REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i
Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb,
Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika GOSPODARSKI LIST d.d.,
Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 3, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u
Odvjetničkom društvu Cvitković & Devidé d.o.o. u Zagrebu, Budmanijeva 5, radi
ispražnjenja i predaje, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda
u Zagrebu poslovni broj P-169/20 od 9. studenoga 2022., nakon sjednice vijeća
održanoj 14. ožujka 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-169/20 od 9. studenoga 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom izreci ove presude prvostupanjski sud
naložio tuženiku da isprazni poslovni prostor na adresi u Zagrebu, Trg bana Josipa
Jelačića 3, površine 60,84 m² detaljno naveden u izreci te presude i preda ga
slobodan od osoba i stvari u posjed tužitelju (točka I. izreke presude). Rješenjem o
troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da
naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn / 358,35 EUR s
pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2022. do isplate prema
stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude ( točka II. izreke presude). Tako
je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da su
stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz Ugovora o zakupu poslovnog
prostora od 30. ožujka 1999. koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, a kojeg je
tužitelj kao zakupodavac Zaključkom od 26. rujna 2018. (i dopisom od 1. listopada
2018.) otkazao zbog toga što tuženik nije koristio predmetni poslovni prostor.
Međutim, budući da tuženik i nakon otkaza predmetnog ugovora nije ispraznio
poslovni prostor, sud prvog stupnja ga je obvezao na ispražnjenje tog prostora.
Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka

154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2 2

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u
bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog
postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer
presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj ističe da tužitelj svoj
tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je zaključkom od 29. (pravilno 26.) rujna 2018.
otkazao tuženiku predmetni ugovor o zakupu budući da je tužitelj navodno utvrdio da
tuženik kao zakupnik ne koristi predmetni poslovni prostor. Tuženik je u odgovoru na
tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporio valjanost otkaza ugovora o zakupu, a s
obzirom da isti i dalje koristi predmetni poslovni prostor. Dakle, u konkretnom je
slučaju sporna okolnost koristi li tuženik ili ne koristi poslovni prostor. Žalitelj u
nastavku žalbe osporava stajalište prvostupanjskog suda da tuženik ne koristi
navedeni poslovni prostor, a uslijed čega tužitelj ima pravo otkazati Ugovor o zakupu
poslovnog prostora i zahtijevati tuženikovo iseljenje. Žalitelj ističe da sud svoju
odluku temelji na zapisnicima tužitelja o navodno provedenim kontrolama koje je
provodio tužitelj u vezi korištenja predmetnog poslovnog prostora, no te je isprave
tužitelj samostalno sastavio bez sudjelovanja tuženika, a uz navodno sudjelovanje
svjedokinje Tamare Bajze iz Društva arhitekata Zagreb (čiji se prostor nalazi preko
puta spornog poslovnog prostora). Žalitelj u nastavku žalbe ističe navodne izjave
Tamare Bajze u zapisnicima tužitelja, te da se ona nije odazvala na sudske pozive
već je poslala sudu izjavu da nema nikakve veze s tuženikom i da ista živi u
inozemstvu te ne želi daljnja uznemiravanja u vezi društva tuženika. Dakle, ni iz
navedene pisane izjave ne može se izvesti zaključak kako tuženik ne koristi
navedeni poslovni prostor. Nadalje, žalitelj je okolnost da koristi predmetni poslovni
prostor dokazao saslušanjem svjedoka Nikole Vrcana i iskazom tuženikove
zastupnice po zakonu. Iz tih dokaza proizlazi da tuženik predmetni poslovni prostor
koristi na način da se u prostoru nalazi službena arhiva tuženika, da na tom
poslovnom prostoru zaprima poštu, da se tamo održavaju sastanci itd. Činjenica da
je sama redakcija tuženika preseljena na drugu lokaciju ne znači da je tuženik
prestao koristiti poslovni prostor; uostalom, tuženik i dalje plaća mjesečne iznose
zakupnine za navedeni poslovni prostor. U nastavku žalbe tuženik navodi da je svoju
redakciju preselio na drugu lokaciju jer su se pojavila oštećenja radi kojih je bilo
potrebno izvesti sanacijske radove, a koje tužitelj nije izveo premda ga je tuženik na
to pozvao. Međutim, to ne znači da je tuženik napustio poslovni prostor već ga je
nastavio koristiti obavljanjem onih aktivnosti koje je moguće obavljati u predmetnom
poslovnom prostoru (držanje arhive, zaprimanje pošte, održavanje sastanaka i
slično), a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Nikole Vrcana i tuženikove zastupnice
po zakonu. Iz iskaza tuženikove zastupnice po zakonu je vidljivo da su djelatnici
tuženika dolazili u navedene poslovni prostor u popodnevnim satima, pa da je tužitelj
kontrole obavljao u popodnevnim satima zatekao bi djelatnike tuženika. Žalitelj ističe
da je tijekom postupka predložio očevid na licu mjesta, no taj dokazni prijedlog sud je
odbio te pri tome nije naveo razloge zbog čega je to učinio već je poklonio vjeru
tužiteljevim zapisnicima. Osim toga, tuženik je predlagao saslušanje svjedoka
Martina Horvata i Hrvoja Klekara, no sud nije obrazložio zbog kojih to razloga nije
proveo dokaz saslušanjem tih svjedoka niti je donio odluku o odbijanju izvođenja tih
dokaza. Zato je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje pa je na takvo
utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Zato i odluka o

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2 3

troškovima postupka nije na zakonu osnovana zbog čega žalitelj predlaže
drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i tužbeni zahtjev tužitelja u
cijelosti odbije uz naknadu parničnih troškova, a podredno da pobijanu presudu ukine
i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje
trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 5.043,75 kn.

Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst,
25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti
na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4.,

8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog
prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu
odluku.

4. Između stranaka nije sporno da su one 30. ožujka 1999. sklopile Ugovor o
zakupu poslovnog prostora (str. 10.-12. spisa), a koji je ugovor prema članku V. tog
Ugovora sklopljen na neodređeno vrijeme. Nadalje, člankom IV. tog Ugovora tuženik
kao zakupnik se obvezao da će poslovni prostor iz članka I. Ugovora koristiti „za
obavljanje djelatnosti: nakladničkog poduzeća” (str. 10. spisa), dok prema članku XIII.
Ugovora zakup prestaje „i prije roka iz točke V. ovog ugovora, iz razloga propisanih
Zakonom o zakupu poslovnog prostora, Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za
vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i Odlukom o zakupu poslovnog
prostora” s time da je otkazni rok 30 dana (str. 11. spisa).

Nadalje, prema podacima u spisu, tužitelj je 26. travnja 2018. proveo očevid
na adresi u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića 3 te tom prilikom utvrdio da je poslovni
prostor zatvoren odnosno nitko u istom nije zatečen, a obavijest koja je ranije
postavljena i dalje stoji na ulaznim vratima pa je stoga tužitelj dopisom od 27. travnja

2018. opomenom pred otkaz ugovora pozvao tuženika da se očituje na utvrđenu
okolnost nekorištenja prostora odnosno da započne s obavljanjem ugovorene
djelatnosti (str. 14. spisa). Taj je tužiteljev dopis uručen tuženiku preporučenom
pošiljkom 10. svibnja 2018. (str. 15. spisa). Međutim, premda spisu nije priloženo
tuženikovo očitovanje na taj tužiteljev dopis, tuženik se nesporno na taj dopis
očitovao, a što proizlazi iz (slijedećeg) tužiteljeva dopisa od 23. svibnja 2018. sa str.

17. spisa u kojem tužitelj navodi da je tuženik u svom očitovanju naveo kako
privremeno nije u mogućnosti koristiti predmetni prostor jer je potrebno provesti
sanacije istog zbog neispravnih i oštećenih instalacija vode i odvodnje uslijed kojih je
došlo do prodora vode i vlaženja građevinske konstrukcije, o čemu je tuženik
obavijestio tužitelja još 12. siječnja 2016. na što je tužitelj promptno reagirao te
tuženikovu predstavku proslijedio upravitelju zgrade, no kako je od tada od
sastavljanja tog dopisa prošlo više od dvije godine, a tuženik nije zatražio suglasnost
za uređenje niti je izvijestio tužitelja da su problemi sanirani „sve upućuje na činjenicu
da se od tada prostor ne koristi već se stječe dojam da za predmetnim prostorom
nemate potrebu” (str. 17. spisa); taj je dopis tuženiku uručen preporučenom

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2 4

pošiljkom 6. lipnja 2018. koju činjenicu tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio.
Nakon toga, tužitelj je prema Zapisniku od 5. rujna 2018. ponovno proveo očevid no i
tada je poslovni prostor bio „zaključan i zatvoren” (str. 16. spisa) pa je tužitelj
zaključkom od 26. rujna 2018. otkazao tuženiku Ugovor o zakupu od 30. ožujka

1999. (str. 21. spisa) te je dopisom od 1. listopada 2018. pozvao tuženika da u roku
od 30 dana od primitka tog pismena (uz kojeg mu je dostavio i zaključak od 26. rujna

2018.) predmetni prostor prazan od osoba i stvari preda u posjed i na raspolaganje
tužitelju (str. 22. spisa). Navedeni dopis (sa zaključkom od 26. rujna 2018.) tuženiku
je sukladno odredbi članka 25. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora („Narodne novine” broj: 125/11, 64/15 i 112/18) uručen poštom preporučeno

16. listopada 2018.; činjenicu da mu je otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora
tada uručen tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio. Nakon isteka otkaznog
roka tužitelj je prema svojim zapisnicima sa str. 24.-28. spisa provodio očevide 15.
studenoga 2018., 19. prosinca 2018., 13. lipnja 2019., 26. lipnja 2019. i 1. srpnja

2019. no prilikom svakog očevida predmetni poslovni prostor je bio zatvoren. S
obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora isticao nespornom
činjenicu da su stranke sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora na neodređeno
vrijeme, ali je osporavao tužiteljev otkaz tog ugovora zbog tuženikova (navodnog)
nekorištenja predmetnog poslovnog prostora (str. 34. spisa), između stranaka je
zapravo samo sporno je li tužitelj osnovano otkazao ugovor o zakupu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da, neovisno od toga što je Ugovor o
zakupu poslovnog prostora od 30. ožujka 1999. sklopljen u vrijeme kada je bio na
snazi Zakon o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 91/96 i
124/97), prvostupanjski je sud na otkaz tog ugovora pravilno primijenio odredbe
Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora koji je stupio na snagu 15.
studenoga 2011. (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona). Ovo stoga jer
sukladno članku 44. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora svi parnični i
ovršni postupci koji nisu pravomoćno okončani do stupanja na snagu tog Zakona
dovršit će se po odredbama tog Zakona. To u konkretnom predmetu znači da su (i)
za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora mjerodavne prvenstveno odredbe tog
Zakona, a podredno prema članku 1. stavku 5. tog Zakona opći propisi obveznog
prava o zakupu, to jest odredbe Zakona o obveznim odnosima.

Odredbom članka 23. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora je propisano da ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na
neodređeno vrijeme prestaje otkazom, dok prema članku 24. stavku 1. istoga Zakona
ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na neodređeno vrijeme na temelju
otkaza prestaje danom isteka otkaznoga roka s time da je (stavak 2. članka 24. tog
Zakona) otkazni rok vrijeme između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kad
prestaje zakup. Nadalje, člankom 25. stavkom 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji
poslovnog prostora je određeno da ugovor o zakupu sklopljen na neodređeno
vrijeme se otkazuje pisanim otkazom koji se dostavlja poštom preporučeno (...).

Osim toga, člankom 26. tog Zakona je propisano da zakupodavac može
otkazati ugovor o zakupu u svako doba, bez obzira na ugovorne ili zakonske odredbe
o trajanju zakupa ako: a) zakupnik i poslije pisane opomene zakupodavca koristi
poslovni prostor protivno ugovoru ili mu nanosi znatniju štetu koristeći ga bez dužne

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2 5

pažnje, b) zakupnik ne plati dospjelu zakupninu u roku od petnaest dana od dana
priopćenja pisane opomene zakupodavca ili c) zakupodavac, zbog razloga za koje
on nije odgovoran, ne može koristiti poslovni prostor u kojem je obavljao svoju
djelatnost pa zbog toga namjerava koristiti prostor koji drži zakupnik. Člankom 28.
Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ugovor o zakupu sklopljen na
određeno ili na neodređeno vrijeme svaka ugovorna strana može otkazati u svako
doba, ako druga ugovorna strana ne izvršava svoje obveze utvrđene ugovorom ili tim
Zakonom.

6. U konkretnom predmetu, tužitelj kao zakupodavac je nesporno ugovor o
zakupu poslovnog prostora otkazao pisanim otkazom kojeg je tuženik sukladno
članku 25. stavku 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora uredno
zaprimio putem pošte preporučenom pošiljkom 16. listopada 2018., a što je vidljivo iz
preslike poštanske povratnice sa str. 23. spisa. Budući da činjenicu da je tada
zaprimio tužiteljev otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora tuženik tijekom cijelog
postupka nije osporio, to je sukladno odredbi članka 24. stavka 1. i 2. Zakona o
zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora i članka XIII. Ugovora o zakupu poslovnog
prostora Ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen između stranaka 30. ožujka

1999. prestao danom isteka otkaznog roka, to jest 15. studenoga 2018.. Zato je
tuženik (još) tada sukladno članku 20. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora bio dužan predati tužitelju poslovni prostor i to prema članku 29. stavku 1.
tog Zakona ispražnjen od osoba i (svojih) stvari. Međutim, budući da tuženik to
nesporno nije učinio, to je sud prvog stupnja pravilno pobijanom presudom obvezao
tuženika na ispražnjenje predmetnog poslovnog prostora i predajom istog u posjed
tužitelju slobodnog od osoba i stvari.

Pri tome, činjenica je li tužitelj osnovano otkazao Ugovor o zakupu od 30.
ožujka 1999. nije od utjecaja na ovaj spor jer je između stranaka nesporno da je
tužitelj otkazao taj ugovor, a tuženik nije u smislu odredbe članka 187. Zakona o
parničnom postupku nakon zaprimanja otkaza ugovora podnio tužbu radi utvrđenja
da je ugovor još na snazi odnosno da postoji pravni odnos između stranaka na
temelju tog ugovora. Osim toga, čak i u slučaju da je tužitelj neosnovano otkazao taj
ugovor, tuženik zbog toga ne može nakon isteka otkaznog roka odbiti predati tužitelju
u posjed predmetni prostor i isprazniti ga slobodnog od osoba i (svojih) stvari, već
protiv tužitelja može pokrenuti spor radi naknade štete zbog eventualne tužiteljeve
protupravne štetne radnje – neosnovanog otkaza ugovora.

Prema tome, budući da je ugovor o zakupu poslovnog prostora otkazan te je
protekao otkazni rok, a sam otkaz nije dan u nevrijeme u smislu članka 1. stavka 5.
Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora u vezi članka 547. stavka 1. i
članka 212. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, to je prvostupanjski sud
pobijanom presudom pravilno obvezao tuženika na ispražnjenje poslovnog prostora i
predajom istog u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari.

7. Međutim, neovisno od navedenog, ovaj sud napominje da je tužitelj
osnovano otkazao predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora jer tuženik
protivno odredbi članka IV. Ugovora predmetni prostor nije koristio radi obavljanja
djelatnosti „nakladničkog poduzeća”. Naime, iz iskaza tuženikova zastupnika po

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2 6

zakonu Andreje Vrcan s ročišta od 3. ožujka 2021. proizlazi da je redakcija tuženika
preseljena na novu adresu o čemu tužitelj nije obaviješten te da u poslovni prostor na
adresi u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića 3 u popodnevnim satima više puta tjedno
dolaze djelatnici tuženika, kao i da se u tom prostoru nalazi arhiva, odvijaju se
poslovni sastanci vezani uz komercijalni dio poslovanja te tamo stiže službena pošta,
no da ne postoji ni jedna osoba (zaposlena kod tuženika) koja bi bila dužna tamo
doći i biti cijelo radno vrijeme (str. 106. spisa). Jednako tako, i iz iskaza svjedoka
Nikole Vrcana sa str. 114. spisa proizlazi da je on do potresa u Zagrebu svaki dan
dolazio na posao na adresu Trg bana Jelačića 3 te je tu obavljao različite poslove,
uzimao poštu, vodio sastanke, a i danas je tu arhiva i dolazi pošta iako su se
djelatnici tuženika preselili na drugu lokaciju. Slijedom navedenog, čak i u slučaju
kada bi bio istinit iskaz svjedoka Nikole Vrcana da je do potresa u Zagrebu (dakle, do
proljeća 2020. godine) svaki dan dolazio na navedenu adresu, premda suprotno
proizlazi iz tužiteljevih zapisnika u spisu, tuženik je i prije proljeća 2020. godine pa
tako i u vrijeme tužiteljeva otkaza ugovora o zakupu u jesen 2018. godine, taj prostor
koristio samo za arhivu te u njemu povremeno održavao sastanke (kao i zaprimao
poštu). Međutim, eventualno održavanje povremenih sastanaka u poslijepodnevnim
satima nekoliko puta tjedno samo po sebi ne znači da tuženik koristi poslovni prostor
za obavljanje nakladničke djelatnosti. Naime, tuženik je trgovačko društvo koje je
trgovac u smislu članka 3. stavka 6. Zakona o trgovačkim društvima te kao takav
prema stavku 1. istoga članka Zakona o trgovačkim društvima trajno obavlja
gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili
pružanjem usluga na tržištu. Slijedom navedenog, povremeno održavanje sastanaka
(koji se mogu održati i na preseljenoj lokaciji tuženika ili na daljinu putem informatičke
opreme) ne znači trajno obavljanje gospodarske nakladničke djelatnosti u smislu
članka IV. Ugovora. Osim toga, samo držanje u posjedu predmetnog prostora za
potrebe arhive nema značaj obavljanja nakladničke djelatnosti; naime, protivno
tumačenje bi značilo da se zbog držanja arhive nikada ugovor o zakupu poslovnog
prostora ne bi mogao raskinuti. Jednako tako, ni primanje poštanskih pošiljaka u
predmetnom prostoru u situaciji kada nesporno niti jedan zaposlenik tuženika nema
obvezu cijelo radno vrijeme biti u predmetnom prostoru (što je u svom iskazu naveo
zastupnik po zakonu tuženika Andreja Vrcan) nema značaj obavljanja nakladničke
djelatnosti jer se pošta ili ostavlja u poštanskom pretincu ili (ako se radi o
preporučenom pošiljkama) ostavlja u poštanskom pretincu obavijest o preuzimanju
pošiljke. Dakle, povremeni dolazak određenih zaposlenika tuženika radi preuzimanja
poštanskih pošiljki/obavijesti o preuzimanju pošiljki (koje se mogu slati i na adresu na
kojoj se preselila redakcija tuženika i na kojoj tuženik očito obavlja djelatnosti koje
čine njegov predmet poslovanja) nema značaj trajnog obavljanja nakladničke
djelatnosti u predmetnom prostoru, a kako to smatra tuženik.

Žalbeni navod tuženika je tijekom spora predlagao (i) saslušanje svjedoka
Martina Horvata i Hrvoja Klekara, ali sud nije obrazložio zbog kojih to razloga nije
proveo dokaz saslušanjem tih svjedoka niti je donio odluku o odbijanju izvođenja tih
dokaza, jeste osnovan, no taj žalbeni navod nema utjecaja na pravilnost i zakonitost
pobijane presude. Naime, tuženik je (i) te svjedoke predlagao na okolnost da je
tuženik koristio predmetni poslovni prostor (str. 101. spisa), no činjenicu tuženikova
(ne)korištenja predmetnog prostora sud je utvrdio provođenjem dokaza saslušanjem
tuženikova zastupnika po zakonu Andreje Vrcan i svjedoka Nikole Vrcan zbog čega

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2 7

nije bilo potrebe izvoditi predložene dokaze. Jednako tako, ni to što je tuženik na
ročištu od 3. studenoga 2020. predlagao uviđaj na licu mjesta na okolnost da je
prostor korišten od strane tuženika i na okolnost da tužitelj nije doveo prostor u stanje
podobno da bi ga koristio tuženik (str. 101. spisa) nema utjecaja na ovaj spor jer,
kako je to ranije navedeno u ovoj odluci, držanje arhive, zaprimanje pošte i
povremeno održavanje sastanaka nema značaj tuženikova obavljanja nakladničke
djelatnosti u poslovnom prostoru koji je predmet zakupa; jednako tako, ni eventualna
činjenica da tužitelj nije doveo prostor u stanje podobno da bi ga koristio tuženik je
irelevantna za ovaj spor budući da je tužitelj otkazao Ugovor o zakupu poslovnog
prostora još u rujnu 2018. godine, a tuženik zbog eventualnog stanja poslovnog
prostora se nije koristio pravima iz članka 11. stavka 2. Zakona o zakupu i
kupoprodaji poslovnog prostora.

8. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjske
presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a na temelju
odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća
Mario Vukelić, v.r.