Poslovni broj 40 Pn-102/2021-40

 

 

 

 

 

 

                      Poslovni broj 40 Pn-102/2021-40

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. V. iz P., OIB: 3***, zastupanog po punomoćnicama L. M. i T. T., odvjetnicama u P., protiv tuženika M. G. d.o.o. za pogrebne usluge, P., OIB: 6***, zastupanog po punomoćniku V. Š., odvjetniku u P., radi naknade štete, nakon glavne rasprave zaključene 24. siječnja 2023. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice L. M., odvjetnice u P. te punomoćnika tuženika V. Š., odvjetnika u P., 14. ožujka 2023. objavio i

 

 

p r e s u d i o  j e

             

 

              I Nalaže se tuženiku M. G. d.o.o. za pogrebne usluge, OIB: 6***, isplatiti tužitelju R. V., OIB: 3***, iznos od 2.500,00 eura / 18.836,25 kuna[1], sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 16. kolovoza 2021. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

 

II U preostalom dijelu, u iznosu od 4.136,14 eura / 31.163,75 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

 

              III Nalaže se tuženiku M. G. d.o.o. za pogrebne usluge, OIB: 6***, da tužitelju R. V., OIB: 3***, naknadi parnični trošak u iznosu od 562,76 eura / 4.240,12 kuna, sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2023. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

 

              IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi navodi da je suprug pokojne R. V., preminule 5. lipnja 2019. i pokopane 7. lipnja 2019. na komunalnom polju C red III. Gradskog groblja u P. Tužitelj i tuženik su 10. lipnja 2019. zaključili Ugovor o ustupanju grobnog mjesta na komunalnom polju C, red III., na određeno vrijeme od 10 godina i to od 7. lipnja 2019. do 7. lipnja 2029. Tužitelj je platio i najamninu u iznosu od 274,00 kuna koja je uračunata u računu sahrane, dok godišnju naknadu za korištenje grobnog mjesta na komunalnom polju C, red III., uredno plaća svaku godinu.

             

1.1.              Na dan održavanja ukopa tužitelj je uočio kako se tijelo pokojne R. V. pokopalo jako plitko, protivno pozitivnim pravnim propisima, no tada nije htio reagirati zbog poštovanja prema pokojnoj supruzi i ljudima koji su došli na sprovod. Nadalje, tijekom pokopa pokojnice tužitelj je uočio kako se niša nalazi plitko odnosno na svega 30 cm od površine zemlje te tako je shvatio da nešto nije u redu. Kasnije je saznao da je ispod njegove pokojne supruge pokopan drugi pokojnik koji je trebao biti ekshumiran u jutarnjim satima istoga dana kada se održao pokop njegove pokojne supruge. Obzirom da nije bilo nikakvog grobnog obilježja da se drugi pokojnik nalazi u istoj grobnici, a isti se tamo nalazi duže od zakonom propisanog roka od 10 godina te zbog poštovanja prema umrlim osobama i obitelji pokojnika, tužitelj je prvo tražio da se njegova pokojna supruga ekshumira kako bi se posmrtni ostaci drugog pokojnika mogli iskopati i premjestiti, a njegova supruga vratiti. Budući da tuženik nije prihvatio takav prijedlog tužitelja, dana 13. ožujka 2021. u prostorima tuženika, tužitelj se u prisutnosti voditelja groblja gospodina A. dogovorio s direktorom tuženika D. B. vezano za izvršenje ekshumacije njegove pokojne supruge i odabira niše pa je u prisutnosti gospodina A. odabrao nišu. Nakon dva dana, kada je dogovor trebalo provesti, direktor tuženika D. B. je sve porekao. Tužitelj je radi organizacije sahrane svoje supruge došao kod tuženika te izabrao nišu, i to veću od one koje mu je tuženik ponudio te uredno je za istu nadoplatio razliku u cijeni kao i za sve druge izvršene pogrebne usluge tuženika iskazane u računu za fizičke osobe 1405/0001/221. Tužitelj napominje kako mu nitko od djelatnika tuženika nije spomenuo važnu činjenicu da se u istoj grobnici nalaze posmrtni ostaci drugog pokojnika koji je trebao biti ekshumiran taj isti dan, te kako to ipak nije izvršeno te kako će se tijelo pokojne R. V. pokopati iznad, na oko 30 cm od površine zemlje. U razgovoru s gospodinom A., voditeljem gradskog groblja tužitelju je rečeno da se tijela umrlih osoba pokapaju na dubini od 80 cm od površine zemlje. Navedeno postupanje tuženika protivno je Zakonu o grobljima te odredbama Odluke o grobljima Grada P., i to čl. 7. st. 2. kojim je propisano da se u grobno mjesto na općem komunalnom polju može pokopati samo jedan pokojnik, osim u slučaju da se pokapa majka s novorođenčetom. Iako je Odlukom utvrđeno da se po isteku roka od 10 godina grobno mjesto prekopava, jasno je određeno i da se posmrtni ostaci umrle osobe prenose u drugo grobno mjesto ukoliko zainteresirane osobe tako odluče ili se prenose u zajedničku kosturnicu. Dakle, u svakom slučaju posmrtni ostaci pokopane osobe se prekopavaju, stavljaju u odgovarajući sanduk i stavljaju na mjesto koje odredi obitelj ili uprava groblja. Navedeno je protivno i odredbi čl. 17. Odluke koji dozvoljava ukop u popunjeno grobno mjesto samo za člana obitelji nakon isteka roka od najmanje pet godina od zadnjeg ukopa, uz ponovno obvezu da se ostaci ranije umrle osobe sakupe u primjeren sandučić i ostave u istom grobu. Dakle, tuženik je nedopuštenim i sramotnim činom povrijedio odredbe zakona i Odluke te ono najvažnije - dostojanstvo pokojnika pokopavši ih u istom grobu suprotno zaštiti i očuvanju dostojanstva preminulih osoba te očuvanju okoliša, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 19. Odluke. Tuženik je kao pravna osoba povrijedio svoju obvezu upravljanja grobljem opisanom u čl. 10. Zakona o grobljima. Upravljanje grobljem se sastoji od poslova dodjele grobnih mjesta, uređenja, održavanja i rekonstrukcije groblja (promjena površine, razmještaj putova i sl.) na način koji odgovara tehničkim i sanitarnim uvjetima, pri čemu treba voditi računa o zaštiti okoliša, a osobito o krajobraznim i estetskim vrijednostima. U nastavku odredbe čl. 10. izričito se navodi da upravljanje grobljem treba obavljati na način kojim se iskazuje poštovanje prema umrlim osobama koje u njemu počivaju. Ujedno, tužitelj ističe kako je tuženik dužan postupati i sukladno Uvjetima upravljanja grobljem od strane pravne osobe koja upravlja grobljem (dalje u tekstu: Uvjeti) u slučajevima kada postoji potreba za novim grobnim mjestima ili/i kada nema dovoljno prostora na groblju, o dodjeli grobnih mjesta, uređenju, održavanju i rekonstrukciji groblja te poduzimanje drugih potrebnih radnji, sve s patnjom dobrog gospodara na način kojim se iskazuje poštovanje prema umrlima. Slijedom svega navedenog, može se zaključiti kako je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, i to prouzročenjem duševne boli takve težine i intenziteta da okolnosti slučaja zahtijevaju i opravdavaju isplatu pravične novčane naknade istima, sve temeljem čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik je nezakonitim postupanjem zbog neizvršene ekshumacije pokojnika te pokapanjem pok. R. V. iznad posmrtnih ostataka drugog pokojnika, stavljajući njezino tijelo u nišu koji tužitelj nije izabrao ni platio, time dovodeći u zabludu tužitelja. Ujedno, tuženik je time postupio protivno pozitivnim pravnim propisima, osobito protivno Odluci o grobljima Grada P., te je takvim postupanjem nanio tužitelju jaku duševnu bol i patnju u ionako teškim trenucima gubitka voljene i bliske osobe. U prilog navedenom, tužitelj ističe da su nakon opisanog događaja počeli zdravstveni problemi sa srcem koje do tada nije imao te mu je kao posljedica rješavanja nastalih problema nedavno ugrađen peacemaker. Također, zbog nastalih posljedica više nije u mogućnosti samostalno se brinuti za sebe pa je zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je upisan u zemljišne knjige rješenjem Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Z-12964/2019 od 22. kolovoza 2019.

 

1.2.              Nečovječno i nedopušteno postupanje tuženika je krajnje neprofesionalno te nije u skladu s pravilima struke, običaja i pravnih propisa što se itekako odrazilo na psihičko i zdravstveno stanje tužitelja. Iz navedenog proizlazi da tužitelj na ime pravične novčane naknade s osnova povrede prava osobnosti potražuje sveukupno iznos od 50.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

2.              U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, smatrajući ih neosnovanima. Prvenstveno ukazuje da iz samog historijata tužbe nije jasna uzročno posljedična veza između događaja koje tužitelj navodi i štete koja je tužitelju navodno prouzročena. Naime, nevjerojatni su i nekorektni navodi tužitelja koji u podnesenoj tužbi postupanje tuženika kvalificira kao sramotno, nečovječno, neprofesionalno i nedopušteno, da bi zatim na temelju takvih kvalifikacija konstruirao pravnu osnovu na temelju koje bi mu tuženik trebao isplatiti nekakvu imaginarnu štetu, koja u stvarnosti istom ni na koji način nije prouzročena. Trgovačko društvo M. G. d.o.o. Pula kao pravni slijednik Pogrebnog zavoda P. osnovano je 1995., zapošljava 36 radnika, pogrebničkom djelatnošću bavi se u kontinuitetu preko 70 godina, a godišnje izvrši preko šesto sahrana, pa jedno takvo trgovačko društvo kvalificirati na način kako to čini tužitelj, tuženik smatra krajnje nekorektnim.

 

2.1.              Vezano za konkretni događaj, tuženik navodi kako je pokojna R. V. preminula 5. lipnja 2019., a pokopana je 7. lipnja 2019. na komunalnom polju C red III. Gradskog groblja u P. Toga dana, u jutarnjim satima pristupilo u navedenom komunalnom polju radi ekshumacije pokojnog M. L., kojom je prilikom utvrđeno da tijelo tog pokojnika nije u stanju pogodnom za ekshumaciju te da se isti ne može premjestiti u malu nišu za urne i kosti koju je obitelj pokojnika za tu namjenu kupila. Izuzetno su rijetke situacije da tijelo pokojnika i nakon proteka roka od 10 godina nakon pokopa ne bude u stanju pogodnom za ekshumaciju i premještanje u malu urnu. Na navedene okolnosti nitko, a ponajmanje tuženik, nije mogao utjecati, već na to utječu razni faktori izvan domene ljudskog djelovanja. Stoga je, u dogovoru sa obitelji pokojnika, pokojna R. V. pokopana iznad posmrtnih ostataka pokojnog M. L. Nadalje, nakon što je utvrđeno da tijelo pokojnog M. L. zbog objektivnih okolnosti ne može biti premješteno u kupljenu malu nišu za urne i kosti, voditelj groblja D. G. i obitelj pokojnika postigli su dogovor da će tijelo pokojnog M. L. ostati na istom mjestu sljedećih deset godina te da će se tada ekshumacija ponoviti. Istoga dana u dogovoru s obitelji pokojnika pokopana je pokojna R. V.

             

2.2.              Konačno, tuženik navode tužitelja, koji ističe da mu je zbog postupanja tuženika ugrađen pacemaker i da zbog nastalih posljedica više nije u mogućnosti samostalno brinuti o sebi zbog čega je zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju, smatra apsurdnim. Jasno je da je gubitak voljene osobe izvor duboke boli i tuge, no ističe da tuženik nije odgovoran za smrt pokojne R. V. Tuženik koji je izvršio pokop pokojne R.V. ne može biti odgovoran za eventualnu bol i tugu koju tužitelj trpi zbog gubitka voljene osobe, a ponajmanje za štetu zbog povrede prava osobnosti koju tužitelj pokušava iskonstruirati podnesenom tužbom. Radi svega navedenog, predlaže se sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istom naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

 

3.              U dokaznom postupku pročitani su Potvrda o smrti evidencijski broj 1**/20** (list 6 spisa), Izvadak iz matice umrlih (list 7 - 8 spisa), Ugovor o ustupanju grobnog mjesta na komunalnom polju broj 100/19-02/44 od 10. lipnja 2019. (list 9 spisa), račun tuženika broj 11732/02/1 (list 10 spisa), računi tuženika broj 1405/0001/221 od 7. lipnja 2019. (list 14 - 17 spisa), zapisnik tuženika od 7. lipnja 2019. (list 32 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka A. L., D. B., B. B., J. L., D. G., S. A., A. H. B. i tužitelja kao parnične stranke.

 

4.              Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

 

5.               Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koju je, kako navodi, pretrpio kada je njegova pokojna supruga R. V., zbog protupravnog postupanja tuženika, a bez tužiteljeve suglasnosti, pokopana u grobno mjesto u kojem je već bila pokopana treća osoba – pokojni M. L.

 

6.              Između stranaka nije sporno da je tužitelj suprug pokojne R. V. koja je preminula 5. lipnja 2019. i pokopana 7. lipnja 2019. na komunalnom polju C, red III. Gradskog groblja u P., sve sukladno Ugovoru broj 100/19-02/44 o ustupanju grobnog mjesta na komunalnom polju kojeg je tužitelj zaključio s tuženikom na rok od 10 godina i time stekao pravo privremenog korištenja dodijeljenog grobnog mjesta (list 9 spisa). Nije sporno da tužitelj redovno plaća godišnju naknadu za korištenje predmetnog grobnog mjesta.

 

6.1.              Također, nije sporno da je na istom grobnom mjestu (komunalno polje C, red III. Gradskog groblja u P.) pokopan M. L., koji je preminuo 16. srpnja 2008., a pokopan je 18. srpnja 2008. Nesporno je da je obitelj pokojnog M. L. prije proteka zakonskog roka od 10 godina kada je potrebno izvršiti ekshumaciju predala zahtjev za redovni prijenos pokojnika u nišu te u tu svrhu kupila tzv. malu nišu za kosti, nakon čega je određeno da će 7. lipnja 2019., prije sprovoda pokojne R. V., biti izvršena ekshumacija tijela pokojnog M. L.

 

6.2.              Isto tako, iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka kao nesporno proizlazi da su djelatnici tuženika dana 7. lipnja 2019. pristupili ekshumaciji pokojnog M. L., kojom prilikom je utvrđeno da tijelo pokojnika nije u stanju pogodnom za ekshumaciju te da se isti ne može premjestiti u malu nišu za kosti koju je njegova obitelj za tu namjenu kupila. Slijedom toga, 7. lipnja 2019. nije izvršena ekshumacija pokojnog M. L., već su ostaci njegovog lijesa i tijela prekriveni zemljom, a u istom grobnom mjestu je istog dana pokopana pokojna R. V., prema ranije zakazanom terminu ukopa. Nije sporno da tužitelj, kao ni njegova pokojna supruga R. V. nisu u nikakvom srodstvu s pokojnim M. L., kao ni s njegovom obitelji – suprugom J. L. i kćerkom B. B., koje su u ovom postupku saslušane u svojstvu svjedoka.

 

7.               Sporno je, je li tužitelj dao suglasnost tuženiku da se njegova pokojna supruga R. V. pokopa u isto grobno mjesto gdje je ranije pokopan M. L. (na komunalnom polju C, red III. Gradskog groblja u P.), je li tuženik uopće trebao ishoditi takvu suglasnost, je li naprijed opisano postupanje tuženika protivno važećim zakonskim propisima, trpi li tužitelj zbog takvog postupanja tuženika štetu na ime povrede prava osobnosti te postoji li odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju.

 

8.               U konkretnom slučaju valja prije svega poći od odredbi Zakona o grobljima ("Narodne novine" broj 19/98, 50/12, 89/17) pa tako prema čl. 1. navedenog Zakona proizlazi da se tim Zakonom uređuje izgradnja, korištenje i upravljanje grobljem, dok prema čl. 10. st. 1. istog Zakona grobljem upravlja pravna osoba ili drugi subjekt osnovan prema uvjetima i na način propisan posebnim propisom. Prema st. 2. iste zakonske odredbe upravljanje grobljem razumijeva dodjelu grobnih mjesta, uređenje, održavanje i rekonstrukciju groblja, a prema st. 3. upravljanje grobljem treba obavljati na način kojim se iskazuje poštovanje prema umrlim osobama koje u njemu počivaju.

 

8.1.              Na temelju čl. 18. st. 1. Zakona o grobljima i čl. 39. Statuta Grada P., Gradsko vijeće Grada P. donijelo je Odluku o grobljima prema kojoj je u čl. 7. st. 1. propisano da grobno mjesto na općem komunalnom polju Uprava groblja dodjeljuje na korištenje uz naknadu temeljem Ugovora o ustupanju osobi koja je za života ili u trenutku smrti imala prebivalište na području Grada P. Prema st. 2. istog članka u grobno mjesto na općem komunalnom polju može se pokopati samo jedan pokojnik, osim u slučaju da se pokopa majka s mrtvorođenčetom. Prema st. 3. ukop u općem komunalnom polju obavlja se redom, kako su pokojnici prijavljeni i to na određeno vrijeme do 10 godina, a prema st. 5. po isteku roka ukopa u općem komunalnom polju grobno mjesto se prekopava, a posmrtni ostatci umrle osobe prenose se u drugo grobno mjesto ukoliko zainteresirane osobe tako odluče ili se prenose u zajedničku kosturnicu.

 

9.               Iz citiranih odredbi Zakona o grobljima te Odluke o grobljima Grada P., a na temelju ranije iznesenih nespornih činjenica, proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju postupao suprotno odredbi čl. 7. st. 2. Odluke o grobljima, prema kojoj se u grobno mjesto na općem komunalnom polju može pokopati samo jedan pokojnik, osim u slučaju da se pokopa majka s mrtvorođenčetom. Naime, sam tuženik ne spori da je na komunalnom polju C, red III. Gradskog groblja u P. na tijelo pokojnog M. L. pokopano tijelo R. V., a ne radi se o iznimnom slučaju koji je predviđen odredbom čl. 7. st. 2. Odluke o grobljima, jer imenovani pokojnici nisu u nikakvom srodstvu.

 

9.1.              Tuženik ovaj slučaj objašnjava kao splet nepredvidivih okolnosti i kao višegodišnju praksu, pokušavajući na taj način od sebe otkloniti bilo kakvu odgovornost u odnosu na tužitelja u smislu naknade štete za koju isti tvrdi da mu je nastala po osnovi povrede prava osobnosti.

 

9.2.              Kako je u tijeku postupka nedvojbeno utvrđeno da je za isti dan (7. lipnja 2019.) bila određena ekshumacija tijela pokojnog M. L. i pokop pokojne R. V., da se ispostavilo da se tijelo pokojnog M. L. neće moći ekshumirati jer ga se zbog očuvanog stanja tijela ne može premjestiti u malu nišu koju je njegova obitelj za te potrebe kupila pa je u isto grobno mjesto ipak obavljen ranije zakazani ukop pokojne R. V., tada se kao bitna postavljaju naprijed navedena sporna pitanja. Prije svega valja utvrditi je li tuženik obitelji pokojnog M. L., prilikom predavanja zahtjeva za ekshumaciju i kupovine male niše, ukazao na mogućnost ovakvog razvoja događaja, da tijelo unatoč proteku roka od 10 godina od pokopa bude sačuvano, jer iz iskaza svjedoka A. L. i D. G. proizlazi da se i ranije dešavalo da bez obzira na protek godina tijelo bude očuvano. Nadalje, s obzirom na sadržaj odredbe čl. 7. st. 2. Odluke o grobljima valja utvrditi je li tuženik ishodio suglasnost da se u nastaloj situaciji tijelo pokojne R. V. položi na pokojnog M. L., a koju suglasnost je tuženik, po stavu ovoga suda, trebao ishoditi, kako od obitelji pokojnog M. L. (odnosno od njegove kćerke B. B. i supruge J. L.), tako i od tužitelja kao supruga pokojne R. V. Da u tome slučaju mora postojati suglasnost obje obitelji proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka – djelatnika tuženika, i to svjedoka A. L., koji je u spornom razdoblju bio zamjenik voditelja groblja, kao i svjedoka D. B., koji je u spornom razdoblju bio direktor tuženika.

 

9.3.              Postojanje navedene suglasnosti tuženik, po stavu ovoga suda, nije dokazao. Iako svjedoci A. L. i D. B. u svojim iskazima navode da je za postupanje u situacijama poput predmetne potrebna suglasnost obitelji oba pokojnika, oni zapravo nemaju neposredna saznanja o tome je su li navedene suglasnosti ishođene. Svjedok A. L. je u vrijeme pokopa pokojne R. V. (i neuspjele ekshumacije pokojnog M. L.) bio na godišnjem odmoru, a saznanje o navedenom crpi iz zapisnika od 7. lipnja 2019. sačinjenog od strane D. G. (list 32 spisa). Imenovani svjedok pretpostavlja da je D. G. ishodio suglasnost obitelji oba pokojnika, ali o tome nema neposrednih saznanja. Nadalje, svjedok D. B., inače direktor tuženika u predmetnom razdoblju, u svom je iskazu naveo da ne zna kako je došlo do toga da gospođa V. bude pokopana na mjestu gdje je već pokopan drugi pokojnik, ali pretpostavlja da je, s obzirom da je to tako učinjeno, postojala suglasnost obje obitelji. S druge strane, svjedok D. G., koji je u spornom razdoblju bio voditelj gradskog groblja i jedini imao priliku neposredne komunikacije s obiteljima pokojnika, u svom je iskazu sam potvrdio da je u konkretnom slučaju zatražena samo suglasnost gospođe B. (kćerke pokojnog M. L.), no ne i tužitelja, koji je o predmetnom postupanju samo obaviješten, bez traženja suglasnosti da se njegova pokojna supruga pokopa u grobno mjesto u kojem je pokopan M. L. Imenovani svjedok takvo postupanje opravdava time što se u situacijama poput predmetne miču obilježja (križ i nadgrobna ploča) onog pokojnika koji ostaje ispod, dok se stavljaju obilježja "novog" pokojnika, u konkretnom slučaju R. V., pa u pravilu negoduje upravo obitelj onog pokojnika koji ostaje ispod. Nadalje, saslušane na okolnost postojanja suglasnosti, svjedokinje B. B. i J. L. u svojim su iskazima suglasno navele da nisu dale nikakav pisani pristanak za to da se zajedno s njihovim ocem i suprugom u isto grobno mjesto pokopa treća nesrodna osoba, pri čemu B. B. pojašnjava da u situaciji u kojoj se našla nije imala nikakvog izbora, jer u jednom danu nije mogla naći sredstva kojima bi nadoplatila veću nišu i u nju premjestila svog pokojnog oca, a tuženik joj je jedino tu mogućnost ponudio.

 

9.4.              Iz svega navedenog razvidno je da tuženik nije ishodio suglasnost tužitelja, kao ni suglasnost B. B. i J. L. (supruge i kćerke pokojnog M. L.) za svoje postupanje, niti o tome postoji ikakav pisani trag. Pritom, tuženik se u tijeku postupka pozivao na Zapisnik od 7. lipnja 2019. (list 32 spisa), međutim riječ o jednostranoj izjavi koju je sačinio D. G., tadašnji voditelj groblja, koju izjavu, međutim, nije potpisao niti tužitelj, a niti nasljednice pokojnog M. L. Štoviše, D. G. sam potvrđuje da od tužitelja nije zatražio suglasnost da se njegova supruga pokopa u isto grobno mjesto s trećom nesrodnom osobom, dok iz iskaza B. B. proizlazi da ona nikakvu suglasnost za takvo tuženikovo postupanje nije dala, ali jednostavno nije imala izbora jer je jedina mogućnost koju joj je tuženik ponudio bila ta da pokojnog oca premjesti u veliku nišu, uz uvjet da isti dan nadoplati razliku između velike i male niše, a za što ona i njena majka nisu bile u mogućnosti.  

 

10.               Slijedom svega navedenog, stajalište je suda da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo protivno Odluci o grobljima Grada P.i citiranim odredbama Zakona o grobljima, a nadasve je protivno načelu savjesnosti i poštenja, a time i odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO), zbog čega postoji odgovornost tuženika za štetu koju zbog takvog njegovog postupanja trpi tužitelj zbog povrede prava osobnosti.

 

10.1.              Pritom, tuženika ne oslobađa odgovornosti okolnost da istoga dana kada je bio zakazan pokop R. V. nije bilo moguće ekshumirati tijelo pokojnog M. L., jer nije na sudu da ocjenjuje organizaciju rada i postupanja tuženika, ali svakako je na tuženiku bilo da u konkretnoj situaciji nađe alternativno rješenje koje bi bilo u skladu s važećim propisima. Osim toga, iz iskaza saslušanih svjedoka - djelatnika tuženika proizlazi da to nije bio izolirani slučaj, pa je tuženik, u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika, mogao predvidjeti takvu situaciju i njeno rješenje, ili je barem mogao prethodno obavijestiti obitelj pokojnog M. L. o postojanju mogućnosti da tijelo njihovog supruga i oca, unatoč proteku vremena, neće biti raspadnuto, tim više što iz iskaza B. B. proizlazi da je, prilikom kupnje niše, bila u ponudi i jedna veća niša u starijem dijelu groblja, a za koju se ona i njena majka nisu odlučile, jer im je rečeno da će mala niša za kosti biti dovoljna. Pritom valja ukazati da iz iskaza svjedoka djelatnika tuženika proizlazi da su se takve situacije već događale, pa je primjerice svjedok L. u svom iskazu potvrdio da slučaj gospodina V. nije izolirani slučaj, dok je svjedok G. u svom iskazu naveo da su se takve situacije događale i ranije upravo na polju C na kojem se zbog vodenih kaverna tijela sporije raspadaju, ali unatoč tome on gospođu B. prilikom kupnje niše nije upozorio na takvu mogućnost i moguću potrebu kupnje velike niše. Svjedok A. H., ukopnik zaposlen kod tuženika, također je u svom iskazu potvrdio da su se ovakve situacije događale ranije, ali da je praksa bila da se u takvim situacijama lijes prekrije zemljom da se ne vidi i da se obavi sprovod drugog pokojnika. Međutim, ovaj sud ukazuje da eventualna ustaljena praksa tuženika za postupanje u situacijama poput predmetne ne znači da je takvo postupanje pravilno i zakonito, a niti se tuženik zbog postupanja prema ustaljenoj praksi može osloboditi od odgovornosti za štetu.

 

11.              Da tužitelj zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika trpi štetu po osnovi povrede prava osobnosti, utvrđeno je na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke, uz napomenu da je sud i neposrednim opažanjem tužitelja utvrdio da je isti prilikom iskazivanja, dok je detaljno predočavao sudu koliko je ovakvim postupkom tuženika povrijeđen, bio vidno uznemiren.

 

11.1.              Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je dolaskom do grobnog mjesta na dan sprovoda bio šokiran jer je lijes njegove supruge bio postavljen pliće od uobičajenog, bilo mu je neugodno, bio je posramljen i doveden pred gotov čin, a ljudima na sprovodu nije znao objasniti što se dogodilo. Saznavši da je ispod njegove supruge pokopan drugi pokojnik, osjećao se loše, neprestano je o tome razmišljao, to ga je morilo i nije mogao spavati, a i dan danas kad odlazi na groblje pita se odlazi li na grob svojoj ženi ili gospodinu L., pali li svijeću njoj ili njemu, nosi li cvijeće njoj ili njemu, kao i održava li grob svoje supruge ili gospodina L.

 

11.2.              Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao koliko je povrijeđen postupanjem tuženika, smatrajući da je iskazivao logično i životno uvjerljivo, očito smatrajući da svoju suprugu nije mogao dostojanstveno sahraniti te da joj ne može odati počast i poštovanje koju svaki pokojnik zaslužuje, a u skladu s običajima koji su u ovoj sredini opće prihvaćeni. Pritom, sud se neće posebno upuštati u ocjenu je li lijes pokojne R. V. zaista bio položen pliće od onog što je predviđeno propisima (niti je na tu okolnost predlagano izvođenje dokaza), ali je vjerojatno i životno uvjerljivo da je bio postavljen pliće od uobičajenog s obzirom na to da su ispod lijesa bili položeni i prekriveni zemljom ostaci lijesa i tijela drugog pokojnika (M. L.), te da je već ta okolnost kod tužitelja izazvala osjećaj uznemirenosti i neugode. Stav je ovoga suda da je tuženik, pogotovo uzimajući u obzir da slučaj pokojnog M. L. nije izoliran, bio dužan uzeti u obzir mogućnost da tijelo M. L. možda neće biti u raspadnutom stanju, o tome obavijestiti njegovu obitelj još prilikom kupnje niše, ili bar uzeti u obzir da se njegovo tijelo možda neće moći ekshumirati te za R. V. osigurati adekvatno grobno mjesto u kojem nema drugih pokojnika, sve sukladno načelu dobrog gospodarstvenika i već citiranim odredbama Odluke o grobljima. S obzirom da to nije učinio, dužan je tužitelju naknaditi neimovinsku štetu koju zbog njegovog postupanja trpi.

 

11.3.              Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu neimovinske štete i o visini pravične novčane naknade koja pripada tužitelju, sud je sukladno čl. 1100. ZOO vodio računa o jačini i trajanju povrede izazvanih duševnih boli, cilju kojemu služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenim svrhom. Sukladno navedenom, sud smatra da tužitelju zbog povrede prava osobnosti valja dosuditi pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 2.500,00 eura / 18.836,25 kuna. Naime, stajalište je suda da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava osobnosti tužitelja prouzročenjem duševnih boli koje su takve težine i intenziteta da okolnosti slučaja zahtijevaju i opravdavaju dosudu pravične novčane naknade (čl. 1100. st. 1. ZOO), zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci. Pritom, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud nije uzeo u obzir naknadne zdravstvene tegobe tužitelja (srčane probleme), jer nije dokazano da su oni u uzročno posljedičnoj vezi s opisanim štetnim događajem. Tužitelj je, doduše, u tužbi predlagao dokaz medicinskim vještačenjem, međutim na izvođenju tog dokaza na glavnoj raspravi nije inzistirao, a stav je ovog suda da izvođenje tog dokaza u ovoj pravnoj stvari nije potrebno niti bi bilo u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, jer je zaista upitno bi li se medicinskim vještačenjem moglo utvrditi jesu li spomenuti zdravstveni problemi tužitelja upravo posljedica predmetnog štetnog događaja.

 

12.              Na dosuđeni iznos naknade štete tužitelju pripadaju zatezne kamate od 16. kolovoza 2021., odnosno od dana podnošenja tužbe, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO u vezi sa čl. 29. ZOO. 

 

13.              U preostalom dijelu, do zatraženog iznosa od 50.000,00 kuna, odnosno za iznos od 31.163,75 kuna / 4.136,14 eura, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao previsoko postavljen i time neosnovan.

 

14.              Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje - Tarifa). Tužitelj je u cijelosti ispio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva (100 %), dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 38 %, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 69 %, dok uspjeh tuženika iznosi 31 %. Tuženik je stoga, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u omjeru od 38 % (69 % - 31 %).

 

14.1.              Tužitelju pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife), za sastav podneska od 20. siječnja 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 16. veljače 2022., 23. siječnja 2023. i 24. siječnja 2023. (Tbr. 9.1. Tarife), kao i iznos od 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 550 bodova, što uzimajući u obzir sastav boda od 1,99 eura / 15,00 kuna, iznosi 1.094,50 eura, a uvećano za pripadajući PDV od 273,63 kuna (Tbr. 42.Tarife) iznosi 1.368,13 eura. Tužitelju pripada i zatraženi iznos od 850,00 kuna / 112,81 eura na ime sudske pristojbe za tužbu i presudu, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 1.480,94 eura / 11.158,14 kuna.

 

14.2.              Priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.480,94 eura tuženik je dužan naknaditi tužitelju u omjeru od 38 %, dakle u iznosu od 562,76 eura / 4.240,12 kuna.

 

14.3.               Tuženiku u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, ali je zbog djelomičnog uspjeha tuženika u sporu razmjerno umanjen trošak tužitelja.

 

U Puli 14. ožujka 2023.

 

        Sutkinja

 

                                                                                                    Izabela Barbić             

 

 

 

 

 

 

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnicama, uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku