1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz R., OIB: … kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J. i dr. iz R., protiv tuženika D. V. iz I. D.,  OIB:… kao zakonskog nasljednika iza pok. J. V. iz L. Š.,  OIB: … i iza pok. K. V. iz N. G., OIB: …, radi stjecanja bez osnove, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. veljače 2023. i nakon objave 9. ožujka 2023.

 

                                                                        p r e s u d i o   j e :

 

              I. Nalaže se tuženiku D. V. iz I. D.,  OIB: … kao zakonskom nasljedniku iza pok. J. V. iz L. Š.,  OIB: … i pok. K. V. iz N. G.,  OIB: … da tužitelju A. A. iz R., , OIB:… isplati iznos od 2095,84 € / 15.791,09 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

              II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad presuđenog iznosa.

 

              III. Nalaže se tuženiku D. V. iz I. D.,  OIB: … da tužitelju A. A. iz R.,  OIB:… naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2581,18 € / 19.447,75 kuna¹ u roku od 15 dana.

 

                                                                          Obrazloženje

 

              1. U tužbi od 28. studenog 2016. koju je podnio protiv tadašnjih tuženika J. V. i K. V., tužitelj je naveo da su tuženici kao ovrhovoditelji u odnosu na tužitelja kao ovršenika kod Općinskog suda u Rijeci vodili postupak poslovni broj Ovr-5585/2012 te da je po prijedlogu za ovrhu tuženika 24. listopada 2015. određena ovrha zapljenom novčanih sredstava na svim kunskim i deviznim računima koji se u Jedinstvenom registru vode pod osobnim identifikacijskim brojem tužitelja, a radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 33.186,22 kuna. Predmetno rješenje o ovrsi doneseno je temeljem ovršne isprave - pravomoćne i ovršne presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012 od 12. lipnja 2012. Tužitelj tvrdi da su tuženici temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012 od 24. listopada 2012. naplatili od tužitelja zapljenom i prijenosom s njegova računa ukupan iznos od 16.079,79 kuna. Tužitelj dalje navodi da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske preinačena presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012 od 12. lipnja 2012. te su tuženici (koji su u tom postupku bili tužitelji) odbijeni sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 33.186,22 kuna. Obzirom na navedeno tužitelj zahtijeva da sud sukladno odredbi članka 1111 Zakona o obveznim odnosima donese presudu kojom će obvezati tuženike da tužitelju isplate iznos od 16.079,79 kuna zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Uz tužbu tuženik je dostavio presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-840/2007 od 30. rujna 2008., presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012-2 od 12. lipnja 2012., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1031/12-2 od 4. prosinca 2013., specifikaciju naplate Fine - Ovr-5585/2012 od 28. travnja 2015. i kartice prometa po računu tužitelja.

 

              2. U odgovoru na tužbu 2. tužena K. V. u cijelosti je osporila kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva i navela da ne može biti odgovorna za stjecanje bez osnove iznosa navedenog u tužbenom zahtjevu budući da isti nije nikad stekla, a pogotovo ne solidarno s 1. tuženikom. Kako u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/12 od 12. lipnja 2012. nema solidarnosti na strani vjerovnika tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Naime, tužitelj ne može tražiti od tuženika da mu naknade iznos od 16.079,79 kuna kada ga niti jedan od tuženika nije stekao u tom iznosu. Tužena navodi da je tužitelj mogao zahtijevati od svakog tuženika samo vraćanje iznosa kojeg je eventualno svaki tuženik stekao. Tužena ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Nadalje, tužena osporava tužitelju pravo na zatezne zakonske kamate budući da su tuženici, ukoliko je bilo stjecanja bez osnove, definitivno bili pošteni stjecatelji jer su imali pravomoćnu sudsku odluku,  a ukoliko bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate one bi mogle teći samo od podnošenja tužbe, a  nikako ranije. Tužena ističe da je tužitelju 1. rujna 2014. dostavljena odluka Vrhovnog suda te je unatoč toj odluci nastavio plaćati po presudi Županijskog suda u Zadru. Tužena naglašava da je odredbom članka 1112 Zakona o  obveznim odnosima propisano da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje. Stoga tužena smatra da tužitelj nema pravo ni u kojem slučaju zahtijevati vraćanje iznosa od 10. rujna 2014. do 10. srpnja 2015. Zaključno tužena navodi da je odlukom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž Ovr 900/2016 odbačen prijedlog tužitelja za protuovrhu koji se odnosio na zahtjev za vraćanje istih iznosa koje sada zahtjeva tužbom. Stoga se po mišljenju tužene ovdje radi o presuđenoj stvari i predlaže odbaciti tužbu tužitelja odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

              3. Tuženiku J. V. tužba je dostavljena 28. veljače 2020., ali tuženik nije dostavio odgovor na tužbu niti je osporio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              4. U podnesku od 17. studenog 2020. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu 2. tužene i naveo da svoj zahtjev tužitelj temelji na institutu stjecanja bez osnove koji je predviđen člankom 1111 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj tvrdi da je utuženi iznos isplatio tuženicima u ovršnom postupku temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012 od 24. listopada 2012. na način  da je navedeni iznos zaplijenjen s računa tužitelja i isplaćen u korist računa tuženika. Rješenje o ovrsi doneseno je temeljem presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-840/2007 i Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012 od 12. lipnja 2012. Povodom revizije presuda Županijskog sud u Zadru je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1031/2012 od 4. prosinca 2013. na način da je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru u odluci o glavnoj stvari dok su u odnosu na parnični trošak tužitelji J. V. i K. V. odbijeni sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 33.186,22 kuna. Tužitelj tvrdi da su time ostvareni uvjeti za zahtjev tužitelja u pogledu stjecanja bez osnove. Naime, tužitelj je izvršio plaćanje temeljem osnove koja je kasnije prestala odnosno otpala (članak 1111 stavak 3 Zakona o obveznim odnosima). Tužitelj ističe da je plaćanje izvršio tuženicima odnosno da je ovrha provedena u korist tuženika na način da nije moguće niti ostvarivo odrediti u korist kojeg tuženika je izvršena isplata nekog iznosa. Tužitelj potražuje ukupni iznos sredstava koji su naplaćeni s njegovog računa temeljem osnove koja je otpala. Imajući u vidu da je 2. tužena osporila tužbeni zahtjev kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine tužitelj je predložio knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Podredno, ukoliko sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan tužitelj je predložio usvojiti eventualni zahtjev tako da će obvezati tuženike na plaćanje ukupnog iznosa na način da svaki od tuženika plati iznos od 8.039,90 kuna zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

              5. Tužena K. V. u podnesku od 15. prosinca 2020. se protivila preinaci tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio podneskom od 12. studenog 2020. godine. Tvrdi da je tužitelj tek ovim podneskom, pored već postavljenog ranijeg tužbenog zahtjeva istaknuo novi, eventualni tužbeni zahtjev i tako objektivno preinačio tužbu u smislu članka 191 Zakona o parničnom postupku. Postavljanjem novog (pa bio on i eventualni) tužbenog zahtjeva došlo je do preinake tužbe jer je uz postojeći tužbeni zahtjev, neovisno što se radi o eventualnom tužbenom zahtjevu, istaknut i drugi zahtjev kojim je u tom dijelu činjenično i pravno izmijenjen identitet spora. Tužitelj je eventualni tužbeni zahtjev mogao postaviti već prilikom podnošenja tužbe, ali to nije učinio. Opetovano ističe da je tužitelju odlukom Županijskog suda u Rijeci Gž Ovr-900/2016 odbačen prijedlog za protuovrhu koji se odnosio na zahtjev za vraćanje istih iznosa koje sada potražuje tužbom. Slijedom navedene odluke ovdje je riječ o presuđenoj stvari (čl. 333. ZPP-a) pa tužitelj nema uopće pravo potraživati bilo kakve iznose od tuženika. Tužena ovim podneskom, sukladno odredbama čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola br. 1. ističe prigovor prava na poštivanje vlasništva odnosno mirno uživanje vlasništva i prigovor poštivanja načela pravne sigurnosti. Tužena navedeno temelji na odluci i pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP) u predmetu S. protiv Hrvatske te na shvaćanju iz odluke u predmetu Č. protiv Hrvatske u kojim predmetima se ESLJP bavio pitanjem stečenog bez osnove, a što je identično pitanje i u ovom predmetu. ESLJP je zaključio da su odluke domaćih sudova kojima se traži vraćanje onoga što je već isplaćeno, predstavljale miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva. Također, da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist ovdje tuženika protivno načelu pravne sigurnosti i da je time povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Tužena smatra da se i u ovom predmetu radi o povredi prava tuženika na mirno uživanje vlasništva te zahtijeva da sud odluči o prigovoru tuženika na poštivanje prava vlasništva i prigovoru na poštivanje načela pravne sigurnosti, da se utvrdi ova povreda i odbije tužbeni zahtjev.

 

              6. U podnesku od 22. siječnja 2021. tužitelj ustraje kod tužbenog zahtjeva i protivi se navodima 2. tužene. Ističe da tužitelj nije dobrovoljno isplatio troškove po sudskoj presudi već su se isti naplatili u ovršnom postupku i to na način da nisu isplaćeni u jednom iznosu za oba tuženika pa stoga tužitelj smatra da je osnovano da zahtjeva solidarno od tuženika da mu izvrše povrat sredstava. U odnosu na protivljenje tužene preinaci tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da se radi o eventualnom tužbenom zahtjevu odnosno situaciji predviđenoj Zakonom o parničnom postupku, ukoliko se uopće radi o preinaci jer je svrsishodno za konačno uređenje odnosa stranaka. Tužitelj ponavlja da su tuženici naplatili troškove temeljem sudske presude koja je kasnije stavljena izvan snage pa je riječ o stjecanju bez osnove i sada trebaju vratiti iznos koji su primili bez pravne osnove odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala. U odnosu na tvrdnje tužene kako tužitelj nije ovlašten na podnošenje ove tužbe budući da je njegov ovršni prijedlog odbačen tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari jer nije pravomoćno odlučeno o njegovom zahtjevu.

 

              7. U nastavku postupka sud je prihvatio prijedlog tužitelja te je rješenjem suda poslovni broj P-277/2016-42 od 20. svibnja 2021. određeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr. sc. S. S., dipl. oec. iz C.,. Zadatak stalnog sudskog vještaka bio je da utvrdi iznos izvršene zapljene sredstava s računa tužitelja A. A. iz R. temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012.

 

              8. Raspravnim rješenjem suda odlučeno je da će se za potrebe  financijsko-knjigovodstvenog vještačenja od Općinskog suda u Rijeci zatražiti spis poslovni broj Ovr-5585/2012, a od Općinskog suda u Zadru spis poslovni broj P-840/2007.

 

              9. U svom nalazi u  mišljenju sudski vještak naveo je da je nakon uvida u dokumentaciju u spisu i analizom iste utvrdio da je provođenjem ovrhe putem Fine temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012 izvršena zapljena novčanih sredstava s računa tužitelja u ukupnom iznosu od 16.151,79 kuna. Po ocjeni suda vještak je svoj nalaz i mišljenje sačinio objektivno i u skladu s pravilima struke te stranke na isti nisu imale prigovora.

 

 

              10. Tužena je u podnesku od 26. srpnja 2021. navela da ne osporava matematička utvrđenja vještaka, ali da nije dužna vratiti iznos koji je izračunao vještak. Tvrdi da je vještačenje potvrdilo njezine navode da određene iznose tuženici nisu niti teoretski mogli steći jer ih je FINA naplaćivala u svoju korist. Smatra kako je u ovom predmetu prvenstveno sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, a podredno visina. Tužitelj je već u postupku Ovr-5585/2012 koji je priklopljen ovom spisu tražio isplatu od tuženika, međutim doneseno je rješenja Gž Ovr-900/2016-2 kojim je utvrđeno da nema pravo na protuovrhu. Dakle, riječ je o presuđenoj stvari. Tužena se i dalje protivi preinaci tužbenog zahtjeva kako je to učinio tužitelj podneskom od 12. studenog 2020. Tužena osobito ustraje kod istaknutih prigovora promašene pasivne legitimacije, da onaj tko izvrši plaćanje znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje (članak 1112 ZOO-a), prigovora zastare, prigovora presuđene stvari, prigovora prava na poštivanje vlasništva i njegovo mirno uživanje i prigovora poštivanja načela pravne sigurnosti.

 

              11. Rješenjem suda poslovni broj P-277/2016-52 od 18. siječnja 2022. utvrđen je prekid postupka u odnosu na tuženika J. V. koji je umro… .

 

              12. Rješenjem suda P-277/2016-55 od 21. travnja 2022. pozvan je D. V. da kao zakonski nasljednik pok. J. V. preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari.

 

              13. Rješenjem suda poslovni broj P-277/2016-59 od 29. srpnja 2022. utvrđen je prekid postupka u odnosu na tuženu K. V. koja je umrla …

 

              14. Rješenjem suda poslovni broj P-277/2016-62 od 12. listopada 2022. pozvan je D. V. da kao zakonski nasljednik pok. K. V. preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari.

 

              15. Podneskom od 30. studenog 2022. tuženik D. V. osporio je tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              16. Podneskom od 16. prosinca 2022. tuženik je postavio konačan tužbeni zahtjev.

 

              17. Analizom provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

 

              18. U postupku su utvrđene sljedeće odlučne činjenice:

 

              - da je presudom i rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-840/2007 od 30. rujna 2008. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja J. V. i K. V. protiv tuženika A. A. te je naloženo tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 6.464,00 kuna;

              - da su presudom i rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/12-2 od 12. lipnja 2012. preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-840/2007 od 30. rujna 2008. na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku naloženo da tužiteljima nadoknadi parnični trošak u iznosu od 33.186,22 kuna dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen kao neosnovan;

              - da je tužitelju A. A. putem FINE u razdoblju od 13. lipnja 2012. do 17. kolovoza 2015. temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012 izvršena zapljena novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 15.791,09 kuna; naplaćena naknada za prisilnu naplatu FINI u iznosu od 288,70 kuna te naknada za promet transakcija poslovnoj banci tužitelja vezanih za ovrhu računa tužitelja i to za svaku transakciju u iznosu od 2,00 kuna odnosno ukupno 72,00 kuna; 

              - da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1031/2012-2 od 4. prosinca 2013. prihvaćena revizija tuženika A. A. na način da je preinačena presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012-2 od 12. lipnja 2012. zajedno s odlukom o parničnom trošku i presuđeno na način da je odbijena žalba tužitelja J. V. i K. V. i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-804/2007 od 30. rujna 2008. u odluci o glavnoj stvari i odluci o parničnom trošku (u iznosu od 6.464,00 kuna) dok su u odnosu na parnični trošak u iznosu od 33.186,22 kuna tužitelji J. V. i K. V. odbijeni;

              - da je strankama J. V. i K. V. presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1031/2012 od 4. prosinca 2013. dostavljena putem Odvjetničkog društva K. i partneri iz Z. dana 1. rujna 2014. što je utvrđeno uvidom u priklopljeni spis Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-804/2007.

 

              19. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva da tuženik vrati iznos od 2143,63 € / 16.151,79 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koji iznos su primili njegovi pravni prednici (ranije označeni kao tuženici) temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012 od 24. listopada 2012. koje je doneseno temeljem ovršne isprave - pravomoćne i ovršne presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012 od 12. lipnja 2012.

 

              20. Naime, presuda i rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012 od 12. lipnja 2012. preinačeni su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1031/2012 od 4. prosinca 2013. na način da su tuženici (koji su u tom postupku bili tužitelji) odbijeni sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 33.186,22 kuna.

 

              21. Za rješenje ovog spora mjerodavna je odredba članka 1111 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 123/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) kojom je propisano: kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1).

 

              Obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

___________________________

¹ Fiksni tečaj konverzije: 1 € = 7,53450 kn

 

              22. Nije sporno da je tužitelju A. A. putem FINE u razdoblju od 13. lipnja 2012. do 17. kolovoza 2015. temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012 izvršena zapljena novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 15.791,09 kuna slijedom čega je tuženik primjenom odredbe članka 1111 stavka 3 Zakona o obveznim odnosima u obavezi vratiti taj iznos tužitelju.

 

              23. Naime, donošenjem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1031/2012 od 4. prosinca 2013. otpala je osnova temeljem koje je tuženicima isplaćen iznos s osnova glavnice i kamata u visini od 15.791,09 kuna čime su se ostvarile pretpostavke iz članka 1111 stavka 1 i 3 ZOO-a na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev pa je nastupila obveza vraćanja primljenog iznosa. Takvo stajalište proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1321/2014-2 od 9. srpnja 2019. u kojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima stajalište da je donošenjem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpala pravna osnova primljenog iznosa pa su se ostvarile pretpostavke iz članka 1111 stavka 1 i 3 ZOO-a odnosno nastupila je obveza vraćanja primljenog iznosa tužitelju.

 

              24. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatu naplaćenih iznosa vezanih za troškove ovrhe i to za naplaćenu naknadu za prisilnu naplatu FINI u ukupnom iznosu od 288,70 kuna te za naplaćene naknade za promet transakcija poslovnoj banci tužitelja vezanih za ovrhu računa tužitelja u ukupnom iznosu od 72,00 kuna jer potraživanje tih troškova ne proizlazi iz osnove koja je kasnije otpala odnosno ne proizlazi iz ovršne isprave temeljem koje je pokrenut postupak izravne naplate. Stoga je u odnosu na trošak ovrhe i naplaćenih naknada poslovnoj banci tužitelja tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

              25. Nadalje, imajući u vidu odredbu članka 1115 ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da stjecatelj koji je nepošten mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a kako se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka, dakle revizije, prema odredbi članka 1117 stavka 2 ZOO-a kojom je propisano je da je stjecatelj dužan vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten, to su tužitelju dosuđene zakonske zatezne kamate od dana 1. rujna 2014. kada je tuženicima dostavljena revizijska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske dok je s preostalim zahtjevom za isplatu zateznih kamata tužitelj odbijen.

 

              26. Zaključno, u odnosu na prigovore istaknute po tuženiku i to prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor zastare, prigovora presuđene stvari, prigovora prava na poštivanje vlasništva i njegovo mirno uživanje i prigovora poštivanja načela pravne sigurnosti ističe se da su isti u cijelosti neosnovani.

 

              27. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da su ranije označeni tuženici J. V. i K. V. temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-5585/2012 primili novčani iznos od 15.791,09 kuna što je nesporno utvrđeno tijekom postupka pa je stoga tuženik kao njihov pravni slijednik temeljem odredbe članka 139 Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 22/15 i 14/19, dalje: ZN), a u vezi sa člankom 1111 ZOO-a dužan vratiti ono što je stekao temeljem osnove koja je kasnije otpala.

 

              28. Nesporno je da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Zlataru poslovni broj O-180/2022 od 14. veljače 2022. tuženik proglašen nasljednikom ranije označenog tuženika J. V., a rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj O-223/2022 od 22. ožujka 2022.nasljednikom ranije označene tužene K. V..

 

              29. Odredbom članka 139 stavka 1 ZN propisano je da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja, a stavkom 3 istog članka da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

 

              30. Tijekom postupka tuženik nije dokazao da je potraživanje tužitelja namireno.              

 

              31. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je odredbom članka 1111 stavka 1 ZOO-a propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3 istog članka propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 210. stavka 1. ZOO-a propisano je da je, kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Odredbom članka 215 stavka 1 ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Odredbom članka 225 ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U konkretnom slučaju, tužitelj je imao pravo zahtijevati vraćanje iznosa isplaćenih tuženicima bez pravne osnove donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1031/2012 od 4. prosinca 2013. kada je otpala osnova temeljem koje je tuženicima izvršena isplata. Budući da je tužba podnesena 28. studenog 2016. prigovor zastare nije osnovan.

 

              32. Tuženik je istaknuo i prigovor presuđene stvari navodeći da je odlukom Županijskog suda u Rijeci Gž Ovr-900/2016 odbačen prijedlog tužitelja za protuovrhu koji se odnosio na zahtjev za vraćanje istih iznosa koje tužitelj sada potražuje tužbom pa da tužitelj nema uopće pravo potraživati bilo kakve iznose od tuženika. U konkretnom slučaju ne radi se o presuđenoj stvari jer ne postoji odluka suda kojom je pravomoćno odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih iznosa. Da bi se moglo govoriti o presuđenoj stvari, potrebno ja da o tužbenom zahtjevu bude meritorno odlučeno, dakle da bude donesena presuda ili da tužba bude rješenjem odbačena, ali ne iz procesnih razloga, već iz materijalnih razloga (Odluka Visokog trgovačkog suda broj Pž-2332/04-3 od 21. rujna 2005. i odluka Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1471/01 od 13. prosinca 2001.).

 

              33. Zaključno, nisu osnovani ni prigovori koje je tuženik istaknuo sukladno odredbama članka 48 Ustava Republike Hrvatske i članka 6 stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te članka 1 Protokola broj 1. odnosno prigovor prava na poštivanje vlasništva odnosno mirno uživanje vlasništva i prigovor poštivanja načela pravne sigurnosti. Upravo suprotno navodima tuženika, u konkretnom slučaju nema govora o pravo vlasništva tuženika na imovini stečenoj bez osnove odnosno na osnovi koja je kasnije otpala. Kao što je već navedeno, Zakonom o obveznim odnosima propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3 da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Dakle, nesporno je da se radi o imovini tužitelja koja je prešla u imovinu tuženika temeljem osnove koja je kasnije otpala slijedom čega je upravo radi poštivanja načela pravne sigurnosti tuženik dužan tu imovinu vratiti tužitelju.

 

              34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama I. i II. Izreke presude.

 

              35. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154 stavka 1 i članka 155 stavka 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za radi odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa). Naime, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka (članak 154) pri čemu će se, ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika, odmjeriti troškovi prema toj tarifi (članak 155 stavak 2).

 

              36. Obzirom da su bili opravdani sud je tužitelju priznao trošak zastupanja putem kvalificirane punomoćnika - odvjetnika i to trošak sastava tužbe uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 248,86 € / 1.875,00 kuna¹ (Tbr. 7 t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 2. siječnja 2017. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 62,21 € / 468,75 kuna¹ (Tbr. 8 t. 3 Tarife), trošak sastava podneska od 26. siječnja 2017. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 62,21 € / 468,75 kuna¹ (Tbr. 8 t. 3 Tarife), trošak sastava podneska od 10. ožujka  2017. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 62,21 € / 468,75 kuna¹ (Tbr. 8 t. 3 Tarife), trošak sastava podneska od 22. siječnja 2021. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 62,21 € / 468,75 kuna¹ (Tbr. 8 t. 3 Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 12. veljače 2021. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 124,43 € / 937,50 kuna¹ (Tbr. 9 t. 2 Tarife), trošak sastava podneska od 16. srpnja 2021. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 248,86 € / 1.875,00 kuna¹ (Tbr. 8 t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 7. travnja 2022. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 248,86 € / 1.875,00 kuna¹ (Tbr. 8 t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 11. listopada 2022. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 248,86 € /1.875,00 kuna¹ (Tbr. 8 t. 1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu

održanom  1.  prosinca  2022.  uz  pripadajući  PDV od 25%  u iznosu  od  248,86 € /

 

___________________________

¹ Fiksni tečaj konverzije: 1 € = 7,53450 kn

1.875,00 kuna¹ (Tbr. 9 t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 16. prosinca 2022. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 248,86 € / 1.875,00 kuna¹ (Tbr. 8 t. 1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 8. veljače 2023. uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 248,86 € / 1.875,00 kuna¹ (Tbr. 9 t. 1 Tarife), trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 67,82 € / 511,00 kuna¹ i trošak vještačenja u iznosu od 398,07 € / 2.999,25 kuna¹, dakle sveukupno u iznosu od 2581,18 € / 19.447,75 kuna¹. Ostali zatraženi troškovi nisu priznati tužitelju jer nisu bili neophodni za vođenje ove parnice.

 

              37. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

 

                                                        U Gospiću, 9. ožujka 2023.

 

                                                                                                                                            Sudac:

 

                                                                                                                              Mirjana Kosanović, v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je obaviještena o ročištu za objavu odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude za stranku koja nije obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

 

Dna:

1. Odvjetnik T. B., R.,
2. D. V., I. D.,

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

_________________________________

¹ Fiksni tečaj konverzije: 1 € = 7,53450 kn