Poslovni broj  28  Gž-838/2023-4

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 28 Gž-838/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Burcar predsjednice vijeća, Ines Smoljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. F. OIB: … i II-tužitelja S. F. OIB: …, obojica iz V., i zastupani po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., protiv tužene Republike Hrvatske OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. srpnja 2013. posl. br. Pn-1107/12-120, u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje toč. II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. srpnja 2013. posl. br. Pn-1107/12-120, kojom je odbijen zahtjev za isplatu 1.439.839,20 kn sa zateznom kamatom.

 

II. Preinačava se pobijana presuda u toč. I. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu 100.453,89 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznose navedene u izreci.

 

              III. Preinačava se odluka o trošku i odbija kao neosnovan zahtjev:

- tužitelja u toč. III. izreke za naknadu parničnog troška od 72.958,00 kn[1]/9.683,19 eura sa pripadajućom zateznom kamatom,

- tužene u toč. IV. izreke za naknadu parničnog troška od 173.780,00 kn/23.064,57 eura i sudi:

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              IV. Nalaže se tužiteljima da tuženoj naknade trošak žalbe od 414,76 eura/3.125,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj da tužiteljima plati 100.453,89 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznose navedene u toč. I. izreke, a (toč. II. izreke) je odbijen njihov zahtjev od 1.439.839,20 kn sa pripadajućom zateznom kamatom. Tuženoj je toč. III. izreke naloženo da tužiteljima naknadi parnični trošak od 72.958,00 kn, a tužiteljima da tuženoj naknade parnični trošak od 173.780,00 kn (toč. IV. izreke).

 

2. Protiv navedene presude su žalbu izjavile obje stranke iz svih zakonom predviđenih razloga i to tužitelji u odnosu na toč. II. izreke i u odluci o troškovima postupka (toč. IV. izreke i u dijelu toč. III. izreke kojom nije udovoljeno njihovom zahtjevu preko prihvaćenog iznosa), dok se tužena žalila protiv toč. I. i III. izreke. Obje stranke predlažu da se prihvati njihova žalba i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, time da tužena zahtijeva i naknadu troška žalbe.

 

3. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tužene osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tužena Republika Hrvatska za bespravno korištenje njihovog ugostiteljskog objekta u centru V., (od 904,99 m2, u naravi motel-restorana sa 10 spavaćih soba i ugostiteljskog dijela za 400 gostiju) u vremenu od studenoga 1991. do 9. svibnja 1997. naknadi štetu (prema konačnom zahtjevu od 23. siječnja 2006., list 269-273 spisa) od 2.076.047,06 kn u visini mjesečne zakupnine od 33.484,63 kn, zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade u visini zakupnine da nije bilo štetnog postupanja (čl. 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima -"Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO).

 

5. Tijekom ovog spora je pravomoćno suđena naknada za razdoblje od siječnja do lipnja 1996. (200.907,78 kn) i od srpnja 1996. do travnja 1997. (334.846,30 kn) ili ukupno 535.754,08 kn.

 

6. U ovoj fazi postupka se odlučuje o zahtjevu za isplatu 1.540.293,09 kn za obroke koji dospijevaju od ožujka 1992. do rujna 1995. u visina zakupnine od 37,00 kn/m2 ili 33.484,63 kn mjesečno.

 

7. Tužena se protivila zahtjevu tvrdeći da je Hrvatska vojska (dalje HV) koristila predmetni objekt za potrebe obrane V., za koju štetu kao ratnu ne odgovara.

 

8. Nije bilo sporno da je HV koristila nekretninu oko 500 m od prve crte bojišta tijekom Domovinskog rata od ožujka 1992. do svibnja 1997., koja je ostala devastirana.

 

9. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu 100.453,89 kn, zaključivši da tužitelji imaju pravo na naknadu štete za izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti davanja u zakup predmetnog objekta u visini zakupnine objekta u razdoblju od listopada do prosinca 1995. (čl. 189. st. 1. ZOO), dok u ostalom dijelu za 1.439.839,20 kn (po 33.484,63 kn od ožujka 1992. do rujna 1995.) odbija tužbeni zahtjev jer tužitelji nisu dokazali „da šteta koju su pretrpjeli nije ratna šteta“ u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata -"Narodne novine", br. 117/03, dalje Zakon).

 

9.1. Presudom ovog suda od 22. studenoga 2016. posl. br. Gžn-2702/2013-2 je odbijena žalba tužene i potvrđena pobijana presuda, a prihvaćanjem žalbe tužitelja je preinačena i naložena isplata 1.439.839,20 kn (po 33.484,63 kn od ožujka 1992. do rujna 1995.).

 

9.2. Navedena presuda je ukinuta rješenjem VSRH br. Rev-x 372/2017-2 od 13. srpnja 2022. i predmet vraćen na ponovno suđenje uz obrazloženje da je zbog pogrešnog pravnog pristupa ocjenjivanja osnovanosti prigovora ratne štete drugostupanjski sud propustio očitovati se o ostalim navodima žalbe tuženice.

 

10. U žalbenom stadiju postupka je i dalje sporan prigovor vezan za ratnu štetu

- tužena opravdava korištenje potrebama obrane V. pozivom kako na odredbu čl. 3. st. 1. alineja 2b Zakona, tako i na odredbe čl. 5. i 13. ZO. Naglašavajući da je nekretnina mobilizirana radi obrane teritorijalnog integriteta i da je pravo vlasništva ograničeno u javnom interesu te nema protupravnosti i neosnovano tužitelji zahtijevaju naknadu izmakle koristi (čl. 189. ZOO). Ovo tim više što takva naknada nije bila propisana niti Uredbom o izvršavanju obveze davanja materijalnih sredstava za potreba općenarodne obrane („Narodne novine“, br. 39/84);

- tužitelji ponavljaju da nije bilo opravdanja za korištenje njihove nekretnine jer je tužena u neposrednoj blizini raspolagala vojarnom.

 

11. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali odnosno isključili ratnu štetu kao posljedicu ratnog čina, što po shvaćanju ovog suda nije niti bila njihova obveza, jer samo za štetu počinjenu u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija (čl. 3. st. 1. alineja 1. Zakona) vrijedi navedena presumpcija (čl. 3. st. 2. Zakona).

 

12. U vezi pojma ratne štete je vodeći računa o sadržaju revizijske odluke

- da je tužena nekretninu vlasništvo tužitelja koristila zbog zaštite i pripravnih mjera poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (jer se objekt nalazio 500 m udaljen od prve crte bojišnice, a borbeni položaji su se nalazili 5 do 10 metara udaljeni od motela), odnosno da bi se spriječili eventualni pokušaji neprijateljske vojske da uđe u V. i u ostvarenju legitimnog cilja obrane RH, a što sve upućuje da je korištenje navedenog objekta bila posljedica pripremnih mjera poduzetih u očekivanju neprijateljskih aktivnosti,

- odnosno da je riječ o primjeni odredbe čl. 3. st. 1. b Zakona odnosno šteti nastaloj kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

što opravdava zaključak da se radilo o ratnoj šteti, za koju RH ne odgovara primjenom odredbe čl. 2. navedenog zakona.

 

13. Međutim, i da se ne radi o ratnoj šteti tužena ne bi odgovarala iz razloga na koje utemeljeno upire u žalbi naglašavajući da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer je predmetni objekt korišten na temelju odredbe čl. 5. i čl. 13. ZO, koje propisuju materijalnu obavezu građana na davanje propisanih sredstava oružanim snagama za potrebe obrane. Temeljem odredbe čl. 13. st. 2. ZO vlasnicima koji su predali sredstvo pripada naknada za dopremu i upotrebu sredstva u visini i uvjetima propisanim odredbom čl. 5. Uredbe o izvršavanju obveza davanja materijalnih sredstava za potrebe općenarodne obrane ("Narodne novine", br. 39/84), koja se primjenjuje na temelju čl. 196. st. 2. ZO kao propis koji je ostao na snazi. Zato nema zakonske osnove da RH odgovara za štetu zbog nemogućnosti korištenja stvari od strane vlasnika odnosno izmakle koristi zbog toga što kroz određeno vrijeme nije mogao koristiti svoju stvar i stjecati dobit, već bi odgovarala samo za stvarnu štetu (oštećeno, uništeno ili nestalo sredstvo), što tužitelji ne zahtijevaju odnosno od čega su odustali tijekom postupka (list 261). Takvo pravno shvaćanje je izraženo je u presudi ovog suda od 23. listopada 2012. posl. br. Gžn-455/2012-2, kao i odlukama VSRH br. Rev 634/2005-2 od 13. listopada 2005., br. Rev-x 296/11-2 od 25. svibnja 2011., br. Rev-458/07-2 od 5. prosinca 2007. i dr.

 

14. Niti izostanak akta o mobilizaciji još ne znači da poslovni prostor nije korišten na temelju odredbe čl. 5. i čl. 13. ZO, koju činjenicu niti tužitelji nisu osporavali ističući da tužena raspolaže dostatnom imovinom. Ovo jer nema protupravnosti kao pretpostavke odštetne odgovornosti u smislu odredbe čl. 154., 155. i 189. ZOO, jer se radi o mobiliziranoj imovini temeljnoj na zakonu.

 

15. Budući da je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, pogrešno primijenio materijalno pravo je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena presuda u toč. I. izreke i odbijen tužbeni zahtjev, a primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena toč. II. izreke.

 

16. Nakon što je preinačena presuda je odlučeno o troškovima postupka cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP) vodeći računa o promijenjenom uspjehu stranaka (tužitelji 26%, a tužena 74%) prema noveliranoj odredbi čl. 154. st. 2. ZPP. Nakon što je veći uspjeh tužene (74%) umanjen za manji uspjeh tužitelja (26%) uspjeh tužene iznosi 48%. Budući da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP određeno da svaka stanka snosi svoje troškove postupka.

 

17. Tužena ima pravo na zatraženi trošak sastava žalbe od 3.125,00 kn, kako je odlučeno izrekom.

 

 

U Zagrebu 14. ožujka 2023.

 

 

                                                                                                 Predsjednica vijeća:

                                                                                                     Dubravka Burcar, v.r.