Poslovni broj: 26 Pž-193/2023-2

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 26 Pž-193/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Marine Veljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. M., vl. „A.-D.“ elektro servisa, P., OIB ... (dalje: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja A. N. d.o.o., N., OIB ... (dalje: tuženik), kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u R., odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja A. N. d.o.o. protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-189/2021-37 od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2023.

             

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja A. N. d.o.o. i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj
Povrv-189/2021-37 od 19. prosinca 2022.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja A. N. d.o.o. i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-189/2021-37 od 19. prosinca 2022. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.692,22 EUR / 12.750,00 kn.

 

II. Uvažava se žalba tuženika-protutužitelja A. N. d.o.o. i preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-189/2021-37 od 19. prosinca 2022. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.833,23 EUR / 13.812,50 kn i rješava:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja-protutuženika I. M., vl. A.-D. elektro servisa za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.833,23 EUR / 13.812,50 kn.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika-protutužitelja A. N. d.o.o. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 777,67 EUR / 5.859,38 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-189/2021-37 od 19. prosinca 2022. odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 140.000,00 kn / 18.581,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, dok je rješenjem od istog dana utvrđeno da je tužba tužitelja-protutuženika povučena (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju protutuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 26.562,50 kn / 3.525,45 EUR u roku od 15 dana, dok je zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom troškova postupka za iznos od 21.006,25 kn / 2.788,01 EUR odbijen kao neosnovan (točka II. izreke, iako je sud očitom omaškom u pisanju točku II. izreke označio kao točku III.).

 

              2. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim protutužbeni zahtjev jer je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor zastare, s obrazloženjem da je tuženik za štetu koju mu je prouzročio tužitelj saznao provođenjem vještačenja u postupku osiguranja dokaza, a koje je provedeno u lipnju 2016. godine, dok je protutužbeni zahtjev postavljen 11. veljače 2019., a što je izvan rokova koji su propisani odredbom čl. 605. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Nadalje, sud je utvrdio povlačenje tužbe nakon što je utvrdio da je tužitelj podneskom od 9. lipnja 2022. povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari i to u dijelu koji se odnosi na glavnicu, kamate i troškove iz postupka Povrv-169/2017 u kojem je donesena pravomoćna i ovršna presuda 26. rujna 2019.

 

              3. Tuženik-protutužitelj je podnio žalbu protiv presude i točke II. izreke rješenja, navodeći da je sud očito omaškom u izreci naznačio broj III. Pobija ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iznosi da su u presudi navedeni nejasni i proturječni razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da je bilo potrebno dodatno utvrditi kakav je pravni značaj provođenja postupka osiguranja dokaza i da li vođenje tog postupka u kojemu je stranka i izvođač posla, a ne samo naručitelj, ima značaj obavještavanja o nedostacima u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, da je bilo potrebno utvrditi kakav je značaj ranijeg slanja dopisa o raskidu ugovora kojeg je tuženik slao tužitelju i u kojemu se tuženik pozvao na nedostatke. Ukazuje da je bilo potrebno utvrditi da li činjenica raskida ugovora upućuje na primjenu drugih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje isključuju primjenu odredbi o nedostacima pa da bi u tom slučaju, pod pretpostavkom da je ugovor raskinut u travnju 2015., među strankama postojala mogućnost međusobnog potraživanja u svezi odredbe čl. 368. Zakona o obveznim odnosima, a u tom slučaju bi rok za naknadu štete  započeo teći od časa raskida, time da se radi o petogodišnjem zastarnom roku iz čl. 230. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, dok bi subjektivni trogodišnji rok tekao od zaprimanja nalaza vještaka u postupku osiguranja dokaza. Nadalje, u pogledu odluke o troškovima postupka za povlačenje tužbe ističe da je rješenje neobrazloženo, da sud tek navodi da bi tužitelj imao pravo na trošak jer je povukao tužbu nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu, no da ne pojašnjava razloge svoje odluke. Ukazuje da je očito da je sud uvažio navode tužitelja da je plaćanje po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Povrv-169/2017 po A. B., koju tužitelj označava kao solidarnog dužnika s ovdje tuženikom pa da navedeno ima učinak udovoljenja tužbenom zahtjevu i u ovom postupku. Ističe da je A. B. platila predmetno potraživanje u postupku Povrv-189/2021 po pravomoćnoj presudi u kojoj je isključivo ona naznačena kao tuženik te da je sud imao obvezu obrazložiti razloge zbog kojih se priklonio stavu tužitelja o postojanju solidarne odgovornosti.

 

              4. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

              5. Ispitavši pobijanu presudu i rješenje sukladno odredbama čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Međutim, sud je koristeći se ovlaštenjima iz čl. 373.a ZPP-a svejedno protutužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

 

              6. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 201.282,50 kn s osnove izvedenih radova iz ugovora o djelu, dok je predmet protutužbenog zahtjeva naknada štete u iznosu od 140.000,00 kn zbog nedostataka u izvedenim radovima i raskida ugovora.

 

              7. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće činjenice:

- da je ovaj postupak započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu tužitelja I. M., vl. A.-D. elektro servisa protiv prvotuženika A. B. i drugotuženika društva A. N. d.o.o., a radi isplate iznosa od 201.282,50 kn,

- da je u tom postupku drugotuženik A. N. d.o.o. podneskom od 11. veljače 2019. podnio protutužbu protiv tužitelja radi naknade štete u iznosu od 140.000,00 kn,

- da je sud rješenjem donesenim na raspravnom zapisniku 24. lipnja 2019. razdvojio postupak u odnosu na prvotuženicu A. B., a u kojem postupku je donesena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-169/2017 kojom je usvojen tužbeni zahtjev i naloženo tuženici A. B. da tužitelju isplati iznos od 210.282,50 kn, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7146/2019 od 6. rujna 2021.

 

              8. Tuženik u protutužbi iznosi da je u sudski spis dostavio nalaz i mišljenje vještaka u postupku radi osiguranja dokaza te da iz istoga proizlazi nastup štete na strani naručitelja u iznosu od 37.563,25 kn na ime stvarne štete, ali i daljnji iznos od cca 50.000,00 kn na ima angažmana novog projektanta te revitalizacije potrebne dokumentacije uz uvažavanje uvećanja cijene radova pa da drugotuženik ima pravo kao posljedicu raskida ugovora potraživati naknadu štete od tužitelja u iznosu od 140.000,00 kn. Ukazuje da je u postupku osiguranja dokaza vještak vještačio isključivo radove opisane u 1. privremenoj situaciji tužitelja, dok radove iz 2. privremene situacije (ugradnja klima uređaja) vještačkim nalazom nije obuhvatio iz razloga što isti nije bio kompetentan prosuđivati o kvaliteti ugradnje klima uređaja. Također, da niti radovi prema 2. privremenoj situaciji nisu dovršeni, manjkavo su izvršeni te da u odnosu na njih postoje brojni nedostaci koje je drugotuženik tek dijelom naknadno otklonio. Ističe da iznos od 140.000,00 kn s osnove štete obuhvaća ukupnu štetu u uzročno-posljedičnoj vezi sa svim izvedenim radovima. U prilog osnovanosti svojih tvrdnji dostavlja račun za popravak klima uređaja. U podnesku od 15. ožujka 2019. tuženik je iznio da u ovoj pravnoj stvari tuženik nije osporio da bi radovi bili izvođeni, već da su u bitnom prigovorili kakvoći i kvantiteti izvedenih radova te da u prilogu podneska dostavlja dodatna dokumentacija koja potvrđuje da je radi nekvalitetno izvedenih radova od strane tužitelja bilo potrebno otklanjati štetu. Uz podnesak je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka.

 

              9. Naime, iz isprava u spisu proizlazi da tuženik potražuje naknadu štete koja mu je nastala time što je bilo potrebno otklanjati štetu radi nekvalitetno izvedenih radova izvedenih od strane tužitelja. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju temelj odnosa između stranaka ugovor o djelu kojim se tužitelj obvezao izvršiti određene radove tuženiku i A. B., kao naručiteljima.

 

              10. Prema odredbi čl. 604. st. 1. ZOO-a, naručitelj je dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovitom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti izvođača. Kad je riječ o skrivenim nedostacima, naručitelj je dužan o tome obavijestiti izvođača što prije, a najkasnije u roku mjesec dana od njihova otkrivanja (čl. 605. ZOO-a). Istekom dviju godina od primitka obavljenog posla, naručitelj se više ne može pozvati na nedostatke (čl. 605. st. 2. ZOO-a). Nadalje, prema odredbi čl. 608. st. 1. ZOO-a, naručitelj koji je uredno obavijestio izvođača da obavljeno djelo ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak otkloni, i za to mu odrediti primjeren rok, dok prema stavku 2. istog članka on ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga. Ako uklanjanje nedostatka zahtijeva pretjerane troškove, izvođač može odbiti da ga izvrši, ali u tom slučaju naručitelju pripada, po njegovu izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora te pravo na naknadu štete (čl. 608. st. 3. ZOO-a).

 

11. Prema tome, iz navedenih odredbi proizlazi da pravo na naknadu štete koju trpi zbog nedostatka, pripada naručitelju ako je izvođača obavijestio o nedostatku i ostavio mu primjeren rok za uklanjanje nedostatka. Nadalje, naručitelj koji je izvođača na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog djela gubi svoja prava nakon isteka dvije godine od učinjene obavijesti, osim ako je izvođačevom prijevarom bio spriječen da ih ostvaruje (čl. 606. st. 1. ZOO-a). Od dana učinjene obavijesti počinje teći rok od dvije godine u kojem naručitelj može ostvarivati svoja prava. Po isteku tog roka naručitelj gubi pravo ostvarivati svoja prava. Riječ je o prekluzivnom, a ne zastarnom roku pa stoga u ovom postupku nije odlučna činjenica trenutak saznanja tuženika za nalaz vještačenja iz postupka osiguranja dokaza.

 

              12. Dakle, tek u slučaju kada je utvrdio da pregledano djelo ima nedostatak i tome uredno obavijestio izvođača, naručitelj stječe određene zahtjeve prema izvođaču koji ovise o vrsti nedostataka pa između ostalog i pravo zahtijevati naknadu štete zbog povrede prethodno postojeće obveze. Drugim riječima, osnovanost protutužbenog zahtjeva ovisi o činjenici je li tuženik bez odgađanja prigovorio nedostacima koji se odnose na kvalitetu radova, kao i zahtijevao od tužitelja da nedostatke otkloni i da je iste radove, ako ih nije izveo tužitelj, izveo o svom trošku umjesto njega.

 

              13. Iz dopisa od 15. travnja 2015. (list 47. spisa) proizlazi da se investitor P. t. d.o.o. (prednik tuženika) obratio A.-D. E., vl. I. M., a u kojem navodi da se sukladno dopisu od 17. veljače 2015., a koji je zaprimljen 23. ožujka 2015., isti nije očitovao na traženje društva P. t. d.o.o. (prednik tuženika) pa da je P. t. d.o.o. bila prisiljena angažirati drugog izvođača sanacijskih ili nedovršenih radova.

 

              14. Nadalje, iz dopisa od 17. veljače 2015. (list 49. do 50. spisa) proizlazi da se investitor P. t. d.o.o. obraća A.-D. E. s. vl. I. M., a u kojemu mu daje rok od 10 dana da se očituje o utvrđenim nedostacima, o početku i vrstama popravka te u privitku dostavlja podnesak koji im je dostavljen 11. rujna 2013. i izvješće nadzornog inženjera (očitovanje o nepravilnostima uočenim tijekom građenja) sastavljeno 28. svibnja 2014.

 

15. Iz izvješća nadzornog inženjera sastavljenog dana 28. svibnja 2014. od strane ovlaštenog inženjera elektrotehnike M. V. proizlazi da je u istom izneseno očitovanje o manjkavostima, odnosno nepravilnostima uočenim tijekom građenja, a na kojem izvješću je otisnut pečat društva P. t. d.o.o.(pravnog prednika tuženika). Prema tome, najkasnije tog dana tuženik je saznao za skrivene nedostatke. S obzirom na to da je obavijest o nedostacima sačinjena 17. veljače 2015., ocjena je ovog suda da je protekao rok iz čl. 605. ZOO-a, a sukladno kojem je naručitelj dužan o skrivenim nedostacima obavijestiti izvođača što prije, a najkasnije u roku mjesec dana od njihova otkrivanja (čl. 605. ZOO-a). Radi se o prekluzivnom subjektivnom roku i njegovim istekom tuženik je izgubio prava pozivati se na uočene nedostatke.

 

16. Nadalje, sve da je tuženik na vrijeme obavijestio o skrivenim nedostacima, istekao je i rok od dvije godine u kojem je naručitelj mogao ostvarivati svoja prava iz čl. 606. st. 1. ZOO-a. Naime, iz isprava u spisu proizlazi da je obavijest o nedostacima sačinjena 2015. godine, a uzimajući u obzir činjenicu da je protutužba podnesena 11. veljače 2019., ocjena je ovog suda da je istekao i prekluzivni rok od dvije godine u kojemu je mogao ostvarivati svoja prava s osnove nedostataka iz ugovora o djelu, uključujući i pravo na naknadu štete. Isto tako, u ovom slučaju ne dokazi u obzir primjena odredbe čl. 616. st. 2. ZOO-a, jer se ista primjenjuje samo u slučaju prigovora protiv izvođačeva zahtjeva za isplatu naknade, a o čemu je odlučeno u postupku koji se vodi pred istim sudom pod poslovnim brojem
Povrv-169/2017. Pored navedenog, obavijest o nedostacima ne sadrži podatke o tome u čemu se ti nedostaci sastoje.

 

              17. Također, neosnovani su žalbeni navodi da je bilo potrebno dodatno utvrditi kakav je pravni značaj provođenja postupka osiguranja dokaza i da li vođenje tog postupka, a u kojem u je stranka i izvođač posla, a ne samo naručitelj, ima značaj obavještavanja o nedostacima u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima. Navedeno iz razloga što se sukladno odredbi čl. 224. ZOO-a pravila o zastari ne primjenjuju u slučajevima kad su u zakonu određeni rokovi za podnošenje tužbe ili izvršenje određene radnje pod prijetnjom gubitka prava.

 

              18. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi upire da je bilo potrebno utvrditi kakav je značaj dopisa o raskidu ugovora kojeg je tuženik slao tužitelju. Navedeno iz razloga što sam tuženik u podnesku od 15. ožujka 2019. (list 309. do 312. spisa) navodi da tuženik nije niti osporio da bi radovi bili izvođeni, već da u bitnom prigovara kakvoći i kvaliteti izvedenih radova, kao i da u prilogu podneska dostavlja dodatnu dokumentaciju koja potvrđuje da je radi nekvalitetno izvedenih radova od strane tužitelja bilo potrebno otklanjati štetu.

 

19. U odnosu na odluku o troškovima ovaj sud nalazi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer postoji proturječnost između izreke odluke o troškovima i obrazloženja, a iz razloga što je u izreci tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 26.562,50 kn, dok iz obrazloženja odluke proizlazi da je tužitelju priznat trošak u iznosu od 21.006,25 kn. Isto tako, sud u obrazloženju odluke o troškovima nije naveo za koja četiri obrazložena podneska je dosudio trošak tužitelju pa je time još jednom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Međutim, ovaj sud je donio odluku o troškovima primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

20. Sukladno odredbi čl. 158. st. 2. ZPP-a, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik. Međutim, sud je propustio uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj podneskom od 9. lipnja 2022. povukao tužbu pa da se u daljnjem tijeku postupka raspravljalo o osnovanosti protutužbenog zahtjeva pa da je za odluku o troškovima nastalim povodom protutužbenog zahtjeva odlučan uspjeh u sporu povodom protutužbenog zahtjeva.

 

21. S obzirom na to da iz podneska od 9. lipnja 2022. proizlazi da je tužitelj povukao tužbu iz razloga što je tuženik podmirio potraživanje tužitelja 27. svibnja 2022. s osnove glavnice, kamata i troškova postupka poslovni broj
Povrv-169/2017 koji se vodio protiv direktorice tuženika A. B., a u kojem je donesena pravomoćna i ovršna presuda, ocjena je ovog suda da u konkretnom slučaju, a u pogledu troškova koji su tužitelju nastali do dana povlačenja tužbe, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je tužitelju primjenom odredbe čl. 158. st. 2. ZPP-a priznati troškove nastale do povlačenja tužbe, dok je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelju valjalo priznati troškove koji su nastali povodom protutužbenog zahtjeva, a iz razloga što tuženik nije uspio sa svojim protutužebnim zahtjevom.

 

22. U odnosu na troškove koji su nastali povodom tužbenog zahtjeva: Iz sadržaja podnesaka tužitelja od 18. lipnja 2020. i 19. svibnja 2022., a za čije sastavljanje je tužitelj potraživao trošak, proizlazi da je tužitelj istima precizirao svoj tužbeni zahtjev, dok je podneskom od 9. lipnja 2022. povukao tužbeni zahtjev. Ovaj sud ocjenjuje da se radi o ostalim podnescima iz Tbr. 8.3. Tarife za koje tužitelju pripada pravo na trošak u visini 50 bodova. Prema tome, tužitelju je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo priznati sljedeće troškove koji su nastali u pogledu tužbenog zahtjeva: trošak sastavljanja podneska od 18. lipnja 2020. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), trošak sastavljanja podneska od 19. svibnja 2022. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife) te trošak sastavljanja podneska od 9. lipnja 2022. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), što s pripadajućim PDV-om od 25% sveukupno iznosi 1.875,00 kn.

 

23. U odnosu na troškove koji su nastali povodom protutužbenog zahtjeva:

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelju za zastupanje na ročištima od 19. srpnja 2022. i 17. studenog 2022. pripada trošak prema Tbr. 9.1. Prema tome, tužitelju za zastupanje na ročištu od 19. srpnja 2022. pripada trošak u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife u vezi s Tbr. 50-vrijednost boda 10,00 kn) te za zastupanje na ročištu od 17. studenog 2022. trošak u iznosu od 3.750,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife u vezi s Tbr. 50-vrijednost boda 15,00 kn). Međutim, iz zapisnika s ročišta od 27. listopada 2022. poslovni broj Povrv-189/2021 (list 819. do 822. spisa) proizlazi da se radilo o procesnom ročištu za koje je tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo priznati trošak prema Tbr. 9.2. Tarife pa je tako tužitelju za zastupanje na istom ročištu pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo priznati trošak u iznosu od 1.125,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife). Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak sastavljanja odgovora na protutužbu od 26. veljače 2019. u iznosu od 2.500,00 kn / 331,81 EUR (Tbr. 8.1. Tarife). Nadalje, tužitelju je pravilnom primjenom materijalnog prava za sastavljanje podneska od 22. srpnja 2022. valjalo priznati trošak u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), a za podnesak od 28. srpnja 2022. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), a iz razloga što se radi o ostalim podnescima. Nadalje, tužitelju ne pripada pravo na trošak za sastavljanje podneska od 26. listopada 2022. iz razloga što je isti podnesak predan dan prije ročišta koje je održano 27. listopada 2022. pa isti nije bio nužan za vođenje postupka jer je tužitelj navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu. Prema tome, tužitelju je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo priznati trošak u sveukupnom iznosu od 10.875,00 kn.

 

24. Dakle, tužitelju je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo priznati trošak u sveukupnom iznosu od 12.750,00 kn. S obzirom na to da je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, a koje čini sporedan zahtjev, ocjena je ovog suda da mu ne pripada pravo na trošak žalbenog postupka.

 

 

25. Slijedom iznijetog, na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

 

Zagreb, 14. ožujka 2023.

 

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić