1                            Poslovni broj: 12 P-20/2017-38

 

            

  Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

  Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 12 P-20/2017-38

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE CESTE d.o.o. Z., OIB: …, protiv tuženika Ž. C. S. d.o.o. S., OIB: …, radi isplate iznosa od 3.958,89 EUR / 29.828,23 kn, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 29. studenog 2022. u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju tužitelja T. S. i punomoćnika po zaposlenju tuženika I. B., 10. ožujka 2023.

presudio je

             

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 3.958,89 EUR / 29.828,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13.12.2012. do isplate, time da se kamata do 31. srpnja 2015. obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

             

              II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka."

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj je 4. siječnja 2017. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi da se 22. rujna 2001. na državnoj cesti D-60 kod I. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo BMW 325 reg. ozn. MZ-…, kojim je upravljao A. B. Do prometne nezgode da je došlo jer je navedeno vozilo naletjelo na kamen na cesti te je došlo do značajnih oštećenja na vozilu. Tužitelj navodi da je A. B. 26. lipnja 2022. protiv njega podnio tužbu Općinskom sudu u Imotskom kojom je potraživao naknadu imovinske štete. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Imotskom broj P-830/02 od 9. lipnja 2011. da je djelomično usvojen tužbeni zahtjev te je tužitelj obvezan isplatiti A. B. iznos od 13.507,61 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i na ime parničnog troška iznos od 14.284,00 kn. Protiv te presude stranke da su uložile žalbe, a Županijski sud u Splitu da je presudom broj Gžnš-112/2012 od 5. srpnja 2012. preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata. Po pravomoćnosti navedene presude, tužitelj da je A. B., putem njegovog odvjetnika, isplatio dosuđeni iznos uvećan za zakonske kamate te da je cjelokupni isplaćeni iznos bio 29.828,23 kn.

 

              2. Nadalje, tužitelj navodi da je predmetna nezgoda i nastanak štete A. B. posljedica neodržavanja državne ceste, tj. kamenja na cesti, a tužitelj da sukladno članku 24. stavcima 1., 3., 4. i 6. Zakona o javnim cestama (Narodne novine broj 100/96) ne smije održavati državne ceste već poslove održavanja mora prepustiti fizičkoj ili pravnoj osobi specijaliziranoj za tu vrstu poslova. Za područje Splitsko-dalmatinske županije tužitelj da je s tuženikom sklopio Ugovor o redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta za razdoblje od 1. svibnja 2000. do 31. prosinca 2000. Trećim dodatkom tom ugovoru da je obuhvaćeno razdoblje od 25. svibnja 2001. do 1. studenog 2001. Sukladno Pravilniku o zaštiti i održavanju javnih cesta (Narodne novine broj 25/98) upravo da je tuženik bio zadužen za uklanjanje kamenja kojem prijeti odron (članak 35. i članak 24. Pravilnika), a ukoliko se radi o većoj količini kamenja da je tuženik bio dužan izvijestiti tužitelja o potrebi otklanjanja. Prihvatom Ugovora tuženik da se obvezao postupati po navedenom Pravilniku, a tužitelj da je temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima stekao zakonske uvjete prema tuženiku postaviti regresni zahtjev za isplaćeni iznos. Sukladno navedenom, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 29.828,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama te mu naknaditi troškove postupka.

 

              3. U odgovoru na tužbu od 25. listopada 2017. tuženik je istakao da ne postoji pravni osnov odnosno da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje regresne tužbe, a to iz razloga što na strani tuženika ne postoji krivnja, a posebice uzročno-posljedična veza između radnje tuženika i nastanka prometne nezgode. Tuženik ističe da su svi radovi na redovnom održavanju i zaštiti cesta prema tužitelju uredno i pravovremeno izvedeni, a izvršeni radovi da su uredno ovjereni od odgovorne osobe tužitelja, odnosno da je vidljivo kako nije bilo nikakvih odbitaka zbog nekvalitetnog odnosno nepravovremenog izvršenja radova pa da stoga ne stoje tvrdnje iz tužbe da tuženik nije uredno izvršio radove. Potpisom i ovjerom privremene situacije br. 16., tužitelj da je priznao da je tuženik kvalitetno i pravodobno izvršio sve ugovorne obveze iz Ugovora o redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta, a radi čega da je isti prekludiran u pravu da zahtijeva naknadu štete radi neizvršenja odnosno nekvalitetnog izvršenja ugovornih obveza, a koji Ugovor je pravni temelj odgovornosti tuženika da tužitelju isplati zahtijevanu naknadu štete. Tuženik je istakao i da tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu, a što da je i razumljivo, obzirom da je tuženik sve radove preuzete Ugovorom uredno izvršio, a posebice radove ophodnje, koja ophodnja da je obavljena sukladno Pravilima i tehničkim uvjetima za ophodnju javnih cesta (Narodne novine 111/99). Tuženik je također istakao da je u konkretnom slučaju bitna činjenica da na mjestu nastanka prometne nezgode ne može doći do odrona pa da je jasno kako je tužitelj u tužbi proizvoljno označio uzrok prometne nezgode. Sukladno navedenom, tuženik je predložio u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              4. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je ustrajao u navodima iz tužbe i tužbenom zahtjevu, dodatno navodeći da iako je ovjerio privremenu situaciju tuženika, to da ne sprječava tužitelja u podizanju regresnih tužbi ukoliko je došlo do propusta tuženika, odnosno neurednog ispunjenja ugovorne obveze, a teret dokazivanja urednog ispunjenja ugovorne obveze da je na tuženiku. Tužitelj ne osporava da su uredno izvedeni radovi plaćeni i uredno ovjereni u mjesečnim situacijama, no ovdje da se radi o neurednom ispunjenju ugovorne obveze, odnosno o radovima koji nisu izvršeni, dakle o propustu ophodarske službe.

 

              5. Tuženik je osporio iznesene navode tužitelja ističući da je upravo tužitelj dužan dostaviti sve dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, a što da isti nije učinio, odnosno nije dostavio ni jedan dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu. Naveo je i da tužitelj u tužbi neosnovano navodi da je uzrok prometne nezgode odron, jer da je po iskazu svjedoka tužitelja uzrok prometne nezgode kamen koji je na cestu dospio sa susjedne makadamske ceste, a što da tuženik zasigurno nije mogao predvidjeti, a niti spriječiti. Tuženik je istakao i da su preslici ophodarskih dnevnika zbog proteka vremena predviđenog za čuvanje škartirani, a da tužitelj izvornike istih trajno čuva, radi čega je predložio da ih tužitelj dostavi, kao i da dostavi građevinsku knjigu za mjesec rujan 2001. za cestu D-60, a na okolnost urednog i pravovremenog izvršenja ugovorne obveze. Premda se tužitelj obveza te isprave dostaviti u spis, istih ih do zaključenja glavne rasprave nije dostavio.

 

              6. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju priloženu spisu i to: izvadak o promjenama i stanju na transakcijskom računu tužitelja kod Z. b. d.d. od 13.12.2012. (stranica 3 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžnš-112/2012 od 5. srpnja 2012. (stranice 4-8 spisa), presudu Općinskog suda u Imotskom posl.br. P-830/02 od 9. lipnja 2011. (stranice 9-12 spisa), kao i ostalu priloženu dokumentaciju iz spisa Općinskog suda u Imotskom posl.br. P-830/02 i to: tužbu, nalaz i mišljenja sudskih vještaka N. K. i I. F., zapisnike s ročišta održanih u tom postupku od 28.11.2003., 15.11.2004., 7.11.2003., kao i priložene fotografije i skicu lica mjesta prometne nezgode (stranice 13-24, 28-48 i 52-53 spisa). Pregledani su i rješenje Prekršajnog suda u Imotskom posl.br. P-759/01-1 od 31.12.2002. (stranice 25-27 spisa), dopis MUP RH, PU Splitsko-dalmatinske, Policijska postaja I. od 4.10.2001. s priloženim zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka od 4.10.2001. (stranice 49-51 spisa), dopis tužitelja tuženiku od 22.10.2001. s privremenom situacijom broj 16. (stranice 57-58 spisa), rekapitulacije izvršenih radova redovnog održavanja državnih cesta za razdoblje od 1.1.2000. do 30.9.2001. s popisom izvršenih radova redovnog održavanja državnih cesta u tom razdoblju (stranice 59-64 spisa). Pribavljen je i pregledan spis Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-830/02, a stranke su se tijekom postupka suglasile da se dokazi izvedeni u tom postupku koriste i u ovom postupku. Isto tako, po prijedlogu tuženika, saslušani su svjedoci I. Š. i D. S. Tužitelj je tijekom postupka odustao od predloženog saslušanja svjedoka J. B.

 

              7. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

              8. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 29.828,23 kn, kojeg je tužitelj na temelju pravomoćne presude isplatio oštećenom A. B. na ime naknade štete nastale na njegovom vozilu u prometnoj nezgodi.

 

              9. U konkretnom slučaju, između stranaka nije bilo sporno da se 22. rujna 2001. na državnoj cesti DC-60, dionica I. – V.G., dogodila prometna nezgoda na način da je A. B. upravljajući vozilom marke BMW 325 reg.oznake MZ-…, naletio na kamen na cesti, a slijedom čega je nastala šteta na njegovom vozilu.

 

              10. Isto tako, nije bilo sporno ni da je oštećeni A. B. protiv, ovdje tužitelja, Hrvatskih cesta d.o.o. podnio tužbu Općinskom sudu u Imotskom, a koji se parnični postupak vodio pod poslovnim brojem P-830/02, radi naknade štete nastale na njegovom vozilu u predmetnoj prometnoj nezgodi. Nadalje, nije sporno ni da je u tom postupku Općinski sud u Imotskom donio presudu pod poslovnim brojem P-830/02 od 9. lipnja 2011. kojom je, ovdje tužitelju, Hrvatskim cestama d.o.o. Z. naloženo isplatiti A. B. iznos od 13.507,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate te mu na ime troškova postupka isplatiti iznos od 14.284,00 kn. Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-112/2012 od 5. srpnja 2012. potvrđena je navedena presuda Općinskog suda u Imotskom u dijelu u kojem je naloženo tužitelju isplatiti A. B. iznos od 13.507,61 kn, dok je odluka o zateznim kamatama i troškovima postupka preinačena na način da su A. B. na dosuđeni iznos od 13.507,61 kn dosuđene i zatezne kamate koje teku od 9. lipnja 2011. do isplate te je nadalje istom dosuđen parnični trošak u iznosu od 13.833,50 kn, dok je zahtjev A. B. za naknadu daljnjeg troška u iznosu od 1.680,50 kn odbijen.

 

              11. Nadalje, između stranaka nije bilo sporno ni da je na temelju naprijed navedenih presuda donesenih u postupku kod Općinskog suda u Imotskom tužitelj 13.12.2012., na račun punomoćnika oštećenog A. B. (odvjetnik B. R.), isplatio iznos od 29.828,23 kn.

 

              12. Isto tako, iako tužitelj uz tužbu nije priložio Ugovor o redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta za razdoblje od 1. svibnja 2000. do 31. prosinca 2000., s trećim dodatkom istom koji obuhvaća razdoblje od 25.5.2001. do 1.11.2001., između stranaka nije bilo sporno da je taj ugovor sklopljen te da je isti bio na snazi u vrijeme nastanka prometne nezgode, odnosno da je tuženik sklapanjem tog ugovora preuzeo obvezu izvođenja radova na redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta za područje Splitsko-dalmatinske županije, pa tako i za dionicu državne ceste na kojoj se dogodila predmetna prometna nezgoda.

 

              13. U konkretnom slučaju, između stranaka je sporno je li tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu održavanja javne ceste na kojoj se dogodila prometna nezgoda, a u svezi s tim posljedično je li odgovoran za nastalu štetu, odnosno je li u obvezi, na ime regresa, isplatiti tužitelju utuženi iznos.

 

              14. Tužitelj tvrdi da je nastanak prometne nezgode i nastanak štete A. B. posljedica neodržavanja državne ceste, odnosno neurednog ispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika, a tuženik da je sukladno Pravilniku o zaštiti i održavanju javnih cesta (Narodne novine broj 25/98, 162/98, dalje Pravilnik) bio zadužen za uklanjanje kamenja kojem prijeti odron u smislu članaka 35. i 24. tog Pravilnika.

 

              15. Tužitelj svoje pravo na regres, odnosno zahtjev prema tuženiku za isplatu iznosa kojeg je isplatio oštećenom A. B., temelji obzirom na to da je poslove održavanje državne ceste povjerio tuženiku.

 

              16. Prema odredbi članka 18. Zakona o javnim cestama (Narodne novine broj 100/96, 76/98, 27/01, 114/01, 117/01 i 65/02, dalje ZJC) Hrvatske ceste d.o.o. izravno ne izvode radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta, već ih u smislu stavka 3. tog članka smiju ustupiti samo pravnoj ili fizičkoj osobi specijaliziranoj i opremljenoj za te poslove sukladno propisima o postupku nabave robe i usluga te ustupanja radova koji se plaćaju sredstvima državnog proračuna.

 

              17. Kao što je to već naprijed navedeno, među strankama nije bilo sporno da su iste sklopile Ugovor o redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta, s trećim dodatkom istom, a kako je to navedeno u tužbi.

 

              18. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odgovornosti za štetu, to se stoga ima primijeniti odredba članka 262. stavak 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94. 7/96 i 112/99, dalje: ZOO) kojom je propisano da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

 

              19. Slijedom navedenog, tužitelj je u ovoj parnici bio dužan, sukladno odredbama članka 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP) i članka 262. ZOO-a, dokazati da je tuženik učinio propust u održavanju predmetne dionice ceste, odnosno da je nastanak prometne nezgode i štete na vozilu oštećenika posljedica neodržavanja ceste od strane tuženika, a sukladno obvezama preuzetim ugovorom, kao i u skladu s odredbama ZJC-a i Pravilnika, a što tužitelj, po ocjeni ovog suda, nije uspio dokazati.

 

              20. Prije svega valja navesti da nije osnovan navod tuženika da je tužitelj potpisivanjem i ovjeravanjem privremene situacije broj 16 za obavljene radove redovnog održavanja i zaštite državnih cesta zaključno sa 30. rujna 2001. prekludiran u pravu da od tuženika zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze. Navedeno iz razloga što privremena situacija predstavlja samo tuženikov poziv tužitelju da izvrši plaćanje radova iskazanih u toj situaciji uz tuženikovu izjavu da je radove izveo kvalitetno i u količinama prema podacima u građevinskoj knjizi, odnosno u podacima izvršenih radova redovnog održavanja državnih cesta za razdoblje od 1.1.2000. do 30.9.2001. Međutim, navedeno ne znači da u određenom segmentu nije došlo do propusta. Dakle, njezinim potpisivanjem i ovjeravanjem tužitelj nije izgubio pravo zahtijevati naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze.

 

              21. Prema odredbama članka 35. Pravilnika, pokosi nasipa i usjeka održavaju se tako da se osigura propisani nagib i oblik, a nestabilno kamenje i manji odroni zemlje koji pokazuju tendenciju odvajanja ili klizanja, moraju se skidati s pokosa usjeka i zasjeka kad se pojava uoči. U skladu s odredbama članka 24. Pravilnika, u radove redovnog održavanja cesta, među ostalim, spadaju i radovi uređenja i mjestimičnih popravaka pokosa usjeka ili nasipa, potpornih i obložnih zidova.

 

              22. Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Imotskom posl.br. P-830/02 od 9. lipnja 2011. i presude Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžnš-112/2012 od 5. srpnja 2012., kao i sadržaja spisa Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-830/02, a poglavito nalaza i mišljenja sudskog vještaka N. K., razvidno je da se mjesto prometne nezgode nalazi na državnoj cesti broj 60 na dionici I. – V. G., 150 metara sjevernije od table Imotski te da se u trenutku prometne nezgode vozilo BMW kretalo iz pravca zapada u pravcu istoka sjevernom prometnom trakom državne ceste. Nadalje, na udaljenosti od oko 14 metara od zapadnog završetka ušća makadamskom proširenja za stočni pazar u pravcu zapada dolazi do naleta vozila na kamen dimenzija 10x7 cm, a koji se u trenutku naleta vozila, od sjevernog ruba kolnika, nalazio položen 1,6 metara na sjevernom prometnom traku. Nakon naleta vozila na kamen dolazi do oštećenja podvozja vozila i istjecanja ulja po kolničkoj površini.

 

              23. Iz priložene skice mjesta događaja, kao i fotografija mjesta prometne nezgode, proizlazi da se mjesto nezgode nalazi u blizini križanja državne ceste DC-60 s makadamskim putem koji vodi za "s. p.". Iz priloženih fotografija lica mjesta nezgode razvidno je da se radi o ravnom dijelu ceste te da s obje strane ceste radi o terenu obraslom niskim raslinjem i drvećem, odnosno da ne radi o terenu na kojem bi prijetio odron kamenja.

 

              24. U svom iskazu, danom na ročištu kod ovog suda 11.10.2022., svjedok I. Š. je u bitnom iskazao da je zaposlenik tuženika od 1998. te da je u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode obavljao poslove nadcestara Nadcestarije I. Naveo je da se ne može sjetiti da bi predmetna nezgoda bila prijavljena Nadcestariji I, kao i da se o okolnostima vezanim uz predmetnu prometnu nezgodu ne može posebno izjasniti. Iskazao je i da se državna cesta D-60 nalazi na području nadležnosti Nadcestarije I., koja tu cestu održava odnosno poduzima sve potrebne radove po nalogu tužitelja. Djelatnici tuženika da tu cestu obilaze svaki dan i to jedanput dnevno u jednom i drugom pravcu, a u zimskom razdoblju da to čine dva puta. Naveo je i da ukoliko ophodar prilikom ophodnje uoči kamen na cesti ili kamen koji prijeti da padne na cestu da je njegova obveza, sukladno pravilima ophodnje, ukloniti taj kamen sam, a ukoliko to ne može, da je onda dužan osigurati mjesto događaja te o tome obavijestiti nadcestara, dežurnu službu i Hrvatske ceste d.o.o. Naveo je i da koliko se sjeća, državna cesta D-60 u predmetnom periodu da je pregledavana od strane tuženika te da je ophodnja izvršena sukladno pravilima i tehničkim uvjetima za ophodnju javnih cesta. Iskazao je i da se ne može sjetiti, a vezano za predmetnu nezgodu, da je bilo ikakvih prijava, prije samog nastanka nezgode, u vrijeme nastanka, odnosno nakon nastanka prometne nezgode, a koje bi se odnosile na nepravilnosti na cesti, odnosno kamenje, masne mrlje i slično. Iskazao je i da prilikom ovjere tjedne odnosno mjesečne građevinske knjige tuženika, a koja se ovjerava od strane nadzornog inženjera tužitelja, posebice radova ophodnje za mjesec rujan 2001., nije bilo nikakvih odbitaka od strane tužitelja.

 

              25. U svom iskazu, danom na ročištu od 29.11.2022., svjedok D. S. u bitnome je naveo da je bio zaposlenik tuženika od 1989. do 2020. te da je obavljao poslove ophodara, a u 2001. poslove ophodara da je obavljao u Nadcestariji I. i to na dionici na kojoj se dogodila predmetna prometna nezgoda. Naveo je da se ne može sjetiti prometne nezgode koja je predmet ovog spora. Inače, iskazao je da u ljetnom periodu, a u kojem se dogodila ova prometna nezgoda, radno vrijeme ophodara je od 14 do 21 sat, u kojem periodu da se dionica pregledava jedanput dnevno, a iznimno ako se na cesti nešto dogodi, da se dionica može pregledavati i više puta dnevno. Odgovarajući na posebna pitanja, naveo je da je dionica na kojoj se dogodila prometna nezgoda i vrijeme kada se ista dogodila, najvjerojatnije obiđena toga dana od strane njega ili drugog kolege ophodara, jer da za svo vrijeme njegovog zaposlenja kod tuženika se nije dogodilo da dionica nije obiđena barem jednom dnevno. U odnosu na mjesto nastanka prometne nezgode, odnosno križanje ceste D-60 s cestom za "S. P.", svjedok je naveo kako mu je poznato da na tom spornom dijelu ceste nema nikakvog usjeka ni brda s kojeg bi se kamen mogao odlomiti i pasti, jer da se radi o ravnom dijelu ceste, a po njegovom mišljenju kamen da je mogao dospjeti na cestu na razne načine, jer se u blizini tog križanja nalaze naselja B. i J., a ljudi koji tamo žive da imaju koze i ovce pa da je i od njih kamen mogao dospjeti na cestu. Također, a vezano za obveze ophodara prilikom ophodnje, iskazao je i da ako se kamen ili kamenje u manjem obujmu već nalaze na cesti da je ophodar dužan očistiti to kamenje kad ga uoči, a ako se radi o većem odronu koji ne može sam ukloniti da je onda ophodar dužan osigurati mjesto na kojem se kamenje na cesti nalazi i to prometnim znakovima ili drugom signalizacijom sve do njegovog uklanjanja s ceste.

 

              26. Iz dokaza izvedenih u postupku kod Općinskog suda u Imotskom posl.br. P-830/02, razvidno je da uzrok predmetne prometne nezgode nije bio odron kamenja, odnosno nije utvrđeno da bi se u trenutku nastanka nezgode na cesti nalazilo više kamenja, već se radilo o jednom kamenu. Kao što je to već navedeno, iz fotografija mjesta gdje se dogodila prometna nezgoda proizlazi da se ne radi o terenu na kojem bi prijetio odron kamenja. Upravo stoga, navodi tužitelja da tuženik nije u skladu s odredbama članka 35. Pravilnika uredno obavio radove uklanjanja kamenja kojem prijeti odron, nisu osnovani. U svojim iskazima danim kod ovog suda, svjedoci I. Š. i D. S. suglasno su iskazivali da je predmetna dionica, u periodu prije nastanka nezgode pregledana i obiđena od strane ophodara tuženika te da je ophodnja izvršena sukladno pravilima i tehničkim uvjetima za ophodnju javnih cesta. Također, svjedok D. S., a koji je u vrijeme prometne nezgode obavljao poslove ophodara na predmetnoj dionici ceste, iskazao je da na dijelu ceste na kojem se dogodila nezgoda nema usjeka ni brda s kojih bi se kamen mogao odlomiti i pasti, jer se radi o ravnom dijelu ceste. Taj svjedok je također iskazao da je kamen na cestu mogao dospjeti na razne načine, jer se u blizini križanja državne ceste s makadamskom cestom za stočni pazar nalaze naselja B. i J., a ljudi koji tamo žive da imaju koze i ovce pa da je i od njih kamen mogao dospjeti na cestu. Iskaze navedenih svjedoka tužitelj nije osporavao, a iste je sud prihvatio kao vjerodostojne, životne i logične.

 

              27. Kako dakle iz naprijed navedenog proizlazi da se na predmetnoj dionici ceste ne radi o terenu kojem bi prijetio odron kamenja, a s tim u svezi tužitelj tijekom postupka nije tvrdio, a niti u tom smislu dostavio bilo kakve dokaze da bi na tom dijelu dionice prije ili poslije predmetne nezgode bilo ikakvih odrona kamenja, to stoga navode tužitelja da bi uzrok nastanka prometne nezgode bio propust tuženika ukloniti kamenje kojem prijeti odron, u smislu članka 35. Pravilnika, ovaj sud nije mogao prihvatiti kao osnovane. Kao što je to i u svom iskazu svjedok D. S. naveo, predmetni kamen na kojeg je naletjelo vozilo oštećenika mogao je na cestu dospjeti na razne načine, a iz čega se dakle ne može nedvojbeno zaključiti da je taj kamen dospio na cestu upravo zbog propusta tuženika. Isto tako, potrebno je navesti da je životno i logično da ophodarska služba tuženika ne može objektivno biti u svakom trenutku na svakom dijelu dionice ceste. Tužitelj nije u spis dostavio bilo kakve dokaze da bi tuženik odnosno njegova ophodarska služba prije same prometne nezgode bila obaviještena o postojanju kamena na cesti te da bi stoga propuštanjem intervencije odnosno uklanjanja tog kamena s ceste tuženik propustio postupiti sukladno obvezama preuzetim ugovorom ili odredbama zakona i Pravilnika.

 

              28. Slijedom naprijed navedenog, a kako dakle tužitelj tijekom ovog postupka nije na nedvojben način uspio dokazati da bi u konkretnom slučaju došlo do povrede ugovornih obveza od strane tuženika, to je stoga sud, sukladno odredbama članka 8. ZPP-a, zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te da istog treba odbiti, a radi čega je i odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              29. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio ovu parnicu isti bi, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, bio dužan naknaditi tuženiku troškove izazvane vođenjem ovog postupka. Međutim, obzirom da tuženik nije popisao trošak, odnosno nije zatražio naknadu troškova, to je stoga odluka o troškovima parničnog postupka izostala.

 

              30. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) novčani iznosi navedeni u izreci ove presude iskazani su dvojno, u eurima i u kunama, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

 

U Splitu 10. ožujka 2023.

                                                                                                  Sudac

                                                                                                  Paško Bačić,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo pod uvjetima iz članka 467. ZPP-a.