- 1 -              Revd 589/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 589/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Š. iz G. H., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. L. Š., odvjetnica u S., protiv 1. tuženica M. M. - T. iz Z., OIB: …, i 2. tuženice T. M. - J. iz Z., OIB: …, koje zastupa punomoćnica M. D., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tuženica za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3117/2022-2 od 8. studenog 2022. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-3961/2020 od 29. srpnja 2022., na sjednici održanoj 14. ožujka 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženica za dopuštenje revizije odbacuje se.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženice su u prijedlogu za dopuštenje revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske predložile dopustiti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3117/2022-2 od 8. studenog 2022. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-3961/2020 od 29. srpnja 2022. ističući deset pravnih pitanja koja smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Također ističu da im je osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka kao i pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđeno prava vlasništva koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske.

 

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

 

3. Postupajući prema odredbama 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

 

4. Prema odredbi čl. 385.a ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

 

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

 

5. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije odnosno određeno naznačiti temeljno ljudsko pravo za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ili 2. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).

 

6. U prijedlogu za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude tuženice ističu slijedeća pitanja:

 

1. Ima li odluka o oduzimanju zemljišta povodom Agrarne reforme učinak da posjednik spornog zemljišta postaje upravo država (SFNRJ odnosno njezin pravni sljednik), obzirom na odredbu članak 3 stavak 1 točka c. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (Službeni list DFJ 64/45) koja određuje : “Da bi se stvorio zemljišni fond potreban za provođenje agrarne reforme I kolonizacije, ODUZET ĆE SE OD SADAŠNJIH VLASNIKA I PRIJEĆI U DRŽAVNE RUKE : …”; a da svaki treći upisani korisnik za to vrijeme ima ulogu nesamostalnog posjednika odnosno pomoćnika u posjedovanju, a ne samostalnog posjednika (odredba čl.11. i 12. ZVDSP)?

 

2. Da li Djelomično rješenje Ureda državne uprave u splitsko-dalmatinskoj županiji, Ispostava S., klasa: UP/I-944-07/97-01/0114 urbroj: 2181-05/08-03-05/0017 od 20.lipnja 2005.godine, kojim rješenjem su predmetne nekretnine dane-vraćene u vlasništvo tuženicama, ima pravni učinak predaje tuženicama posjeda nekretnina koje su predmet postupka povrata?

 

3. Ima li Djelomično rješenje Ureda državne uprave u splitsko-dalmatinskoj županiji, Ispostava S., klasa: UP/I-944-07/97-01/0114 urbroj: 2181-05/08-03-05/0017 od 20.lipnja 2005.godine, u odnosu na kasniju presudu Općinskog suda u Splitu potvrđenu rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, učinak višestrukog otuđenja od strane istog subjekta -Republike Hrvatske- pa da se tuženice valja cijeniti kao osobe koje su prve ishodile uknjižbu, pa da ostali eventualni polagatelji prava na sporne nekretnine gube stvarnopravni zahtjev?

 

4. Ima li odluka suda (u ime Republike Hrvatske) kojom se tužitelju (trećoj osobi) temeljem dosjelosti utvrđuje pravo vlasništva nekretnina koje su netom vraćene tuženicima po istom subjektu (Republici Hrvatskoj) učinak da država stavlja van snage vlastitu odluku o povratu oduzete imovine tuženicima, odnosno gubitak stečenih prava?

 

5. Da li se poštenje posjednika prekida u trenutku kada zna i može znati da se u zemljišnu knjigu temeljem valjane pravne osnove, odnosno rješenja o povratu oduzete imovine, a što je dakle vidljivo iz javnih isprava-povijesnog zemljišnoknjižnog uloška, upisao novi vlasnik?

 

6. Da li je u ovom postupku valjalo ispitati valjanost prvog upisa prednika tužitelja u katastarski operat te u slučaju da je isti u sukobu sa pozitivnim propisima i načelima obveznog, procesnog i stvarnog prava (vi, clam, precario) primijeniti načelo “non potest convalescere?”

 

7. Da li je država dužna obeštetiti osobu koja u dobroj vjeri snosi troškove povrata svoje oduzete imovine, kojoj država predmetne nekretnine vraća jer zaključuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti za povrat, a kojoj potom ista država ponovno oduzima nekretninu i predaje ju u vlasništvo trećem, o kojem trećem raniji vlasnik nikada nije imao niti morao imati nikakvih saznanja?

 

8. Da li je protivno odredbama ZVDSP, kao i Ustavnim odredbama o nepovredivosti vlasništva, kao u konačnici i sveukupnoj pravnoj sigurnosti, umanjiti značaj posjeda vlasnika koji nije u mogućnosti obilaziti svoju nekretninu često jer stanuje dalje u odnosu na nevlasnika koji na predmetnu nekretninu prema navodima nevlasnika i svjedoka predloženih po nevlasniku, dakle u situaciji kada se ne radi o obrađenoj niti izgrađenoj čestici zemlje pa je i sam posjed sporan jer se ničime ne očituje, zalazi češće samom činjenicom da stanuje bliže istoj nekretnini?

 

9. Da li izvorna odredba čl.224 st.2 Zakona o zemljišnim knjigama NN 91/96, a koji je bio na snazi u trenutku pokretanja ovog postupka, ima u slučaju propuštanja propisanog roka za uknjižbu učinak gubitka stvarnopravnog zahtjeva ako se tome aktivno usprotive osobe koje su stekle pravo vlasništva nakon stupanja na snagu cit, zakonske odredbe, neposrednim upisom u zemljišnu knjigu, a temeljem valjane pravne osnove o povratu oduzete imovine?

 

10. Da li je protivno kogentnim zakonskim normama o urednosti deklaratornog tužbenog zahtjeva postaviti tužbeni zahtjev na utvrđenje da glasi “utvrđuje se da je tužitelj vlasnik” ako iz zemljišnoknjižnog stanja proizlazi da tužitelj nije vlasnik?

 

7. Međutim, tuženice u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu navele razloge zbog kojih smatraju da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, tuženice su samo iznijele razloge u kojima zapravo izražavaju neslaganje s odlukom suda, a nije navedeno niti su tuženice dostavile sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu ili da bi odluka bila u neskladu s praksom revizijskog suda, pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda u cilju ujednačavanja primjene prava i preispitivanja sudske prakse.

 

8. Konačno, tuženice nisu učinile vjerojatnim da im je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno temeljno pravo vlasništva jer niti su konkretizirale osobito teške povrede odredaba parničnog postupka ili pogrešnu primjenu materijalnog prava kojima je to pravo navodno povrijeđeno, niti u čemu bi se ta povreda sastojala i da je na to ukazivano u ranijem tijeku postupka pa je ovaj sud ocijenio da je riječ o uopćenim tvrdnjama bez posebnog obrazloženja, a niti su dokazale da su se u nižestupanjskom postupku na te povrede već pozivale, dakle da su u vezi toga iscrpile pravni put.

 

9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 2. i 3. ZPP, riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. ožujka 2023.