvršio isplatu u iznosu od 13.939,92 kn dana 8. travnja 2016.,

 

- da su navedenom isplatom iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti na tužitelja, kao osiguratelja, temeljem čl. 963. st. 1. ZOO-a po samom zakonu prešla sva osiguranikova tj. 2.tuženikova prava prema osobi koja po bilo kojoj osnovi je odgovorna za štetu do visine isplaćene naknade tj. prema 1.tuženiku koji je stvarni štetnik,

-da je tužitelj kao osiguratelj isplatom naknade štete oštećeniku u visini od 13.939,92 kn stupio u pravnu poziciju svojeg osiguranika, ovdje 2. tuženika, u vezi sa isplaćenom štetom, te se u odnosu na 1. tuženika ne radi o regresnom zahtjevu temeljem instituta zakonske subrogacije iz čl. 963. st. 1. ZOO-a već o zahtjevu za naknadu štete.

              10. S obzirom da je između parničnih stranaka nesporan nastanak štetnog događaja za koji je kriv 1. tuženik koji je upravljao motociklom registarske oznake PU .... bez položenog vozačkog ispita za upravljanje istim vozilom, sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 1072. st. 2. i 4. ZOO-a utvrđuje da za isti štetni događaj postoji krivnja 2. tuženika kao vlasnika predmetnog vozila.

              11. Naime, utvrđuje da je 2. tuženik u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguranik tužitelja po osnovi sklopljenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, međutim, kod njega je došlo do gubitka prava iz osiguranja o skladu s točkom A.1.1. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti koji u pogledu naknade štete radi gubitka prava iz osiguranja upućuje na primjenu odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu.

              12. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja zaključuje da potraživanje tužitelja prema 1. tuženiku nije potraživanje iz ugovora o osiguranju obzirom da između njih nije postojao ugovorni odnos, već se radi o potraživanju koje se temelji na odredbi čl. 24. st. 3. ZOOP za koje zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa stoga konkretno potraživanje tužitelja zastarijeva općem zastarnom roku od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbina zastarijeva za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok. Budući da početak roka zastarijevanja teče od dana kada je tužitelj isplatio naknadu oštećeniku, a iz isprava tj. potvrda o izvršenom plaćanju od 27. studenog 2018., sud je utvrdio da je tužitelj izvršio isplatu iznosa od 13.939,92 kn dana 8. travnja 2016., a tužba je podnesena 12. rujna 2019., utvrđuje kako u odnosu na 1. tuženika nije istekao zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

13. U odnosu na 2. tuženika sud prvog stupnja zaključuje da se radi o regresnom zahtjevu osiguratelja prema osiguraniku iz ugovora o osiguranju, a takav zahtjev zastarijeva za tri godine, jer prema odredbi čl. 234. st. 3. ZOO-a tražbina osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijeva za tri godine. Zastara regresne tražbine osiguratelja prema osiguraniku počinje teći prvog dana poslije dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, a što je bilo 8. travnja 2016. pa proizlazi da je u trenutku podnošenja tužbe 12. rujna 2019., istekao rok od tri godine za sva tužiteljeva potraživanja prema 2. tuženiku.

 

14. Stoga u odnosu na 2. tuženika odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

15. Na utvrđeno činjenično pravilno je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika.

 

16. Naime, odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. 

 

17. Odredba čl. 234. st. 3. ZOO-a propisuje da tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.

 

18. Regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju, zastarijeva za tri godine te zastarijevanje kod takvih regresnih tražbina počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku.

 

19. Naime, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o regresnom zahtjevu osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju, to takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine u smislu odredbe čl. 234. st. 3. ZOO-a kojom je propisan takav rok zastare kod ugovora o osiguranju.

 

20. S obzirom da zastara regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana  poslije dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, a što je prema utvrđenju suda prvog stupnja bilo 8. travnja 2016., proizlazi da je u trenutku podnošenja tužbe (12. rujna 2019.) istekao trogodišnji rok zastare, slijedom čega je tražbina tužitelja u odnosu na 2. tuženika zastarjela.

 

21. Shvaćanje na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev suprotno je prethodno navedenom i kao takvo nije pravilno.

 

22. Takvo shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka (Rev-56/00, Rev-1371/09, Rev-1432/10, Revx-660/14) da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku zastarijeva za tri godine, a zastarijevanje počinje teći iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku.

 

23. Shvaćanje na kojem tužitelj temelji svoju žalbu, suprotno je naprijed navedenom i kao takvo nije pravilno. Odluke na koje se poziva tužitelj u žalbi, odnose se na situaciju kad potraživanje osiguratelja ne proizlazi iz ugovora o osiguranju, već je riječ o tražbini koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastanak osiguranog slučaja, dakle prema osobi koja nije stranka ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, nije riječ o takvoj situaciji, jer 2. tuženik je stranka iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti  koji je sklopio sa tužiteljem.

 

24. Polazeći od naprijed navedenog pravilno je sud prvog stupnja i odbio zahtjev tužitelja da mu 2. tuženik naknadi parnični trošak.

 

25. Naime, tužitelj pogrešno polazi od činjenice da solidarnost obveze znači da spor treba biti riješen na isti način prema svim tuženicima. Okolnost da je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na jednog suparničara nije od utjecaja na odluku u odnosu na drugog suparničara, jer odluka ne mora biti jednaka prema svim solidarnim obveznicima koji nisu jedinstveni suparničari, a što je upravo ovdje slučaj. Navedeno znači da 2. tuženik, koji je uspio u cijelosti u sporu,  jer je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen, nije dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka. Posljedično navedenom, solidarnost obveze u takvoj situaciji nije od utjecaja na odluku o parničnom trošku.

 

26. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u preostalom dijelu kao nepobijana ostala neizmijenjena.     

 

 

U Rijeci 15. ožujka 2023.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.