1

Poslovni broj: Gž-745/2022-3

 

Poslovni broj: Gž-745/2022-3

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja N. P., OIB: …, iz S., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. K. i I. B., odvjetnicima iz S., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-447/2019-36 od 21. travnja 2022., 14. ožujka 2023.,

 

presudio  je 

 

I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-447/2019-36 od 21. travnja 2022.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke,

- preinačuje u točki III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.643,27 EUR/12.381,25 kn (slovima: tisuću šesto četrdeset tri eura i dvadeset sedam centi/dvanaest tisuća tristo osamdeset jedna kuna i dvadeset pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom od 21. travnja 2022. do isplate po stopi koja se od 21. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju 2.662,56 kn temeljem preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose preplata od dana plaćanja do isplate, pod točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju 6.745,95 kn temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose preplata od dana plaćanja do isplate, a pod točkom III. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.693,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik 2. svibnja 2022. zbog svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu tuženiku parničnog troška i troška žalbenog postupka, podredno da presudu ukine i odredi novu glavnu raspravu.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2005. o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio. Prema obrazloženju presude tužitelj je 7. lipnja 2019. podnio tužbu radi isplate neutvrđenog novčanog iznosa, a tužbeni zahtjev je specificirao podneskom od 17. lipnja 2021. nakon provedenog financijskog vještačenja na način da traži isplatu 2.662,56 kn na temelju preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope te 6.745,95 kn (u obrazloženju presude je očitom omaškom naveden iznos od 6.765,95 kn) na temelju preplate po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF, oboje sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate. Tuženik se protivio specificiranom tužbenom zahtjevu ističući da se radi o preinaci tužbe, a u slučaju prihvaćanja preinake tužbe, istaknuo je prigovor zastare. Prvostupanjski sud je ocijenio prigovor preinake tužbe kao neosnovan navodeći da je specifikacijom tužbenog zahtjeva od 17. lipnja 2021. tužitelj postavio tužbeni zahtjev pa se ne radi o preinaci tužbe, već o stupnjevitoj tužbi, a neosnovanom je ocijenio i tvrdnju tuženika da je tužitelj promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva, jer se tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

 

6. U prvostupanjskom postupku saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja te svjedok S. N. koja je 2005., kada je podignut sporni kredit, bila zaposlenica tuženika na poslovima referenta za kredite u Poslovnici D. u Z., dok joj tužitelj nije bio poznat niti način poslovanja u S., već je obrazložila na koji način su postupali kod zaključenja ugovora u identičnim slučajevima. Prvostupanjski sud je proveo i predloženo financijsko vještačenje na okolnost izračuna pozitivne razlike između početno ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta po kreditu, s time da je vještaku dao zadatak da kod izračuna primijeni početno ugovorenu kamatnu stopu kao fiksnu tijekom cijele otplate te da utvrdi preplatu po osnovi valutne klauzule CHF na način da primijeni tečaj CHF valute u kunskoj protuvrijednosti u trenutku realizacije kredita. Prema nalazu vještaka tužitelj je na ime više obračunatih kamata platio 2.662,56 kn, a na ime valutne klauzule 6.745,95 kn. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu, ali je isticao da fiksna kamatna stopa nije bila ugovorena, a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF da je vještakinja u obračunu navela samo one anuitete kod kojih je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita, dok je zanemarila anuitete plaćene po nižem tečaju. Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, a prigovor tuženika vezano uz niži tečaj CHF nije prihvatio jer tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev.

 

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj sve pregovore oko zaključenja ugovora vršio u poslovnici tuženika u S.. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF utvrđeno je da tužitelj nije pregovarao o podizanju kredita na način da mu je tuženik kao kreditor pružio bilo kakve informacije u vezi rizika vezanog uz tu valutu, da ga nije upozorio na mogućnosti promjene vrijednosti valute niti ga je upoznao s parametrima na temelju kojih može doći do promjene vrijednosti valute. Kamatna stopa je bila određena na način da je banka istu propisivala svojim općim aktima te, prema navodima zaposlenice tuženika koja je saslušana kao svjedok, nije postojala mogućnost da se traži manja kamatna stopa i nije bilo nikakvih opcija u vezi visine i promjene kamatne stope. Ocijenjeno je da u smislu članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 63/03.; dalje: ZZP) takva ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije poštena te je u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a ništetna. Ocijenjeno je da je tuženik jednostrano postavljao uvjete na koje tužitelj kao ugovorna strana nije mogao utjecati, kako u odnosu na kamatnu stopu, tako i u odnosu na valutu CHF. Zbog toga je ocijenjeno da su odredbe točaka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetne, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim u pravomoćnim presudama donesenim u povodu kolektivne tužbe radi zaštite interesa potrošača. U odnosu na prigovore tuženika da je promjena kamatne stope i vrijednost valute CHF uvjetovana parametrima na koje on nije mogao utjecati, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik u položaju financijske institucije koja ima potrebne spoznaje o kojima ovisi tečaj pojedine valute na globalnom tržištu i parametre za promjenu kamatne stope o kojima tužitelj nije imao spoznaja pa je postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Prigovor zastare potraživanja ocijenjen je kao neosnovan uz obrazloženje da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu prekinuta zastara na temelju članka 241. ZOO-a te je ponovo počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, a koja je u odnosu na konkretni spor počela teći donošenjem odluke Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. pa kako je tužba podnesena 7. lipnja 2019., to nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz članka 245. stavak 1. ZOO-a. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik na temelju članka 323. stavak 1. i 2. i članka 1111. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredaba pa je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

8. U žalbi protiv presude tuženik je istaknuo žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i provedenim dokazima pa se ne može ispitati. Po ocjeni ovoga suda navedeni žalbeni razlog je osnovan i to u dijelu koji se odnosi na obrazloženje o preinaci tužbe, koje je proturječno stanju spisa te u dijelu koji se odnosi na dosuđene zatezne kamate o čijem tijeku nema nikakvog obrazloženja. Naime, u obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je specifikacijom tužbenog zahtjeva od 17. lipnja 2021. tužitelj postavio tužbeni zahtjev pa da se ne radi o preinaci tužbe, već o stupnjevitoj tužbi dok je, protivno takvom obrazloženju, rješenjem od 13. rujna 2021. (list 124) dopustio preinaku tužbe. Što se tiče odluke o tijeku zatezne kamate prvostupanjski sud o istome nije dao nikakvo obrazloženje. Na prethodno opisani način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Međutim, ispunjeni su uvjeti za donošenje odluke drugostupanjskog suda iz članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz isprava i dokaza koji se nalaze u spisu.

 

9. Tuženik osnovano ističe u žalbi da se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b ZPP-a, jer za takvu tužbu nije ispunjen uvjet iz stavka 3. toga članka. Naime, iz isprava u spisu ne proizlazi da je tuženik prije podnošenja tužbe odbio dati tužitelju isprave na temelju kojih bi mogao postaviti određen zahtjev, već je samo uvjetovao izdavanje tih isprava plaćanjem naknade u skladu s Odlukom o visini naknade za usluge Banke. Takav zaključak proizlazi i iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Splitu od 26. svibnja 2021. broj Gž-795/2021-2 donesenog u ovom postupku kojim je ukinuto rješenje broj P–447/2019 od 15. ožujka 2021. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na daljnje postupanje. Navedenim rješenjem prvostupanjski sud je naložio tuženiku da dostavi sudu početni otplatni plan, obavijest o promjenama kamatnih stopa i promet po računu kredita za tužitelja. U ukidnom rješenju drugostupanjski sud je naveo da se iz činjeničnih navoda tužbe i priloženih isprava ne može zaključiti da je tužitelj prije podnošenja tužbe zatražio dostavu isprava od tuženika i da je on odbio dostavu zatražene dokumentacije ili da ju je izbjegavao dostaviti te je uputio prvostupanjski sud da u nastavku postupka postupi sukladno članku 186.b stavak 4. u vezi s člankom 325.a stavak 2. ZPP-a. Iz takvog obrazloženja rješenja i upute dane prvostupanjskom sudu proizlazi zaključak tog drugostupanjskog suda da nisu bili ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu.

 

10. Budući da tužitelj u tužbi nije postavio određen tužbeni zahtjev, a nisu bili ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu, to po ocjeni ovoga suda nije bilo uvjeta niti za preinaku tužbe, pa treba zaključiti da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 13. rujna 2021. pogrešno dozvolio preinaku tužbe. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je, nakon primitka tužbe uz koju su bili priloženi zamolba tužitelja tuženiku za dostavu dokumentacije i odgovor tuženika iz kojeg ne proizlazi da je on odbio tužitelju dostaviti dokumentaciju, pravilnom primjenom materijalnog prava trebao zaključiti da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu te na temelju članka 109. stavak 1. ZPP-a pozvati tužitelja da dopuni tužbu na način da postavi određen tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud nije tako postupio, pa kad je postupak unatoč tome nastavljen, trebao je nakon ukidne odluke Županijskog suda u Splitu od 26. svibnja 2021. postupiti u skladu s uputom danom u toj odluci da u nastavku postupka postupi sukladno članku 186.b stavak 4. u vezi s člankom 325.a stavak 2. ZPP-a. To znači da je prvostupanjski sud u nastavku postupka trebao na temelju članka 186.b stavak 4. ZPP-a pozvati tužitelja da postavi određen tužbeni zahtjev te mu za to odrediti rok, a što nije učinio, već je tužitelj sam, podneskom od 17. lipnja 2021. postavio određen tužbeni zahtjev. U takvoj situaciji, kada prvostupanjski sud nije pozvao tužitelja na dopunu tužbe po članku 109. stavak 1. niti ga je pozvao na postavljanje određenog tužbenog zahtjeva po članku 186.b stavak 4. u vezi s člankom 325.a stavak 2. ZPP-a, već je tužitelj nakon pribave dokumentacije sam postavio određen tužbeni zahtjev, treba uzeti da je tužitelj podnio takav zahtjev već u tužbi.

 

11. Vezano uz prigovor zastare tuženik je neosnovano istaknuo u žalbi da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno pravilo o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe i donošenjem odluke VSRH broj Rev-2245/17. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove, što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela je ponovno teći od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, odnosno 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za jednostrano promjenjivu kamatu, a glede valutne klauzule od 14. lipnja 2018., pa obzirom je tužba podnesena 7. lipnja 2019. treba zaključiti da je prvostupanjski sud osnovano odbio prigovor zastare jer nije protekao zastarni rok od 5 godina. Budući da se zbog ranije opisanih procesnih propusta prvostupanjskog suda ima smatrati da je već od podnošenja tužbe postavljen određen zahtjev, treba zaključiti da zastara nije nastupila niti u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

 

12. Tuženik je nadalje naveo u žalbi da u ovom postupku postoji niz okolnosti zbog kojih sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene, da se zbog toga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite te da je u tom dijelu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također je naveo da je sud tužitelja doveo u znatno povoljniji položaj jer nije uzeo u obzir manje plaćene iznose. Takvi žalbeni navodi činjenične su naravi pa su nedopušteni u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a), stoga nisu razmatrani u drugostupanjskom postupku. Što se tiče žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, uz utvrđenje prvostupanjskog suda da stranke nisu pregovarale o podizanju kredita na način da bi tuženik kao kreditor pružio tužitelju bilo kakve informacije u vezi rizika vezanog uz tu valutu niti ga upoznao s parametrima na temelju kojih može doći do promjene vrijednosti valute te da je kamatna stopa bila određena na način da je banka istu propisivala svojim općim aktima i da nije postojala mogućnost da se traži manja kamatna stopa niti je bilo kakvih opcija u vezi visine i promjene kamatne stope, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su te ugovorne odredbe nepoštene i ništetne u smislu članka 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 63/03.; dalje: ZZP).

 

13. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud pogrešno odredio vještačenje kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po početnoj kamatnoj stopi pravilan.

 

14. Točno je da presuda nema obrazloženja u odnosu na dosuđene zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Međutim, određivanjem takvog tijeka kamate prvostupanjski sud je pravilno primijenio članak 1115. ZOO jer tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se otpočetka smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

 

15. Prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 326. stavak 2. ZOO-a zbog toga što je ugovor u cijelosti ispunjen, kako je to neosnovano navedeno u žalbi. Po ocjeni ovoga suda ta činjenica u konkretnom slučaju nije relevantna jer pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a tužitelj je upravo zbog ništetnosti odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivost ugovorene kamate i valutnu klauzulu u CHF preplatio iznos kredita. Budući da se radi o stjecanju bez pravne osnove to nije odlučno je li Ugovor još uvijek na snazi ili nije, jer tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznos kredita jer ih je platio bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO).

 

16. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud nije propustio primijeniti članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji propisuje da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su bili otplaćeni do stupanja na snagu toga Zakona, jer vezano uz konkretni Ugovor nije provedena konverzija pa se taj zakon ne primjenjuje u ovom postupku.

 

17. Slijedom navedenoga ovaj sud je odbio žalbu tuženika protiv odluke o glavnom zahtjevu kao neosnovanu te je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrdio točke I i II izreke.

 

18. Tuženik je zaključno u žalbi ukazao na pogrešnu odluku o trošku (točka III izreke), prije svega vezano uz nezakonitost pobijane presude, a posebno osporava dio dosuđenih troškova vezanih uz ročišta i dostavljene podneske. Žalba u pogledu troškova djelomično je osnovana. Prvostupanjski sud je pogrešno dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 14. rujna 2021. u iznosu od 750,00 kn jer se radi o podnesku uz koji tužitelj dostavlja potvrdu o uplati predujma, a koju potvrdu je mogao dostaviti bez pratećeg podneska, pozivom na broj spisa. Pogrešno je tužitelju priznat i trošak ročišta od 22. prosinca 2021. u punom iznosu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12. i 126/22.; dalje: Tarifa), odnosno u iznosu od 750,00 kn jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa mu je trebalo priznati 25% tog troška, odnosno 187,50 kn. Žalba nije osnovana u dijelu kojim se osporava trošak sastava podneska od 6. listopada 2021. jer se radi o očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka pa se radi podnesku iz Tbr. 8/1 Tarife, bez obzira da duljinu podneska. Što se tiče ročišta od 21. siječnja 2020., 29. rujna 2020., 15. ožujka 2021. i 13. rujna 2021. žalba nije osnovana jer se na istima raspravljalo o glavnoj stvari i to ne samo vezano uz stupnjevitu tužbu, već i o tuženikovom prigovoru nenadležnosti suda, saslušanju svjedoka, vještačenju, određivanju dokaza i dr. Slijedom navedenoga ovaj sud je djelomično uvažio žalbu tuženika u odnosu na troškove postupka te je preinačio točku III izreke presude na način da je iznos troška dosuđen po prvostupanjskom sudu umanjio za iznos od 1.312,50 kn (750,00 kn trošak podneska od 14. rujna 2021. i 562,50 kn troška zastupanja na ročištu 22. prosinca 2021.) te mu dosudio iznos troška od 12.381,25 kn.

 

19. Tužitelj je uspio sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka, dok nije uspio u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari pa se ne smatra da je uspio sa žalbom u smislu članka 35. ZPP-a, pa je ovaj sud primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Koprivnica, 14. ožujka 2023.