REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-304/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u
pravnoj stvari tužitelja STARA TRŽNICA d.o.o. iz Zadra, Obala kneza Branimira 27,
OIB 38797651807, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu
Gluić Ninčević d.o.o. u Zadru, Špire Brusine 16, protiv tuženika LORENCO d.o.o. iz
Paga, Zagrebačka ulica 12, OIB 39577450127, kojeg zastupa punomoćnik Karlo
Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, radi isplate, odlučujući o
tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj
Povrv-263/2021-9 od 15. prosinca 2022., 13. ožujka 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zadru poslovni broj Povrv-263/2021-9 od 15. prosinca 2022. u točkama I. i II.
izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud u
cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Suzane
Hrabra iz Zadra poslovni broj Ovrv-2050/20 od 31. prosinca 2020. kojim je tuženiku
naloženo da isplati tužitelju iznos od 28.900,00 kn / 3.835,69 EUR s pripadajućim
zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate
i to prema stopama tih kamata pobliže navedenim u izreci presude, te iznos od 80,00
EUR u kunskoj protuvrijednosti, kao i da tužitelju naknadi ovršni trošak u iznosu od

1.707,46 kn / 226,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te je u cijelosti odbio
tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima
postupka sadržanim u presudi sud prvog stupnja je naložio tužitelju da tuženiku
naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn / 663,61 EUR (točka
II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom
parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.825,00 kn / 242,22 EUR (točka III. izreke).
Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da
tužitelj, premda je tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom sklopio (i) Ugovor o
zakupu poslovnog prostora od 20. travnja 2017., svoje potraživanje zakupnine temelji
na Ugovoru o zakupu poslovnog prostora na tržnici od 1. siječnja 2017., no, s
obzirom na to da taj ugovor nije potpisan od strane osobe ovlaštene za zastupanje ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 28 Pž-304/2023-2 2

tuženika, to se prema ocjeni prvostupanjskog suda radi o nepostojećem pravnom
poslu koji nema učinka prema strankama. Prema tome, sud prvog stupnja smatra da
takav „ugovor ne samo da je ništav nego nije ni nastao pa tužitelj stoga ne može
osnovano zahtijevati isplatu koja bi predstavljala ispunjenje obveze iz takvog
ugovora“. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom
odredbe članka 154. stavka 1., članaka 155. i 164. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka I. i II. izreke te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je iz
svih žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je tuženik ne osporava
navode tužitelja da je po ugovoru o zakupu bio dužan iznos od 99.900,00 kn
temeljem čega je tužitelj izdao tuženiku račun 4/1/1 koji je tuženik djelomično
podmirio uplatama od 8. svibnja 2017. i 26. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od

71.000,00 kn tako da razlika predstavlja upravo utuženo potraživanje od 28.900,00
kn. Prema tome, tuženik ne osporava navode da je djelomično podmirio potraživanje
tužitelja u iznosu od 71.000,00 kn, ali prema sudu, s obzirom na to da ugovor o
zakupu nije bio potpisan od strane tuženika, radi se o pravno nepostojećem pravnom
poslu koji nema učinka prema strankama. Takav ugovor prema mišljenju suda ne
samo da je ništav nego nije ni nastao pa stoga tužitelj ne može osnovano zahtijevati
isplatu koja bi predstavljala ispunjenje obveze. Žalitelj smatra takav zaključak
pogrešnim. Između stranaka nije sporna činjenica da bi iste bile u ugovornom odnosu
temeljem ugovora o zakupu, a zakup je između stranaka nastavljen i za kasniji
vremenski period. Tužitelj navodi odredbu članka 461. Zakona o parničnom postupku
(važeću u vrijeme vođenja ove parnice) te da je tuženik tek na pripremnom ročištu
istaknuo činjenicu da sporni ugovor o zakupu ne bi bio potpisan. Tu činjenicu sud
prvog stupnja nije smio uzeti u obzir sukladno navedenoj odredbi Zakona o
parničnom postupku. Prema mišljenju žalitelja, time što ugovor o zakupu nije
potpisan, ne znači da bi se radilo o pravno nepostojećem poslu koji nema učinka
među strankama. Ugovor je sukladno članku 247. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22 i 156/22)
sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon
o obveznim odnosima propisuje da se ugovorom o zakupu zakupodavac obvezuje
predati zakupniku određenu stvar na korištenje, ova se obvezuje plaćati mu za to
određenu zakupninu, te da tuženik ne osporava da je tužitelju po predmetnom
računu isplatio iznos od 71.000,00 kn. Tuženik na pripremnom ročištu ističe da se
radi o ništetnom pravnom poslu (zbog činjenice da nije potpisan), a ne o
nepostojećem pravnom poslu. Žalitelj osporava mišljenje tuženika i prvostupanjskog
suda da bi ugovor bio ništetan te navodi odredbe članka 4. Zakona o zakupu i
kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj: 125/11, 64/15 i 112/18) te
članka 4. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj:
91/96, 124/97, 174/04, 38/09 i 125/11), kao i dio obrazloženja presude Vrhovnog
suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-219/98 od 20. rujna 2000. Nadalje,
žalitelj navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u drugim svojim odlukama
naglasio kako nepostojanje pisanog ugovora ne znači automatski da obveza nije
nastala i da između stranaka ne postoji ugovor; pri tome se poziva na odluku tog
suda poslovni broj Rev x-1013/13 (koja se odnosi na ugovor o građenju), ali i na
odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-251/18 od 11.
studenoga 2019. Prema tome, kako tuženik ne spori postojanje ugovornog odnosa s
tužiteljem, kako je tužitelju po računu broj 4/1/1 isplatio iznos od 71.000,00 kn, a

Poslovni broj: 28 Pž-304/2023-2 3

ostao je dužan iznos od 28.900,00 kn, te s obzirom na to da je činjenicu kako ugovor
o zakupu nije potpisan (ne i da ugovorni odnos ne postoji) istaknuo tek na
pripremnom ročištu (što sud nije smio uzeti u obzir), to je jasno kako je sud pogriješio
kada je donio pobijanu presudu. Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu da
ukine prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke te predmet vrati
prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje trošak
drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 2.343,75 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga
određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom
postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu
materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je
prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi da je pravna osnova tužiteljeva potraživanja Ugovor o
zakupu poslovnog prostora na tržnici u Pagu od 1. siječnja 2017. sa str. 23. spisa.
Naime, premda je tužitelj dostavio u spis (i) Ugovor o zakupu poslovnog prostora na
tržnici u Pagu od 20. lipnja 2017. (str. 19. spisa), iz tužiteljeva podneska od 9.
prosinca 2021. sa str. 17.-18. spisa proizlazi da je tužitelj 20. travnja 2017. izdao
tuženiku račun broj 4/1/1 na iznos od 99.900,00 kn temeljem Ugovora o zakupu od 1.
siječnja 2017. te da je tuženik taj račun djelomično podmirio uplatama od 8. svibnja

2017. i 26. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 71.000,00 kn tako da je predmetni
račun ostao nenaplaćen u iznosu od 28.900,00 kn; u tom je podnesku tužitelj naveo i
da je tuženik po Ugovoru o zakupu od 20. lipnja 2017. dugovao iznos od 15.557,20
kn kojeg je podmirio 15. srpnja 2017. Međutim, premda je Ugovor o zakupu od 20.
lipnja 2017. potpisan od strane obiju ugovornih stranaka, Ugovor o zakupu poslovnog
prostora na tržnici u Pagu od 1 siječnja 2017. sa str. 23. spisa nije potpisan od strane
tuženika kao zakupnika.

5. Odredbom članka 4. stavka 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora („Narodne novine” broj 125/11 i 64/15) je propisano da ugovor o zakupu
poslovnog prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, dok prema stavku 4. istoga
članka Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ugovor o zakupu sklopljen
protivno odredbi (i) stavka 3. tog članka Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora je ništetan.

Prema tome, budući da u konkretnom predmetu tuženik nije potpisao Ugovor
o zakupu poslovnog prostora na tržnici u Pagu od 1. siječnja 2017., to taj Ugovor
između stranaka nije sklopljen u pisanom nego u usmenom obliku slijedom čega je
prema članku 4. stavku 4. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora to
ništetan ugovor, a ne (i) nepostojeći ugovor kako to smatra prvostupanjski sud.

Poslovni broj: 28 Pž-304/2023-2 4

Naime, kod ništetnih ugovora su ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora jer
postoje ugovorne stranke i njihova suglasnost volje o bitnim sastojcima ugovora, no
takav ugovor ne proizvodi pravne učinke jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske,
prisilnim propisima i/ili moralu društva. Nasuprot tom ugovoru, kod nepostojećih
ugovora uopće nisu ispunjenje pretpostavke za nastanak ugovora, jer nije postignuta
suglasnost volja ugovornih stranaka za sklapanjem ugovora. Prema tome, za razliku
od ništetnog ugovora koji stvarno postoji, makar ne i pravno pa zato ne proizvodi
pravne učinke, nepostojeći ugovor uopće ne postoji.

U ovom sporu, između stranaka nije sporna činjenica da su one postigle
suglasnost volje o zakupu tužiteljeva prostora ukupne površine od 300 m², te da je
tužitelj nesporno predao tuženiku poslovni prostor navedene površine na korištenje,
a tuženik se obvezao plaćati tužitelju mjesečnu zakupninu u iznosu od 900,00 EUR u
kunskoj protuvrijednosti. Naime, upravo zbog toga što je tužitelj računom broj 04/1/1
od 20. travnja 2017. pozvao tuženika na plaćanje iznosa od 99.900,00 kn („temeljem
Ugovora o najmu poslovnog prostora za 2017. godinu 300,00 m² - 3,00
EUR/m²/mjesečno”), a tuženik je nesporno po tom računu podmirio tužitelju iznos od

71.000,00 kn, time je tuženik učinio nespornom činjenicu da koristi poslovni prostor
tužitelja navedene površine kao i da smatra svojom obvezom da podmiruje tužitelju
mjesečnu zakupninu (naknadu za korištenje tužiteljeva poslovnog prostora) u iznosu
od 900,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Prema tome, iako stranke nisu u pisanom
obliku sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora, one su nesporno postigle
suglasnost volje o bitnim sastojcima ugovora o zakupu poslovnog prostora čime su u
usmenom obliku sklopile taj ugovor. Međutim, upravo zbog toga što se prema ranije
navedenoj odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora taj ugovor može sklopiti samo u pisanom odluku, usmeni ugovor o zakupu
poslovnog prostora sklopljen između stranaka je ništetan. Pri tome, činjenica što je
tuženik protivno odredbi članka 461.a Zakona o parničnom postupku tek na
pripremnom ročištu iznio činjenicu da se radi o ništetnom ugovoru, a na što u žalbi
ukazuje tužitelj, nema utjecaja na ovaj spor jer, čak i u slučaju da tuženik nije iznio
činjenicu da se radi o ništetnom ugovoru o zakupu poslovnog prostora, sud na
ništetnost pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 327. stavka 1. Zakona
o obveznim odnosima; osim toga, prema članku 328. istog Zakona pravo na isticanje
ništetnosti se ne gasi, pa zato unatoč tome što se tuženik tek na pripremnom ročištu
pozvao na ništetnost ugovora time nije prekludiran u pravu na pozivanje na
ništetnost.

6. Nadalje, upravo zbog toga što Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora za ugovor koji nije sklopljen u pisanom obliku (dakle, za ugovor koji je
sklopljen u usmenom obliku) kao pravnu posljedicu nedostatka potrebnog oblika
propisuje ništetnost ugovora, to nema mjesta primjeni odredbe članka 294. Zakona o
obveznim odnosima. Naime, tom zakonskom odredbom je propisano da ugovor za
čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom
obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje
iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što
drugo.

Poslovni broj: 28 Pž-304/2023-2 5

Prema tome, budući da je Zakonom o zakupu i kupoprodaji poslovnog
prostora izričito kao posljedica nedostatka pisanog oblika ugovora o zakupu
poslovnog prostora propisana ništetnost tog ugovora, to se taj ugovor (čak i u slučaju
da je u cijelosti ili pretežitom dijelu ispunjen) ne bi mogao smatrati valjanim prema
članku 326. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog toga, ni činjenica
što je tuženik po tužiteljevu računu broj 04/1/1 u pretežitom dijelu podmirio zakupninu
nema utjecaja na (ne)valjanost ugovora o zakupu poslovnog prostora kojeg su
stranke sklopile u usmenom odluku.

Nadalje, prema članku 326. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ništetnost
se ne može isticati: a) ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja i b) ako
je ugovor u cijelosti ispunjen. Obje te zakonske pretpostavke moraju biti kumulativno
ispunjene. Međutim, ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje je li nedostatak pisanog
oblika ugovora o zakupu poslovnog prostora zabrana manjeg značenja, tuženik
nesporno nije u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu iz usmeno sklopljenog
ugovora o zakupu poslovnog prostora pa zato nije nastupila konvalidacija ništetnog
ugovora koji je pravna osnova tužiteljeva potraživanja u ovom sporu.

Upravo zbog navedenog, tužitelj u ovom sporu neosnovano potražuje od
tuženika neplaćeni iznos zakupnine po usmeno sklopljenom ugovoru o zakupu
poslovnog prostora pa je zato sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev
tužitelja kao neosnovan. Jednako tako, s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio
spor, to ga je prvostupanjski sud sukladno članku 154. stavku 1. i članku 155.
Zakona o parničnom postupku pravilno obvezao da tuženiku naknadi prouzročene
parnične troškove potrebne za vođenjem ovog spora, a s čijom se visinom ovaj sud u
potpunosti slaže.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i
potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka

368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 13. ožujka 2023.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, v.r.