REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i
Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PLONKA d.o.o. iz Splita,
Radoševac 30, OIB 73413246425, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Bilić, odvjetnik
u Kaštel Kambelovcu, Cesta dr. Franje Tuđmana 481a, protiv tuženika TERRA-
ADRIA d.o.o. iz Povlja, Općina Selca, Riva 21, OIB 57207576685, kojeg zastupa
punomoćnik Ante Kukoč, odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 3/II, radi
isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu
poslovni broj P-610/2021-7 od 1. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 14.
ožujka 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Splitu poslovni broj P-610/2021-7 od 1. prosinca 2022. u točki I. izreke u dijelu
u kojem je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 20.306,59
EUR / 153.000,00 kn, kao i zatezne kamate koje teku na iznos od 19.908,42 EUR /

150.000,00 kn od 11. srpnja 2019. do isplate i na iznos od 398,17 EUR / 3.000,00 kn
od 5. studenoga 2021. do isplate, sve prema stopi tih kamata koja se za svako
polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, kao i točka II. izreke navedene presude.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj
P-610/2021-7 od 1. prosinca 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo
tuženiku da isplati tužitelju dio zateznih kamata i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje
teku na iznos od 19.908,42 EUR / 150.000,00 kn od 11. srpnja 2019. do isplate
prema stopi tih kamata koja prelazi stopu koja se za svako polugodište određuje
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2 2

razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i zatezne
kamate koje na iznos od 398,17 EUR / 3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. od 4.
studenoga 2021.

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom navedenom u izreci prvostupanjski je sud naložio tuženiku
isplatiti tužitelju iznos od 153.000,00 kn / 20.306,59 EUR s pripadajućom zateznom
kamatom koja teče od 11. srpnja 2019. pa do isplate prema stopama tih kamata
pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o
troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku
naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.255,00 kn / 1.493,79
EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. prosinca 2022. do isplate
prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude).
Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe članka 499. Zakona o
obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,
126/21, 114/22 i 156/22) jer je nakon provedenog postupka utvrdio nespornom
činjenicu da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o zajmu na
temelju kojeg je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao zajmoprimcu iznos od

150.000,00 kn uz ugovorene kamate u visini od 2% godišnje, dok se tuženik obvezao
taj iznos novca uz ugovorene kamate (koje iznose ukupno 3.000,00 kn) vratiti do 10.
srpnja 2019. Međutim, budući da tuženik nakon dospijeća nije vratio tužitelju
ugovoreni iznos kojeg mu je tužitelj predao kao ni ugovorene kamate, to je sud
smatra da tužitelj osnovano potražuje iznos od 153.000,00 kn s pripadajućim
kamatama. Nadalje, premda su stranke Ugovorom o zajmu od 10. srpnja 2018.
ugovorile da u slučaju ako tuženik ne vrati tužitelju iznos zajma u novčanom iznosu,
stranke su složne da se namirenje cjelokupnog duga može izvršiti prijenosom prava
vlasništva nekretnine pobliže navedene u tom Ugovoru s tuženika na tužitelja, sud
prvog stupnja smatra da neovisno o tome radi li se o fakultativnoj obvezi ili
fakultativnoj tražbinu u smislu članka 38. ili 40. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj
je svoj tužbeni zahtjev prema tuženiku ograničio na dužnu činidbu-isplatu novčanog
iznosa za koju tuženik niti tvrdi niti dokazuje da ju je ispunio u roku predviđenom
ugovorom. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom
odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog svih
žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. Zakona o parničnom postupku.
Žalitelj navodi da prvostupanjski sud točno utvrđuje sve bitne sastojke ugovora o
zajmu te da se tim ugovorom zajmoprimac obvezao dobiveni zajam vratiti
jednokratno po isteku roka za vraćanje zajma zaključno do 10. srpnja 2019., a iz
utanačenja sadržanog u Ugovoru o zajmu proizlazi da su stranke ugovorile da u
slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom iznosu da su složne da
se namirenje cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti prijenosom prava vlasništva s
tuženika na tužitelja i to u površini od 2.080 m² od ukupne površine koju će tuženik
uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova u Milni na otoku Braču. Međutim gornja

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2 3

utanačenja prvostupanjski sud pogrešno supsumira pod odredbe Zakona o obveznim
odnosima koja uređuju fakultativne tražbine odnosno fakultativne obveze (fakultas
alternativa). Naime, logičnim, gramatičkim i ciljnim tumačenjem ugovornih odredaba
vraćanje pozajmice tuženikova obveza bila je novčana obveza vraćanja pozajmice
ukoliko je tuženik ispuni u ugovornom roku, a ukoliko je ne ispuni, stranke su
ugovorile automatsku novaciju ovog obveznog odnosa, to jest automatsko
pretvaranje dužnikove novčane obveze u nenovčanu – predaju vjerovniku 2.080 m²
dužnikovog zemljišta u Milni na otoku Braču. Da je tome tako proizlazi iz ugovorne
formulacije koja glasi: „U slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom
iznosu, stranke ovog ugovora su složne da se namirenje cjelokupnog iznosa zajma
može izvršiti prijenosom vlasništva sa Terra Adria d.o.o. na ime Plonka d.o.o., i to u
površini od 2.080 m² od ukupne površine koju će Terra Adria d.o.o. uknjižiti na svoje
ime u uvali Osibova na otoku Braču.“ Prema tome, tuženiku kao dužniku je na
dispoziciji da vrati predmetni zajam tužitelju o dospijeću ili da mu preda određenu
površinu zemljišta koje će uknjižiti na svoje ime. Kako je neprijeporno da predmetni
zajam nije vraćen o dospijeću, to je u trenutku utuženja tuženikova obveza bila
isključivo nenovčana obveza. Da su stranke htjele ugovoriti fakultativnu tražbinu
odnosno pravo tužitelja kao vjerovnika da po svom izboru može tražiti isplatu ili
predaju zemljišta, to bi u ugovoru također trebalo biti jasno uneseno, a što nije slučaj.
Žalitelj ističe da za nenovčanu obvezu rok dospijeća nije definiran odnosno
suglasnošću stranaka je determiniran uknjižbom tog zemljišta na ime tuženika za
koju uknjižbu nije utanačeno do kada najkasnije mora biti izvršena. Ako bi sud našao
da navedena ugovorna odredba nerazumljiva odnosno da se iz nje ne može
pouzdano iščitati prava volja ugovornih strana u pogledu vrste i dospijeća dužnikove
obveze, onda je odbijanjem suda da se na ove okolnosti sasluša zastupnik po
zakonu tuženika ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja. U svakom slučaju obrazloženje presude je nerazumljivo i proturječno samo
sebi i poglavito je proturječno sadržaju predmetnog ugovora pa žalitelj predlaže
drugostupanjskom sudu da preinači osporavanu presudu i odbije tužbeni zahtjev te
osudi tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku uključujući i troškove žalbe,
podredno da se osporavana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na
ponovno suđenje.

Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu
žalbu u bitnom navodi da je žalba neosnovana i usmjerena isključivo na
odugovlačenje postupka. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati
tužitelju iznos od 153.000,00 kn / 20.306,59 EUR s pripadajućim kamatama. Kao što
i tuženik navodi, sud je ispravno utvrdio bitne sastojke ugovora o zajmu, no suprotno
navodima tuženika sud ispravno supsumira pod odredbe Zakona o obveznim
odnosima koje uređuju fakultativne tražbine odnosno fakultativne obveze. Iz naravi
ugovorne odredbe jasno proizlazi da u slučaju da se iznos zajma ne vrati
zajmodavcu u novčanom iznosu da su stranke složne da se namirenje cjelokupnog
iznosa zajma može izvršiti prijenosom prava vlasništva na tužitelja i to u površini

2.080 m² od ukupne površine koju će tuženik uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova u
Milni na otoku Braču, što u žalbi i tuženik potvrđuje. Suprotno navodima tuženika
kako bi da su stranke htjele ugovoriti fakultativnu obvezu ugovorna odredba bi
glasila: „Dužnik se može osloboditi svoje obveze, ukoliko ...”, budući da ne postoje
zakonske definirane stipulacije ugovornih odredbi za fakultativne obveze, irelevantno

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2 4

je na koji je način ista ugovorena, ako je iz njenih odredbi jasno da se radi o istima,
što je u konkretnom predmetu slučaj. Tužitelj osporava shvaćanje tuženika da se radi
o novaciji jer su stranke izričito ugovorile da se „namirenje cjelokupnog iznosa može
izvršiti prijenosom prava vlasništva” jasno je da obveza vraćanja zajma u novčanom
iznosu nije isključena, već i dalje postoji te da stranke nisu ugovorile nikakvu
automatsku novaciju svog odnosa. Prema tome, budući da su stranke sklopile
ugovor o zajmu koji po dospijeću nije plaćen, to tužitelj predlaže potvrditi
prvostupanjsku presudu.

3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana, no ne iz razloga na koje ukazuje
žalitelj.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama
razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14.
Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u
odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud
nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku osim u dijelu zateznih
kamata kod kojeg je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz
članka 27. stavka 1. i članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

4. Iz spisa proizlazi nespornim da su stranke 10. srpnja 2018. sklopile Ugovor
o zajmu kojim se tužitelj kao zajmodavac obvezao predati tuženiku kao zajmoprimcu
iznos od 150.000,00 kn, a tuženik se obvezao do 10. srpnja 2019. vratiti tužitelju
navedeni novčani iznos kao i (ugovorne) kamate od 2% godišnje (dakle, iznos
ugovornih kamata je 3.000,00 kn). Nadalje, tim su Ugovorom o zajmu stranke
ugovorile da u slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom iznosu,
stranke su složne da se namirenje cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti
prijenosom prava vlasništva s tuženika na tužitelja i to u površini od 2.080 m² od
ukupne površine koju će tuženik uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova u Milni na
otoku Braču (str. 3. spisa). Jednako tako, između stranaka nije sporna činjenica da je
tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, kao i da tuženik o dospijeću nije vratio
tužitelju ugovoreni iznos zajma s ugovornom kamatom.

S obzirom na to da se tuženik u odgovoru na tužbu pozvao na ugovornu
odredbu prema kojoj bi ispunjenje njegove obveze bilo prijenosom prava vlasništva
tužitelju zemljišta površine 2.080 m², između stranaka je samo sporno da li tužitelj, s
obzirom na tu ugovornu odredbu, osnovano potražuje od tuženika utuženi novčani
iznos s pripadajućim kamatama ili (sukladno toj odredbi) može tužbenim zahtjevom
tražiti isključivo činidbu prijenosa vlasništva nekretnine.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj sukladno odredbi članka

499. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje od tuženika isplaćeni iznos
od 150.000,00 kn kao i ugovornu kamatu od 2% (što iznosi 3.000,00 kn). Ovo iz
razloga jer odredba Ugovora o zajmu na koju se u žalbi poziva tuženik ne utječe na
pravo tužitelja da zahtijeva ispunjenje tuženikove novčane obveze. Naime, kao što to

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2 5

i tuženik u žalbi ističe ugovorna odredba glasi: „U slučaju da se iznos zajma ne vrati
zajmodavcu u novčanom iznosu, stranke ovog ugovora su složne da se namirenje
cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti prijenosom vlasništva sa Terra Adria d.o.o.
na ime Plonka d.o.o. i to u površini od 2.080 m² od ukupne površine koju će Terra
Adria d.o.o. uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova na otoku Braču.” Međutim, tom
ugovornom odredbom nije došlo do „automatske” novacije, a kako to smatra tuženik.

Naime, prema odredbi članka 145. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima
obnova (novacija) nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu
zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu
osnovu.

Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da obnova (novacija) nastaje
ako obje ugovorne strane postignu suglasnost volje da postojeću obvezu zamijene
novom, no u konkretnom slučaju ugovorna odredba koja pruža mogućnost tuženiku
da namirenje cjelokupnog iznosa zajma izvrši prijenosom vlasništva nekretnine čija je
površina 2.080 m² nema značaj novacije. Naprotiv, tuženik je i prema toj ugovornoj
odredbi dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu povrata novčanog iznosa tužitelju kao
zajmodavcu (s ugovornom kamatom), ali on (suglasnošću volje obiju ugovornih
stranaka) tu svoju ugovornu može ispuniti (i) prijenosom vlasništva nekretnine.
Prema tome, kao što to i prvostupanjski sud pravilno navodi u obrazloženju pobijane
presude, radi se o fakultativnoj obvezi odnosno o ovlaštenju tuženika kao dužnika da
svoju novčanu obvezu ispuni prijenosom vlasništva nekretnine.

Odredbom članka 38. Zakona o obveznim odnosima je propisano da dužnik
čija obveza ima jednu činidbu, ali mu je dopušteno da se oslobodi svoje obveze
ispunjenjem neke druge određene činidbe, može se koristiti tom mogućnošću sve
dok vjerovnik u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično ispunjenje činidbe.
Nadalje, prema članku 39. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik u
fakultativnoj obvezi može zahtijevati od dužnika samo dugovanu činidbu, ali ne i
drugu činidbu kojom dužnik, ako hoće, može također ispuniti svoju obvezu.

Slijedom navedenog, budući da je Ugovorom o zajmu predviđena mogućnost
tuženika kao dužnika da se oslobodi svoje obveze isplate pozajmljenog iznosa s
ugovornom kamatom tako što će tužitelju prenijeti u vlasništvo nekretninu površine

2.080 m², radi se o fakultativnoj obvezi, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud.
Međutim, neovisno o tom ovlaštenju tuženika da se, ako on to želi, koristi tim svojim
pravom, to jest da prijenosom vlasništva nekretnine ispuni svoju novčanu obvezu (što
može učiniti sve dok tužitelj u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično
ispunjenje činidbe), tužitelj kao vjerovnik novčane obveze od tuženika kao dužnika
sukladno članku 39. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima može zahtijevati samo
dugovanu činidbu – dakle, činidbu vraćanja tuženiku isplaćenog iznosa novca s
ugovornom kamatom (i zateznom kamatom budući da tuženik o dospijeću nije
ispunio svoju ugovornu obvezu). Upravo zbog navedenog, tuženik se u žalbi
neosnovano poziva na novaciju.

6. Prema članku 499. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2 6

određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu
poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i
kakvoće.

U konkretnom predmetu, između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj
kao zajmodavac predao tuženiku novčani iznos od 150.000,00 kn, kao i to da tuženik
kao zajmoprimac do 10. srpnja 2019. nije vratio tužitelju navedeni iznos novca.
Upravo zbog navedenog, kao i zato što tužitelj sukladno ranije navedenoj odredbi
članka 39. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima može od tuženika zahtijevati
samo ispunjenje ugovorne novčane činidbe, to je prvostupanjski sud sukladno
odredbi članka 499. Zakona o obveznim odnosima pravilno obvezao tuženika na
ispunjenje preuzete ugovorne obveze isplate iznosa od 150.000,00 kn, kao i zateznih
kamata koje na taj iznos teku od 11. srpnja 2019. pa do isplate sukladno članku 29.
stavku 1. tog Zakona – ovo stoga jer je tuženik dospio u zakašnjenje s ispunjenjem
svoje novčane obveze. Jednako tako, budući da su stranke Ugovorom o zajmu
ugovorile i ugovornu kamatu prema stopi od 2% godišnje, a što iznosi 3.000,00 kn, to
je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika i da taj iznos novca isplati tužitelju.

Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju
iznos od 153.000,00 kn točka I. izreke prvostupanjske presude je pravilna i na
zakonu osnovana. Jednako tako, budući da je tuženik u odnosu na glavno
potraživanje u cijelosti izgubio spor, to je pravilna i točka II. izreke prvostupanjske
presude. Stoga je tuženikovu žalbu kojom pobija te dijelove prvostupanjske presude
valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, a na temelju
odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, u odnosu na stopu zateznih kamata koje teku na iznos od

150.000,00 kn od 11. srpnja 2019. pa do isplate, kao i u odnosu na isplatu zateznih
kamata koje na iznos ugovorne kamate od 3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. do

4. studenoga 2021., prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, neovisno o tome što su u konkretnom predmetu obje stranke
trgovačka društva, i kao takvi trgovci u smislu članka 3. stavka 6. Zakona o
trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12,
68/13, 10/15, 40/19, 34/22, 114/22 i 18/23) ne radi se o potraživanju proizašlom iz
trgovačkog ugovora u smislu odredbe članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim
odnosima jer Ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile 10. srpnja 2018. nije ugovor
koji je sklopljen u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne od
stranaka; jednako tako, budući da tužitelj tijekom postupka nije istaknuo činjenicu da
bi sklopljeni ugovor o zajmu bio u vezi s obavljanjem djelatnosti jedne od stranaka,
predmetni ugovor očito nije niti u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. Upravo zbog
navedenog, tužiteljevo potraživanje utuženo u ovom postupku nije potraživanje
proizašlo iz trgovačkog ugovora, pa stoga na to potraživanje treba primijeniti stopu
zatezne kamate koja se od dospijeća do dana plaćanja sukladno članku 29. stavku 2.
Zakona o obveznim odnosima (važećem u vrijeme donošenja prvostupanjske
presude) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2 7

društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Zato je u odnosu na stopu zatezne kamate koje na iznos od 150.000,00 kn
teku od 11. srpnja 2019. pa do isplate prvostupanjsku presudu u točki I. izreke valjalo
djelomično potvrditi i djelomično preinačiti, a sukladno odredbi članka 368. stavka 1. i
članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

8. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate koje na iznos ugovorne kamate od

3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. pa do 4. studenoga 2021. (dan prije pokretanja
ovog spora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno
pravo iz članka 31. stavka 1. u vezi članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim
odnosima. Naime, prema toj odredbi ugovora ništetna je odredba ugovora kojom se
predviđa da će na kamate, kad dospiju na isplatu, početi teći kamate ako ne budu
isplaćene.

U konkretnom predmetu, neovisno od toga što stranke Ugovorom o zajmu
nisu ugovorile da će na dospjeli iznos ugovorne kamate početi teći kamate, tužitelj
kao zajmodavac u smislu članka 31. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ne
može prije pokretanja ovog spora potraživati zatezne kamate na obračunati iznos
ugovorne kamate jer je to protivno odredbi članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim
odnosima. Naime, budući da tužitelj nesporno nije banka ni druga financijska
institucija, to u ovom sporu ne postoji iznimka iz članka 27. stavka 3. Zakona o
obveznim odnosima koja dopušta da se na pologe kod banaka i drugih financijskih
institucija može ugovarati kamata na kamatu. Prema tome, s obzirom na to je tužitelj
ovaj spor pokrenuo 5. studenoga 2021., tužitelj sukladno članku 31. stavku 2. Zakona
o obveznim odnosima na iznos neplaćenih (ugovornih) kamata od 3.000,00 kn može
zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnio zahtjev za njihovu
isplatu, no ne i prije podnošenja tog zahtjeva.

Upravo zbog navedenog, u odnosu na tužiteljevo potraživanje zateznih
kamata koje na iznos od 3.000,00 kn teku od 5. studenoga 2021. pa do isplate i to
prema stopi tih kamata propisanih za potraživanja proizašla iz ostalih odnosa točku I.
izreke prvostupanjske presude je valjalo potvrditi sukladno odredbi članka 368.
stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

Međutim, u odnosu na tužiteljevo potraživanje zateznih kamata koje na iznos
od 3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. do 4. studenoga 2021., tužbeni zahtjev je
neosnovan jer tužitelj (čak neovisno od stope zateznih kamata koje potražuje prema
stopi propisanoj za potraživanje iz trgovačkih ugovora), te kamate potražuje protivno
članku 31. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Zato je u tom dijelu tuženikovu
žalbu valjalo uvažiti i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, a sukladno
članku 373. točki 3. Zakona o parničnom postupku.

9. Sukladno članku 166. u vezi s člankom 154. stavkom 5. Zakona o
parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka
je neosnovan jer je tuženik samo u razmjerno neznatnom dijelu (i to u odnosu na
sporedno potraživanje) uspio u žalbenom postupku, a zbog čega nisu nastali posebni

Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2 8

troškovi. Jednako tako, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava odgovora na
žalbu jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje spora (članak 166. u
vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić, v.r.