1

Poslovni broj Gž-493/2021-4

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-493/2021-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. R., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i p. iz R., protiv tuženika V. J. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici H. B. K., odvjetnici iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2851/2018-33 od 24. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.,

 

 

r i j e š i o j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2851/2018-33 od 24. prosinca 2020. u točki I. i II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 37.790,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

2. U točki II. izreke naloženo je  tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.210,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

3. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu kao neosnovan.

 

4. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda, odbačena je tužba radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-5177/2012 od 3. listopada 2021. u odnosu na tužitelja G. R..

 

5. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) nalazi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude proturječi razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama su proturječni onome što se o razlozima navodi i provedenog dokaznog postupka. Tuženik ustraje kod prigovora litispendencije. Navodi da je tužitelj u žalbi protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-5177/2012 od 3. listopada 2012. isticao da je ovrhovoditelj, ovdje tuženik, u cijelosti namirio njegovo potraživanje prije podnošenja prijedloga za ovrhu uključujući i zatezne kamate. Rješenjem istog suda poslovni broj Ovr-5177/2012 od 22. listopada 2018. odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe te je ovršenik upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a kako je tužitelj i postupio i pokrenuo parnicu. Tuženik smatra da tužitelj u ovoj parnici može temeljiti svoj zahtjev samo na razlozima zbog kojih je izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, a to je da je u ovoj parnici u cijelosti namirena tražbina prema tuženiku prije pokretanja ovršnog postupka. Navedeno tužitelj u ovoj parnici nije dokazao držeći da je Financijska agencija (dalje FINA) ispravno izvršila obračun dugovanja po ovršnoj ispravi na temelju koje je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu. Sukladno navedenom tuženik smatra da je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj nije u cijelosti namirio tražbinu tuženika prije podnošenja prijedloga za ovrhu već je tražbina namirena u cijelosti tek kroz ovršni postupak koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr-5177/2012.

 

Tuženik smatra da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, budući da je tužitelj upućen iz ovršnog postupka da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojih je izjavio žalbu – da u parnici dokaže da je u cijelosti namirio dug prema ovrhovoditelju prije podnošenja prijedloga za ovrhu, a ne iz razloga zbog kojih je tužitelj povukao tužbeni zahtjev pod točkom I., dakle, smatra da je sud prvog stupnja u postupku utvrđivanja nedopustivosti ovrhe trebao raspravljati samo o razlozima iz kojih je tužitelj izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi i vezan je tim pretpostavkama u smislu čl. 52. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 - dalje OZ), a ne naknadnim činjenicama koje su nastale u ovršnom predmetu nakon navedene drugostupanjske odluke, rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž Ovr-321/2019. Nakon donošenja navedene drugostupanjske odluke tužitelj je zatražio svoja prava u ovršnom postupku podnošenjem prijedloga za protuovrhu 7. listopada 2019. i zbog toga je tuženik 5. prosinca 2019. podnio novi ovršni prijedlog protiv ovdje tužitelja na temelju iste ovršne isprave, a koji je zaveden pod poslovnim brojem Ovr-1576/2019. Smatra da se sud neutemeljeno poziva na odredbu iz čl. 62. st. 4. OZ-a držeći da se tužba za isplatu može razmatrati kao postupak za naknadu štete ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbijen jer je navedeno stajalište u suprotnosti s odredbom čl. 52. OZ-a. Navodi da tužba za isplatu ne može egzistirati bez zahtjeva da se ovrha proglasi nedopuštenom, a koji dio tužbenog zahtjeva je tužitelj povukao podneskom od 27. listopada 2020. Nadalje, sve kada bi bio i osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što tuženik osporava, tužitelj ne bi imao pravo na zakonske zatezne kamate na iznos od 37.790,12 kn od 17. siječnja 2012. pa do isplate iz razloga što je tuženik postao nesavjestan tek primitkom drugostupanjskog rješenja, pa bi tek od tog dana tužitelj mogao potraživati zateznu kamatu.

 

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

9. Žalba je osnovana.

 

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da je rješenjem o ovrsi istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-5177/2012 od 3. listopada 2012. na temelju ovršne isprave pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4080/2009 od 5. travnja 2011. radi isplate iznosa od 150,12 kn sa zateznom kamatom od 29. prosinca 1980. do isplate, a koji ovršenici imaju naknaditi ovrhovoditelju svaki u ½ dijela, te troška postupka određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika,

 

-da je navedeno rješenje zabilježeno i evidentirano u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje u Agenciji 16. listopada 2012. te je na teret ovršenika G. R. 18. listopada 2012. naplaćen iznos od 37.580,15 kn (od toga 85,06 kn glavnice i 37.505,09 kn kamate na glavnicu),

 

-da je ovršenik, ovdje tužitelj, rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5177/2012 od 22. listopada 2018. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u odredbi čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ-a, odnosno da je dug podmiren u cijelosti,

 

-da je rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž Ovr-321/2019 od 17. srpnja 2019. prihvaćena žalba ovršenika i preinačeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5177/2012-2 od 3. listopada 202. i odbijen prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja od 4. rujna 2012. te su ukinute sve provedene ovršne radnje,

 

-da je tužitelj u ovom postupku podneskom od 27. listopada 2019.  povukao tužbu u dijelu u kojem je tražio da se proglasi nedopuštenim ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5177/2012 od 3. listopada 2012., ali je ustrajao kod zahtjeva za isplatu iznosa od 37.710,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. studenog 2012. pa sve do isplate.

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim prigovor litispendencije neovisno o tome što je tužitelj podnio prijedlog za protuovrhu 7. listopada 2019. u predmetu poslovni broj Ovr-5177/2012 radi povrata iznosa od 37.790,12 kn sa zateznim kamatama. Naime, smatra da se radi o dvije različite vrste postupka, ovršnom i parničnom, u kojima se utvrđuju različite pretpostavke za ocjenu osnovanosti prijedloga, odnosno u ovom slučaju tužbenog zahtjeva po podnošenje prijedloga za protuovrhu, ne sprječava tužitelja da i dalje vodi postupak radi isplate iznosa od 37.790,12 kn sa zateznim kamatama od 16. studenog 2012. Pored toga, navodi da tužba za isplatu može se razmatrati kao postupak za naknadu štete kako to propisuje odredba čl. 62. st. 4. OZ-a, jer je tužitelju dozvoljeno ostvariti u posebnoj parnici pravo na naknadu štete, ako je kao u ovom slučaju rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbijen.

 

12. Polazeći od utvrđenja koje između stranaka nije sporno da je pravomoćno odbijen prijedlog za ovrhu ovdje tuženika od 4. rujna 2012., da je ovdje tužitelju zaplijenjen iznos od 37.790,12 kn 16. siječnja 2012., odnosno da je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno i prijedlog za ovrhu odbijen, utvrđuje da je otpao zakonski uvjet za prijenos zaplijenjene tražbine u korist ovdje tuženika.

 

13. Stoga sud prvog stupnja ne ulazeći u ocjenu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, cijeneći da je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-5177/2012 od 3. listopada 2012. na temelju kojeg je Fina provela ovrhu na teret ovdje tužitelja, ukinuto kao i provedene ovršne radnje, raspravljanje o osnovanosti i visini smatra nepotrebnim.

 

14. Stoga sud prvog stupnja udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

15. Podredno, sud prvog stupnja ističe da je pravilan obračun dugovanja izvršen po Fini, i da sudu nije prihvatljiv dio nalaza vještaka od 15. rujna 2020. u kojem vještak zaključuje da je preostala nepodmirena obračunata zatezna kamata na glavni dug 24.441,29 kn i 75,06 kn, odnosno da tuženik osnovano prigovara takvoj metodi obračuna.

 

16. Za sada se ne može prihvatiti stajalište suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora litispendencije.

 

17. Naime, nije sporno da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio ovršni prijedlog protiv tužitelja kao ovršenika u predmetu istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-5177/2012 na temelju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4080/2009 od 5. travnja 2011., da je dana 16. studenog 2012. u predmetu Ovr-5177/2012 skinut s računa G. R. iznos od 37.580,15 kn, da je povodom žalbe tužitelja ukinuto rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-5177/2012 od 3. listopada 2012. i prijedlog za ovrhu odbijen.

 

18. Također nije sporno da je tužitelj u navedenom ovršnom postupku poslovni broj Ovr-5177/2012 podnio prijedlog za protuovrhu o kojem prvostupanjski sud još uvijek nije odlučio.

 

19. Naime, odredba čl. 194. st. 3. ZPP-a propisuje dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

 

20. Tužitelj u ovoj parnici svoj zahtjev za isplatu iznosa od 37.790,12 kn temelji na činjenici da je tuženik temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-5177/2012 od 3. listopada 2012. naplatio tražbinu u navedenom iznosu, da je rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž Ovr-321/2019 od 4. rujna 2012. preinačeno rješenje o ovrsi i prijedlog za ovrhu odbijen, slijedom čega je otpala osnova temeljem koje je tuženik izvršio naplatu svog potraživanja (čl. 1111. ZOO-a).

 

21. Nadalje, odredbom čl. 62. OZ-a propisano je: Nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio: 1. ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili na drugi način je utvrđeno da je bez učinka, 2. ako je tijekom ovrhe namirio ovrhovoditelju novčanu tražbinu izvan ovrhe tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren, i 3. ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen odnosno ako je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno, 4. ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe pravomoćno proglašena nedopuštenom (st. 1.). Prijedlog za protuovrhu iz stavka 1. ovog članka može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kada je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana provedbe protuovrhe (st. 5. ). Ovršenik ne može prije proteka roka iz st. 5. ovoga članka svoju tražbinu ostvariti u parničnom postupku, osim u slučaju iz st. 2. ovog članka (st. 6.).

 

22. Prema odredbi čl. 64. OZ-a na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud će, na prijedlog ovršenika, rješenjem odrediti protuovrhu (st. 1.). Slijedom navedenog, rješenje kojim se prihvaća prijedlog za protuovrhu je ovršna isprava na temelju koje se može podnijeti prijedlog za ovrhu.

 

23. Stoga, polazeći od navedenih odredbi, ne može se prihvatiti za sada stajalište suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora litispendencije.

 

24. U ovom slučaju nije sporno da se radi o istim strankama, tužitelju G. R. i tuženiku V. J.,  jer tužitelj u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5177/2012 je ovršenik, a tuženik u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5177/2012 je ovrhovoditelj.

 

25. Naime, tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa od 37.790,12 kn sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2012. pa sve do isplate, a koji zahtjev temelji na tvrdnji da je pravomoćno odbijen prijedlog za ovrhu ovdje tuženika od 4. rujna 2012., da je tužitelju zaplijenjen iznos od 37.790,12 kn 16. studenog 2012., odnosno rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno i prijedlog za ovrhu odbijen, pa slijedom toga da je otpao zakonski uvjet za prijenos zaplijenjenih tražbina u korist ovdje tuženika.

 

26. Prijedlog za protuovrhu podnesen u ovršnom postupku, pod pretpostavkom da  osim subjektivnog identiteta, postoji  i objektivni identitet zahtjeva  u ovoj parnici i prijedloga za protuovrhu i da je prijedlog za protuovrhu dostavljen ovrhovoditelju, predstavljao bi zapreku za podnošenje tužbe radi isplate istog iznosa. Pritom okolnost da se o istom potraživanju vodi parnični postupak kao i da je tužitelj podnio prijedlog za protuovrhu u ovršnom postupku mogao bi ukazivati na litispendenciju, jer činjenica da se radi o različitim vrstama postupka nije od utjecaja na ocjenu postojanja litispendencije na način kako to tumači prvostupanjski sud.     

 

27. U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi da li tužitelj u ovršnom postupku prijedlogom za protuovrhu od tuženika zahtijeva povrat istog iznosa koji tužitelj od tuženika zahtijeva u ovom parničnom predmetu i radi li se o istoj činjeničnoj osnovi, da li je prijedlog za protuovrhu dostavljen ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, i da li je o njemu odlučeno i kako. Ako u nastavku postupka sud prvog stupnja utvrdi da ne postoji zapreka za vođenje ovog postupka, tada će ocijeniti od kakvog je utjecaja činjenica da je tužba u ovom predmetu podnesena 27. studenog 2018., a s obzirom na odredbu iz čl. 62. OZ-a, prema kojoj se prijedlog za protuovrhu iz st. 1. tog članka može se podnijeti u roku od tri mjeseca od kada je ovršenik saznao za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana provedbe protuovrhe (st. 5.); ovršenik ne može prije proteka roka iz st. 5. tog članka svoju tražbinu ostvarivati u parničnom postupku osim u slučaju iz st. 2. ovoga članka (st. 6.).

 

25. Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 370. ZPP-a.     

 

 

U Rijeci 5. travnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić-Margan, v.r.