Poslovni broj: 10 Pr-2053/2021-

1

                                                                                                               

Poslovni broj: 10 Pr-2053/2021-

 

 

 

 

 

 

 

             

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja B. F., dr. med. iz K., D. M. N. 14, OIB: …, kojeg zastupa odvjetnik S. P., Z., B., protiv tuženika O. b. K., K., D. A. Š. , OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva J. J. i M. B. iz K., V., radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 1. veljače 2023. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja D. T. odvjetnika iz Z., Z., B. i zamjenice  punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice K. M., po objavi 14. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Nalaže se tuženiku O. B. K., K., D. A. Š., OIB: …, da tužitelju B. F. dr. med. iz K., D. M. N. , OIB:…, isplati razliku plaće u ukupnoj bruto svoti od 650,72 € / 4.902,88 kn sa zateznom kamatom na svotu od:

-131,33 € /   989,54 kn od 10. siječnja 2020. godine,

- 77,80 € /   586,16 kn od 10. veljače 2020. godine,

-173,67 € / 1.308,52 kn od 09. ožujka 2020. godine,

-267,92 € / 2.018,66 kn od 09. travnja 2020. godine,sve do isplate,

do 31. 12. 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 590,79 eura / 4.451,31 kunu sa zateznom kamatom tekućom od 14. 3. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.                                                         

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće.                                                           

 

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi navodi da je kod tuženika zaposlen na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 26. svibnja 2014. godine. Sukladno odredbi čl. 21. Dodatka II. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/19; dalje u tekstu: Dodatak II. KU), kojom je odredbom izmijenjen čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18; dalje u tekstu: KU), tužitelju, kao liječniku specijalistu, pripada pravo na uvećanje osnovne plaće na ime dodatak za posebne uvjeta rada u visini od 28%. Osim na ime potonje navedenog dodatka, sukladno odredbi čl. 23. Dodatka II. KU-a, kojom je odredbom izmijenjen čl. 57. KU-a, tužitelj ostvaruje pravo na uvećanje osnovne plaće u visini od 16% na ime dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Tuženik je tužitelju obračunavao dodatke i isplaćivao uvećanu osnovnu plaće s navedenih osnova samo za sate ostvarene u redovnom radu. Međutim, tužitelj je tijekom 2019. i 2020. godine radio prekovremeno, te mu za rad preko redovnog fonda sati (prekovremeni rad) nije isplaćivan dodatak za posebne uvjete rada (čl. 55 KU) i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi (čl. 57. KU). Tužitelj u prilogu dostavlja pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 09. prosinca 2019. godine, u kojem stoji: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

 

2.              S obzirom na to da tuženik tužitelju nije isplaćivao predmetne dodatke za sate ostvarene u prekovremenom radu, držeći da kumulacija dodataka nije dozvoljena, to je tuženik tužitelju isplatio manju plaću, stoga tužitelj ovim putem potražuje razliku plaće od prosinca 2019. godine do ožujka 2020. godine. Konkretno, tužitelj potražuje razliku ukupne bruto plaće za navedeni period u iznosu od 5.012,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

989,54 kn od 10. siječnja 2020. godine pa do isplate,

596,16 kn od 10. veljače 2020. godine pa do isplate,

1.358,52 kn od 09. ožujka 2020. godine pa do isplate,

2.068,65 kn od 09. travnja 2020. godine pa do isplate.

 

3.              Slijedom iznesenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:

"I. Tuženik O. B. K., K., D. A. Š., OIB: …,dužna je tužitelju B. F. dr. med. iz K., D. M. N. , OIB:…, isplatiti razliku plaće u ukupnoj bruto svoti od 5.012,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svotu od:

989,54 kn od 10. siječnja 2020. godine,

596,16 kn od 10. veljače 2020. godine,

1.358,52 kn od 09. ožujka 2020. godine,

2.068,65 kn od 09. travnja 2020. godine,

pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 8 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 8 dana."

 

4.              Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao podneskom od 7. 10. 2022. u kojem navodi da potvrđuje primitak podneska tuženika od dana 28. rujna 2022. godine, a u prilogu kojeg isti dostavlja izračun predmetne razlike u plaći tužitelja. Tužitelj će u nastavku specificirati tužbeni zahtjev, s time da napominje da će, sukladno Uputi Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske Općinskim sudovima Republike Hrvatske, vezano uz prilagodbu e-Spisa na uvođenje eura, a sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22), ukupan iznos potraživanja te pojedinačne mjesečne iznose potraživanja izražene u kunama iskazati i u eurima. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:

"I. Tuženik O. B. K., K., D. A. Š., OIB: …, da tužitelju B. F. dr. med. iz K., D. M. N. , OIB:…, isplatiti razliku plaće u ukupnoj bruto svoti od 4.902,88 kn (=650,72 €) sa zakonskom zateznom kamatom na svotu od:

989,54 kn (=131,33 €) od 10. siječnja 2020. godine,

586,16 kn (=77,80 €) od 10. veljače 2020. godine,

1.308,52 kn (=173,67 €) od 09. ožujka 2020. godine,

2.018,66 kn (=267,92 €) od 09. travnja 2020. godine,

pa po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku pod 8 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku pod 8 dana."

 

5.              U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako u osnovi, tako i u visini te se protivi svim navodima tužitelja, kao i dokaznim prijedlozima, a posebice saslušanju stranaka kao nepotrebnom dokazu. Prvenstveno se ističe prigovor zastare dijela potraživanja tužitelja.

 

6.              Prije upuštanja u raspravljanje o meritumu same tužbe, tuženik se osvrće na navode tužitelja o tome kako isti nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, obzirom da je tužitelj svom dokumentacijom, za koju tvrdi kako je nužna za obračun njegovog potraživanja, raspolagao puno prije podnošenja tužbe. Tuženik je, sukladno svojoj zakonskoj obvezi, tužitelju izdao platnu listu za svaki mjesec u kojemu je isti bio zaposlen kod tuženika, pa tako i za utuženo razdoblje. Nadalje, tužitelj također u tužbi predlaže naložiti tuženiku službenim putem dostaviti evidenciju radnog vremena tužitelja, pri čemu tuženik opet ističe da je u svakoj platnoj listi za utuženo razdoblje naveden mjesečni fond sati, i točno je navedeno koji su sati odrađeni u sklopu redovnog fonda sati, a koji su sati odrađeni prekovremeno. I dalje, stoga, ostaje nejasno što točno tužitelj predlaže sudu da od tuženika pribavi službenim putem, obzirom da su tužitelju uručene sve platne liste iz kojih su vidljivi svi traženi podaci. Stupnjevita tužba koju podnosi tužitelj podnesena je potpuno neopravdano obzirom da sam tužitelj raspolaže svim ispravama koje su potrebne za donošenje odluke u ovom sporu, čime je cjelokupna primjena odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku suvišna. Tužitelj potpuno neosnovano i promašeno podnosi „stupnjevitu" tužbu, premda nije ispunjen niti jedan zakonski uvjet za njeno podnošenje. Slijedom navedenoga, obzirom na to da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe temeljem odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku tuženik i s ovog osnova predlaže odbaciti tužiteljevu tužbu i tužbeni zahtjev.

 

7.              U odnosu na navode same tužbe, tuženik ističe kako je točno da je tužitelj zaposlenik tuženika, da ima sklopljen Ugovor o radu i da postoje Odluke o isplati plaće. Točno je da tužitelju temeljem čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, dalje KU/13), odnosno kasnije temeljem čl. 55. Kolektivnog ugovora (NN 29/18, dalje KU/18), kao i Dodatka II. tog Kolektivnog ugovora (NN 92/19), pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnova posebnih (otežanih) uvjeta rada u određenoj visini, odnosno postotku. Isto tako, točno je da tužitelju temeljem čl. 59.a Dodatka I. KU/13 (NN 29/2015), odnosno kasnije temeljem čl. 57.a KU/18, kao i Dodatka II. KU/18 (NN 92/19), pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u određenoj visini, odnosno postotku. Povrh toga, točno je da tužitelju temeljem čl. 51. st. 9. KU/13, kasnije čl. 49. st. 9. KU/18, pripada pravo na uvećanje plaće s osnova rada na blagdan za 150% za sate rada ostvarene na blagdan. Nadalje, točno je da je tuženik za utuženi period tužitelju obračunao i isplatio navedene dodatke na osnovnu plaću iz čl. 51. st. 9., 57. i 59.a KU/13, odnosno čl. 49. st. 9., čl. 55. i 57.a KU/18 za sate koji se odnose na redovan rad, a da je za sav rad preko redovnog fonda sati, odnosno za prekovremeni rad, tužitelju isplaćena plaća sukladno odredbama čl. 51. KU/13, a od 01.03.2018.g. nadalje sukladno odredbama čl. 49. KU/18, koje se odnose na uvećanje plaće za prekovremeni rad.

 

8.              Nisu točni navodi tužitelja iz tužbe da je tuženik isplatio tužitelju manju plaću pa da bi s tog osnova tužitelju pripadalo pravo na isplatu razlike plaće za period kako je to utuženo, kao niti posljedično pravo na isplatu razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. U ovom je sporu osnovno pravno pitanje ima li tužitelj pravo na kumuliranje četiri, odnosno pet vrsta različitih dodataka na osnovnu plaću. Naime, postavlja se pitanje ima li tužitelj pravo na kumuliranje dodatka za prekovremeni rad sa dodatkom za otežane uvjete rada i dodatkom za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na način da mu se za odrađene sate u prekovremenom radu obračuna dodatak za prekovremeni rad i na to još dodatno i dodaci za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a koji su već obračunati na osnovnu plaću, odnosno na redovne sate rada. Istovremeno, pravno pitanje koje se postavlja u ovom sporu je i predstavlja li svaki sat rada odrađen na blagdan istovremeno i prekovremeni rad. Tuženik drži kako je tužiteljevo tumačenje u cijelosti proizvoljno i neosnovano, obzirom daje navedeno pitanje regulirano na drugačiji način postojećim pozitivno-pravnim propisima. Da bi se odgovorilo na prvo postavljeno pitanje, potrebno je pojasniti sljedeće: Člankom 47. Kolektivnog ugovora NN 143/13, odnosno čl. 45. Kolektivnog ugovora NN 29/18, određeno je što čini plaću radnika, a što čini osnovnu plaću. Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. U stavku 2. istog članka određeno je da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka određeno je da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Dalje u tekstu Kolektivnog ugovora definirani su svi zasebni dodaci na osnovnu plaću iz čl. 47. st. 3./ČI. 45. st. 3. KU - konkretno, ovi koji su predmet spora: prekovremeni rad u čl. 51. i 53./čl. 49. i čl. 51. (uvećanje plaće), zatim uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada u čl. 57./čl. 55. (otežani uvjeti rada) i dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u čl. 59.a/čl. 57.a (dodaci). Dakle, potpuno je razvidno kako Kolektivni ugovor jasno razlikuje kategoriju osnovne plaće i kategoriju dodataka na osnovnu plaću, u kojoj kategoriji pak jasno razlikuje svaki od pojedinih dodataka na osnovnu plaću. Svi navedeni dodaci odmjereni su u postotku od osnovne plaće, a u odredbama čl. 57. st. 3, čl. 58. st. 3. i ostalih isključene su mogućnosti kumulacije određenih dodataka, odnosno način obračuna kad postoji više dodataka. Iz Kolektivnog ugovora razvidno je kako je u svakom članku koji se odnosi na pojedine dodatke na osnovnu plaću, a posebice u čl. 57. i 59.a Kolektivnog ugovora NN 143/13, odnosno čl. 55. i 57. Kolektivnog ugovora NN 29/18, na kojima se temelji tužba, izrijekom ugovoreno kako će se uvećati „osnovna plaća", a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, plaća u kojoj bi već bio uključen neki dodatak na osnovnu plaću.

 

9.              Tuženik je svom zaposleniku sate prekovremenog rada obračunavao sukladno čl. 51./čl. 49. Kolektivnog ugovora, a koji određuje da se osnovna plaća radnika uvećava za prekovremeni rad za 50%. Također, sukladno čl. 57./55. Kolektivnog ugovora uvećao mu je plaću s osnova posebnih (otežanih) uvjeta rada na način kako je to ugovoreno tim člankom - uvećanjem osnovne plaće za određeni postotak, a sukladno čl. 59.a/čl. 57.a obračunao mu je dodatak na osnovnu plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u određenom postotku. Na jednak način tuženik je uvećao plaću tužitelju s osnova znanstvenog stupnja i staža u zdravstvu. Dakle, u odredbama Kolektivnog ugovora u kojima se određuje način obračuna prekovremenog rada točno je ugovoreno kako će se to činiti i nije ugovoreno da bi se dodatak za prekovremeni rad dodatno uvećavao i za ostale predmetne dodatke, odnosno nije ugovoreno da se oni međusobno ne isključuju, kao što je to, primjerice, izrijekom ugovoreno u čl. 51. st. 12,/čl. 49. st. 12. da se uvećanje plaće za prekovremeni rad međusobno ne isključuje da ostalim dodacima iz tog članka. Niti navedenim člancima, a niti igdje u cijelom Kolektivnom ugovoru nije ugovoreno da se predmetni dodaci na osnovnu plaću mogu kumulirati, točnije da se uvećanje osnovne plaće za dodatak za prekovremeni rad (jedna vrsta dodatka na osnovnu plaću) može kumulirati još i sa drugom vrstom/vrstama dodatka na osnovnu plaću (uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi), a jasno je kako to mora biti ugovoreno i ne predmnijeva se. Tuženik kao vrlo bitan aspekt predmetnog postupka ističe upravo činjenicu da je Kolektivni ugovor, koji predstavlja glavni izvor prava u ovom postupku, ugovor, odnosno dvostrano-obvezni pravni odnos i kao takav podliježe, uz određene iznimke regulirane posebnim propisima, osnovnim postulatima Zakona o obveznim odnosima. Ugovor je sklopljen suglasnošću volja obiju strana, a u njemu samome niti jednom odredbom nije propisana obveza, pa čak niti mogućnost kumulacije dodataka na način kako to potražuje tužitelj. Stoga je intencija ugovornih strana Kolektivnog ugovora sasvim jasna - da su ugovorne strane htjele da se ova četiri, odnosno pet dodataka međusobno kumuliraju prilikom obračuna plaće, onda bi tako i ugovorili.

 

10.              Tužitelj niti temeljem Kolektivnog ugovora niti temeljem zakona ili drugih propisa nema pravo na dodatak za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje kada radi prekovremeno. Ističe se posebno kako je ugovornu narav Kolektivnog ugovora utvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske - primjerice, u odlukama U-ll-…/2002, U-ll-…/2003 i U- 11-…/2003 u kojima je izrijekom utvrđeno da je Kolektivni ugovor po svojoj pravnoj naravi ugovor i da se kao takav ima tumačiti. Slijedom toga, potpada pod osnovna pravila Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), osim ukoliko je posebnim zakonom propisano drugačije. Odredbom čl. 2. ZOO- a propisana je apsolutna sloboda uređivanja obveznih odnosa, osim u dijelu u kojemu bi uređenje tih odnosa bilo suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.

 

11.              Nastavno na navedeno, u predmetnom slučaju, prilikom zaključivanja KU su ugovorne strane bile slobodne ugovoriti prava i obveze koje proizlaze iz tog ugovora na bilo koji način, uz poštivanje iznimke iz navedenog čl. 2. ZOO-a, odnosno, da su ugovorne strane htjele da se predmetna četiri, odnosno pet dodataka međusobno kumuliraju prilikom obračuna plaće, onda bi tako i ugovorile, kao što su to primjerice ugovorile u odredbi čl. 58. st. 10. KU. Zakon o radu, koji je također relevantan za ugovore o radu i kolektivne ugovore, u odredbama čl. 9. također propisuje slobodu ugovaranja, detaljnije uređujući samo eventualnu mogućnost ugovaranja (ne)povoljnih uvjeta od onih propisanim istim Zakonom. Tuženik ističe kako odredbe kolektivnih ugovora imaju neposrednu primjenu na pojedinačne radne odnose koji im podliježu (osim u slučaju postojanja povoljnijeg uređenja), na jednak način kao i odredbe zakona. Međutim, odredbe kolektivnih ugovora koje reguliraju konkretna prava i obveze su dvostrano-obvezne, a prilikom primjene kolektivnog ugovora država nastupa kao subjekt privatnog prava, kao i svaki drugi poslodavac kod primjene pojedinačnog ugovora o radu. Upravo zato vodi se i ovaj parnični postupak, u kojemu tuženik, iako je državna ustanova zdravstvene skrbi, sudjeluje kao subjekt privatnog prava, a ovaj se postupak vodi po jednakim pravilima kao i bilo koji drugi spor oko isplate plaće između radnika i poslodavca. Obzirom na sve navedeno, kolektivni ugovor, po stavu tuženika, Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, predstavlja ugovor o radu kao i svaki drugi u dijelu u kojemu regulira prava i obveze poslodavca i radnika, a obzirom na to, tumačenje istog na način da je dopušteno bilo koje pravo koje nije izrijekom zabranjeno u koliziji je i s kogentnim odredbama ZOO-a i Zakona o radu.

 

12.              Nadalje, a nastavno na nedvojbeno utvrđenu ugovornu narav Kolektivnog ugovora, tuženik ističe kako je odredbom čl. 321. st. 1. Zakona o obveznim odnosima određeno da ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, netko treći tumačiti ugovor. To je, temeljem odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o radu, a prvenstveno odredbe čl. 18./čl. 15. Kolektivnog ugovora, i učinjeno. Ugovorne strane Kolektivnog ugovora osnovale su zajedničko povjerenstvo za tumačenje tog Ugovora, a Povjerenstvo daje obvezujuća tumačenja odredbi Ugovora i o njima obavještava obje ugovorne strane, prati izvršavanje Ugovora i izvještava obje ugovorne strane o kršenju Ugovora. Tumačenja povjerenstva obvezna su, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu tog Ugovora. Zajedničko povjerenstvo višekratno je izrijekom utvrdilo kako se dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću, i to bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Tako se ukazuje na zaključak Povjerenstva donesen na 15. sjednici održanoj 16.04.2014.g. pod brojem 106.a) koji glasi: ,,a) Osnovica za izračun plaće je osnovna plaća bez dodataka na plaću.". Ukazuje se i na zaključak Povjerenstva donesen na 11. sjednici od 07.03.2014.g. pod brojem 58. koji glasi: „Za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća se obračunava sukladno čl. 51. st. 1. podstavku 4. Kolektivnog ugovora, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika bez primjene položajnog dodatka." Jednako tako, a na postavljeni upit obračunava li se dodatak na osnovnu plaću u iznosu od 10% (op.a. dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi) na osnovnu plaću zamjenika ravnatelja i drugih položaja I. vrste (op.a. plaća sa već uključenim dodatkom) ili na osnovnu plaću npr. liječnika specijalista koji je istovremeno i zamjenik ravnatelja, i zaključak Povjerenstva donesen na 19. sjednici od 18.02.2015.g. pod brojem 134. (kasnije ispravljen) potvrđuje: „Svi liječnici imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću od 10%, a isti im se obračunava na osnovnu plaću." Izneseni zaključci Povjerenstva potvrđuju navode tuženika da se svi dodaci predviđeni Kolektivnim ugovorom obračunavaju na osnovnu plaću. Kao stoje u citiranom zaključku 58. izrijekom rečeno da se prekovremeni rad uvećava za 50% na osnovnu plaću bez primjene položajnog dodatka, neosnovano tužitelj smatra da bi mu za isti taj prekovremeni rad pripadao i bilo koji drugi dodatak koji se kumulira na to uvećanje. Ističe se i zaključak Povjerenstva donesen dana 12.04.2017.g na 30. sjednici pod brojem 169. koji glasi: „Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora.", što zapravo upućuje na to da svi Zaključci Zajedničkog povjerenstva ne samo da imaju obvezatan karakter, već imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora i dijelom su Kolektivnog ugovora.

 

13.              Tuženik ističe da se tužitelj u tužbi ne poziva niti na jedan zaključak Povjerenstva, a kamoli onaj koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama (koji su, napominje se, svi javno objavljeni i dostupni), već dapače, samostalno tumači Kolektivni ugovor na način koji njemu odgovara, na što zasigurno nije ovlašten. Nije sporno kako je pravni osnov predmetnog spora tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora. Sukladno-čl. 321. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a nastavno na gore navedenu odredbu st. 1. istog članka, u slučaju kada su ugovorne strane predvidjele da će netko treći tumačiti ugovor, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treća osoba odbije dati tumačenje ugovora. Dakle, obzirom da je Kolektivnim ugovorom predviđeno da će odredbe tog Ugovora tumačiti treća osoba, odnosno zajedničko povjerenstvo koje daje obvezujuća tumačenja tog Ugovora, tužitelj ne može s uspjehom izravno podnijeti zahtjev sudu za takvo tumačenje, već se najprije morao obratiti zajedničkom povjerenstvu za tumačenje, osobno ili preko bilo koje od ugovornih strana. Tek se s mišljenjem zajedničkog povjerenstva, ako se ne slaže s njime ili ako bi povjerenstvo odbilo dati traženo tumačenje uopće ili ga ne bi dalo do postavljenog roka, tužitelj mogao obratiti sudu ovom tužbom. U tom smislu, tuženik predlaže Naslovu da odbaci tužiteljevu tužbu i tužbeni zahtjev.

 

14.              U prilog svemu dosad navedenom, tuženik dostavlja i pravno mišljenje izv.prof.dr.se. V. G., koje je isti izradio kao nepristrana osoba na zahtjev Ministarstva zdravstva RH u ožujku 2O18.g., a koje je Ministarstvo zatražilo upravo povodom predmetnih sudskih sporova. Napose se važnost ispravnog tumačenja odredbi Kolektivnih ugovora u dostavljenom mišljenju očituje u toč. 3.3.: „Pravno mišljenje - „kombiniranje" i „kumuliranje" više različitih dodataka i uvećanja". U bitnome, prof. G. navodi kako „slijedom izričitog uređenja odredbe čl. 47. st. 2. Kolektivnog ugovora (...) se svi dodaci i uvećanja plaće, uključivo stimulacije, dodatke za posebne uvjete rada, dodatke i uvećanja plaća, obračunavaju na osnovnu plaću, odnosno samo i isključivo osnovnu plaću te da njihova kombinacija ne uključuje i to da bi se, primjerice, za iznos uvećanja plaće za, primjerice prekovremene sate trebalo primijeniti i pojedine druge dodatke odnosno uvećanja." Nadalje, prof. G. navodi i kako je obračun odgovarajućih dodataka suglasnom voljom stranaka jasno i izričito uređen kao dodatak samo na osnovnu plaću - bilo kakvo drugačije postupanje nije ugovoreno, a jedino relevantno je ono što je ugovoreno u samom Kolektivnom ugovoru. Ne smije se, dakle, zaboraviti kako se, bez obzira na njegovu važnost, obuhvat i opsežnost, radi o klasičnom ugovoru. Zaključno, prof. G. navodi i kako je prema Kolektivnom ugovoru ispravan način „kombiniranja" i „kumuliranja" različitih dodataka na osnovnu plaću onaj prema kojem se to odvija u paušalnim iznosima - „...ne jedno „na" drugo, već jedno „i" drugo. Drugačiji način „kombiniranja" i „kumuliranja" jedno „na" drugo nije način uređen i utvrđen Kolektivnim ugovorom, već mu je protivan".

 

15.              Također, sve navedeno potvrđeno je i sudskom praksom u istim pravnim i činjeničnim sporovima, u kojim su tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni kao neosnovani (presuda ŽS u Splitu, br. Gž R-…/2016 od 31.05.2017.g., presuda ŽS u Splitu, br. Gž R-…/2016 od 30.05.2017.g„ presuda ŽS u Osijeku, br. Gž R-…/2016 od 28.04.2016.g.). Tako Županijski sud u Splitu u svojoj presudi br. Gž R-…/2016 od 31.05.2017.g., kojom u cijelosti uvažava žalbu tuženika (zdravstvene ustanove) i preinačuje prvostupanjsku presudu te odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (koji je istovjetan ovom u predmetnom sporu), obrazlažući:

,,U odnosu na potraživani dodatak na otežane uvjete rade kada je tužitelj prekovremeno radio, na koji dodatak ima pravo u slučaju redovnog rada, potraživanje tužitelja također nije osnovano.

U konkretnom slučaju, pitanje obračuna naknade plaće za prekovremeni rad regulirano je člankom 47. KU (NN br. 143/13), tako da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, uz uvećanje za minuli rad, a da su dodaci na osnovu plaću između ostalog i dodaci za posebne uvjete rada. Člankom 53. st. 5. toga KU je regulirano da se plaća za vrijeme dežurstva iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati (što je prekovremeni rad prema stavku 4. tog članka) obračunava u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura.

 

Dakle, prema toj odredbi koja u cijelosti glasi: „Za radnike kojima je u koeficijentu složenosti poslova sadržan položajni dodatak ili taj dodatak ostvaruju temeljem odredbi ovoga Ugovora, plaća za vrijeme dežurstva iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati obračunava se u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura", tužitelj nema pravo na dodatak zbog otežanih uvjeta rada kada radi iznad mjesečnog fonda sati, odnosno prekovremeno.

 

Na takvu naknadu tužitelj prema članku 57. KU 143/13 i općim propisima radnog prava ima pravo za vrijeme redovnog rada, a koja mu je isplaćena i nije predmet ovog spora. Stoga je i ovo potraživanje tužitelja neosnovano..."

 

16.              Posebno se izdvaja i presuda i rješenje Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž-…/12 od 10.04.2012.g. u identičnom pravnom pitanju (isplata dodatka za posebne uvjete rada za prekovremene sate rada za državne službenike):

„Ovaj spor svodi se na ocjenu na koji način treba protumačiti mjerodavne propise, posebno relevantne odredbe Kolektivnog ugovora iz 2004.g., u odnosu na pravo tužitelja da im se uvećanja plaće zbog posebnih uvjeta rada i zbog prekovremenog rada kumuliraju....

U rješavanju spornog odnosa temeljem Kolektivnog ugovora, treba koristiti mehanizam predviđen upravo tim ugovorom, kako bi se utvrdila zajednička volja ugovornih strana prilikom sklapanja Kolektivnog ugovora....

S obzirom da je Zajednička komisija dala izričito tumačenje da se pri obračunu prekovremenih sati uzima vrijednost sata (satnica) bez dodatka na osnovnu plaću za posloves posebnim uvjetima rada, a tumačenje Zajedničke komisija obvezuje ugovorne stranke, zbog čega tužiteljima ne pripada dodatak za posebne uvjete rada na prekovremeni rad....

Stoga u konkretnom sporu postoji pravno relevantno tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora po Zajedničkoj komisiji pa sporne odredbe Kolektivnog ugovora nije potrebno ponovno tumačiti, već ih je potrebno primijeniti sukladno tumačenju Zajedničke komisije....

 

Tužiteljima ne pripada pravo na zahtijevanu pravnu zaštitu (isplatu razlike plaće na ime dodatka za posebne uvjete rada na sate prekovremenog rada), jer je navedeno tumačenje Zajedničke komisije obvezujuće za ugovorne strane pa je obvezno i za sud."

 

17.              U odnosu na drugo pravno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu, a koje se odnosi na rad ostvaren u dane blagdana/neradnih dana sukladno odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj. Tuženik ponovno ističe kako se tužitelj proizvoljno i neosnovano samostalno tumači odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, i to na potpuno pogrešan način. Naime, odredba čl. 52. KU/13/čl. 50. Kll/18 jasno i izričito navodi: „Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovan rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu." Termin „redovan rad" jasno isključuje bilo kakvu mogućnost da se ti sati obračunavaju obvezatno kao prekovremeni rad. Naime, prekovremeni rad definiran je u odredbi čl. 51. st. 9.KU/13/ČI. 49. st. 9. Kll/18 na način da je kao prekovremeni rad definiran svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Nadalje, prekovremenim radom smatra se i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su, sukladno definiciji iz KU, sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Pritom intencija tužitelja da redovnim mjesečnim fondom sati smatraju samo radne dane od ponedjeljka do petka koji nisu kao neradni propisani Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj u potpunosti je neosnovana. Razlog tomu je citirana odredba čl. 52 KU/13./ČI. 50. KU/18, drugi pozitivni propisi, a i Zaključak br. 153. s 26. sjednice Povjerenstva održane 21. prosinca 2015. godine. Naime, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima (NN 33/96, 96/01, 13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11). Međutim, istim tim zakonom, u odredbi čl. 6., jasno stoji: „Vlada Republike Hrvatske može odrediti koja su državna i druga javna tijela te druge pravne i fizičke osobe dužne raditi u dane blagdana              u Republici Hrvatskoj." Dakle, zakonski je predviđeno uvođenje obveze organiziranja rada na blagdan ili drugi neradni dan prema odluci Vlade RH. Člankom 195. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19) propisano je kako zdravstvene ustanove u djelatnosti hitne medicine imaju obvezu pružati zdravstvenu zaštitu 24 sata na dan. S druge strane, u odredbi čl. 2. Pravilnika o početku, završetku i rasporedu radnog vremena zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika u ordinaciji u mreži javne zdravstvene službe (NN 106/19, istovjetno i raniji), a koji je donesen temeljem citiranog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, definirano je kako raspored radnog vremena utvrđuje općim aktom zdravstvena ustanova. Daljnja odredba čl. 4. istog Pravilnika jasno propisuje kako raspored radnog vremena u zdravstvenim ustanovama od 40 sati tjedno mora biti utvrđen tako da osigurava dostupnost zdravstvene zaštite svih dana u tjednu. Na temelju, tih propisa, tuženik ima pravo i obvezu općim aktom utvrditi raspored radnog vremena, kao što je tuženik i u obvezi pružati zdravstvenu zaštitu 24 sata u danu, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini, bez obzira na to je li neki dan blagdan, spomendan ili drugi neradni dan. Upravo iz tog razloga odredbom čl. 52. ranijeg, odnosno čl. 50. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja jasno je propisano kako se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju se u redovnu mjesečnu satnicu. No, isti taj Kolektivni ugovor propisuje i kako, za razliku od prekovremenog rada, kada mu se plaća uvećava za 50%, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150% ako radi na blagdan.

 

18.              Temeljem citiranih kogentnih propisa jasno je, a i notorno, kako djelatnici u zdravstvu, a osobito u hitnoj medicini, imaju organiziran rad na specifičan način - radni dan, temeljem svih navedenih propisa, za tuženika, a time i za njegove djelatnike, je svaki dan u tjednu. Uvažavajući, međutim, to da su djelatnici u obvezi raditi i noću i subotom i nedjeljom i blagdanom stranke Kolektivnog ugovora su u skladu s prisilnom normom zakonodavca sadržanom u Zakonu o radu propisale uvećanje plaće za svaku od tih „specifičnih" situacija u kojima zdravstveni djelatnici rade. S druge strane, to isključuje i primjenu odredbe čl. 9. st. 3. Zakona o radu. Sve ovo govori u prilog opravdanosti stava tuženika koji se ističe tijekom cijelog prvostupanjskog postupka - svaki sat rada na blagdan ili drugi neradni dan po svojoj prirodi ne može biti prekovremeni rad. Kolektivni ugovor jasno propisuje što je točno prekovremeni rad: „Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna." Dakle, svaki mjesec radnik ima 40 radnih sati po tjednu, i nijedan sat prije 41. sata po tjednu na mjesečnoj bazi nije i ne može biti prekovremeni rad. Prilikom pozivanja na odredbe Zakona o radu tužitelj propušta referirati se na mogućnost drugačijeg uređenja, između ostaloga, i kolektivnim ugovorom. Upravo to je za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i napravljeno. Nadalje, i samo Povjerenstvo je na svojoj 23. sjednici održanoj 01.07.2015.g. donijelo Zaključak br. 148. koji utvrđuje, između ostaloga, sljedeće: „Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen."Povjerenstvo je u nastavku istog Zaključka dalo i primjer: u listopadu 2015.g. 22 dana su bili „radni dani", dakle, nisu bili subota ili nedjelja. Međutim, 08. listopada je Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj utvrđen kao blagdan - Dan neovisnosti. Taj dan je 2015.g. padao u četvrtak, što znači da je 21 preostali dan od ponedjeljka do petka činio bazu za izračun redovnog mjesečnog fonda sati, a Povjerenstvo je utvrdilo kako svaki sat koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Međutim, Povjerenstvo je Zaključak br. 148. Zaključkom br. 153 stavilo van snage. Zaključkom br. 153. Povjerenstvo je utvrdilo kako se, sukladno KU, sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. (...) Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana ili dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Pritom se ponovno napominje obvezatnost Zaključaka KU, kao i autoritet Povjerenstva čiji Zaključci imaju pravnu snagu i učinke KU od dana stupanja na snagu tog KU. Povjerenstvo je, dakle, odlučilo da se rad na blagdan, ukoliko je u okviru dnevnog rasporeda rada, plaća kao redovan rad, a što u konačnici proizlazi i iz odredbe čl. 52./ČI. 50. KU. Obzirom da je tužitelj na blagdane i na neradne dane radio sukladno dnevnom rasporedu rada, dakle, u redovnom radu, a tuženik mu je stoga i isplatio uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a sve uzevši u obzir kako samo za te sate tužitelj ima pravo na uvećanje plaće s navedenih osnova. Da je intencija Povjerenstva u isključivanju bilo kakve dvojbe oko toga je li rad na blagdan ili neradni dan prekovremeni rad ili ne razvidno je i iz toga što je u Zaključku br. 148. navedeno: „Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subote i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati.", dok je u Zaključku br. 153. navedeno: „Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati." Dakle, Povjerenstvo je jasno i nedvojbeno utvrdilo kako se sati rada na blagdane ili neradne dane, kada isti padaju u radne dane, uračunavaju u mjesečni fond radnih sati.

 

19.              Tuženik ujedno ističe i kako je dana 05.05.2020.g. između Vlade Republike Hrvatske i reprezentativnih sindikata sklopljen Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: Dodatak III. KU). U odredbi čl. 2. st. 3. Dodatka III. KU navedeno je: „Način izračuna jednog sata prekovremenog rada nalazi se u Prilogu ovog Dodatka III. i čini njegov sastavni dio." U spomenutom Prilogu glede izračuna jednog sata prekovremenog rada, eksplicitno je navedeno: JI. VRIJEDNOST SATA: Osnovna plaća dijeli se s brojem sati u mjesecu koji se dobiju množenjem dana u mjesecu bez subota i nedjelja s 8." Obzirom da se nijednom drugom odredbom Dodatka III. KU nisu mijenjale odredbe koje se tiču blagdana i neradnih dana koji padaju od ponedjeljka do petka, ovakav način izračuna samo je pojašnjenje već postojećeg sustava, a temeljem kojega je tuženik i postupao prilikom isplate plaće tužitelju. Ponavlja se, prilikom izračuna vrijednosti jednog sata rada osnovna se plaća dijeli s brojem sati u mjesecu koji se dobiju množenjem dana u mjesecu bez subota i nedjelja s 8, bez da se u taj broj dana u mjesecu ubrajaju i blagdani i neradni dani koji padaju od ponedjeljka do petka. Zaključno, a slijedom svega navedenog, razvidno je kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani, stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu istu odbaciti, odnosno odbiti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

 

20.              U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 26. 5. 2014., Obračunske liste, priopćenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske s 8. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 9. prosinca 2019., Zaključke s 15. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 16. travnja 2014., Zapisnik s 11. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 7. ožujka 2014., Zaključke s 19. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 18. veljače 2015., Zaključke s 23. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 1. srpnja 2015., Zaključke s 26. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 21. prosinca 2015., Zaključke s 30. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 12. travnja 2017., izračun dodataka za prekovremeni rad.

             

21.              Među strankama je nesporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, da ima sklopljen Ugovor o radu i da postoje Odluke o isplati plaće.

 

22.              Predmet ove tužbe je potraživanje razlike plaće tužitelja s osnove dodatka na osnovnu plaću zbog otežanih uvjeta rada temeljem čl. 21. Dodatka II. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 92/19. –  dalje u tekstu: Dodatak II. KU), kojim je izmijenjen čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18. – dalje u tekstu: KU18), te  s osnove dodatka na osnovnu plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi temeljem čl. 23. Dodatka II. KU-a, kojim je izmijenjen čl. 57. KU18., sve to za sate ostvarene u prekovremenom radu, u utuženom razdoblju od mjeseca prosinca 2019. do ožujka 2020.

 

23.              Plaća i materijalna davanja radnika regulirani su Ugovorom o radu, tako za obavljanje poslova iz sklopljenog ugovora, radnik ima pravo na isplatu plaće koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, sve sukladno odredbama kolektivnog ugovora i dodataka kolektivnom ugovoru, te Pravilnika o radu Poslodavca. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovnice za izračun plaće, s uvećanjima sukladno kolektivnom ugovoru i dodacima kolektivnom ugovoru. Dodaci na osnovnu plaću radnika isplaćivat će se sukladno kolektivnom ugovoru, a na temelju odluka koje će uprava Poslodavca donositi u skladu s kolektivnim ugovorima, te izmjenama i dopunama kolektivnog ugovora odnosno dodacima kolektivnom ugovoru. Stoga tužitelju kao liječniku zaposlenom kod tuženika kao dr.med specijalist otorinolaringolog, pripada pravo na dodatak na osnovu plaću s osnove otežanih uvjeta rada i dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

 

24.              Na temelju izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je tuženik tužitelju obračunavao povećanje osnovne plaće s navedenih osnova, ali samo za sate koji se odnose na redovni rad. Dakle, ne i za prekovremene sate. U odnosu na navedeni dio potraživanja tužitelja, između stranaka je sporno da li je navedene dodatke na osnovnu plaću moguće kumulirati s dodatkom na osnovnu plaću od 50%, na koji radnik ostvaruje pravo za prekovremene sate temeljem članka 49. stavka 1. KU18. koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018. godine.

 

25.              Naime, odredba članka 49. stavka 1. KU18, kojom je propisano da će se osnovna plaća radniku uvećati za 50% za prekovremeni rad, ne isključuje pravo na povećanja osnovne plaće za prekovremeni rad po ostalim prethodno navedenim osnovama. Naime, navedenu odredbu, kojom je propisano pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, treba tumačiti na način da je njome samo propisano na koju osnovicu se vrši obračun povećanja od 50% za prekovremeni rad, tj. da se ovaj obračun vrši na osnovnu plaću.

 

26.              Pri tumačenju navedenih odredbi treba svakako imati u vidu da se složenost poslova tužitelja, kao i njegova kvalificiranost za obavljanje tih poslova ne mijenjaju ovisno od toga da li se ovi poslovi obavljaju unutar redovne mjesečne satnice ili izvan toga, u prekovremenom radu.

 

27.              Dakle, kad tužitelju kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, tada tužitelj ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovi članka 55. i članka 57. Dodatka II. KU koji se primjenjuje od 1. rujna 2019. godine zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po osnovama članka 55. i članka 57. Dodatka II. KU budući da tužitelj, i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe članka 55. Dodatka II. KU te u svojstvu radnika s položajnim dodatkom definiranim odredbom članka 57. Dodatka II. KU.

 

28.              Sud ukazuje na stav izražen u presudi Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž- …/2019, od dana 03. listopada 2019. godine, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u postupku istovjetnom predmetnom postupku. Između ostalog u istoj stoji: „Prema odredbi čl. 94. Zakona o radu radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o radu.“

 

29.              Najzad, u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske s 8. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 9. prosinca 2019. u kojem stoji: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

 

30.              Slijedom navedenog, a kako je tužitelj tužbeni zahtjev specificirao sukladno izračunu tuženika, te je tuženik na ročištu 1. 2. 2023. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, odlučeno je kao u izreci presude. S obzirom na datum podnošenja tužbe 3. 8. 2021., petogodišnji rok zastare te utuženi period od mjeseca prosinca 2019. do ožujka 2020., te dospijeće potraživanja, prigovor zastare nije osnovan.

 

31.              Zatezna kamata je dosuđena od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa razlike plaće do isplate, sukladno članku 92. stavku 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14., 127/17. i 98/19. – dalje u tekstu: ZR14), po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.  – u nastavku teksta: ZOO), izuzev kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće. To zato jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14.) i članka 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1. i 157/14), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

 

32.              Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – u nastavku teksta: ZPP). Naime, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom djelu svog zahtjeva u odnosu na zateznu kamatu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

33.              Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 50 bodova u odnosu na vrijednost predmeta spora specificiranog tužbenog zahtjeva pri čemu vrijednost 1 boda iznosi 1,99 eura, sve kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 99,50 eura (Tbr.7.st.1.), sastavljanje podneska od 10. 1. 2022. – očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 99,50 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 20. 9. 2020. iznos od 99,50 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 7. 10. 2022. – specifikacija tužbenog zahtjeva, iznos od 24,88 eura (Tbr.8.t.3.), zastupanje na ročištu 1. 2. 2023. iznos od 99,50 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu odluke iznos od 49,75 eura (Tbr.9.t.3.), što zbrojeno iznosi 472,63 eura što uvećano za PDV od 25% po Tbr. 42 Tarife iznosi 590,79 eura / 4.451,31 kunu. Pri odmjeravanju troška sud je uzeo u obzir da nagrada kao za tužbu po Tbr.7.t.1., 3., 6. i 7. pripada samo za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenje vještaka, ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku, a za sastavljane ostalih podnesaka 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova. Nadalje sud je uzeo u obzir da za svako ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7., za sva ostala ročišta na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, ili se prije raspravljanja o glavnoj stvari postupak završio povlačenjem tužbe ili prigovora, presudom na osnovi priznanja ili na osnovi izostanka – 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7., za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25% od Tbr. 7. toč. 1., 3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, i za ročište na kojem se objavljuje presuda 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova.

34.              Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

35.              Glede roka za ispunjenje činidbe odnosno plaćanja presuđenog iznosa mjerodavna je odredba članka 328. stavka 2. i 3. ZPP-a, prema kojoj rok iznosi 15 dana, a počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje, jer je članak 436. ZPP-a kojim je bio propisan rok od osam dana za izvršenje činidbe u parnicama iz radnih odnosa, brisan odredbom članka 88. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.).

 

U Karlovcu 14. ožujka 2023.

 

                                                                                                                  Sutkinja: Sylviane Kraljević,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                                                                                                     

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije.

 

 

 

 

Dostavljeno:

1.S. P., Z., B.

2.Zajednički odvjetnički ured J. J. i M. B. iz K., V.