Poslovni broj:  25 P-79/2022-21

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A  I

R J E Š E NJ E 

 

  Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Jadranki Potočnjak, a na prijedlog sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari tužiteljice J. C., T., D., T. 119, OIB: , zastupana po punomoćniku H. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženika O. b. d.d., S., D. r. 61, OIB:, zastupan po punomoćnicima iz O. d. Ž. i  p. iz Z., radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 15. veljače 2023. u nazočnosti tužiteljice J. C., punomoćnika tužiteljice H. Z., odvjetniku u Z. i zamjenice punomoćnika tuženika I. F., odvjetnice u V., 10. ožujka 2023. objavio je i

p r e s u d i o   j e

I  Nalaže se tuženiku O. b. d.d., sa sjedištem u S., D. r. 61, OIB: , koji je pravni sljednik S. G. – S. b. d.d., iz S., MBS: , da tužiteljici J. C., T., D., T. 119, OIB: , plati iznos od 3.079,83 eura/23.205,00 kuna (tri tisuće sedamdeset devet eura i osamdeset tri centa/ dvadeset tri tisuće dvjesto pet kuna)[1], s osnove preplaćene razlike u tečaju valute CHF, zajedno sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. siječnja 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 11. veljače 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. ožujka 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. travnja 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 15,92 eura/120,00 kuna od 29. travnja 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 7. svibnja 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. lipnja 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. srpnja 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. kolovoza 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. rujna 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. listopada 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,27 eura/100,00 kuna od 5. studenog 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. studenog 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. prosinca 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 16,59 eura/125,00 kuna od 31. prosinca 2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 12. siječnja 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 15,92 eura/120,00 kuna od 6. veljače 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 2,22 eura/16,72 kuna od 10. veljače 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 37,10 eura/279,55 kuna od 10. ožujka 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 37,10 eura/279,55 kuna od 10. travnja 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 185,81 eura/1.400,00 kuna od 7. svibnja 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 37,10 eura/279,55 kuna od 5. lipnja 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 6. srpnja 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. kolovoza 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 4. rujna 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. listopada 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 6. studenog 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 4. prosinca 2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 8. siječnja 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 5. veljače 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 5. ožujka 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 8. travnja 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. svibnja 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 8. lipnja 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. srpnja 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 9. kolovoza 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. rujna 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. listopada 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 8. studenog 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 9. prosinca 2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 64,03 eura/482,50 kuna od 8. veljače 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. ožujka 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. travnja 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 6. svibnja 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. lipnja 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 eura/241,25 kuna od 7. srpnja 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 38,66 eura/291,25 kuna od 4. kolovoza 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 98,38 eura/741,25 kuna od 7. rujna 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 59,89 eura/451,25 kuna od 7. listopada 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 65,20 eura/491,25 kuna od 8. studenog 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 58,56 eura/441,25 kuna od 8. prosinca 2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 58,56 eura/441,25 kuna od 9. siječnja 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 65,20 eura/491,25 kuna od 7. veljače 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 67,85 eura/511,25 kuna od 7. ožujka 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 67,85 eura/511,25 kuna od 6. travnja 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 66,52 eura/501,25 kuna od 8. svibnja 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 62,54 eura/471,25 kuna od 8. lipnja 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 112,98 eura/851,25 kuna od 6. srpnja 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 7. kolovoza 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 7. rujna 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 5. listopada 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 8. studenog 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 7. prosinca 2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 8. siječnja 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 7. veljače 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 7. ožujka 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 8. travnja 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 8. svibnja 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 7. lipnja 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 5. srpnja 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 8. kolovoza 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 eura/541,25 kuna od 6. rujna 2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 61,50 eura/463,52 kuna od 7. listopada 2013. g. pa do isplate,

 

tekućom na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to roku od 15 dana.

 

i

r i j e š i o   j e

 

II Dopušta se objektivna preinaka tužbe sadržana u podnesku tužiteljice od 27. rujna 2022. kojim se tužbeni zahtjev usklađuje s Nalazom vještaka na način da se sa iznosa od 2.843,81 eura/ 21.426,67 kuna (dvije tisuće osamsto četrdeset tri eura i osamdeset jedan cent/ dvadeset jednu tisuću četiristo dvadeset šest kuna i šezdeset sedam lipa) povećava na iznos od  3.079,83 eura/ 23.205,00 kuna (tri tisuće sedamdeset devet eura i osamdeset tri centa/ dvadeset tri tisuće dvjesto pet kuna) pa se dakle povećava za iznos od 236,02 eura/ 1.778,29 kuna (dvjesto trideset šest eura i dva centa/ tisuću sedamsto sedamdeset osam kuna i dvadeset devet lipa).

 

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.748,80 eura/ 13.176,33 kuna (tisuću sedamsto četrdeset osam eura i osamdeset centi/ trinaest tisuća sto sedamdeset šest kuna i trideset tri lipe) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 08. ožujka 2022. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je prednikom tuženika S. G. – S. b. d.d., iz S., zaključila Ugovor o kreditu broj ugovora: 64038/07, u Č. dana 12.12.2007., a kojim se Ugovorom o kreditu prednik tuženog kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, dok se korisnik kredita, a ovdje tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu, s primjenom valutne klauzule švicarski franak, na vrijeme od 72 mjeseca i plaćanje u 71 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 252,70 CHF i jedne (preostale) mjesečne rate u iznosu od 253,02 CHF, s time da je prva rata dospijevala 10.1.2008. g., a zadnja rata je dospijevala 10.12.2013. g., a koje su sve rate plaćale do 810.) dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti koji je određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze, a to sve na način kako je određen odjeljkom c) 8. točke predmetnog Ugovora o kreditu, a kojeg je tužiteljica u cijelosti isplatila. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Tužiteljica nije mogla znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislila da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. U navedenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje, da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljičinu egzistenciju, ista ugovor ne bi sklopila.

1.2. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, kojom je u točci I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: 2P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje, da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). U navedenim odlukama sudovi su zauzeli shvaćanje, a polazeći od činjenica: - da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bile sastavni dio standardnoga ugovora o kreditu unaprijed sastavljenoga od banke, - da se o tim odredbama nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, - da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, - kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita na njihovu štetu, što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava – pa su one nepoštene, odnosno u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZPP te su ugovorne odredbe ništetne. Poziva se na pravno utvrđenje iz navedenih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a konkretno u ovoj parnici se poziva na pravno utvrđenje iz navedenih Presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Tužiteljica također ističe, da su sudovi zaključili kako su banke, pa tako i ovdje tuženik, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način unatoč svijesti o tome da potrošači, a ovdje tužiteljica to ne zna i da joj je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bila u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Nadalje, tužiteljica ističe, da su sudovi ocijenili, da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka pa tako i ovdje tuženi nije i na osobe i interese potrošača, a ovdje tužiteljice postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tako i ovdje tužiteljice. Tužiteljica sukladno svemu prethodno navedenom ističe kako tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, pa je tako sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

1.3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu ističe kako je prigovor zastare neosnovan sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Ponovno se poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, te ističe kako tužena nije na adekvatan način obavijestila tužiteljicu kao potrošača o riziku koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, niti je postupala obzirno, savjesno i moralno, te je stoga došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Smatra kako tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima direktan učinak i na ovaj postupak. Na strani tuženika došlo je do stjecanja bez osnove, te predlaže da se u postupku provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje i nakon toga naloži tuženiku povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene u tečaju CHF u odnosu na kunu.

2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje podneskom od 27. rujna 2022., te podneskom od 10. veljače 2023. kojim je potraživanje tužiteljice iskazano u kunama i u eurima.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako nije dokazano da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.1.Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 08. ožujka 2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako pak bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela tek 2022. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora

3.2.Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga treba utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.3.Nadalje, smatra kako je odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Navodi kako tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Stoga smatra kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.

3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to uugovor o kreditu broj 64038/07 od 12.12.2007. s listova 11-17, u otplatni plan s listova 18-20, u specifikaciju uplata s listova 21-28, u izvadak iz sudskog registra s listova 29-39, u izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu izrađen od strane sudskog vještaka J. D. s listova 40-49, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka V. S. O. od 22.09.2022. s listova 86-98, te je saslušana tužiteljica.

5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), tužbeni zahtjev tužiteljica sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

6. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju  činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

7. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te tuženik O. b. d.d., sa sjedištem u S., D. r. 61, OIB: , koji je pravni sljednik S. G. – S. b. d.d., iz S. kao kreditor, 12. prosinca 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 64038/07 – dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku I. M. iz Č. pod brojem OV-26444/07 od 12. prosinca 2007., a koji je ugovoren na iznos od 15.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju H. n. b. važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita 72 mjeseci, te kako je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.

8. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,50 % godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

9. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

10. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Prema  čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

12. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

13. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

15. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je navela kako je Ugovor o kreditu sklopila 12.12.2007. sa tuženikom s namjerom kupnje motornog vozila. Nije imala u vlasništvu obrt niti firmu, te je automobil koristila isključivo za svoje osobne potrebe. Po zanimanju je ekonomist, te je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u FINI Č.. Prije sklapanja ugovora o kreditu ranije nije imala kreditnih zaduženja. U vezi realizacije kredita nije se interesirala kod drugih banaka, već je bila samo kod tuženika gdje joj je ugovor u CHF prezentiran kao najpovoljniji. Razgovarala je sa jednom osobom, te je u banci bila više puta. Nije bilo rečeno da bi moglo doći do tako velikih promjena u ratama kredita. Prilikom sklapanja ugovora djelatnik banke nije joj posebno pojašnjavao ugovornu odredbu vezanu za valutnu klauzulu, kao niti ekonomski rizik koji proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Nije joj poznat pojam ''valuta utočišta''. Ugovor je pročitala, a javni bilježnik joj također prilikom solemnizacije ugovora nije pojasnio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli. Za vrijeme otplate kredita dobivala je od banke obavijest i to najprije opomenu radi plaćanja razlike u rati, a nakon toga i obavijest o tome da je došlo do promjena u visini tečaja i u visini kamatne stope, ali se ne sjeća točno što je u tim obavijestima pisalo. Nakon što je došlo do rasta mjesečnih rata bila je u banci te se raspitivala zašto je to tako. Rečeno joj je da je sve u skladu sa zakonom. Izmjenu ugovora nije zatražila niti joj je od strane banke ponuđena, te je nastavila otplaćivati kredit prema ratama kakve su u tom trenutku bile. Na početku je mjesečna rata iznosila oko 1.000,00 kuna, a kasnije je porasla i na oko 1.700,00 kuna. Na pitanje z.z. pun. tuženika da li je kod javnog bilježnika zamolila da joj se pojasni rizik sklapanja takvog ugovora sa promjenjivom kamatnom stopim i valutnom klauzulom, odgovorila je kako nije jer je smatrala da su joj u banci sve pojasnili i da sve razumije.

16. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik

17.  Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice,  da li se  pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.

18.  Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

19. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

20.  Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

23. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

24. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 08. ožujka 2022.

25. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

26. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

27. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji je vjerovnik upoznat s rizikom koji sa sobom nosi valutna klauzula posebice u specifičnoj valuti, i to valuti CHF kao "valuti utočišta", dok dužnik taj rizik ne shvaća. Naime, tuženik je tužitelja upoznao samo s općenitim rizikom koji nosi bilo koji ugovor o kreditu u stranoj valuti, ali joj nije posebno pojasnio i dodatni rizik koji sa sobom nosi valuta CHF kao "valuta utočišta". U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik je bio svjestan mogućnosti rasta švicarskog franka u vrijeme uvođenja eura, dok tužiteljica nije bila svjesna da do nekog znatnijeg rasta može doći jer joj isto nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno.

28. Sud smatra kako je tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjestna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.

29. Obzirom kako je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetna jer je nerazumljiva, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

30. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S. O. temeljem ovosudnog rješenja od 23. kolovoza 2022. na okolnost utvrđenja razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita s utvrđenim datumima uplate tužitelja izraženo u kunama sve to u razdoblju od početka do kraja otplate predmetnog kredita, te se nalaže vještaku izraditi izračun pozitivnih i negativnih razlika, odnosno u nalazu i mišljenju zasebno prikazati i one iznose koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF nižem od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit. Vještakinja V. S. O. je dostavila svoj nalaz i mišljenje 22. rujna 2022. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 3.079,83 eura/ 23.305,00 kuna u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještakinja je datume nastanka pojedinih razlika specificirala do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Na isti nalaz i mišljenje tužiteljica, niti tuženik nisu stavili primjedbe. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje V. S. O. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

 

31. Sukladno čl. 190. st.2. Zakona o parničnom postupku tužitelj može iznimno preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave, ako ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sukladno čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik preinaci protivi, sud može preinaku dopustiti ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe jer je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev podneskom od 27. rujna 2022. i to na način da je isti povećao za iznos od 236,02 eura/ 1.778,29 kuna. Nakon što je u predmetu provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, tužbeni je zahtjev uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te sud smatra kako je isto svrsishodno radi donošenja odluke u ovom postupku. Također, niti tužiteljica niti tuženik u postupku nisu prigovarali na matematički izračun iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, te na isti nisu dali nikakve primjedbe. Zbog toga je odlučeno kao pod točkom II ove presude.

32. Temeljem svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.079,83 eura/ 23.205,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

33. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa).

34. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 08. ožujka 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 31. svibnja 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 27. rujna 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr.8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 23. kolovoza 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 15. veljače 2023. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr.9 t. 1. Tarife), te zastupanja na ročištu za objavu presude 10. veljače 2023. u iznosu od 99,54 eura/ 750,00 kn (Tbr.9. t. 3. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 273,44 eura/ 2.062,41 kuna (Tbr. 42. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura/ 2.000,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,44 eura/ 282,14 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 77,25 eura/ 582,05 kuna.

35. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.748,80 eura/ 13.176,33 kuna.

36.  Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

Čakovec, 15. veljače 2023.

Sutkinja:

Jadranka Potočnjak

 

Sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:  Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku istoga, putem ovoga suda na nadležni županijski sud sukladno čl.4.Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 67/18,21/22) pismeno u tri istovjetna primjerka

 

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnicima