1

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika T. S. iz C., OIB: ...., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika -protutužitelja Š. k. z. C. u likvidaciji, sa sjedištem u Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. D., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika – protutužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5549/2014-39 od 7. ožujka 2022., u sjednici vijeća 15. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženika – protutužitelja Š. k. z. C. u likvidaciji kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5549/2014-39 od 7. ožujka 2022. u točki I., II., III., IV. i VI izreke.

 

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika – protutužitelja Š. k. z. C. u likvidaciji, preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5549/2014-39 od 7. ožujka 2022. u točki V. izreke u dijelu kojim je odbijen preostali dio protutužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.623,38 eur/12.231,32 kn[1] (slovima: tisućušestodvadesetitrieuraitridesetiosamcenti/dvanaest-tisućadvjestotridesetidvije kune) sa zateznom kamatom i sudi:

 

Nalaže se tužitelju – protutuženiku T. S. da isplati tuženiku – protutužitelju Š. k. z. C. u likvidaciji i daljnji iznos od 1.623,38 eur/12.231,32 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 10. prosinca 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je E. s. banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

III Odbija se zahtjev tuženika – protutužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o dugoročnom kreditu br. .... sklopljen dana 14.06.2007. godine između tužitelja-protutuženika kao korisnika kredita i tuženika- protutužitelja kao kreditora.

 

II. Nalaže se tuženiku-protutužitelju Š. k. z. C. - u likvidaciji da isplati tužitelju-protutuženiku T. S. iznos od 132.389,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10. prosinca 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

 

III. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o oročenom depozitu br. 8895400270 sklopljen dana 14.06.2007. godine između tužitelja-protutuženika kao deponenta i tuženika- protutužitelja kao depozitara.

 

IV. Nalaže se tuženiku-protutužitelju Š. k. z. C. - u likvidaciji da isplati tužitelju-protutuženiku T. S. iznos od 19.702,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

V. Nalaže se tužitelju-protutuženiku T. S. da isplati tuženiku-protutužitelju Š. k. z. C. - u likvidaciji iznos od 66.578,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10. prosinca 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

 

VI. Nalaže se tuženiku-protutužitelju Š. k. z. C. - u likvidaciji da naknadi tužitelju-protutuženiku T. S. trošak parničnog postupka u iznosu od 8.112,29 kn, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv te presude žali se tuženik – protutužitelj (dalje: tuženik) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. Prije svega u žalbi navodi da tuženik nije kreditna unija, već štedno- kreditna zadruga, čiji pravni status i način poslovanja je bio različit od pravnog statusa i načina poslovanja kreditne unije i čiji pravni status, poslovanje, osnivanje i prestanak rada je bio reguliran Zakonom o štedno-kreditnim zadrugama ("Narodne novine" broj 84/02), a ne Zakonom o kreditnim unijama ("Narodne novine" broj 141/06, 25/09, 90/11). Stoga sukladno odredbi čl. 1. Zakona o štedno-kreditnim zadrugama osnivanje, svrha, ustroj, djelatnost, nadzor nad poslovanjem i prestanak poslovanja tuženika pravno je regulirano Zakonom o štedno-kreditnim zadrugama, a ne Zakonom o kreditnim unijama. Isto tako da je odredbom čl. 2. Zakona o štedno-kreditnim zadrugama propisano da je štedno-kreditna zadruga financijska institucija zadrugara u čijem poslovanju sudjeluje svaki zadrugar prema načelu uzajamne pomoći, pri čemu unaprjeđuje i zaštićuje svoj gospodarski i drugi interes u skladu sa zakonom i statutom štedno-kreditne zadruge, dok je čl. 3. istog Zakona propisano da tvrtka štedno-kreditne zadruge mora sadržavati pojam "štedno-kreditna zadruga" što je tvrtka tuženika svakako sadržavala. Navedeno je vidljivo iz povijesnog izvatka iz Sudskog registra za tuženika, Statuta tuženika, Općih uvjeta poslovanja i Odluke o kamatama i naknadama, da je tuženik, nasuprot pogrešnim zaključcima suda, imao ovlaštenje na dan 14. lipnja 2007., sa tužiteljem kao zadrugarom sklopiti predmetne ugovore o kreditu i o oročenom depozitu, te da ti ugovori ni u kom slučaju ne mogu biti ništetni iz razloga nepostojanja zakonskih uvjeta, odnosno sposobnosti kako tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) tako i tuženika, za sklapanje takvih ugovora, a kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja. Pogrešnim smatra i utvrđenje suda prvog stupnja da bi predmetni ugovori bili ništavi kao lihvarski u smislu odredbe čl. 329. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21- dalje ZOO) jer navodi tužitelja na ročištu od 16. studenog 2018., nisu niti istiniti niti točni. Tvrdi da nije oglašavao da je kod njega moguće doći do iznosa od 10.000,00 eura bez obzira na postojeća opterećenja, kako to neistinito navodi tužitelj, kao što nije istinito da bi tužitelj bio u trenutku sklapanja ugovora u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju, te da je tuženik koristeći se nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorio za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je tuženik dao tužitelju. Navodi da je tužitelj otplatio predmetni kredit kako je ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu, te mu je tuženik po otplati kredita isplatio depozit kako je bilo ugovoreno, pa iz toga proizlazi da tužitelj predmetne ugovore nije sklapao niti u stanju nužde niti je bio u teškom materijalnom stanju. Navodi da su stranke izvršile sve svoje obveze iz kreditnog posla kako je to bilo ugovoreno i to kako ugovorom o dugoročnom kreditu, tako i ugovorom o oročenom depozitu. Tuženik ističe da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u obliku javnobilježničke solemnizirane privatne isprave, što znači da su tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora bila objašnjena njegova prava i obveze iz ugovora pa nije točno, da bi odredba o kamati iz predmetnog ugovora bila protuzakonita, odnosno ništava, kao i da bi cjelokupna obveza tužitelja iz predmetnog ugovora bila protuzakonita i kao takva ništetna. Pored toga, sastavni dio ugovora o kreditu je bio otplatni plan, pa je tužitelju prilikom sklapanja ugovora bio poznat i iznos glavnice i iznos kamata kao i troškova obrade kredita na što je tužitelj kao član zadruge, korisnik kredita i ugovorna strana pristao. Ističe  da on nasuprot zaključku suda ni na koji način ne može biti okvalificiran kao nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Prigovara i utvrđenju suda da je tužitelj plaćao do kraja ugovorenog roka otplate oko 147,87% mjesečno te da bi postojala, kako to potpuno pogrešno neutemeljeno u svom nalazu i mišljenju navodi vještak R. – prikrivena kamata. Navodi da je kamatna stopa koju su stranke ugovorile predmetnim ugovorom bila ugovorena u visini od 1,30% mjesečno ili godišnje u visini od 15,69%, te da je takva ugovorna kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora bila dopuštena. Navodi da je članarina u štedno-kreditnoj zadruzi, a koju su bili u obvezi plaćati svi članovi štedno-kreditne zadruge sukladno Zakonu o štedno-kreditnim zadrugama i Statutu zadruge, kao i troškovi obrade kredita i vođenja kreditne partije, predstavljali posebne troškove i nemaju nikakve veze sa ugovornom kamatom, što je tužitelju bilo jasno predočeno i vidljivo iz otplatne tablice koja je također bila uz plan otplate sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Navodi da vještak u svom nalazu i mišljenju potpuno neosnovano i proizvoljno zadružnu članarinu i ugovorene troškove obrade kredita i vođenja kreditne partije naziva prikrivenom kamatnom stopom. Na opisani način da vještak konstruira činjenice koje stvarno ne postoje, te iz takve konstrukcije izvodi potpuno netočne i neprihvatljive činjenice, da bi efektivna kamatna stopa kretala se od 1,543% do 147,874% mjesečno, a da bi prosječna mjesečna efektivna kamatna stopa kroz razdoblje od 96 mjeseci iznosila 7,94%, a godišnje 95,24%. Tuženik smatra da sud nije na zakonit način ocijenio i analizirao nalaz i mišljenje vještaka te na taj način dozvolio vještaku da se upušta u pravne ocjene o valjanosti pojedinih ugovornih odredbi, da konstruira inače u ugovoru jasno ugovorenu kamatnu stopu, kao i efektivnu kamatnu stopu na način da iznosu ugovorene kamatne stope pribraja članarinu i naknade utvrđene Statutom i drugim aktima štedno-kreditne zadruge, te na taj način izvodi zaključke koji ni pravno ni činjenično nisu točni. Tvrdi da je tužitelju isplatio iznos od 78.810,00 kn, o čemu postoji potvrda o isplati koja prileži spisu, pa protutužbom traži povrat tog iznosa. Ističe da iznos od 19.702,50 kn je iznos oročenog depozita, dok je iznos od 12.231,32 kn iznos koji je tužitelj platio trećoj osobi – tvrtki F. – P. d.o.o. koja je za ovu uplaćenu naknadu pristala biti jamac – garant tužitelju za otplatu predmetnog kredita.

 

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti odbije tužba i tužbeni zahtjev uz obvezu da se tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi. 

 

5.  Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Žalba je djelomično osnovana.

 

7. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 6., 8., 9., 11., 13., i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

8. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi da je ništetan ugovor o dugoročnom kreditu broj 432540089 sklopljen 14. lipnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i ugovor o oročenom depozitu broj 8895400270 sklopljen 14. lipnja 2007. između tužitelja kao deponenta i tuženika kao depozitara i posljedično tome tuženika obveže na uspostavu prijašnjeg stanja na način da mu vrati sve ono što je primio po osnovi takvih ugovora.

9. Protutužbenim zahtjevom tuženik traži od tužitelja isplatu iznosa od 78.810,00 kn sa zateznom kamatom od 10. prosinca 2015. do isplate.

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tuženik sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj ..., temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 78.810,00 kn u protuvrijednosti 10.650,00 eur,

-da je ugovoreno da će navedena sredstva kreditor predati korisniku kredita odmah po sklapanju ugovora o kreditu tako da se potpisom ugovora smatra da su sredstva predana,

-da je ugovoren rok povrat kredita od 96 mjeseci, odnosno najkasnije do 14. lipnja 2015. s kamatnom stopom od 1,3088% mjesečno ili godišnje 15,69%, a koja kamata se obračunava na cjelokupnu početnu glavnicu iskorištenih sredstava, po planu otplate koji je sastavni dio ugovora, efektivna stopa EKS – Tablica koja je sastavni dio ugovora,

-da su stranke sklopile i ugovor o oročenom depozitu broj ... od 14. lipnja 2007. temeljem kojeg je tužitelj položio kod tuženika iznos od 19.702,50 kn na vrijeme od 2922 dana, računajući od dana uplate depozita, kao instrument osiguranja naplate svih tražbina tuženika s tim da se depozit oročava beskamatno,

-da su prema povijesnom izvatku iz Sudskog registra za tuženika, zadrugari  na sjednici održanoj 29. prosinca 2009. donijeli odluku o prestanku rada zadruge,

-da je vještak u svom nalazu i mišljenju u varijanti 1 izračuna utvrdio da preostalo potraživanje tuženika iznosi 10.829,46 kn, međutim, ugovorena mjesečna kamatna stopa od 1,308% mjesečno koja se cijelo vrijeme naplaćuje na početnu, ugovorenu visinu glavnog duga bez umanjivanja glavnog duga za visinu mjesečno otplaćene glavnice značajno se razlikuje od stvarne cijene novca koju bi korisnik plaćao do kraja ugovorenog roka otplate i to oko do 147,87% mjesečno, koja stopa ukazuje na lihvarsku zaradu,

-da je vještak u varijanti 2 izračuna utvrdio da se ugovorena kamatna stopa od 1,308% primjenjuje mjesečno na visinu stvarno korištenih sredstava i temeljem tog izračuna da je tužitelj na dan otkaza kredita (20. listopada 2014.) bio u preplati u iznosu od 48.374,90 kn,

-da iz tablice izračuna zatezne kamate uz uračunavanje svih uplata iz nalaza i mišljenje vještaka proizlazi da sveukupne uplate tužitelja iznose 201.998,09 kn u koji iznos je uračunat depozit u iznosu od 19.702,50 kn i kamate na depozit u iznosu od 20.950,16 kn, pa kada se oduzmu ta dva iznosa ostaje iznos od 161.345,43 kn koji je tužitelj platio tijekom otplate kredita.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da su ugovor o kreditu i ugovor o oročenom depozitu  ništetni jer tuženik u vrijeme sklapanja tih ugovora, 14. lipnja 2007., više nije imao odobrenje za rad.

12. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik kod Trgovačkog suda bio registriran kao štedno-kredita zadruga.

             

13. Prema odredbi čl. 78. st. 1. Zakona o kreditnim unijama skupština štedno- kreditne zadruge koja na dan stupanja na snagu ovoga Zakona (1. siječnja 2007.) ima odobrenje za rad i upisana je u sudski registar, dužna je do 30. travnja 2007. donijeti odluku o: nastavku rada kao kreditna unija, te u propisanom roku uskladiti svoje akte, rad i poslovanje s odredbama ovoga Zakona, ili preoblikovati se u štednu banku te u propisanom roku uskladiti svoje akte, rad i poslovanje s odredbama Zakona o bankama, ili prestanku štedno-kreditne zadruge i pokrenuti postupak likvidacije (stavka 1.). Odluku iz stavka 1. ovog članka donosi skupština tročetvrtinskom većinom prisutnih članova skupštine i dostavlja Ministarstvu i H. n. b. najkasnije do 15. svibnja 2007. (stavak 2.).

 

              14. Prema odredbi čl. 83. Zakona o kreditnim unijama ako štedno-kreditna zadruga ne donese odluku iz čl. 78. stavka 1. ovoga Zakona ili ne dostavi odluku  Ministarstvu i H. n. b. sukladno odredbi čl. 78. stavka 2. ovoga Zakona, ili ne dostavi izvješće o usklađivanju sukladno odredbama članka 80. ovog Zakona ili ne podnese zahtjev za dobivanje odobrenja za rad kao štedna banka sukladno odredbama članka 81. ovoga Zakona, prestaje važiti odobrenje za rad izdano od Ministarstva na temelju Zakona o štedno-kreditnim zadrugama (stavak 1). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, Ministarstvo donosi rješenje o pokretanju postupka prisilne likvidacije (stavak 2.). Ministarstvo dužno je donijeti rješenje iz stavka 2. ovog članka u roku od 30 dana od dana nastupa razloga iz stavka 1. ovoga članka (stavak 3.). Postupak likvidacije štedno-kreditne zadruge koji je pokrenut na temelju rješenja iz stavka 2. ovoga članka, provodi se sukladno odredbama Zakona o štedno-kreditnim zadrugama (stavak 4).

 

              15. Iz navedenih odredbi proizlazi da su štedno-kreditne zadruge koje su osnovane po Zakonu o štedno-kreditnim zadrugama trebale do 30. travnja 2007. donijeti odluku iz Zakona o kreditnim unijama i to o nastavku radu kao kreditna unija te u propisanom roku uskladiti svoje akte, rad poslovanja s odredbama tog Zakona ili preoblikovati se u štednu banku te u propisanom roku uskladiti svoje akte, radi poslovanja u skladu s odredbama Zakona o bankama ili prestanku štedno-kreditne zadruge i pokrenuti postupak likvidacije. U protivnom, prestaje im važiti odobrenje za rad izdano od Ministarstva na temelju Zakona o štedno-kreditnim zadrugama.

             

16. Budući da tuženik nije donio ni jednu odluku iz odredbe čl. 78. st. 1. Zakona o kreditnim unijama do 30. travnja 2007., proizlazi da je odobrenje za rad koje mu je izdalo Ministarstvo na temelju Zakona o štedno-kreditnim zadrugama prestalo važiti s danom 1. svibnja 2007.

             

17. S obzirom da su ugovor o dugoročnom kreditu broj ... i ugovor o oročenom depozitu broj .... sklopljeni 14. lipnja 2007., dakle, nakon što je tuženiku odobrenje za rad prestalo važiti na temelju Zakona o kreditnim unijama, to su navedeni ugovori u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a ništetni jer su protivni prisilnim propisima.

             

18. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da je tuženik neovlašteno sklopio ugovor o kreditu i ugovor o oročenom depozitu.

             

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada o novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

             

20. S obzirom da su ugovor o kreditu i ugovor o oročenom depozitu ništetni svaka strana dužna je vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora.

 

              21. Naime, pored utvrđene činjenice da sveukupne uplate tužitelja iznose 201.998,09 kn, u koji iznos je uračunat depozit u iznosu od 19.702,50 kn i kamate na depozit u iznosu od 20.950,00 kn, a koje iznose je sud prvog stupnja oduzeo, te utvrdio da ostaje iznos od 161.345,43 kn koje je tužitelj uplatio tuženiku tijekom otplate kredita, proizlazi da bi tuženik sukladno naprijed navedenoj odredbi bio u obvezi vratiti tužitelju taj iznos. Međutim, tužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 132.389,00 kn, pa je sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a dosudio mu navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 10. prosinca 2015. do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

 

              22. Također, kraj neprijeporne činjenice da je tužitelj položio kod tuženika iznos od 19.702,50 kn na ime depozita, tuženik je taj iznos dužan vratiti tužitelju. Pritom tuženik ničim nije dokazao da je navedeni iznos nakon otplate kredita i vratio tužitelju.

             

23. Što se tiče savjesnosti tuženika i u vezi s tim početka tijeka zatezne kamate na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je tuženik obavljao djelatnost protivno odredbama Zakona o kreditnim unijama iako mu je prestalo odobrenje za obavljanje djelatnosti. Međutim, tužitelj je kamatu zatražio od 10. prosinca 2015., pa je sud prvog stupnja takvom zahtjevu i udovoljio.

 

24. S tim u vezi, treba reći da tuženik osnovano  u žalbi navodi, da sam tužitelj nije iznio određene i logične, odnosno uvjerljive i prihvatljive razloge koji bi opravdavali utvrđenje spornih ugovora zelenaškim i time ništavnim - u smislu pretpostavki navedenih u odredbi čl. 329. ZOO-a, konkretno (i to još i kumulativno potrebno) - (prvo) da je bio u nekom stanju nužde ili teškom materijalnom stanju ili nedovoljno iskusan ili lakomislen ili nečim ili od nekog zavisan - i (drugo) da je upravo baš to tuženik znao i ujedno koristio za sklapanje tih ugovora. U biti jedini dokaz na navedene okolnosti je njegova tvrdnja, - da je bio u nepovoljnoj financijskoj situaciji i  trebalo mu je novaca, a nije ispunjavao uvjete za dizanje kredita u bankama jer je već imao kreditno opterećenje, što je tuženiku, koji je oglašavao davanje kredita bez obzira na ranija opterećenja korisnika kredita, rekao već prilikom kontaktiranja putem telefona. S obzirom na izloženo, ovaj sud je mišljenja da tužitelj nije dokazao pretpostavke predviđene odredbom čl. 329 st.1. ZOO-a tj da bi sporni ugovori bili zelenaški.

 

25. No navedeno nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer je zahtjev tužitelja osnovan  iz drugih razloga koji su naprijed navedeni, odnosno jer su ugovori ništeni iz razloga jer su protivni prisilnim propisima ( čl. 322. st. 1. ZOO ).

 

              26. Međutim, osnovano tuženik prigovara u dijelu u kojem je odbijen preostali dio protutužbenog zahtjeva.

 

              27. Naime, tuženik je protutužbom zatražio isplatu iznosa od 78.810,00 kn sa zateznom kamatom od 10. prosinca 2015.

 

              28. Sud prvog stupnja je takvom zahtjevu djelomično udovoljio, budući je tužitelj na ime ugovora primio iznos od 66.578,68 kn (iznos od 78.810,00 kn umanjen za iznos ocjene rizika i osiguranja povrata od 12.231,32 kn) pa nalaže tužitelju, da tuženiku vrati iznos od 66.578,68 kn, a kako je tužitelj pošteni stjecatelj, obvezuje istoga platiti kamatu temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana podnošenja zahtjeva, odnosno protutužbe koja je podnesena 10. prosinca 2015.

 

              29. Naime, iz spisa proizlazi da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 78.810,00 kn od kojeg je tužitelj na ime depozita oročio iznos od 19.702,50 kn i platio osiguranje u iznosu od 12.231,32 kn.

 

              30. Stoga tužitelj treba vratiti tuženiku iznos koji je primio 78.810,00 kn/10.459,88 eur.

 

              31. Kako je tuženiku već dosuđen iznos od 66.578,68 kn, valjalo je tužitelja obvezati na isplatu daljnjeg iznosa od 1.623,38 eur/12.231,32 kn uz zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja protutužbe, tj. od 10. prosinca 2015. do isplate.

 

32. Pri odlučivanju o trošku parničnog postupka ovaj sud je vodio računa da je tužitelj u ovoj parnici istaknuo četiri zahtjeva od kojih dva radi utvrđenje ništetnosti i dva radi isplate,  te je uspio u osnovi i visini zahtjeva u cijelosti, dok je tuženik u odnosu na visinu protutužbenog zahtjeva sada uspio u cijelosti (pored pravomoćno dosuđenog iznosa od 66.578,68 kn, dosuđen i daljnji iznos od 12.231,32 kn). Međutim, nakon djelomične preinake presude uspjeh stranaka u sporu neznatno je izmijenjen zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Stoga na temelju odredbe čl. 166. st. 2. i 154. st. 2. ZPP odluka o troškovima postupka nije mijenjana.

 

33. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

34. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I., II., III., IV., i VI. izreke, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja u točki V. izreke u dijelu kojim je odbijen preostali dio protutužbenog zahtjeva tuženika u iznosu od 1.623,38 eur/12.231,32 kn preinačena, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

             

U Rijeci 15. ožujka 2023.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan