Poslovni broj: 13 P-700/2019-31

1

 

                Poslovni broj: 13 P-700/2019-31

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E   I   P R E S U D A   

 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj tužitelja N. P., OIB: ……, V., R. B. 20, zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d., P. 59, Z., zastupanog po punomoćnicima iz O. d. G. & G. iz Z., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 25. siječnja 2023. u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 10. ožujka 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

              I/ Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.             

 

II/ Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva na način kako je to postavljeno u podnesku tužitelja od 26. rujna 2021.

 

 

i    p r e s u d i o   j e

 

              I/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. P. 59, Z. da isplati tužitelju N. P., O.: ….. iz Varaždina, R. B. 20, iznos od 1.701,08 EUR / 12.816,86 kn (tisuću sedamsto jedan euro i osam centi / dvanaest tisuća osamsto šesnaest kuna i osamdeset šest lipa)[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

 

- iznos 5,54 EUR / 41,74 kn od 31. svibanj 2010.

- iznos 37,00 EUR / 278,79 kn od 30. lipanj 2010.

- iznos 34,06 EUR / 256,64 kn od 31. srpanj 2010.

- iznos 43,04 EUR / 324,28 kn od 31. kolovoz 2010.

- iznos 39,94 EUR / 300,91 kn od 30. rujan 2010.

- iznos 34,95 EUR / 263,32 kn od 31. listopad 2010.

- iznos 45,47 EUR /  342,63 kn od 30. studeni 2010.

- iznos 58,87 EUR / 443,53 kn od 31. prosinac 2010.             

- iznos 49,38 EUR / 372,09 kn od 31. siječanj 2011.

- iznos 52,71 EUR / 397,14 kn od 28. veljača 2011.

- iznos 48,48 EUR / 365,28 kn od 31. ožujak 2011.

- iznos 49,24 EUR / 371,00 kn od 30. travanj 2011.

- iznos 67,19 EUR / 506,26 kn od 31. svibanj 2011.

- iznos 68,94 EUR / 519,43 kn od 30. lipanj 2011.

- iznos 83,48 EUR / 628,99 kn od 31. srpanj 2011.

- iznos 75,79 EUR / 571,03 kn od 31. kolovoz 2011.

- iznos 67,37 EUR / 507,59 kn od 30. rujan 2011.

- iznos 65,42 EUR / 492,90 kn od 31. listopad 2011.

- iznos 64,77 EUR / 488,03 kn od 30. studeni 2011.

- iznos 68,77 EUR / 518,17 kn od 31. prosinac 2011.

- iznos 72,26 EUR / 544,44 kn od 31. siječanj 2012.

- iznos 72,73 EUR / 547,96 kn od 29. veljača 2012.

- iznos 70,32 EUR / 529,79 kn od 31. ožujak 2012.

- iznos 71,94 EUR / 542,06 kn od 30. travanj 2012.

- iznos 73,06 EUR / 550,46 kn od 31. svibanj 2012.

- iznos 71,18 EUR / 536,33 kn od 30. lipanj 2012.

- iznos 71,68 EUR / 540,05 kn od 31. srpanj 2012.

- iznos 70,27 EUR / 529,45 kn od 31. kolovoz 2012.

- iznos 67,23 EUR / 506,57 kn od 30. rujan 2012.

 

              do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. da tužitelju N. P. naknadi parnične troškove u iznosu od 1.078,25 EUR/8.124,07 kn (tisuću sedamdeset osam eura i dvadeset pet centi / osam tisuća sto dvadeset četiri kune i sedam lipa)1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

             

              1.1. Tužitelj N. P. podnio je 7. lipnja 2019., ovome sudu kao mjesno nadležnom temeljem čl. 59. Zakona o parničnom postupku, tužbu protiv tuženika R. A. d.d., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ….. koji je solemniziran ….. po javnom bilježniku Z. R.-K. iz V. pod brojem OU-…./..-... Ugovoreni iznos kredita bio je 21.550,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,50% te je ugovoren rok povrata od 7 godina.

              1.2. Tužitelj navodi da je iz samog Ugovora vidljivo da banka može mijenjati stope redovne kamate na temelju jednostrane Odluke o kamatnim stopama, a što tuženiku daje praktički neograničeno pravo na mijenjanje ugovorene kamate, čime se tužitelja stavlja u poziciju iz koje ne može kontrolirati koji su to konkretni parametri temeljem kojih bi banka mijenjala kamatu, a isto tako nije ugovorena nikakva metoda izračuna tih parametara, već je sve prepušteno na dispoziciju banke.

              1.3. Tužitelj ističe da je tuženik predložio dizanje kredita u CHF, da je naglašavao da se radi o vrlo dobroj prilici, da je kamata povoljna i da je uzimanje kredita vezanih na CHF dobar posao. Tuženik nije tužitelju dao do znanja da bi se moglo raditi o rizičnom poslu, niti mu je prezentirao parametre koji bi mogli utjecati na promjenu kamatne stope. Tijekom vremena rata kredita je enormno narasla zbog promjene u kamatnoj stopi i zbog promjena u međuvalutnom tečaju.

              1.4. Tužitelj je isplatio kredit u cijelosti te preplatio iznos od oko 4.500,00 CHF.

              1.5. Nadalje se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorio ništetnu i nepoštenu redovnu kamatu u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te na način da je ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditiranju promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali niti utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je ugovorio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

              1.6.  Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju vrati ono što je primio na osnovu ništetnih  i nepoštenih ugovornih odredbi, zajedno sa zateznim zakonskim kamatama.

              1.7. Prije no što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, tužitelj je podneskom od 24. listopada 2019., sukladno izračunu stalne sudske vještakinje V. S. O., precizirao tužbeni zahtjev potražujući od tuženika iznos od 10.220,37 kn (1.356,48 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose preplate.

                           

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a koje je sjedište u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti. Stoga tuženik smatra da je u ovom predmetu mjesno nadležan sud u Zagrebu te predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tuženik nadalje ističe da nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP jer, iako je predmetni kredit zaključen u tuženikovoj podružnici u Varaždinu, predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Naime, tužitelj osporava promjenu kamatne stope i tečaja CHF, a niti jedno od navedenog nije u djelokrugu poslovne jedinice.

2.2. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi postavlja neodređeni tužbeni zahtjev, a kasnijim podneskom isti zahtjev preinačuje. S obzirom da se tuženik temeljem odredbe čl. 191. st. 2. ZPP preinaci ne može protiviti, neovisno o tome navodi kako se radi o preinaci tužbe, te ističe prigovor zastare na utužene iznose jer se tužba u odnosu na tijek zastare ima smatrati podnesenom danom podnošenja preinačene tužbe. 

2.3. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj  tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da se utvrđenja iz spomenute presude VTS RH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju tj. na predmetni ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, kako to proizlazi iz navoda presude VTS RH. Ako bi se zauzeo suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati  njihovu poštenost. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik smatra da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti jer u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isto isključuju. Smatra da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, u bitnome tuženik navodi da je VTSRH u spomenutoj presudi zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj je zaključak utemeljio isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu VTSRH smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a tužitelju je prilikom zaključenja kredita uručen okvirni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

2.5. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

2.7. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

2.8. Navodi da je pojam „prosječnog potrošača“ nastao kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate.  Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

2.9. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju.

2.10. Nadalje tuženik navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen  istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Osim toga, a o što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a niti je za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz.

2.11. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s tekstom ovih općih akata upoznat. I kod toga tuženik ističe da je ugovor solemniziran i obrazložen od strane javnog bilježnika iz čega također smatra da proizlazi razumljivost ove ugovorne odredbe, pa slijedom navedenog nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da bi bile ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope pa da bi se tužiteljev kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, već su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a sporan je samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga  tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane te da nisu učinjene sukladno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta. Tuženik navodi da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pri čemu detaljno obrazlaže parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a koje smatra objektivnim i opravdanim razlozima za te promjene, navodeći i da se pri tome vodio načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, sukladno Direktivi 93/13 EEZ. Kod toga ističe i da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza banaka da ugovaraju egzaktne parametre i metodu njihova izračuna, a o kojima je ovisila promjena ugovorne kamate, no da je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik ističe i da je tužitelj sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom dao svoju suglasnost da se ista tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga isto trebao i očekivati. Tuženik navodi da svoje djelatnike obučava na način da potrošačima ukazuje na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj na taj rizik prilikom sklapanja ugovora upozoren i nije mogao ostati nepoznat. Budući da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom što tužitelj ne spori, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa je i u tom smislu potrebno ispitati savjesnost i pažnju tužitelja kao potrošača. Smatra da činjenica kako se odredbe ZIDZPK o konverziji kredita ne odnose na ugovore koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona govori o tome da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača za ugovore o kreditu koji su otplaćeni.

2.12. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se sukladno članku 326. ZOO ništetnost ne može isticati.

2.13. Protivi se i tužiteljevom zahtjevu za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta navodeći da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO jer je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

2.14. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

 

              3.1. U podnesku od 12. travnja 2022., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se očituje i na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je jasno da je predmetni kredit sklopljen iz djelatnosti podružnice u Varaždinu koja se bavi upravo pružanjem bankarskih usluga, a ne nekakvim drugim poslovanjem (ugostiteljstvom, prodajom, obrtništvom itd.). Kada bi stav tuženika bio točan, tada bi svi istovrsni predmeti povodom tužbi potrošača protiv banaka bili vođeni na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu jer praktički sve banke u Republici Hrvatskoj imaju svoje sjedište u Zagrebu i sve imaju istovjetnu klauzulu mjesne nadležnosti. To bi dovelo do nemogućnosti urednog postupanja suda zbog priljeva predmeta iz cijele Republike Hrvatske. Smatra da su ispunjeni svi uvjeti za primjenu odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku.

              3.2. U odnosu na prigovor zastare zbog navodne preinake tužbe tuženik navodi da je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu u kunama prema tečajnoj vrijednosti između kune i CHF na točno određeni dan koji će se naknadno precizirati (po obavljenom vještačenju), a ne prema tečajnoj vrijednosti na dan isplate, dakle u tužbenom zahtjevu nema valutne klauzule, te su se na ovakav način i ranije postavljali tužbeni zahtjevi, a sud ih je i usvajao. U međuvremenu se praksa razvila u pravcu označavanja zahtjeva u kunama (a ne u kunama prema protuvrijednosti u odnosu na CHF na točno određeni dan – što čini potpuno jednaki novčani iznos), pa je tako tužitelj postavio zahtjev u kunama.

              3.3. U odnosu na prigovor da se radi o auto kreditu, a ne o stambenom kreditu, tužitelj navodi se da povrede koje su utvrđene pravomoćnim presudama, a koje su vezane uz nepoštenu praksu ugovaranja promjenjive kamatne stope i vezanje isplate uz valutu švicarskog franka, nemaju nikakve veze s namjenom kredita, stoga činjenica da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila ni na koji način ne može nepoštenu praksu učiniti poštenom.

              3.4. U vezi prigovora da su stranke pregovarale prije sklapanja ugovora, tužitelj ističe da je Ugovor potpisan na unaprijed pripremljenom formularu od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Dapače, tužitelj je gluhonijema osoba koja komunicira s okolinom uz pomoć tumača koji nije bio prisutan prilikom sklapanja ugovora, tako da je tvrdnja tuženika o tome da su vršeni pregovori očito netočna.

              3.5. Tužitelj ističe da u čl. 2. Ugovora, u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nije navedeno na koji se način ona mijenja i određuje, već je navedeno samo da se radi o jednostranoj Odluci o kamatnim stopama kreditora.

 

4.1. U podnesku od 10. lipnja 2022. tuženik dodatno ističe da je prorogacija nadležnosti valjana te da proizvodi pravni učinak kao i svaka druga valjana ugovorna odredba. Sve i da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, za ocjenu njezine (ne)poštenosti potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, no tužitelj ne navodi razloge zbog kojih prorogacijsku klauzulu smatra nepoštenom, odnosno ništetnom. Ističe kako okolnost što bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Zagreb, tuženik ne smatra značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova osobna prisutnost ne bi bila potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužitelja (eventualno) morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja (ne)ravnoteže jer tužitelja ništa nije priječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu. Tuženik ukazuje i na pravno shvaćanje VSRH od 5.11.2020. sukladno kojem za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti sud mora u obzir uzeti vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Čak i da je prorogacijska klauzula nepoštena, tuženik se poziva na primjenu čl. 46. st. 1. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, ponavljajući kako nema mjesta primjeni odredbi čl. 59. ZPP.

4.2. Nadalje, osim što ponavlja već ranije iznesene navode vezane uz postupak kolektivne zaštite i navode o valutnoj klauzuli, tuženik dodatno ukazuje na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa te je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete sukladno općim pravilima iz Zakona o obveznim odnosima ako smatra da mu je ista nastala, a na koje okolnosti ne predlaže bilo kakve dokaze. Ponovo elaborira objektivne razloge zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope koje smatra valjanim razlozima za promjenu kamatne stope naglašavajući i da je tužitelja obavijestio o svakoj promjeni kamatne stope na što tužitelj nije imao prigovor niti je raskinuo ugovor. Smatra da je sporan samo dio odredbe članka 2. Ugovora koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora", dok ostali dio odredbe o kamatnoj stopi nije ništetan, što tužitelj niti ne tvrdi, pa je prema tome ugovorna kamatna stopa i dalje promjenjiva. Poziva se na članak 325. ZOO o konverziji koji smatra da analogno treba primijeniti i na ništetne odredbe, pa konkretno smatra da  dio sporne odredbe koji je glasio "… u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora" treba glasiti "… u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima“ kako glasi točka VI. Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom koji se opći uvjeti supsidijarno primjenjuju na ugovor o kreditu jer je tako ugovoreno predmetnim ugovorom. Tuženik se protivi i tužiteljevim navodima o prekidu zastare pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, smatrajući odluku Vrhovnog suda RH te odluku Ustavnog suda RH iz kojih proizlazi takav stav neobrazloženima i arbitrarnima te utemeljenim na pogrešnom tumačenju svrhe i pravno-zaštitne funkcije kolektivne tužbe, te detaljno elaborira svoj stav kako tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije prekinuta zastara u konkretnom slučaju. Protivi se provođenju financijskog vještačenja na način koji bi pretvorio predmetni ugovor o kreditu u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i to u visini koja se primjenjivala na kredite u CHF, a ako bi isto bilo određeno, smatra da bi vještak u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

 

5.1 Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što saslušanjem tužitelja utvrdi i daljnje okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, kao i da je u čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što bi, s obzirom na sjedište tuženika u Zagrebu, bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

5.2. O odredbi čl. 12. predmetnog Ugovora, kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (kako to ističe tužitelj, a tuženik niti ne pokušava tvrditi suprotno), pa stoga tužitelj sasvim očigledno nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Po ocjeni ovoga suda ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača što se posebice očituje u činjenici na koju ukazuje tužitelj u svom iskazu, da o ugovornoj klauzuli o nadležnosti suda u mjestu sjedišta banke nema pojma. Nije pročitao ugovor jer je to njemu kao gluhoj osobi jako teško, ne razumije mnoge pojmove u ugovoru, a teško mu je i gramatički shvatiti, kao i svakoj gluhoj osobi, a prilikom ugovaranja s njim nije bio prisutan tumač za znakovni jezik gluhih osoba. Kad bi se spor vodio u Zagrebu, to bi mu bilo puno teže, nikada nije bio u Zagrebu niti ne zna gdje je sud. Osim toga morao bi izbivati s posla, trošiti godišnji odmor, platiti putni trošak koji bi ga koštao kakvih 250,00 kn. Osim toga bilo bi mu puno teže i angažirati prevoditelja u Zagrebu jer ih je jako malo. Stoga je ovakvom ugovornom odredbom, po stavu ovoga suda, tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, iako je sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Varaždinu (kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor) te je sve poslove vezano uz samo sklapanje ugovora te ispunjavanje obveza po istom tužitelj, očigledno, mogao obavljati u istoj toj poslovnici, dakle u Varaždinu. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja u situaciji kada se sva ostala prava i obveze po ugovoru ostvaruju u mjestu poslovnice, te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača kojemu uzrokuje veće financijske troškove i gubitak vremena, kao i značajne teškoće vezane uz osiguranje tumača za gluhe osobe, nego da se spor vodi pred sudom u mjestu prebivališta tužitelja u kojem je ugovor i sklopljen kao i izvršavan od obje ugovorne strane. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

5.3. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u poslovnici u Varaždinu, pa po stavu ovoga suda ovdje dolazi do primjene čl. 59. ZPP kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da se ovdje radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice, sud je ocijenio kako postoji (izberiva) mjesna nadležnost ovoga suda za suđenje u ovom sporu na temelju navedene zakonske odredbe. Pri tome, suprotno navodima tuženika, sud smatra kako spor doista proizlazi iz poslovne djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Varaždinu, budući da se predmetnom tužbom traži isplata po ništetnosti određenih ugovornih odredbi, a sklapanje tog ugovora je bilo u djelokrugu poslovne jedinice tuženika u Varaždinu.

5.4. Osim toga, odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.).

5.5. Slijedom svega navedenoga, sud je ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio.

 

6. Slijedom navedenog, sud je proveo postupak te je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, i to u: Ugovor o kreditu broj …… od …. 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. pod brojem OU-…/..-. dana ….., izračun stalne sudske vještakinje V. S. O. od 31. srpnja 2019., Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 11. srpnja 2005. do 30. rujna 2005. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima, tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF – prosječne veličine za kvartal, presliku tužiteljeve članske iskaznice Hrvatskih saveza gluhih i nagluhih osoba, rješenje HZMO, Područne službe u Varaždinu klasa: …-../..-.., OB: …….. od ….., rješenje HZMO, Područne službe u Varaždinu klasa:  UP/I …-../..-../……., urbr.: …-..-../.-..-….. od ….., smrtni list za I. P., provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo C. p. a. d.o.o. Č., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 26. kolovoza 2022. te je izvršen uvid u dokumentaciju koju je vještak, po ovlaštenju suda, pribavio od tuženika radi izrade nalaza - prijepis knjigovodstvene kartice na dan 22. kolovoza 2022. i realizirani otplatni plan, provedeno je saslušanje vještaka, svjedokinje I. P. i tužitelja, dok je od saslušanja predložene svjedokinje D. P. tuženik odustao. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju sporne činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

 

              7.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 26. rujna 2022. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka tako da potražuje iznos od 1.701,08 EUR / 12.816,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Budući da je time tužitelj povećao svoj tužbeni zahtjev radi isplate prethodno naznačen u podnesku od 24. listopada 2019., u tom je smislu preinačio tužbu sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP dopustio te odlučio kao u točki II/ izreke rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

              7.2. Iako je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da je podneskom od 24. listopada 2019. (koji očitom omaškom tuženik naznačava s pogrešnim datumom 2. rujna 2019.) tužitelj preinačio tužbu, valja reći da se po stavu ovoga suda (koji je sukladan i stajalištu sudske prakse) promjena valute u kojoj tužitelj postavlja tužbeni zahtjev, kao što je to ovdje slučaj, ne predstavlja preinaku tužbe, a niti se radi o povećanju iznosa koji tužitelj potražuje, u kojem bi slučaju navedeno predstavljalo preinaku tužbe.

 

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

 

9. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

 

10. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj …-..-……. kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.550,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se tužitelj navedeni iznos obvezao tuženiku vratiti u 84 mjesečnih anuiteta. Nesporno je i da je ugovorena redovna kamata koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje s time da je ista promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora) kao i valutna klauzula kojom je glavnica i otplata kredita vezana uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora), a nesporno je i da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila (članak 6. Ugovora).

 

11. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije te je li tužitelj bio savjesan u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

 

12.1. Osim već ranije navedenih relevantnih odredbi članka 81. stavak 1. i stavak 2., članka 82. i članka 87. ZZP/03, ističe se i da je odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

              12.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

13.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. 

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. 

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

14.1. Tuženik iznosi prigovor kako bi u konkretnom slučaju tužitelj trebao dokazati sve pretpostavke naknade štete, ukazujući na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, dalje: ZZP/14) doista je bilo propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te je i odredbom čl. 502.c ZPP (koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i  u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

14.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 19. rujna 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog nesporno potrošačkog ugovora, kao unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca, ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14.5. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima, naime svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

 

15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, međutim tuženik je, iako je teret dokaza ove činjenice upravo na njemu, odustao od predloženog dokaza saslušanjem svoje djelatnice D. P. kao svjedokinje. Stoga je na ovu spornu okolnost provedeno samo saslušanje tužitelja i svjedokinje I. P.

 

              16.1. Iz tužiteljevog iskaza, koji je u bitnim dijelovima suglasan iskazu svjedokinje I. P., proizlazi da je tužitelj razmatrao uzimanje ugovora o kreditu vezanog uz EUR, no zbog boljih uvjeta (visina kamate i rate) odlučio se za kredit u CHF koji mu je ponuđen u auto kući u kojoj je kupio vozilo, gdje mu je upravo takav kredit preporučen kao bolji, te mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti, zbog kojih se razloga on i odlučio na kredit u CHF. Pri tome iz oba iskaza proizlazi da je tužitelj sve poslove vezano uz ugovaranje i sklapanje ugovora o kreditu poduzimao sam, odnosno uz prisustvo drugih osoba (supruge – svjedokinje I. P. i oca I. P.) koji su, kao i tužitelj, gluhe osobe, a bez prisustva tumača za gluhe osobe, pa kako je zbog toga tužitelju bila otežana komunikacija, nije dobio apsolutno nikakve dodatne informacije osim onoga što piše u samom ugovoru i to niti u auto kući, niti u banci, a niti kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije, već mu je svugdje pred njega samo stavljena dokumentacija koju je trebao potpisati. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno, uvjerljivo i sigurno.

16.2. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega nije bilo potrebe za predloženim saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala premetni ugovor. Kod toga se naglašava i kako u konkretnom slučaju, s obzirom da s tužiteljem nije bio prisutan tumač za gluhe osobe, očigledno da je takva komunikacija, prilikom koje bi netko davao usmena objašnjenja tužitelju, bila nemoguća, što vrijedi i za komunikaciju s tužiteljem i u auto kući i u banci.

16.3. Stoga na temelju svega navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoju struku i zanimanje (bravar) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika nije bio uopće informiran o parametrima promjene ili metodi izračuna kamatne stope odnosno o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene i metoda izračuna kamatne stope te mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

16.4. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

 

17. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima detaljno elaborirane navode tuženika o objektivnim okolnostima o kojima ovisi formiranje kamatne stope odnosno o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

 

18. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2019., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Pri tome se napominje da sud smatra neosnovanim i prigovor zastare zbog, kako navodi tužitelj, preinake tužbe podneskom tužitelja od 24. listopada 2019., budući da sud smatra, kako je ranije navedeno (točka 7.2. obrazloženja), da se ovdje ne radi o preinaci tužbe. Međutim, što se tiče preinake tužbe iz podneska od 26. rujna 2022. koju je sud dopustio rješenjem u izreci, valja reći da na ročištu 25. siječnja 2023. vještak navodi kako je do razlike između nalaza vještaka (sukladno kojem je podneskom od 26. rujna 2022. preciziran tužbeni zahtjev) i zahtjeva iz tužbe došlo isključivo zbog tečaja CHF odnosno zbog valutne klauzule, pa se ni u tom smislu ne može govoriti o nastupu zastare za bilo koji dio potraživanja tužitelja.

 

19.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku C. p. a. d.o.o. Č. koji je u svom nalazu i mišljenju od 26. kolovoza 2022. izvršio vještačenje postupajući po rješenju suda od 4. srpnja 2022., ispravljenim i dopunjenim rješenjem broj P-700/2019-16 od 14. srpnja 2022., kojima je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještak primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita izvršio izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužitelju, koja preplata po toj osnovi iznosi 9.273,02 kn, a uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu preplata iznosi 3.543,84 kn, odnosno ukupno 12.816,86 kn, pri čemu je iz izračuna vještaka vidljivo kako je isti uzimao u obzir i negativne tečajne razlike kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate, što je uzeto u obzir kod izračuna razlike u tabeli 3 nalaza, tako da iznos od 12.816,86 kn već sadrži umanjenje za manje plaćene iznose po toj osnovi, kako je to predlagao tuženik. Vještak je naznačio i točne pojedinačne mjesečne preplaćene iznose i datume dospijeća.

              19.2. Saslušana na glavnoj raspravi 25. siječnja 2023. zakonska zastupnica vještaka N. J. usmeno je obrazložila nalaz i mišljenje navodeći da vještak u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 26. kolovoza 2022. te ponovo navodi da su u izračunu uzete u obzir i negativne razlike, a da su one vidljive u tabeli 3. nalaza u koloni "razlika više/manje plaćeno" kao negativni brojevi. Navodi i da je razlika između nalaza vještaka i zahtjeva iz tužbe nastala isključivo zbog tečaja CHF (valutne klauzule).

 

20. Nakon provedenog vještačenja tužitelj se podneskom od 26. rujna 2022. očitovao da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća te je svoj tužbeni zahtjev precizirao potražujući iznos od 1.701,08 EUR / 12.816,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki mjesečni iznos sukladno vještačkom nalazu i mišljenju. S druge strane, tuženik se u podnesku od 4. listopada 2022. očitovao da nema prigovora na matematički izračun vještaka (iako smatra da isti ne pridonosi rješenju spora s obzirom da je izrađen kao da je ugovoren kunski kredit iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF te ponavlja svoje ranije iznesene prigovore pravne prirode). Slijedom navedenog, budući da su nalaz i mišljenje dani od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazloženi, sud ih u cijelosti i prihvaća.

 

21. U odnosu na prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka, valja reći da se radi o prigovorima pravne naravi koji se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe (što se ističe s obzirom i na navode tuženika o tome kako bi trebala glasiti sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, i to zamjenom s formulacijom iz točke VI/ Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom). Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 5,50% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom na to da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju isplaćen odobreni iznos kredita.

 

22. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva te njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim.

 

23. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, koje nakon izvršenog obračuna kao datume preplate navodi vještak, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je u pojedinim periodima sukladno izmjenama odredbe članka 29. st. 2 . ZOO.

 

              24.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

              24.2. Kao potrebne troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u zatraženom iznosu od 132,72 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa), podneska od 12. travnja 2022. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i podneska od 26. rujna 2022. kojim se očitovao nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka, svakog u zatraženom iznosu od po 132,72 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu 4. srpnja 2022. u zatraženom iznosu od 132,72 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Nadalje, trošak ročišta od 25. siječnja 2023. priznat je u iznosu od 199,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife i izmijenjenoj vrijednosti boda iz tbr. 50. Tarife (izmjena Tarife objavljena u "Narodnim novinama" broj 126/22 prema kojoj vrijednost boda, umjesto dotadašnjih 10,00 kn / 1,33 EUR, iznosi 15,00 kn / 1,99 EUR) te je priznat trošak PDV, zatražen samo za ročište od 25. siječnja 2023., i to sukladno tbr. 42. Tarife u iznosu od 49,75 EUR. Nije priznat trošak podneska od 15. travnja 2022. kojim tužitelj dostavlja dokumentaciju koju je, međutim, mogao dostaviti i uz podnesak od 12. travnja 2022. za koji mu je trošak priznat, zbog čega se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice. Tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu u plaćenom iznosu od 66,36 EUR (500,00 kn) i na presudu u zatraženom iznosu od 66,36 EUR (500,00 kn), sve sukladno važećoj VPS i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21), te trošak vještačenja provedenog u toku postupka u zatraženom iznosu od 165,90 EUR / 1.250,00 kn.

              24.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.078,25 EUR/8.124,07 kn koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

 

U Varaždinu, 10. ožujka 2023.

 

                                                    Sutkinja

                            Dubravka Kraljić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.    

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku T. K., odvjetniku iz V.

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD G. & G. iz Z.