1          Poslovni broj: 20 Gž R-43/2023-2

 

              

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. D., OIB … iz Z., … (…, S., B.), zastupanog po punomoćnici M. T. B., odvjetnici iz Z., …, protiv tuženice K. za d. b. Z., OIB …, …, zastupane po punomoćniku N. S., dipl. iur. kod tuženice, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15992/2021-20 od 12. siječnja 2023. u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja M. L. D. i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15992/2021-20 od 12. siječnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

«Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da nije dopuštena i da je nezakonita Odluka o plaći K. za d. b. Z., Z., …, Urbroj: 01-20/116-21 od 20.07.2021. kojom je tuženik, kao poslodavac tužitelju, kao radniku jednostrano smanjio plaću te da ista ne proizvodi valjane pravne učinke.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“»

 

 

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

2.1. U žalbi ističe da je utvrđenje prvostupanjskog suda pogrešno jer da je u odluci o plaći od 20. srpnja 2021., koju je donijela tuženica određeno da tužitelju kao radniku od 1. rujna 2021. pripada uvećanje osnovne plaće s osnova posebnih uvjeta rada temeljem odredbe čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja za 19%. U popratnom dopisu tuženice, koji je dostavljen uz odluku o plaći od 20. srpnja 2021., tuženica je navela da je uvidom i analizom izvršenja posla tužitelja na radnom mjestu kojeg obavlja egzaktno utvrđeno da, u odnosu na kolegicu koja obavlja isti posao, očekivani rezultati rada tužitelja nisu niti približno zadovoljavajući, da je utvrđeno da je dio rada tužitelja kao operatera u sali minoran te da ni u kom slučaju nije obilježje rada tužitelja te da stoga ne postoje stručne i pravne pretpostavke za dodatkom na posebne uvjete te se stoga tužitelju izdaje nova odluka o plaći koja ne sadrži dodatak od 28% za rad operatera s učinkom od 1. rujna 2021. pa nadalje. Stoga je nejasan stav prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao kako s tuženicom nije nakon sklapanja Ugovora o radu sklopio novi ugovor o radu ili dodatak istom za obavljanje poslova nekog drugog radnog mjesta jer iz ovakvog stava prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženica bila dužna s tužiteljem zaključiti novi ugovor o radu ili dodatak za poslove nekog drugog radnog mjesta, a u koje ne ulazi obavljanje operativnih zahvata prije nego što je donio pobijanu odluku o plaći od 20. srpnja 2021. Do donošenja navedene odluke obavljao je poslove liječnika spec. ginekologa koji poslovi uključuju i operativne zahvate. To proizlazi iz navoda tužitelja na ročištu 1. prosinca 2022. na što se zakonski zastupnik tuženice očitovao da operater da ima taj status, minimalno mora imati nekoliko desetaka operativnih zahvata godišnje, a u razdoblju prije 1. siječnja 2021. tužitelj je imao nekoliko operativnih zahvata u operativnoj sali. Dakle, iz navedenog je razvidno da je tužitelj obavljao poslove operatera i prije donošenja pobijane odluke o plaći te da je uvjet za dobivanje statusa operatera minimalno 10-ak operativnih zahvata godišnje, a ne sklapanje novog ugovora o radu ili aneksa kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Tužitelj je tijekom cijele 2021. zaprimao pacijente, obavljao preglede te zahvate koji se imaju smatrati operativnima, a kako je to razvidno iz izvršenja rada za 2021. koje je tuženica dostavila u svom podnesku 4. listopada 2022. Nadalje, veći broj zahvata koje je tužitelj obavio u utuženom periodu bili su ozbiljnije prirode na koju okolnost je predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem kako bi se utvrdilo smatraju li se zahvati koje obavlja tužitelj operativnim zahvatima, a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio provesti. Tim vještačenjem točno bi se utvrdilo smatraju li se zahvati koje je obavio tužitelj operativnim zahvatima i koliko ih je izvršeno pa bi se u konačnici moglo utvrditi pripada li tužitelju dodatak na posebne uvjete rada od 28%. I nakon predmetne odluke o plaći tužitelj je obavljao operativne zahvate koji su posljednje sredstvo prilikom liječenja svakog pacijenta te liječnici niti smiju niti im to dopuštaju pravila struke izvršavati nepotrebne zahvate samo da bi s aspekta statistike osigurali izvršenje zadovoljavajućeg broja operativnih zahvata tijekom određene kalendarske godine. Osim toga, u utuženom periodu bila je aktualna pandemija uzrokovana korona virusom pa su uvjeti rada za vrijeme epidemije bili otežani te je ujedno bilo otežano obavljanje svih poslova. I danas je za obavljanje određenih zdravstvenih pregleda i operacija potrebno da pacijent ima negativan nalaz testa na korona virus, a što dodatno otežava normalno obavljanje poslova. Niti u čl. 55. Kolektivnog ugovora niti bilo kojom odredbom nije propisan opis poslova liječnika specijalista ginekologija i porodništva – operater, a niti opis poslova bilo kojeg drugog radnog mjesta zdravstvenih radnika. Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu poslodavac i radnik su u dvostranoobveznom ugovornom odnosu u kojem je poslodavac obvezan radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje daje poslodavac u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao. Opseg rada tužitelja i njegovih radnih zadataka ne ovisi o njemu već o tuženici kao poslodavcu koja je dužna organizirati rad na način da radnik odradi najmanje ugovoreni puni mjesečni fond radnih sati, a kako je to i propisano odredbom čl. 28. st. 4. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Nadalje čl. V. Ugovora o radu od 25. veljače 2010. ugovoreno je da se početak i završetak radnog vremena utvrđuje pismenim rasporedom u službi odnosno jedinici radnika. Iz izvršenja rada po djelatniku/liječniku proizlazi kako je tužitelj u 2021. imao ukupno 1449 pacijenata dok je kolegica na istom radnom mjestu imala ukupno 2570 pacijenata. Nadalje, u toj godini tužitelj je imao 2299 izvršenih DTP postupaka, a kolegica na istom odjelu 3564 izvršenih DTP postupaka. Iz toga proizlazi da je u 2021. zaprimljen velik broj pacijenata pa je stoga nejasno zašto tuženica kao poslodavac nije raspodijelila posao na dva radnika koji rade na istom odjelu i obavljaju iste poslove. Radnik sam sebi ne raspoređuje obavljanje radnih zadataka već to jedino i isključivo radi poslodavac. Osim toga, odredbom čl. 28. st. 3. Kolektivnog ugovora određeno je da je za organizaciju rada u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja odgovaran poslodavac koji je u ovom konkretnom slučaju povrijedio temeljnu obvezu iz radnog odnosa, a to je dati tužitelju kao radniku posao jer je tužitelj zbog rasporeda radnog vremena kojeg je sastavila tuženica zaprimio manji broj pacijenata dok je kolegica na istom radnom mjestu zaprimila više pacijenata. Na taj način tuženica je povrijedila svoju temeljnu obvezu iz radnog odnosa, a to je tužitelju kao radniku dati posao. Posljedično tome, postupanje tuženice prilikom donošenja pobijane odluke o plaći tužitelja je neosnovano i nezakonito pa je ista nedopuštena. Pogrešan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju nije izmijenjena osnovna plaća već dodaci na plaću. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude također proizlazi kako prvostupanjski sud smatra da tužitelj traži utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita odluka o plaći od 20. srpnja 2021. jer da mu je smanjena osnovna plaća što je pogrešno. Ovdje se radi o smanjenju dodataka na plaću što automatski znači smanjenje plaće. Na taj način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) jer da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ali ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je prvostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni što znači da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

5.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8, 9, 13 i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona pa žalba tužitelja zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

 

6. Predmet spora je utvrđenje da nije dopuštena i da je nezakonita odluka tuženice Ur. br. 01-20/116-21 od 20. srpnja 2021. kojom je tuženica kao tužiteljev poslodavac, istome jednostrano smanjila plaću te da ista ne proizvodi valjane pravne učinke.

 

7. Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da isti ima pravo na obračun i isplatu plaće prema Ugovoru o radu i Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj, 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19 i 56/20 – dalje: KU) i to umnošku koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta 2,027 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, da ima pravo na povećanje plaće u postotku utvrđenim Ugovoru o radu i Pravilnikom o radu, a to je u ovom slučaju dodatak s osnove posebnih uvjeta rada od 19% i s osnova iznimne odgovornost za život i zdravlje ljudi doktora medicine 16%, sve sukladno čl. 55. i čl. 57. KU, a ne temeljem izvršenih postupaka i broja pacijenata pa kako tužitelju nije izmijenjena osnovna plaća već dodaci na plaću koji su utvrđeni temeljem Ugovora o radu i poslova koje obavlja kao liječnik specijalist ginekolog te KU koji uređuje visinu takvih dodataka.

 

8. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

9. Neosnovano tužitelj tvrdi kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako mu nije izmijenjena osnovna plaća već dodaci na plaću, dok u kasnijem dijelu žalbe ističe da pobijana odluka o plaći ne sadrži dodatak od 28% za rad operatera sa učinkom od 21. rujna 2021.

 

9.1. S obzirom na činjenicu da osnovna plaća tužitelja predstavlja umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovica za izračun plaće uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža te kako i sam tužitelj u žalbi ističe da pobijana odluka ne sadrži dodatak od 28% za rad operatera to znači da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako osporenom odlukom tužitelju nije izmijenjena osnovna plaća već dodaci na plaću. Dakle, zaključiti je da je time što tužitelju više ne pripada dodatak od 28% za rad operatera došlo do ukupnog smanjenja mase njegovih primanja, ali nije došlo do umanjenja osnovne plaće, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

10. U odnosu na tvrdnje žalitelja glede zaključenja novog Ugovora o radu ili dodatka Ugovora o radu za obavljanje poslova nekog drugog radnog mjesta ovaj drugostupanjski sud je stajališta da prvostupanjski sud nigdje nije zaključio da je tuženica u ovakvoj situaciji bila dužna s tužiteljem zaključiti novi Ugovor o radu ili aneks postojećeg Ugovora o radu jer je predmet ovog spora osporavanje odluke tuženice kojom je tužitelju oduzet dodatak na plaću u visini od 28%.

 

10.1. Pritom valja istaći da tužitelj, sukladno priloženom Ugovoru o radu od 25. veljače 2010. obavlja poslove liječnika specijaliste ginekologa, kao i da je isti u svom stranačkom iskazu na ročištu od 1. prosinca 2022. (l.s. 66) navodi da je zaključio Ugovor o radu za poslove specijaliste ginekologa te Aneks Ugovora o radu za operatera, a koji do zaključenja glavne rasprave nije dostavljen u spis predmeta, a s tim u vezi valja istaći da je iz iskaza zz tuženice G. R. na tom istom ročištu (l.s. 67 i 68) razvidno kako tužitelj nema Ugovor o radu za operatera. Slijedom toga, ovaj drugostupanjski sud nalazi da se ovaj žalbeni prigovor tužitelja može zapravo razmatrati u kontekstu prethodno navedene okolnosti pri čemu tužitelj pogrešno smatra da je sud zaključio kako je u ovom slučaju bilo potrebno zaključiti novi Ugovor o radu ili Aneks postojećeg. Ovo stoga što je pravo na navedeni dodatak za plaću vezanu uz uvjete rada liječnika spec. ginekologa – operatera, a isplata plaće regulirana je KU, Pravilnikom o plaći i Pravilnikom o radu pa u takvoj situaciji doista nije bilo potrebno zaključenje novog Ugovora o radu ili eventualno Aneksa.

 

10.2. Ukoliko se pak taj žalbeni navod razmatra u svjetlu tvrdnje tužitelja kako je on radio operativne zahtjeve te da se zahvati izvršeni u ambulanti također smatraju operativnim zahvatima u tom kontekstu moglo bi se zaključiti da upravo zbog te svoje tvrdnje tužitelj ističe činjenicu eventualnog zaključenja Aneksa Ugovora o radu.

 

11. U odnosu na činjenicu da li zahvati izvršeni u ambulanti predstavljaju operativne zahvate ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog tužitelja da se provede vještačenje na navedenu okolnost, a ovo stoga što je zz tuženice u svom iskazu naveo kako operater, da bi imao taj status, mora imati nekoliko desetaka (minimalno) operativnih zahvata godišnje dok je razdoblju prije 1. siječnja 2021. tužitelj imao nekoliko operativnih zahvata u operativnoj sali te da se u jednodnevnoj kirurgiji ne rade nikakvi operativni zahvati nego se radi o odjelu za promatranje i opservaciju i po potrebi se djeca šalju na operacije u operativni trakt.

 

11.1. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao imati status operatera jer nije obavljao minimalno nekoliko desetaka operativnih zahvata godišnje u operacionoj sali.

 

12. Elaboriranje tužitelja o tome da je on obavljao više operativnih zahvata nego što tvrdi tuženica u potpunosti osporavaju dostavljeni podaci o izvršenju po djelatniku (l.s. 32) gdje se izričito navodi da je tužitelj u operacionoj sali imao jednog pacijenta, a u ginekološkoj ambulanti 1051, a isto se odnosi na period od 1. siječnja 2021. do 30. rujna 2021.

 

13. Nadalje, što se tiče navoda tužitelja kako je u utuženom periodu bila aktualna pandemija uzrokovana korona virusom pa da je bilo otežano obavljanje svih poslova zbog potrebnih testiranja istaći je kako iz podataka (l.s. 62) proizlazi da je u izvršenju po liječniku za 2021. tužitelj izvršio DTP 48 postupaka, 2299 DTP postupaka, da je broj pacijenata po djelatnosti utroška na pedijatriji 1441, na jednodnevnoj kirurgiji 7 i operacijskoj sali 1, dok je kolegica tužitelja N. Š.-D. imala izvršenih 66 DTP postupaka, 3564 DTP postupaka, ista je na pedijatriji imala 2532 pacijenta, a na jednodnevnoj kirurgiji 38 te da je kolegica tužitelja također radila u uvjetima covid pandemije, a da je od njega imala više pacijenata i izvršenih zahvata.

 

14. Pritom valja istaći da tužitelj tvrdi kako se tuženica nije držala temeljne obveze iz radnog odnosa iz čl. 7. ZR kao i čl. 28. st. 3. KU jer da je tuženica dužna dati posao tužitelju te da to ne može ići na njegovu štetu.

 

14.1. Pritom valja ukazi tužitelju da uopće nije bila sporna činjenica kako je isti obavljao poslove po Ugovoru o radu za tuženicu te da je upravo zbog činjenice što je obavio samo jedan operativni zahvat u sali donesena pobijana odluka pri čemu je ocjena liječnika, a ne njegovog poslodavca, da li u pojedinim slučajevima treba poduzeti određenu terapiju, kakva je ta terapija te da li je potrebno izvršiti operativni zahvat pa stoga ovaj navod tužitelja ne bi bio osnovan.

 

15. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

 

 

U Zadru, 15. ožujka 2023.

 

                       Predsjednica vijeća

 

                         Sanja Dujmović, v.r.