Poslovni broj 15 Gž-828/2022-2

 

 

           Republika Hrvatska                     

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

  Poslovni broj 15 Gž-828/2022-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš-Horvat, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku Z. V. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V. B. i P. d.o.o. Z., protiv tuženice OTP b. d.d. S., OIB: …, zastupane po generalnom punomoćniku B. A., odvjetniku u Odvjetničkom društvu A. & A. d.o.o. S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-338/2020-15 od 14. lipnja 2022., 15. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se žalba tuženika OTP b. d.d. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-338/2020-15 od 14. lipnja 2022. u točki I. izreke te u točki II. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 611,35 eur/4.606,25 kn (šest stotina jedanaest eura trideset pet centi/četiri tisuće šest stotina šest kuna dvadeset pet lipa) sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom nalaže se tuženici OTP b. d.d. S. da tužitelju D. L. isplati iznos od 8.593,77 kn sa zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2018. do isplate, po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke) te se nalaže tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 4.606,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev odbija kao neosnovan (točka II. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. Žalba tuženika je neosnovana.

 

4. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu manjem od 10.000,00 kn, u konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP. Stoga pobijana presuda nije ispitivana u odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kojega u žalbi također ističe tuženik.

 

4.1. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Međutim, nije nađeno da bi bila počinjena navedena bitna povreda jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude, u presudi su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

4.2. Ni time što je sud u obrazloženju presude pogrešno i suvišno naveo:

- da predmetni ugovor ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja te naknade i ''tečajnih razlika'', iako je ugovor o kreditu sklopljen u kunama, bez valutne klauzule te

- da je tuženica ''naknadno'' donijela odluku o naknadama za usluge iz poslovanja s kreditima građana, iako je ugovor o kreditu sklopljen 31.10.2016., a tuženik je Odluku o naknadama za usluge poslovanja s građanima donio 26.9.2016., dakle mjesec dana prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ni time nije počinjena navedena bitna povreda jer nije riječ o takvim greškama i proturječnostima zbog kojih bi presuda bila u toj mjeri nejasna da se ne bi mogla ispitati.

 

4.3. Tuženik u žalbi nadalje ističe da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i time što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ovo stoga što sud u obrazloženju (točka 15.1.) navodi da je za ocjenu je li tuženica imala pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, nužno utvrditi je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno uzrokuje li neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali unatoč tome propušta utvrditi tu odlučnu činjenicu, već samo paušalno i arbitratno navodi da, iako je tuženica tijekom postupka isticala da bi se radilo o neznatnoj ravnoteži jer da je tužitelju naplaćen iznos od 8.500,00 kn, koji predstavlja 1% cijelog iznosa vraćenog kredita, da je stava kako je ipak riječ o znatnom iznosu koji je prouzrokovao neravnotežu na štetu tužitelja, a propušta navesti u čemu se konkretno sastoji navodna ''značajna ravnoteža'' na štetu tužitelja, iako se radi o odlučnoj činjenici. U odnosu na te žalbene navode treba reći da je sud naveo kako smatra da se ''značajna neravnoteža'' sastoji upravo u visini iznosa (''znatnom iznosu'') kojega je tužitelj na temelju navedene odredbe platio tužitelju pa ni time nije počinjena navedena bitna povreda na koju u žalbi ukazuje tužitelj jer presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Dakle, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud naveo potrebne i prihvatljive razloge zbog kojih je zaključio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno zbog kojih smatra da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

 

4.4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP.

 

5. Predmet spora je zahtjev za isplatom iznosa naplaćenog zbog prijevremene otplate ugovora o kreditu u iznosu od 975.000,00 kn, kojega su 31. listopada 2016. zaključili tužitelj i tuženik.

 

5.1. Polazeći od utvrđenja:

- da su 31. listopada 2016. stranke sklopile ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 975.000,00 kn, na rok otplate od 25 godina,

- da prema tom ugovoru, tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita,

- da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu potrošač jer je korisnik kredita u svojstvu fizičke osobe,

- da je tužitelj izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita,

- da je tuženica za prijevremenu otplatu tog kredita tužitelju obračunala naknadu u visini 1% troška, u iznosu od 8.593,77 kn,

- da je tužitelj podnio prigovor protiv akta kojim mu je naplaćena navedena naknada i zatražio povrat nezakonito mu oduzetog novca, koji je evidentiran kod banke kao reklamacija, evidencijski broj: … od 15. ožujka 2019.,

- da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu jer je iz njegove forme i sadržaja vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed formuliran,

- da tuženica tijekom postupka nije predložila izvođenje dokaza na okolnost postojanja troškova zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, a posljedično tome ni eventualnu visinu troškova koju je u vezi s tim imala,

prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev jer je zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o ''znatnom iznosu'', koji je prouzrokovao neravnotežu na štetu tužitelja te da se tužitelj stoga opravdano pozvao na ništetnost predmetne odredbe ugovora.

 

6. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 322. st. 1., čl. 1111. st. 1. i 3., čl. 1115., čl. 1024. st. 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) te čl. 49. st. 1., 2. i 4. te čl. 50. t. 10. i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15).

 

6.1. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nije dovedena u pitanje primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

 

7. Budući da je u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i da tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, takva odredba je nepoštena, a posljedično tome i ništetna, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

8. Iako iz direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, na što u žalbi također ukazuje tuženik, ako se o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, kako je to u konkretnom slučaju utvrdio prvostupanjski sud, tada je odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu ništetna, a odluka suda prvoga stupnja pravilna.

 

9. Prema odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO, koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. toga članka propisano je, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio. Prema odredbi stavka 4. toga članka, u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

 

10. Sud prvoga stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik, ugovarajući naknadu za prijevremenu otplatu kredita, postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača na koje se poziva u obrazloženju pobijane odluke te da je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost.

 

11. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj, na temelju ništetne odredbe, na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tužitelju platio iznos od 8.593,77 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika da isplati tužitelju navedeni iznos s kamatom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Imajući u vidu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, 12. rujna 2018.

 

12. Prema tome, nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odluke Vrhovnog suda RH Rev-439/1996, Rev-3180/1999 i Rev x 67/2012, u kojima je zauzeo pravno shvaćanje da neznatni dio cijene predstavlja iznos koji je manji od 10% ukupne cijene, pritom i sam navodeći da je riječ o činjenično i pravno drugačijim slučajevima. Naime, u navedenim odlukama izraženo je pravno stajalište u vezi s primjenom odredbe čl. 131. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) o neispunjenju neznatnog dijela obveze te nije riječ o usporedivim pravnim situacijama. Stoga nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o neznatnoj ravnoteži u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno da plaćanje 1% preostalog, nedospjelog iznosa glavnice, odnosno, u ovom slučaju iznosa od 8.593,77 kn, ne bi predstavljalo ''značajnu'' ravnotežu u smislu odredbe čl. 49. st. 1. i 2. ZZP.

 

14. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP, nije posebno cijenio.

 

15. Odluka o parničnom trošku nije ispitana jer tuženik istu ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

16. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

17. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

 

 

U Velikoj Gorici 15. ožujka 2023.

 

 

                                                                                                  Sudac

 

                                                                                         Vesna Gašparuš-Horvat, v.r.