Poslovni broj: GžOvr-646/22-4

Poslovni broj: Gž Ovr-646/2022-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila sudska savjetnica Mirna Veža u ovršnom predmetu ovrhovoditelja J. P. iz B., 31. OIB: ..., zastupanog po punomoćnici K. R., odvjetnici iz Z., protiv ovršenika K. B. d.d. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-352/2021-7 od 20. lipnja 2022., dana 13. ožujka 2023.,

r i j e š i o   j e

I.     Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-352/2021-7 od 20. lipnja 2022.

II.  Odbija se ovrhovoditelj sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je ovršni postupak i naloženo je ovrhovoditelju naknaditi ovršeniku trošak ovršnog postupka u iznosu od 103.125,00 kn u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe.

2.     Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj, pobijajući ga iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92.,112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17  – u daljnjem tekstu: OZ), predlažući sudu pobijano rješenje preinačiti na način da sud naloži ovršeniku isplatiti ovrhovoditelju troškove ovršnog postupka.

3.     U odgovoru na žalbu, ovršenik je osporio sve žalbene navode ovrhovoditelja. 

4.     Žalba nije osnovana.

5.     Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

6.     Prvostupanjski sud donio je pobijano rješenje nakon što je utvrdio da je 29. rujna 2021. ovršenik izvijestio sud da je ovrhovoditelj povukao zahtjev za izravnu naplatu na poziv ovršenika 15.rujna 2021. te da je postupak pred FINOM obustavljen i zaplijenjeni novac vraćen na račun ovršenika, slijedom čega je i ovršenik povukao prijedlog radi proglašenja pljenidbe nedopuštenom, podneskom od 5. studenog 2020. Potom je sud, utvrdivši da je ovrhovoditelj povukao zahtjev, obustavio postupak. Odluku o trošku sud je temeljio na odredbi čl. 158. st. 2. ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 21. st.1. OZ-a te u svezi s tbr. 11. T. 1. i 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora 2.000.000,00 kn 

7.     Žalbenim navodima ovrhovoditelj sadržajno osporava toč. 2. izreke pobijanog rješenja te ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 158. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st.1. OZ-a, smatrajući da pogrešno prvostupanjski sud cijeni činjenicu da je samo ovrhovoditelj ovlašten povući zahtjev za izravnu naplatu. Naime, smatra da se postupak izravne naplate obustavlja po službenoj dužnosti trenutkom dostave odluke VSRH kojom je preinačena ovršna isprava, zbog čega da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 158. st. 2. ZPP-a jer tuženik nije udovoljio tužbenom zahtjevu budući da u ovršnom postupku ne postoji postavljeni zahtjev kojim bi ovrhovoditelj imao udovoljiti, izostavši kondemnatorni zahtjev za povrat sredstava. Dodatno, prijedlog radi proglašenje ovrhe nedopuštenom u dijelu koji se odnosi na donošenje presude VSRH nije dostavljen ovrhovoditelju niti su nastupili pravni učinci presude VSRH .Ovrhovoditelj nije utjecao niti mogao utjecati na odluku VSRH te je njegov zahtjev za izravnu naplatu postavljen u okviru njegovih prava, pa da nema mjesta opravdanoj dosudi parničnog troška kao obvezi ovog ovrhovoditelja. Ovršenik je taj koji bi trebao imati obvezu prema ovrhovoditelju budući da je 29. rujna 2021. povukao prijedlog radi proglašenje ovrhe nedopuštenom i tom radnjom da su se ispunili uvjeti iz čl. 158. st. 1. ZPP-a, o čemu se izjasnila i sudska praksa u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici Gž-780/2020.-2 od 16. srpnja 2020.

8.     Odgovorom na žalbu ovršenik je osporio žalbene prigovore ističući da je preinačavanjem ovršne isprave odlukom VSRH od 13. listopada 2020., ujedno nastala nova okolnost -prestanak tražbine ovrhovoditelja, što odgovara i žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1 . toč 9., u svezi sa čl. 53. st. 1 . i čl. 54. st. 4. OZ-a. No, da je FINA ustegnuta sredstva vratila na ovršenikov račun tek kada je ovrhovoditelj opozvao zahtjev za izravnu naplatu, zbog čega konkretno ne bi bila primijenjena odredba čl. 158. st.1. ZPP-a, u svezi sa čl. 21.st.1. OZ-a. Nadalje, da je prijedlog za proglašenje pljenidbe nedopuštenom podnesen iz nužnosti, budući da ovrhovoditelj nije namjeravao opozvati zahtjev za izravnu naplatu,

9.     Odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a, propisano je da ukoliko tužitelj povuče tužbu dužan je naknaditi tuženiku troškove postupka, dok je odredbom čl. 158. st. 2. ZPP-a propisano da ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon sto je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik .

10. Ovršenik je po primitku presude VSRH od 13. listopada 2020., dana 5.studenog 2020. podnio obavijest FINI da je preinačena ovršna isprava, da ovrhovoditelj nema tražbinu prema istom te prijedlog radi proglašenja pljenidbe nedopuštenom. Ovrhovoditelj je 15. rujna 2021. povukao zahtjev za izravnu naplatu, nakon čega je  29. rujna 2021. i ovršenik povukao prijedlog radi proglašenja pljenidbe nedopuštenom te istim podneskom popisao trošak.

11.Slijedom naprijed navedenih utvrđenja, ispravno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo utvrdivši da je ovrhovoditelj obvezan ovršeniku naknaditi prouzročene troškove, budući da se razlozi pokretanja ovršnog postupka mogu pripisati upravo ovrhovoditelju, a koji postupak je okončan opet radnjom ovrhovoditelja. Naime, povlačenje zahtjeva za izravnu naplatu nije u uzročno-posljedičnoj vezi s ponašanjem ovršenika, primjerice zbog dogovora ili zbog dobrovoljne isplate, već isključivo iz razloga što je odlukom VSRH utvrđeno da je ovrhovoditeljeva tražbina nepostojeća, pa stoga ovrhovoditelj nema pravo na naknadu troškova sukladno čl. 14. OZ-a, već suprotno, to pravo pripada ovršeniku.

12. Stoga nije u pravu žalitelj kada navodi da je obveza ovršenika da ovrhovoditelju naknadi troškove te obrazloženje tomu nalazi u ovršenikovom povlačenju prijedloga za proglašenje nedopuštenom pljenidbom, kada je riječ tek o ovršenikovom nužnom sredstvu zaštite u postupku prisilne naplate.

13. Budući da je i visina dosuđenog troška ispravno odmjerena, sukladno naprijed iznesenim navodima, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u 21. st. 1. OZ-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

14. Ovrhovoditelj nije uspio sa žalbom slijedom čega je odluka o trošku u povodu pravnog lijeka utemeljena na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP- a, u svezi čl. 21. st. 1. OZ –a.

U Splitu 13. ožujka 2023.