REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja M. B. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik u Z. protiv tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi invalidske mirovine, 9. ožujka 2023.

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/20-03/01173934475, URBROJ: 341-99-06/2-20-8950 od 17. prosinca 2020. te za rješavanje stvari.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.              Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/20-03/01173934475, URBROJ: 341-99-06/2-20-8950 od 17. prosinca 2020. odbijena je žalba tužitelja, pripadnika borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane, protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu KLASA: UP/I 141-02/20-03/01173934475, URBROJ: 341-25-06/2-20-110806 od 26. listopada 2020. kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu.

2.              Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je on državljanin Republike Hrvatske, da je hrvatski branitelj, da je bio pripadnik HVO u razdoblju od 8. travnja 1992. do 1. listopada 1995., da je u rat otišao potpuno zdrav te da je ranjen u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Dodaje da je prema uvjerenju o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata broj 07/55-02-03-76-10/19 od 12. rujna 2019. povrijeđen 16. srpnja 1993. pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane. Iznosi da mu je pravomoćnim rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata – S. broj UP-I-03-41-ZKZ-1631/15 od 13. svibnja 2016. priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe s 50% vojnog invaliditeta po osnovi povrede pri obavljanju vojne dužnosti u HVO-u počevši od 25. srpnja 2012. Smatra da pobijano rješenje sadrži nedostatke odnosno da je nepotpuno i nedovoljno obrazloženo suprotno članku 120. u vezi s člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku. Nastavlja da je šturo naveden tijek postupka od podnošenja zahtjeva do donošenja pobijanog rješenja, bez navedenih razloga na temelju kojih se ocjenjuje njegov zahtjev. Smatra da su netočni navodi tuženika da nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na invalidsku mirovinu iz članka 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji jer mu nije pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva. Ističe da pojam ranjavanja nije definiran Ugovorom između Republike Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji kao ni bilo kojim pravnim propisom BiH te da prema članku 1. stavku 2. Ugovora pojedini izrazi imaju ono značenje koje im pripada prema pravnim propisima obiju država Ugovornica. Navodi da je u hrvatskim propisima navedeno da je hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata branitelj čiji je organizam oštećen najmanje 20%, odnosno da se oštećenjem organizma smatra oštećenje nastalo kao posljedica rane, ozljede ili bolesti, pogoršanja bolesti, odnosno pojave bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili kod zatočenika u neprijateljskom logoru. Smatra da je isto stradavanje tj. povredu potrebno sagledati u svijetlu presude Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-lll-1941/2011, koja ukazuje na formalističko shvaćanje stradavanja u dosadašnjim odlukama kako tuženika tako i Upravnog suda Republike Hrvatske, u odnosu na Ugovor HVO-a. Mišljenja je da se isto odnosi i na konkretan slučaj. Dodaje da tuženik nije niti proveo potrebni postupak vještačenja kako bi ocijenio njegov postotak oštećenja organizma kako od posljedica ranjavanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske tako i od posljedica bolesti te je time faktički počinjena povreda članaka 184. i 185. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihove obitelji. Iznosi da sve upućuje i na povredu članka 9. Zakona o općem upravnom postupku. Nastavlja da je upravni postupak, kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski, proveden tako da su prekršena osnovna načela upravnog postupka predviđena Zakonom o općem upravnom postupku i to načelo zakonitosti predviđeno člankom 5. Zakona o općem upravnom postupku, budući da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Zatim, načelo utvrđivanja materijalne istine, predviđeno člankom 8. istog Zakona, budući da upravno tijelo nije utvrdilo sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje upravne stvari te samim tim nije utvrdilo pravo stanje stvari. Navodi da je povreda načela samostalnosti i slobodne ocjene dokaza predviđena člankom 9. Zakona o općem upravnom postupku vidljiva iz činjenice što upravno tijelo nije cijenilo sve dokaze, nego je svoj stav u bitnom temeljilo na nalazu i mišljenju liječničkog povjerenstva, koje doneseni nalaz i mišljenje nije donijelo na pravilan i zakonit način. Ističe da je iz stanja spisa evidentno kako je potpuno zdrav otišao u rat te da je najbolje godine svoga života dao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske te da su sve bolesti i oštećenja organizma nastale neposredno njegovim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Predlaže poništiti rješenje tuženika te da sud riješi stvar uz naknadu troškova upravnog spora.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Ističe da se pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, S., broj: UP-I-03-41-ZKZ-1631/15 od 13. svibnja 2016. tužitelju priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovi povrede zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO- a). Ističe da je s obzirom na navedeno zaključeno da je u provedenom prvostupanjskom postupku pravilno utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na invalidsku mirovinu iz članka 142. ZOHBDR-a, jer tužitelju nije pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva (članak 142. stavak 1. ZOHBDR-a) te mu nije priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede (članka 142. stavak 2. ZOHBDR-a). Iznosi da budući da nisu ispunjeni materijalni uvjeti iz članka 142. ZOHBDR-a nisu ispunjeni niti uvjeti za provođenje postupka medicinskog vještačenja. Slijedom navedenog predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

4.              Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.              Nesporno je da je tužitelj podnio 11. rujna 2020. zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu.

7.               Sporno je, je li pravilno taj zahtjev u upravnom postupku odbijen.

8.              Člankom 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 121/17.) propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po tom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu toga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (stavak 1.). Nadalje, propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po tom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine (stavak 2.).

9.              Iz rješenja Bosne i Hercegovine, Federacije Bosna i Hercegovina, Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Broj: UP-I-03-41-ZKZ-1631/15 od 13. svibnja 2016. tužitelju je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO-a).

10.               Iz uvjerenja Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjeka za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze KSB/SBK, Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze općine K. Broj: 07/55-02-03-76-10/19 od 12. rujna 2019. utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini bio pripadnik HVO u vremenskom periodu od 8. travnja 1992. do 1. listopada 1995. te da je na vojnoj dužnosti povrijeđen 16. srpnja 1993., B., općina F., i 17. ožujka 1994. općina K. na način da je kod njega izvršavajući zapovijedi nadređenog zapovjednika na prvoj crti obrane došlo do povrede kičme i lijeve noge prilikom pada sa osmatračnice (visine 6 metara) te da je kod njega izvršavajući ratnu zadaću po zapovijedi nadređenog zapovjednika došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja – povrede kičme.

11.              Iz nalaza i mišljenja liječnika specijaliste od 16. srpnja 1993. utvrđeno je da je do povrede tužitelja dg. contusio vertebrae lumbalis. Paresisi ext. inf.l.sin.susp. došlo pri padu sa osmatračnice prilikom izviđanja terena, visina pada šest metara.

12.              Iz nalaza Opće bolnice K. od 2. srpnja 1994. utvrđeno je da je tužitelj zadobio povredu lumbalne kralježnice u HVO 1993., a da je u tijeku 1994. došlo do pogoršanja ranijih tegoba nakon pada sa stijene u postrojbama HVO.

13.               Sud prihvaća navedenu dokumentaciju, jer je nastala neposredno nakon samog ozljeđivanja tužitelja i smatra da ona opisuje stvarni način ozljeđivanja tužitelja (pad sa osmatračnice prilikom izviđanja terena, visina pada šest metara, te pad sa stijene) pa je pravilno u upravnom postupku odbijen tužitelj sa zahtjevom za priznavanjem prava na invalidsku mirovinu, budući da on nije osoba iz članka 142. stavaka 1. i 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.

14.               Ističe se i da ostala dokumentacija potvrđuje ovakav način ozljeđivanja tužitelja, a da je samo u izvješću s nalazom i mišljenjem liječnika dr. S. S., izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite, od 10. rujna 2020., koje je izdano na osobni zahtjev samog tužitelja radi pokretanja predmetnog postupka, i izvješću istog izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite od 18. siječnja 2019. navedeno da je 1993. za vrijeme ratnih djelovanja za vrijeme granatiranja eksplodirala granata vrlo blizu izvidnice, da je tužitelja "val" eksplozije srušio i da on pada zadobivši udarce u leđa, ruke, noge, a da su ga geleri pogodili gotovo po cijelom tijelu i izazvali otvorene rane (posjekotine) po licu, koži trbuha, nogama. Međutim, dokumentacija iz vremena ozljeđivanja tužitelja ne potkrepljuje način ozljeđivanja opisan u navedenim izvješćima.

15.              Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem medicinskog vještačenja njegovog zdravstvenog stanja te da se utvrdi postojanje djelomične/potpune radne nesposobnosti, postotak oštećenja te omjer i uzrok invalidnosti, odnosno da se točno navede koje bolesti tužitelja su nastale kao posljedica ratnih zbivanja (ranjavanje), a koje bolesti su nastale izvan tih okolnosti uz obrazloženje za takvo utvrđenje. Naime, izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno, budući da je iz relevantne dokumentacije utvrđeno da tužitelj nije ranjen, već da je povrijeđen odnosno ozlijeđen (pad sa osmatračnice prilikom izviđanja terena, visina pada šest metara, te pad sa stijene), a kako mu je na osnovu povrede priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe isti ne ispunjava uvjet iz članka 142. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, jer nema priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede.

16.              Konačno treba navesti da prilikom donošenja osporavanog rješenja nisu povrijeđene odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.), a na koje povrede se tužitelj poziva u tužbi i tijekom spora.

17.              Slijedom navedenog na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) valjalo je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan (stavak I. izreke).

18.              Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog na temelju članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 9. ožujka 2023.

Sutkinja

Vanja Crnković v.r.