1                          Poslovni broj: Pn-166/2022-10

Poslovni broj: Pn-166/2022-10

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž., OIB: … iz S. B., G. koga zastupa OD H. i p. d.o.o. iz S. B., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 koju zastupa ODO u Požegi, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 31. siječnja 2023. u nazočnosti punomoćnice tužitelja A. Č., odvjetnice u O.D. H. i p. d.o.o. i zamjenice u ODO u Požegi T. J. i presude objavljene 9. ožujka 2023.

p r e s u d i o j e

I              Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa i uprave, U. V. Z., OIB: . da tužitelju M. Ž., G., S. B., OIB: 47125298970 na ime naknade štete isplati iznos od 200.000.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena u roku od 15 dana."

II              Nalaže se tužitelju M. Ž., OIB: … da tuženici Republici Hrvatskoj, OIB …  naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 39.216,38 eur[1] / 300.750,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.              Tužitelj M. Ž. podnio je tužbu protiv tuženika Republike Hrvatske radi naknade štete. U tužbi navodi da je presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-5/97-40 od 19. rujna 2000. koja je preinačena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-145/01-3 od 14. studenog 2001. djelomično uvažena žalba tužitelja te je presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 19. rujna 2000. broj P-5/97-40 preinačena kako slijedi: "Grad S. B. dužan je tužitelju M. Ž. isplatiti 755.747,15 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. rujna 1995. do 11. rujna 1996., a od 11. rujna 1996. do konačne isplate po stopi od 18% godišnje sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Tužitelj M. Ž. odbija se s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.586.141,85 kn. Tužitelj M. Ž. dužan je tuženiku Gradu S. B. naknaditi parnični trošak u iznosu od 197.362,73 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." Tužitelj je podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske isto kao što je i tuženik podnio reviziju te je podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-663/02-2, Gzz-88/02-2 od 29. siječnja 2003. odbijena je revizija tužitelja kao neosnovana dok je revizija tuženika i zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske prihvaćen te je ukinuta presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-145/01-3 od 14. studenog 2001. u dijelu u kojem je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja s kamatama i odluci o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen sudu drugog stupnja na ponovno suđenje s tim da o troškovima postupka treba odlučiti u konačnoj odluci. Županijski sud u Slavonskom Brodu je u ponovljenom suđenju donio presudu broj Gž-487/03-4 od 11. lipnja 2013.  kojom presudom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana, a žalba tužitelja je djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično uvažena te je presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu P-5/97-40 potvrđena u dosuđujućem dijelu za iznos od 88.476,00 kn te preinačena u odbijajućem dijelu te je suđeno da je Grad S. B. dužan platiti tužitelju M. Ž. daljnji iznos od 579.136,26 kn te zakonsku zateznu kamatu na iznos od 667.612,26 kn po stopi do 18% godišnje od 19. rujna 2000. do 30. lipnja 2002., a po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do konačne isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe dok se tužitelj odbija s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 88.134,89 kn. Tužitelj je dužan tuženiku Gradu S. B. naknaditi parnični trošak od 240.859,03 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Tužitelj navodi i dokazuje materijalnim dokazima i presudama da mu je hrvatska država i ne znajući preko svog pravosuđa, a u sprezi s lokalnim političarima i V. Š., onda visokim državnim dužnosnikom, opljačkala, upropastila i uništila njegovu obitelj. Podnositelj zahtjeva i njegova obitelj su uvijek za Hrvatsku davali sve što su mogli pa i više od toga, ali ih je za uzvrat hrvatsko pravosuđe kako ono u komunističkom režimu tako i ovo u sadašnjoj demokratskoj. Republika Hrvatska ih je teško oštetila i dotjerala na rub preživljavanja, oni u Republici Hrvatskoj ne žive, oni preživljavaju. U ovom sporu u vrijeme komunizma režim je bio protiv tužitelja, on je za njih bio ustaša kojeg je trebalo utamaniti. No čudno je da se to nastavilo i u demokratskoj Republici Hrvatskoj s još većim intenzitetom i to u režiji Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, lokalnih političara na čelu s ondašnjim gradonačelnikom i V. Š. koji je sve odradio u pravosuđu. Tužitelj napominje da mu je pravosuđe povrijedilo 17. ustavnih zakona te tužitelj navodi samo neke ustavne zakone: 3., 5., 19., 24., 48., 49., 50. i sve zakone o obveznim odnosima i mnoge druge. Sve ima u tužbi sudu Europske unije u Luksemburgu koji je rekao da je tužba dobro obrazložena, ali nisu nadležni. Tužitelj smatra da je hrvatsko pravosuđe podleglo konstrukcija i lažima te krivotvorina komunističkog sudstva i režima što je vidljivo iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, naročito u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske i suca V. Š. i odlukama u državnom odvjetništvu, suca A. L.. Tužitelja su deložirali iz njegova restorana K. 1995., a Ustavni sud povjerovao je konstrukciji i lažima iz 1998. kao da je tužitelj pravio nešto mimo građevinske dozvole, nekakvu terasu, a to nije postojalo niti postoji. I danas Grad izdaje tužiteljev lokal i on nema ni danas ni građevinsku ni uporabnu dozvolu. Tužitelj ovo piše samo zato da se vidi da nije neki antidržavni element nego častan građanin Republike Hrvatske. Tužitelj moli da se prouče sve radnje i dokazi od početka i sve je odmah jasno. Još je ured prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. F. T. shvatio u čemu je problem i reagirao je u svojim zakonskim ovlastima što je također preko svog ureda u svojim zakonskim ovlastima učinila predsjednica K. G.-K.. Ni jednom od njih nije se htjelo miješati u rad pravosuđa, samo su detektirali problem i stanje. Tužitelj navodi nekoliko sramotnih i nezakonitih primjera kršenja zakona prvo u komunističkoj državi Hrvatskoj: raspisali su natječaj na zemlji koje nisu vlasnici i izdali mu građevinsku dozvolu kao da je sve čisto; kada je sagradio i opremio lokal poništili su građevinsku dozvolu zato što je izgradio lokal na tuđem zemljištu; procijenili su lokal na 918.000,00 DEM za isplatu koju je na zahtjev Grada napravio sudski vještak; nikad mu nisu isplatili štetu koja je nastala njihovom krivicom što su i priznali; krivotvorili su zaglavlje tehničkog dnevnika i sebe predstavili investitorom i graditeljem i na temelju toga su njegov lokal legalizirali kao svoj. U demokratskoj Republici Hrvatskoj sud donosi odluke o njegovoj isplati, ali SDK ne sluša odluku suda pa su dvije službenice pravomoćno kažnjene kao da su krive, a svi znaju da je to bila veza gradonačelnika M. V., direktora SDK I. B., V. Š.; ni druga presude o njegovoj isplati nije prošla SDK pronalazi način da izigra odluku suda; gradonačelnik M. V. prepisuje K. teniskoj akademiji čiji je vlasnik njegov sin; to nije jedino što je gradonačelnik prepisao svojima, stan jednog doktora koji je otišao iz Republike Hrvatske je također prepisao svome sinu. Na ime naknade imovinske štete te štete nastale zbog povrede prava na pravično suđenje i ostalih navodnih ustavnih prava od Republike Hrvatske potražuje iznos od 200.000.000,00 kn. Obzirom na navedeno tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže Republici Hrvatskoj da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 200.000.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena u roku od 15 dana.

2.              Rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Pn-188/2021-8 od 24. siječnja 2022. tužitelju je tužba vraćena radi ispravka i dopune.

3.              Tužitelj je podneskom od 1. veljače 2022. naveo da je prilikom donošenja presuda koje su navedene nisu uzeti u obzir svi dokazi kojima je sud raspolagao, a koji su priloženi u sudski spis. Upravo zbog činjenice da ti dokazi nisu uzeti u obzir dogodilo se to da nije udovoljeno u potpunosti tužbenom zahtjevu tužitelja, odnosno udovoljeno je samo u neznatnom dijelu. Tijekom postupka koji se vodio ranije u predmetu P-5/97 dokazano je da je postojala sprega lokalnih političara i državnih dužnosnika, a što je rezultiralo donošenjem sudske odluke kojom je upropašten život tužitelja. Što se tiče povrede ustavnih prava tužitelju su povrijeđena ustavna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske koja su navedena u članku 3., 5., 19., 24., 48., 49. i 50. Što se tiče tužbenog zahtjeva postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 918.000,00 DEM po osnovi procjene obavljene po vještaku u ranijem sudskom predmetu, a na koliko je procijenjen lokal koji je tužitelj napravio na K., a sukladno važećoj građevinskoj dozvoli. Tužitelju je dosuđeno nešto manje od 1/3 iznosa od 918.000,00 DEM unatoč procijeni. Izgubljena zarada od 1978. do danas u godišnjem iznosu od 1.500.000,00 kn što ukupno iznosi 64.500.000,00 kn. Zakonska zatezna kamata na izgubljenu zaradu, a što čini ukupno 200.000.000,00 kn koje tužitelj potražuje. Radi se samo o imovinskom zahtjevu bez duševnih bolova koji su nastali tužitelju i njegovoj obitelji.

4.              Tužena Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu navela je da su točni navodi iz tužbe da je presudom Općinskog suda u Slavonkom Brodu broj P-5/97-40 od 19. rujna 2000. tuženik Grad S. B. obvezan tužitelju isplatiti iznos od 88.476,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u presudi te je tužitelj dužan platiti parnični trošak tuženiku u iznosu od 225.650,68 kn. Nadalje, presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-145/01-3 od 14. studenog 2001. odbijena je žalba tuženika, a djelomično je usvojena žalba tužitelja te je prvostupanjska presuda preinačena. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-663/02-2, Gzz-88/02-2 od 29. siječnja 2003. odbijena je revizija tužitelja kao neosnovana, a prihvaćena je revizija tuženika i zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske te je ukinuta drugostupanjska odluka. U ponovljenom postupku konačno je određeno da je Grad S. B. dužan tužitelju isplatiti iznos od 667.612,26 kn, a tužitelj je dužan platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 240.859,03 kn. Nadalje, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2533/2002 od 19. siječnja 2005. odbijena je ustavna tužba tužitelja te je odlukom Općeg suda Europske unije broj T-353/17-7 od 21. rujna 2015. odbijena tužba tužitelja za naknadu štete od Republike Hrvatske zbog očite nenadležnosti suda. Republika Hrvatska osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Republika Hrvatska napominje da je člankom 2. Zakona o sudovima određeno da su sudovi tijela državne vlasti koja sudbenu vlast obavljaju samostalno i neovisno u okviru djelokruga i nadležnosti određenih zakonom. Prilikom donošenja sudskih odluka koje se u tužbi navode i čiju pravilnost tužitelj osporava suci su zauzeli pravno stajalište i izrazili svoje pravno mišljenje u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, dokazima izvedenim u sudskim postupcima, pravilno primjenjujući materijalno pravo, poštivajući pri tome norme i redovitu proceduru postupanja. Nezadovoljna stranka dobila je uputu o pravnom lijeku te je bila ovlaštena isti koristiti. Republika Hrvatska ističe da uz tužbu nisu priloženi dokazi koji bi upućivali na protupravnost rada sudu u postupcima koji su prethodili tužbi. U konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke odgovornosti za štetu i to štetna radnja, postojanje štete te uzročna veza između štete i štetne radnje, niti je tužitelj u tužbi dokazao protupravnost budući da u postupanju sudaca koji su donijeli navedene odluke nisu ispunili pretpostavke nezakonitog i nepravilnog rada suda jer su sudske odluke donesene po pravilima struke i propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Slijedom navedenog, Republika Hrvatska predlaže sudu tužbu i tužbeni zahtjev odbiti te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška Republici Hrvatskoj.

5.              U dokaznom postupku izvršen je uvid u presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-5/97-40 od 19. rujna 2000., Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-145/01-3 od 14. studenog 2001., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-663/02-2, Gzz-88/02-2 od 29. siječnja 2003., presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-487/03-4 od 11. lipnja 2003., izjavu D. V. od 10. svibnja 2018., dopis od 23. svibnja 2018., izjavu D. M. od 23. svibnja 2018., zaključak Grada S. B. od 26. rujna 1997., novinski natpis iz Večernjeg lista od 11. lipnja 1998., ustavnu tužbu tužitelja M. Ž. od 12. srpnja 2003., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 19. siječnja 2005., izravnu tužbu tužitelja M. Ž. od 28. travnja 2017., rješenje Općeg suda Europske unije od 21. rujna 2017., očitovanje ODO-a u Slavonskom Brodu od 9. lipnja 2021. na zahtjev za mirno rješenje i zahtjev za mirno rješenje spora od 10. ožujka 2021.

6.              Tužitelj tužbeni zahtjev za naknadu štete temelji na nezakonitom radu Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, a koji su postupali po njegovoj tužbi protiv Grada S. B. kao tuženika radi naknade štete u postupku koji se vodio pod brojem P-5/97 Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

7.              Nesporno je između stranaka da je M. Ž. kao tužitelj vodio postupak protiv tuženika Grada S. B. radi naknade štete. Nesporno je da je po podnesenoj tužbi Općinski sud u Slavonskom Brodu nakon provedenog postupka donio presudu pod brojem P-5/97-40 od 19. rujna 2000. Nesporno je da je povodom žalbe kako tužitelja u tom postupku tako i tuženika u tom postupku, Županijski sud u Slavonskom Brodu pod brojem Gž-145/01-3 od 14. studenog 2001. donio presudu. Nadalje je nesporno da su na odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu reviziju uložili i tužitelj i tuženik u tom postupku, a na presudu bio je od strane Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uložen i zahtjev za zaštitu zakonitosti i Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 29. siječnja 2003. presudu i rješenje pod brojem Rev-663/02-2, Gzz-88/02-2. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Županijskom sudu u Slavonskom Brodu u dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje, a Županijski sud u Slavonskom Brodu postupajući po odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 11. lipnja 2003. donio je presudu pod brojem Gž-487/03-4.

8.              Da bi postojala odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju tužitelj tužbom potražuje potrebno je da se ispune opće i posebne pretpostavke kao što su postojanje štetnika, oštećenika, štetne radnje štetnika i uzročna veza između štetne radnje i štete te protupravnosti štetne radnje.

9.              Temeljem izvedenih dokaza nesporno je utvrđeno da je Općinski sud u Slavonskom Brodu postupao po tužbi koju je M. Ž. podnio protiv tuženika Grada S. B. radi naknade štete. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud u Slavonskom Brodu donio je presudu dana 19. rujna 2000. pod brojem P-5/97-40. Iz obrazloženja presude nedvojbeno proizlazi da je sud proveo dokaze i na temelju provedenih dokaza, analizirajući sve izvedene dokaze odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja. Po žalbama stranaka toga postupka odluku je donio i Županijski sud u Slavonskom Brodu pod brojem Gž-145/01-3 14. studenog 2001. povodom revizije kako tužitelja tako i tuženika toga postupka kao i povodom zahtjeva za zaštitu zakonitost Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Odluku je donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske pod brojem Rev 663/02-2, Gzz-88/02-2 od 29. siječnja 2003. Županijski sud u Slavonskom Brodu postupio je po naprijed navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je dana 11. lipnja 2003. pod brojem Gž-487/03-4 donio presudu.

10.              Sud ne nalazi da je u postupanju sudova koji su odlučivali po tužbi tužitelja M. Ž. protiv tuženika Grada S. B. radi naknade štete bilo nezakonitog ili nepravilnog rada. Postupci koje su provodili nadležni sudovi provedeni su sukladno zakonu i sukladno pravilima struke. Odluku nižih sudova preispitivali su viši sudovi i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

11.              Tužitelj ne pruža nikakve dokaze da je prilikom donošenja odluke po tužbi i tužbenom zahtjev tužitelja podnesenoj protiv Grada S. B. radi naknade štete bilo nepravilnog i nezakonitog rada sudaca.

12.               Dokazne prijedloge tužitelja da se na okolnost navoda tužbe saslušaju svjedoci D. V. i D. M., da se provede financijsko vještačenje i da se sasluša tužitelj u svrhu dokazivanja sud je odbio.

12.1.              Sud nalazi da su ti dokazni prijedlozi tužitelja usmjereni ka utvrđivanju odgovornosti za štetu i visinu štete koju je tužitelj potraživao od tuženika Grada S. B. u postupku koji se vodio pod brojem P-5/97 u Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, a ne na utvrđivanju odgovornosti tuženika u ovome postupku pa je sud te dokazne prijedloge tužitelja odbio.

13.              Obzirom da je utvrđeno da za štetu koju tužitelj potražuje od tuženika nema protupravnosti u postupanju pravosudnog tijela to sud nalazi da Republika Hrvatska nije odgovorna za štetu pa je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja radi naknade štete kao neosnovan odbio.

14.              Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 144/22). Sud je kao osnovan priznao trošak tužene Republike Hrvatske za sastav odgovora na tužbu, a prema vrijednosti predmeta ovoga spora u iznosu od 19.908,42 eur / 150.000,00 kn, za pristup na glavnu raspravu održanu 31. siječnja 2023. u iznosu od 19.908,42 eur / 150.000,00 kn te za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 99,54 eur / 750,00 kn pa je sud priznao ukupan trošak tužene u iznosu od 39.916,38 eur / 300.750,00 kn.

15.              Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 9. ožujka 2023.

              S u d a c :

  Ilka Leko

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. O.D H. i p. d.o.o., S. B., A. S.
2. ODO u Požegi, na broj P-DO-31/2022