1
Poslovni broj P-199/2022-6
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU
Ulica Andrije Hebranga 9, Metković
Poslovni broj P-199/2022-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji Jeleni Ćelić, u pravnoj stvari tužiteljice I.J. iz M., …, OIB: …., koju zastupa punomoćnik M.V., odvjetnik u M., … protiv tuženika A.B. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva … d.o.o. Z., radi ništetnosti i naplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 24. siječnja 2023. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice M.V. i zamjenika punomoćnika tuženika, S. C., odvjetnika u M., dana 10. ožujka 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. ... kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 5. listopada 2004. god., a solemnizirali dana 19. listopada 2004. god. kod javnog bilježnika V.N. iz M…, br. ... – u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.
II. Nalaže se tuženiku A.B. d.d., Z., OIB: ..., da tužiteljici I.J. iz M., …, OIB: …, a na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope, isplati novčani iznos od 636,39 €1 / 4.794,91 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:
- na iznos od 4,73 €1 /35,65 kn od 21. rujna 2007. god. pa do isplate
- na iznos od 4,65 €1 /35,06 kn od 16. listopada 2007. god. pa do isplate
- na iznos od 4,63 €1 /34,92 kn od 20. studenog 2007. god. pa do isplate
- na iznos od 4,54 €1 /34,17 kn od 8. prosinca 2007. god. pa do isplate
- na iznos od 4,54 €1 /34,20 kn od 15. siječnja 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 4,50 €1 /33,90 kn od 24. veljače 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 16,92 €1 /127,47 kn od 22. ožujka 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 16,20 €1 /122,08 kn od 22. travnja 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 15,74 €1 /118,59 kn od 27. svibnja 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 15,62 €1 /117,71 kn od 27. lipnja 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 15,03 €1 /113,28 kn od 27. srpnja 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 14,74 €1 /111,03 kn od 21. kolovoza 2008. pa do isplate
- na iznos od 14,58 €1 /109,86 kn od 23. rujna 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 24,20 €1 /182,33 kn od 25. listopada 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 22,47 €1 /169,27 kn od 26. studenog 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 23,43 €1 /176,51 kn od 28. prosinca 2008 god. pa do isplate
- na iznos od 23,09 €1 /173,96 kn od 27. siječnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 22,61 €1 /170,37 kn od 24. veljače 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 21,77 €1 /164,05 kn od 28. ožujka 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 21,23 €1 /159,98 kn od 25. travnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 20,27 €1 /152,72 kn od 29. svibnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 19,14 €1 /146,25 kn od 27. lipnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 18,90 €1 /142,43 kn od 28. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 18,45 €1 /139,03 kn od 25. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 17,84 €1 /134,40 kn od 26. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 17,11 €1 /128,90 kn od 27. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 16,73 €1 /126,08 kn od 26. studenoga 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 16,29 €1 /122,70 kn od 25. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 15,89 €1 /119,76 kn od 29. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 15,20 €1 /114,51 kn od 26. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 14,84 €1 /111,82 kn od 26. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 14,11 €1 /106,33 kn od 23. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 13,54 €1 /101,98 kn od 29. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 13,68 €1 /103,09 kn od 20. lipnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,78 €1 /96,26 kn od 29. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,51 €1 /94,22 kn od 24. kolovoza 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,57 €1 /87,17 kn od 16. rujna 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 10,57 €1 /79,62 kn od 13. listopada 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 10,25 €1 /77,22 kn od 27. studenoga 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,40 €1 /63,26 kn od 29. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,39 €1 /55,65 kn od 29. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,78 €1 /51,08 kn od 26. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,94 €1 /44,79 kn od 27. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,25 €1 /39,55 kn od 30. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 4,84 €1 /36,48 kn od 25. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 4,09 €1 /30,78 kn od 28. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 3,47 €1 /26,12 kn od 26. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 2,55 €1 /19,18 kn od 14. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 1,65 €1 /12,43 kn od 27. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 0,89 €1 /6,69 kn od 22. listopada 2011. god. pa do isplate,
a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) u roku od 15 dana od dana presuđenja, dok se u preostalom iznosu od 27, 22 €1 / 205,09 kn tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 989,18 €1 / 7.452,98 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi koja je podnesena ovom sudu 31. svibnja 2019. godine navodi kako su ona i tuženik (ranije H.A.A.B d.d.) sklopili 5. listopada 2004. Ugovor o kreditu, broj ..., koji je solemniziran 19. listopada 2004. od strane javnog bilježnika V.N. iz Metkovića, br. ..., a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize H.A.A.B d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica je predmetni kredit otplatila 31. listopada 2011. U čl. 3. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje. Međutim, čl. 6. predmetnog ugovora određeno je da je banka – tuženik ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu, izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H.A.A.B d.d., a što je tuženik i činio. Drugim riječima, čl. 6. ugovora određeno je, zapravo, da je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se ista mijenjala. Dakle, visina kamatne stope ovisila je isključivo o odluci banke - tuženika, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom. Tuženik je na taj način, dakle jednostranim mijenjanjem, i to najčešće povećavanjem, kamatnih stopa postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu sklopljen s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. S tim u vezi sukladno st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da predmetni ugovor, odnosno ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, odnosno jasne i provjerljive parametre na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Upravo iz tog razloga, sporna ugovorna odredba je nerazumljiva. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. god. u predmetu broj C-26/13 određeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, temeljem čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Budući da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ključna ugovorna odredba, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, obzirom da je tuženik jednostrano određivao promjene kamatnih stopa, i to bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara, tužiteljica nije mogla predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za nju proizlaze. Isto tako, tužiteljica nije mogla niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Z.u posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala 6 (šest) puta, i to tako da je nakon svake promjene bila znatno viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljičinih obveza po kreditu. Iz svega prethodno navedenog razvidno je kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena a čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima jer je činidba neodređena i neodrediva. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 određeno je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva a sukladno odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nije slučaj. Tužiteljica u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika te temeljem odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima od tuženika potražuje preplaćene iznose po toj osnovi. Prema mišljenju tužiteljice, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 5,25 % budući da je to jedini parametar koji je bio tužiteljici poznat prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Zbog svega navedenog, tužiteljica predlaže sudu prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te osporava iznesena tumačenja tužitelja. Navodi da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Drži da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu utvrđene ništetnima u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a da tužiteljica nije pokušala dokazati da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare i nedostatak pravnog interesa tužiteljice da utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, tumačeći kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost, a da ovdje tužiteljica potražuje stečeno bez osnove, pa kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. Županijski sud u Zadru je Rješenjem poslovni broj Gž-… od 14. rujna 2022. ukinuo presudu ovog suda posl. br. P-… od 12. srpnja 2022. i predmet vratio istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave kako bi se saslušanjem vještaka raspravile primjedbe koje je tužena imala na pisani nalaz i mišljenje vještaka i izveo dokaz saslušanjem predloženih svjedoka - zaposlenice tuženika i javnog bilježnika.
3.1. Sukladno članku 377. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje - ZPP) sud je proveo novu glavnu raspravu i raspravio sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud.
4. Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 31. svibnja 2022. uredila tužbeni zahtjev, kojim je u odnosu na tužbu tužbeni zahtjev povučen u dijelu od 205,09 kuna. Tuženik se podneskom od 6. lipnja 2022. usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.
4.1. Tužiteljica je podneskom od 24. siječnja 2023. uredila tužbeni zahtjev u pogledu dvojnog iskazivanja novčanih iznosa, sukladno čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22. i 88/22.) i u pogledu tijeka zateznih kamata u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/22) koja je stupila na snagu 1. siječnja 2023.
5. Punomoćnici stranka popisali su parnični trošak.
6. U ponovljenom postupku izvedeni su dokazi čitanjem i pregledavanjem isprava u spisu: Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj ... od 5. listopada 2004. (list 6-15 spisa), otplatnog plana (list 16-17 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 18 spisa), pregleda prometa (list 19-26 spisa), nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije S.G. iz Dubrovnika od 27. siječnja 2022. (list 123-135 spisa), saslušanjem vještakinje S.G. (list 214 spisa), te tužiteljice kao parnične stranke (list 214-215 spisa).
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu, broj ..., kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, te isplata preplaćenih iznosa po toj osnovi u ukupnom iznosu od 636,39 €1 / 4.794,91 kuna uvećanom za pripadajuće zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika (H.A.A.B d.d.) dana od 5. listopada 2004. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ... kojeg je sastavio tuženik, kojim je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 61.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana, da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,25 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, te da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen 31. listopada 2011.
9. Sporno je jesu li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te jesu li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno radi li se o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, pravni interes tužiteljice za podnošenje ove tužbe, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, je li tužiteljica u ovom ugovornom odnosu potrošač i je li nastupila zastara njezina potraživanja.
10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.
11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P.-H.S.U.Z.Z.P. protiv više tuženika (Z. b. d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste.
11.1. Prema odredbi čl. 502 c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda. Dakle, u odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. I prema odredbi čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. U odnosu na navode tužene kojima osporava da tužiteljica prema predmetnom ugovoru o kreditu ima status potrošača, ističe se kako je prema definiciji iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP-a (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja pravnog posla koji je predmetom ovog spora) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Imajući u vidu naprijed iznesenu zakonsku definiciju pojma potrošača te sadržaj priloženog ugovora o kreditu ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica naprijed citirani ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju ugovoru o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate) a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, a sve naprijed navedene okolnosti u konkretnom slučaju se nisu ostvarile. Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužiteljica konkretni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje poduzetničke/poslovne djelatnosti isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavila tužena, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju stana, pa je zaključak Suda da konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužiteljice. Stoga je sud prešao preko izvođenja dokaza saslušanjem P. J., Ž. V. i I. J. na okolnost upotrebe sredstava isplaćenih po Ugovoru o kreditu kao suvišnih.
13. Tuženik ističe prigovor nepostojanja pravnog interesa tužiteljice za podnošenjem ove tužbe jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti isplaćen 31. listopada 2011., što nije sporno. Međutim, takva tvrdnja je protivna svim zakonskim normama koje uređuju pitanje ništetnosti (dijela) ugovora i povrat svega onoga što je primljeno temeljem ništetnog ugovora, odnosno ugovornih odredbi. Naime, Zakon o obveznim odnosima, kojim je uređeno pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322. – 329.), ne poznaje razliku između „ispunjenih“ i „neispunjenih“ ugovora pa tako niti između otplaćenih i neotplaćenih ugovora o kreditu. Osim toga, takav navod tuženika je suprotan i utvrđenjima iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 - donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača – koje u niti jednom svom dijelu ne čine razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita. Upravo suprotno, navedene presude se odnose na sve potrošačke kredite sklopljene u točno određenom vremenskom razdoblju, u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Dakle, činjenica prestanka obvezno pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ispunjenjem) nije niti može biti od ikakvog utjecaja na tužiteljičin pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kao i na njeno pravo na obeštećenje (restituciju), jer se ispunjenjem obveze pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
14. Sud nije prihvatio prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu VSRH je ustanovio da, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite
14.1. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara potraživanja tužiteljice počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Z. 13. lipnja 2014. donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 31. svibnja 2019. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05).
15. U odnosu na personalne dokaze sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika V.N., imajući u vidu da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda RH o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru ( tako i Ustavni sud RH u toč. 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).
Sud je također prešao preko izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje Ž.B., jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da je o uvjetima kredita razgovarala sa zaposlenicom banke S.J., čije saslušanje tuženik nije predlagao tijekom postupka. Kako iz Ugovora o kreditu ( list 14-15) proizlazi da je banka predložila saslušanje zaposlenice Ž.B. koja nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava ( iz potvrde Ugovora na listu 15 spisa proizlazi da su Ugovor kao zastupnici H.A.A.B d.d. Z., podružnica M. potpisali zastupnici podružnice S. K. i M. S.), a tijekom parnice tužena nije dokazivala da je upravo Ž.B. zaposlenica banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dala obavijesti konkretnom potrošaču, to je sud prešao preko izvođenja dokaza saslušanjem iste.
16. Tužiteljica I.J. saslušana kao parnična stranka je iskazala da ona i njen suprug nisu imali riješeno stambeno pitanje te su 2004. odlučili kupiti stan. Obišli su sve banke u M., ali nisu imali uvjete za podizanje kredita nigdje drugo osim u Hypo banci. O kreditu je razgovarala sa S.J., djelatnicom H.A.A.B, koja joj je rekla da je to najpovoljniji kredit, s najmanjom kamatnom stopom i da nema o čemu razmišljati, istaknula je da je i ona sama digla kredit u CHF-u. S obzirom na njena primanja bili su potrebni sudužnici i hipoteka na stanu kojeg su planirali kupiti. Nije joj posebno spominjala ni jednu ugovornu odredbu niti joj je bilo što objašnjavala. Kredit je relativno brzo realizirala, novac je isplaćen izravno na račun prodavateljice stana, gospođe Lj.. Dobili su poziv iz banke da odu kod javnog bilježnika V.N. potpisati papire. Ona, suprug, njen brat Ž. V.r i suprugov rođak I. J., kao sudužnici, su u uredu javnog bilježnika potpisali nekoliko primjeraka ugovora koji ih je već čekao na stolu. Javni bilježnik nije uopće spominjao ni čitao sadržaj ugovora o kreditu.
16.1. Odgovarajući na pitanje svog punomoćnika je li o spornom kreditu razgovarala sa Ž.B. kao djelatnicom H.A.A.B, tužiteljica je iskazala da je o kreditu razgovarala samo sa S.J., te da nije obaviještena o značajkama valutne klauzule i promjeni kamatnih stopa.
16.2. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim. Iz njenog iskaza jasno proizlazi da je odluku o kreditu u švicarskim francima donijela na temelju razgovora s djelatnicom banke S.J. koja joj je rekla da je ovaj konkretan kredit najpovoljniji kredit, s najmanjom kamatnom stopom i da nema o čemu razmišljati, te da je i ona sama digla kredit u CHF-u. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 6. predmetnog Ugovora, sasvim razvidno da u istoj ne postoji niti jedan egzaktan podatak glede promjene kamatne stope. U predmetnoj ugovornoj odredbi je navedeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno njegovoj internoj Odluci o kamatnim stopama - dakle, bez navođenja bilo kakvih parametara i objektivnih kriterija promjenjivosti. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, odnosno da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao tužiteljicu o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate.
17. Prema odredbi članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 9/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41-723/2014 u daljnjem ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, pa je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste. Stoga sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik kao banka, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog je valjalo utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu br. ... u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisana je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
18. Ono što tužiteljica potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prema naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa od 5,25 % godišnje i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristala, pa tvrdnje tuženika da se time fiksira kamatna stopa, protivno činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu utemeljene. Naime, stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no pri tome nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste, dapače tužiteljica kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informirana o rasponu kretanja kamatne stope kao cijene zajma, pa da bi ista pristala na takvu cijenu i način mijenjanja iste.
Odlučujući o reviziji protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“
Slijedom navedenog je na okolnost visine tužbenog zahtjev proveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem te je vještaku dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 5,25 % godišnje kroz cijelo vrijeme otplate kredita, odnosno da izračuna razlike između iznosa koji je tužiteljica po osnovi promjenjive redovne kamatne stope plaćala i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25 %.
19. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije S.G. od 27. siječnja 2022. (list 123-135 spisa) proizlazi da ukupna razlika, odnosno preplata kamata u anuitetima koje je tužiteljica preplatila stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose kamata koje bi platila da se od početka otplate pa do kraja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,25% iznosi 4.794,91 HRK. Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, te je tužbeni zahtjev povukla u dijelu koji se odnosi na iznos od 205,09 kuna, čemu se tuženik usprotivio, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.
19.1. Vještakinja S.G. saslušana na raspravi 24. siječnja 2023. (list 214 spisa) je iskazala kako u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 27. siječnja 2022. U odnosu na tuženikove prigovore iz podneska od 2. svibnja 2022. izjavila je kako nije istinit navod u kojem tuženik ističe da je u konkretnom predmetu u otplati kredita bilo razdoblja u kojima je tužiteljica uplaćivala manje iznose od onih koji su utvrđeni početnim otplatnim planom tzv. negativne razlike jer takvih razlika nije bilo s obzirom na činjenicu da kamata tijekom otplate kredita nije bila manja od početno ugovorene. U odnosu na prigovor tuženika da je prilikom izračuna za uplate izvršene prije roka dospijeća koristila tečaj na dan uplate, a ne tečaj na dan dospijeća može reći da nije istina, jer je koristila tečaj na dan dospijeća, kao primjer daje redak 35. tablice br. 3. (str. 10. nalaza i mišljenja) navela je datum uplate 20. rujna 2007., a koristila je tečaj na dan dospijeća 30. rujna 2007. U odnosu na prigovor negativne razlike koji se odnosi na valutnu klauzulu može reći da u konkretnom slučaju takav izračun nije uopće rađen jer nije bio predmet ovog spora, pa se očito radi o tipiziranom prigovoru tuženika. Ostali prigovori su pravne naravi i o njima odlučuje sud te se o njima ne može očitovati.
19.2. Zamjenik punomoćnika tuženika je i dalje ustrajao u prigovorima da su postojali manje uplaćeni iznosi i da je vještakinja prilikom izrade nalaza i mišljenja primijenila tečaj na dan uplate, umjesto tečaja na dan dospijeća, međutim vještakinja je te prigovore otklonila navodeći i konkretan primjer retka 35. tablice br. 3. (str. 10. nalaza i mišljenja) u kojem je navela datum uplate 20. rujna 2007., a koristila je tečaj na dan dospijeća 30. rujna 2007., te iskazujući da kamata tijekom otplate kredita nije bila manja od početno ugovorene pa nisu postojali manje plaćeni iznosi , tzv. " negativne razlike" koje se odnose na valutnu klauzulu i nisu bile predmet ovog spora, pa se očito radi o tipiziranom prigovoru tuženika. Navedeno je vidljivo i iz tablice pregleda promjene kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita ( list 125 spisa) iz koje proizlazi da se u razdoblju od 25.10.2004. do 31.10.2011. kamatna stopa kretala od 5,25% do 6,30 %, odnosno da nije bila niža od 5,25 %, čime su u potpunosti otklonjeni prigovori tuženika.
20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a vještakinja je u svom iskazu jasno otklonila prigovore tuženika kao neosnovane.
21. Kako je nalaz i mišljenje vještakinje prihvaćen u cijelosti, a s obzirom na to da je dio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetan i da taj dio odredbe ne proizvodi pravni učinak prema tužiteljici, to je iznos koji je sukladno toj (ništetnoj) odredbi naplaćen od tužiteljice, tuženik stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan vratiti iznos od 4.794,91 kn, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje. Naime tužena kao banka i trgovac je bila svjesna rizika po korisnika kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te promjenjivih kamata, te nije upozorila potrošača tj. tužiteljicu zbog čega je postupila nepošteno ( tako Vrhovni sud RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2018.) Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj i da je od trenutka stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbe Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.
23. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, NN 103/2014, NN 118/2014 i NN 107/2015 - dalje: Tarifa). Tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva (205,09 kuna od 5.000,00 kuna, odnosno 4%), dok je tužena u cijelosti uspjela sa žalbom protiv presude.
23.1. Tužiteljici koja je u ovom postupku zastupana po odvjetniku je u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora u iznosu od 636,39 €1 / 4.794,91 kuna priznat trošak sastava tužbe (50 bodova, vrijednost boda od 15,00 kn, Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zastupanja na tri ročišta (3. studenog 2021.,10. lipnja 2022. i 24. siječnja 2023. (50 bodova, vrijednost boda od 15,00 kn, Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i sastava podneska od 31. svibnja 2022. i 24. siječnja 2023. (50 bodova, vrijednost boda od 15,00 kn, Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u iznosu od po 99,54 €1 / 750,00 kuna, ukupno 597,25 €1 / 4.500,00 kuna na koji iznos je obračunat PDV od 25 % (Tbr. 42.) u iznosu od 149,31 €1 / 1.125,00 kuna, kojem iznosu je pribrojen trošak vještačenja u iznosu od 398,17 €1 / 3.000,00 kuna, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 €1 /200,00 kuna i presudu 26,54 €1 /200,00 kuna, što ukupno iznosi 1.197,81 €1 / 9.024,90 kn.
23.2. Tuženiku je uz primjenu članka 154. stavka 1., 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav žalbe od 22. srpnja 2022. jer je sa žalbom u cijelosti uspio. Tuženik je taj trošak zatražio u iznosu od 199,08€1 / 1.500,00 kn, ali mu po Tbr.10.t.1. s obzirom na VPS od 5.000,00 kn i vrijednost boda 15,00 kn pripada iznos od 937,50 kn, na koji iznos je sukladno Tbr.42 obračunat PDV od 25 % , što iznosi ukupno 1.171,88 kn/ 155,54 €1. Tome treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR pa je tuženiku naknada troškova parničnog postupka dosuđena u iznosu od 208,63 €1.
23.3. Prijebojem troškova koji su dosuđeni tužiteljici s troškovima koji su dosuđeni tuženiku, ostaje obveza tuženika da tužiteljici naknadi iznos od 989,18 €1 / 7.452,98 kn ( 1.197,81 €1 - 208,63 €1).
24. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Metković, 10. ožujka 2023.
S u t k i n j a :
Jelena Ćelić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave iste. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava
DNA:
1. M.V., odvjetnik u Metkoviću, …
2. Odvjetničko društvo …. d.o.o. Z., …
Fiksni tečaj konverzije 7,53450
