REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B.
N., OIB, iz B., N. V. 63 A, zastupane po punomoćniku
M. B., odvjetniku iz U., T. 3/1, protiv tuženika R.
A. d.d., OIB, Z., M. cesta 69, zastupan po
punomoćniku G. G. i dr., odvjetnicima iz R., radi isplate, nakon javne
glavne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2023. godine u prisutnosti
punomoćnika tužitelja, dana 09. ožujka 2023. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.284,20 €1/137.762,69 kn,
sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine,
od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.
do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022.
po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena,
sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog
iznosa od:

2,87€/21,61 kuna od 31.01.2010. do isplate, 17,59€/132,54 kuna od 28.02.2010. do isplate, 23,13€/174,28 kuna od 31.03.2010. do isplate, 22,08€/166,36 kuna od 30.04.2010. do isplate, 24,13€/181,79 kuna od 31.05.2010. do isplate, 41,86€/315,39 kuna od 30.06.2010. do isplate, 38,21€/287,89 kuna od 31.07.2010. do isplate, 49,36€/371,91 kuna od 31.08.2010. do isplate,

1 fiksni tečaj konverzije 7,53450

- 2 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

45,51€/342,88 kuna od 30.09.2010. do isplate,
39,31€/296,18 kuna od 31.10.2010. do isplate,
52,39€/394,70 kuna od 30.11.2010. do isplate,
69,00€/520,04 kuna od 31.12.2010. do isplate,
57,24€/431,29 kuna od 31.01.2011. do isplate,
61,37€/462,41 kuna od 28.02.2011. do isplate,
56,12€/422,83 kuna od 31.03.2011. do isplate,
57,00€/429,94 kuna od 30.04.2011. do isplate,
79,36€/597,96 kuna od 31.05.2011. do isplate,
81,53€/614,32 kuna od 30.06.2011. do isplate,
100,17€/754,70 kuna od 31.07.2011. do isplate,
90,60€/682,59 kuna od 31.08.2011. do isplate,
80,12€/603,65 kuna od 30.09.2011. do isplate,
79,00€/595,19 kuna od 31.10.2011. do isplate,
78,19€/589,10 kuna od 30.11.2011. do isplate,
83,19€/626,76 kuna od 31.12.2011. do isplate,
87,54€/659,58 kuna od 31.01.2012. do isplate,
88,13€/663,98 kuna od 29.02.2012. do isplate,
85,11€/641,27 kuna od 31.03.2012. do isplate,
87,15€/656,60 kuna od 30.04.2012. do isplate,
88,54€/667,09 kuna od 31.05.2012. do isplate,
689,30€/5.193,54 kuna od 10.07.2012. do isplate,

15.829,10€/119.264,32 kuna od 23.07.2012. do isplate,
u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka
u iznosu od 4.994,44 eura / 37.630,61 kuna s pripadajućim zateznim kamatama
tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi
isplate iznosa od ukupno 152.317,59 kn. U tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio
Ugovor o kreditu broj 118-50-3792698 dana 18. studenog 2006. godine za iznos od

80.200,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz
valutu CHF (švicarski franak). Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio
odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o
kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost
pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično
u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna
strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo
prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa).
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj
C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti
isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod

- 3 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da
ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom
slučaju to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti
objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s
drugim odredbama Ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može
predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni
kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci (volji)
jednog ugovaratelja – tuženika (banke), bez da su istodobno precizno određeni uvjeti
promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj
način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,
jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji
promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema
nikakvih egzaktnih kriterija. Navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih
kamata su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača
('NN' 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme
sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je
posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O
ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći
sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o
pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na
promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, te je također Vrhovni sud Republike
Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene
drugostupanjske presude. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi
pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu kojem je ona jednostrano promjenjiva
odlukom tuženika, te se stoga do 31.12.2013. godine, i zakonodavčeve intervencije
(ZPK), ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja
Ugovora o kreditu i koja je navedena u početnom otplatnom planu, dakle 3,95 %, a
od 01.01.2014. pa do 30.09.2015. stopa ugovornih kamata od 3,23%. Također,
iznos kredita u prednjem Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski
franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom,
što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-
1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog
suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Naime, sukladno navedenim
odlukama odredba predmetnog Ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski
franak nepoštena (ništetna) je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o
svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da
odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji
potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja
zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih
ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na
odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima ('NN' 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO), prema kojima je u slučaju ništetnosti
svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva
ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove,

- 4 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Tužitelj je na temelju isprava iz
toč. I. tužbe izradio izračun u kojem je izračunao iznose koje je tuženik dužan isplatiti
tužitelju na ime ništetne kamatne stope, tj. preplate nastale zbog razlike između
jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih
kamata i fiksne kamatne stope u naznačenom iznosu sa zateznim kamatama od
dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, odnosno na ime ništetne valutne
klauzule, tj. preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka-rata u CHF
u protuvrijednosti kuna po navedenom tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja, u
odnosu na obroke-rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema navedenom tečaju koji
je vrijedio na dan korištenja kredita, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog
iznosa pa do isplate. Konačno tužitelj na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a
potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike
između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja
ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru te isplatu
preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio
na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan
korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene
preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. Tužitelj
ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli pravomoćno (već) riješeno kao prethodno pitanje u odlukama
Visokog trgovačkog suda naprijed navedenim. Sukladno č. 12. ZPP ništetnost nije
potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i
članku 118. ZZP sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih
interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o
promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Ovo posebice
imajući na umu da je temeljem odredbe čl. 6. st.3. Zakona o sudovima ('NN' 28/13,
33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan
poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.
Također, sudovi su dužni temeljem odredbe čl. 327. st.1. ZOO na ništetnost paziti ex
officio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao
neosnovane. Tuženik osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih.
Ističe da tužiteljica tvrdi da su nepoštene i ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj
stopi i valutnoj klauzuli, za koje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br. P –
1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine i
presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017 od

14. lipnja 2018. godine. Ali tuženik naglašava da se postupak u kojem su donesene
gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom
postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih
presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje
ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu
već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o
promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Tuženik
ukazuje na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi:

- 5 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

„Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,
za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive
kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice
koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne
odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio
predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim
potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne
samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se
daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom
u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između
pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili
tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo
za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od
banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za
donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne
ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim
odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale
razumljive prosječnom potrošaču.“ Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda
donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako
sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje
odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje
ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog
zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Tuženik tvrdi da je na tužiteljici teret dokaza
da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo
utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite
kolektivnih interesa i prava. Dalje navodi, imajući na umu odredbe čl. 81. – 85.
ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno je
potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu,
tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno
provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno
citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama
pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti
i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te
konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge
koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te
ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i
namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge
opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio
ugovora odnosno ugovornih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je
odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora jasna, uočljiva i
razumljiva. Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila
jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da
će se tužitelju isplatiti iznos od 80.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na
dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo
obrazloženo da će tužiteljica dio kredita vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF, a preostali dio u
jednom anuitetu zadnjeg mjeseca ugovorenog roka otplate također u kunskoj

- 6 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužiteljici je na taj način već
u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta
ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno.
Tužiteljici je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj
klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice
povećanja istoga. Međutim, tužiteljici su prije zaključenja ugovora obrazložene
posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava da u trenutku zaključenja
predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu,
pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati.
Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57.
Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998)
propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to
moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje
posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i
ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti
pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li
sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati,
osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim
sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu
odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor
solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je
ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li
tužiteljici predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s
aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužiteljice kao potrošača. Prilikom toga
svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa
Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača
definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“.
Niti tužiteljica niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne
ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće
dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da
je tužiteljici bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute
podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno,
mogla je i bila je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za nju mogu proizaći
iz ugovaranja valutne klauzule. Dalje ističe da je tužiteljica imala utjecaja na sadržaj
samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke
pregovarale o navedenom. Kod tuženika je uvijek moguće pojedinačno pregovaranje
o valutnoj klauzuli budući tuženik nudi više opcija, a zatim klijent, ovisno o svojoj
kreditnoj sposobnosti biraju jednu od ponuđenih opcija. Tužitelj je odabrao kredit s
valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu
savjesnosti i poštenja. Ističe da je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je
valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u
odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na
hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno
proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena! Tužiteljica je
zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bila dužna vratiti
povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u

- 7 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u
odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja
ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do
povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla
predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju
tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam
zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Tuženik ističe da je
odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije
dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom)
Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim
stopama Kreditora).“

1. Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa
dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama
Kreditora)

2. Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen
je tužitelju

3. Tuženik je tužiteljici objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope.
Čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile
ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke
ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope.

Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužiteljica je pristala da se na sve što nije regulirano
tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa
svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora.
Stoga je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne
odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana
visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama
kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu, a tužiteljica nikada nije
imala prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila
suglasna. Tuženik je mijenjao kamatne stope pošteno i samo onda kada je za to
imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane
zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa
stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa
određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem
i inozemnim tržištima. Tužiteljica je potpisom Ugovora o kreditu prihvatila primjenu
predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima
ovisi promjena kamatnih stopa. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa
detaljno su razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i
Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata
tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene
kamatnih stopa.

Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom
klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, bili su kretanje:
a) 6-mjesečnog LIBOR.a za CHF

b) Trošak regulatora (obvezna pričuva banaka koja se mora održavati na računu
HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza
banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima)

c) CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku

- 8 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

Da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope
potvrđeno je i samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je u čl.

11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna
kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na
kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne
ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na
snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za
promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on
potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno.

Promjene tih parametara uzrokuju promjene kamatne stope time da je potrebno
naglasiti da su troškovi financiranja u vrijeme otplate kredita porasli znatno više nego
što je tuženik povećao kamatnu stopu tužitelju, odnosno na svoju štetu, povećao ju je
manje nego što je po tim parametrima trebao. Bitno je naglasiti da se jednaka
kamatna stopa onoj promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, a iz čega
proizlazi da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer banka kamatu na nove kredite
mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima. U protivnom ne bi mogla zadovoljiti
uvjete na tržištu. Znači, kamatna stopa po kreditima u tijeku bila je usklađivana sa
kamatnom stopom koju banka u tom trenutku nudi na tržištu, a takva se kamatna
stopa formulirala sukladno naprijed izloženoj formuli. Odredbom članka 83 ZZP/03
propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se
u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti
prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor
koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prilikom toga
svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa
Suda EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro
informirana, razumno pažljiva i oprezna“

Tužiteljica je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan
potrošač mogla razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne
klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu.
Tužiteljica je svjesno preuzela rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla
biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužiteljica
je svjesno preuzela i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći.
Tužiteljica nije morala uopće podignuti kredit u svrhu kupnje stana. Mogla je i tijekom
otplate kredita izvršiti konverziju svojih obveza iz CHF u EUR. Dakle, tužiteljica nije
bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrala je podignuti kredit upravo
kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen te je odabrala
pod tim uvjetima otplaćivati kredit i dalje iako je imala drugih opcija. Ujedno se
napominje da je tužiteljica ekonomske struke pa se podrazumijeva da je mogla
razumjeti sporne odredbe. U tom smislu bitnim se ukazuje stav VSRH izražen u
rješenju posl. br. Revt-575/16 od 03. srpnja 2017. godine gdje na str. 17. upućuje:
„No isto tako treba reći da se postupanje kako banaka tako i klijenata treba ocjenjivati
u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti
ugovorni odnosi nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje
objektivno mogli imati i sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno
ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno
morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima
financijsko kretanje i prilike nisu bili strani.“ Tuženik osporava visinu tužbenog
zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva. U odnosu na posljedice

- 9 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

eventualne ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi
tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnjeva
da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna
kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a
praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe
koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim
tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova ugovora i
u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative. Usvajanjem
ovakvog tužbenog zahtjeva implicira se primjena fiksne kamatne stope, što
posljedično označava neopravdano utvrđenje ništetnosti cijele odredbe članka 2.
Ugovora o kreditu, a što za krajnju posljedicu ima da se za potrebe izračuna visine
tužbenog zahtjeva ne može primijeniti niti početna kamatna stopa od 5,20 % godišnje
jer je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom
stopom! Dakle, za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a ukoliko je ništetan
dio odredbe o načinu promjene kamatne stope tada je na tužitelju bio teret dokaza da
preciznim parametrima (LIBOR za CHF, CDS za RH i trošak regulacije) dopuni
ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, pa bi se tek tada eventualno stvorile
pretpostavke za odlučivanje o tome je li se uopće i za koji iznos tuženik zaista
neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu po vlastitim odlukama suprotno
načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja. U cijelosti se osporava pravo na
potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost
ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva
sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule, tužiteljici ne pripadaju zakonske
zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi. Tuženik nije bio nepošten budući da je isti
postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s
ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u
konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj
volji, a sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. Isto se odnosi i na promjenu tečaja
valute budući je isti mijenjan zbog okolnosti na koje tuženik nije utjecao niti je mogao
utjecati. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja.

3. Tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja
podneskom od 23. prosinca 2022. godine dotadašnje tužbene zahtjeve za isplatu
(u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu), sukladno nalazu i
mišljenju vještaka spojio u jedan (novi) tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu
iznosa od 137.762,69 kn sa pripadajućom zateznom kamatom pojedinačno na
određene iznose prikazane u kunama kako je to navedeno u točki I izreke ove
Presude od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Tužitelj navodi da tako
uređenim tužbenim zahtjevom nije izvršio preinaku odnosno ako sud smatra da je
izvršena preinaka, da istu dopusti sukladno zaključku broj 4 usvojenog na sastanku
Građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela
županijskih sudova održanog dana 31. ožujka 2021. godine (Su IV-162/2021 od 26.
studenog 2021. godine), odnosno temeljem odredbi čl. 190. i 191. ZPP-a. Naime,
navedenim podneskom tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev, ali ne preinaku
u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba uređena, a može se urediti i
nakon zaključenja prethodnog postupka što proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a.

- 10 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

4. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja
od 23. prosinca 2022. godine, jer je ista izvršena sukladno nalazu i mišljenju
vještaka, kao i zaključku broj 4 usvojenog na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog
suda RH od 31. ožujka 2021. godine (Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.
godine). Slijedom toga, predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev
tužitelja od 23. prosinca 2022. godine.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Opće uvjete poslovanja sa
stanovništvom (36-44, 45-50, 51-54), Pravilnik o obračunu naknada i kamata (55-89,
90-134, 135-179, 180-223, 224-267, 268-312, 313-342, 343-372, 373-402, 403-432,
433-462), Ugovor o kreditu (470-474), prijepis knjigovodstvene kartice (475-479),
otplatni plan (480-496), ispis i dopis (497-498), provedeno je financijsko
knjigovodstveno vještačenje po vještaku mr. sc. L. J., pročitan je nalaz i
mišljenje vještaka (512-524), očitovanje vještaka (541-543), te je saslušan vještak
usmeno na ročištu za glavnu raspravu, a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja
kao parnične stranke.

5.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka A. D., budući da je
tuženik predložio saslušanje navedene svjedokinje nakon zaključenja prethodnog
postupka, a nije opravdao razloge zbog kojih nije ranije predložio navedenog
svjedoka. A tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka
N. F., pa niti navedeni svjedok predložen od strane tuženika nije
saslušan.

5.2. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i to nalaz i mišljenje stalnog
sudskog vještaka za financije i bankarstvo G. Š. M., i to iz razloga jer je
navedeni nalaz i mišljenje izrađen izvan ovog sudskog postupka, a tuženik nije
prihvatio da se navedeni nalaz i mišljenje koristi kao dokaz u ovom postupku.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan. Dakle, jedini i konačno postavljen
tužbeni zahtjev koji je i prihvaćen ovom presudom je tužbeni zahtjev tužitelja od

23. prosinca 2022. godine, budući da je tužitelj istog mogao ispravno urediti tek po
provedenom financijskom vještačenju.

7. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita,
založnog dužnika, te Nemaza Alessandra, kao založnog dužnika s jedne strane i
tuženika kao kreditora, dana 18. studenog 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu
pod brojem 118-50-3792698, novčanog iznosa od 80.200,00 CHF u protuvrijednosti
kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate od 324 mjeseca, u
jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu.
Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa
koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 3,95% godišnje.

7.1. Namjena predmetnog Ugovora o kreditu je bila stambeni kredit. Iz
Ugovora ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi, da je tužitelj sklopio taj Ugovor u svrhe koje
su namijenjene njegovom zanimanju odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili
poduzetničkoj aktivnosti. Tužitelj je u predmetnom Ugovoru o kreditu imao svojstvo
potrošača.

- 11 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

8. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je
fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke,
poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja
sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne,
obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun
trgovca.

8.1. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima
u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u
ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg
obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka
fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u
okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili
privatnom vlasništvu.

8.2. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu
bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove
profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na
prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i
nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj
robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

8.3. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao
slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu stambenog kredita, te ima svojstvo
potrošača.

9. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li je
nastupila zastara, te konačno da li su odredbe Ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj
klauzuli ništetne ili ne.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.
srpnja 2013. godine, u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio
četvrtotuženik pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. siječnja 2004. do

31. prosinca 2008. (Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od

13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine) povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti
informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima
koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih
usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni

- 12 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih
stopa, a sve na štetu potrošača. Zato da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Tuženik je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(NN 96/03) i to čl. 81., 82., 90. i NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 i to čl. 96. i 97., te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog
Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale
sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i
Vrhovnog suda RH donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava
podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list
SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987,
57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991,
91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008,
123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d
Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te su subjektivne
granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese
štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

12.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge
organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.

502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i
prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim
parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti
prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem,
uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni
kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud
biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u
konkretnom slučaju tužitelj se na njih pozvao.

13. Ugovor o kreditu od 18. studenog 2006. godine predstavlja potrošački
ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog
spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu
posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te Presude Visokog trgovačkog suda RH
posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
godine.

- 13 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

14. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj
promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno
pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na
temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.
14.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma
sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u
smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom
kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji
mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1.
ZOO-a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je
odredbe ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH
izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj
valuti.". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela
biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni
ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju
broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po
svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim
adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih
strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila
isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

15. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.
godine potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o
promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca

2008. godine, te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca

2008. godine.

16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN
41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite
potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene
ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama
Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-
18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača
odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u
smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed
navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih
interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za
zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne
tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

- 14 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

17. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt
249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom
riziku tako da su banke mijenjale u ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF
jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, kao što je u ovom slučaju, neovisno o navedenim
parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-
2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja
promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke,
pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je
došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu
potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i
zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su
takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak
pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne
odredbe imaju na potrošače. Vrhovni sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori,
iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom
prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima tj.
korisnicima kredita prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu
objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja
ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli
spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih
ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude posl.br.
C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2.
Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način
"Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u
ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način
potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope,
kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih uvjeta poslovanja koje se
na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može
predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

17.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na
ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio
standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama
se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na
njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja
potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u
vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na
banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima
obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima
te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne znači i
ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

- 15 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

19. Prigovor tuženika o nastupu zastare nije osnovan. Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva čl.

323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost ugovora. Takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju
sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine i od

01. ožujka 2022. godine kada je donio Zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost
ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada
zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost
u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja
ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u
kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom
individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude
donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.1. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi u
odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno je okončan donošenjem Presude Visokog
trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u
odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pravomoćno je okončan donošenjem odluke
Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014. godine, to
znači da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. godine nije
protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato nije nastupila zastara prava
potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih
odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Tužiteljica je iskazala da u vrijeme kada su podigli predmetni kredit ona
odnosno njezina obitelj bili su u fazi izgradnje obiteljske kuće. Zbog nedostatka
financijskih sredstava za dovršetak izgradnje kuće obratili su se tuženiku budući da je
bila komitent kod tuženika. Tom prilikom se kao komitent banke obratila banci te
iznijela svoj problem odnosno upit za podizanje kredita, u svrhu dovršetka izgradnje
obiteljske kuće. Tom prilikom u banci joj je ponuđen kredit u CHF jer je bila
najpovoljnija kamata. Budući da su bili u zadnjoj fazi izgradnje kuće bila im je važna
svaka kuna i upravo zbog povoljne kamate prihvatila je ponudu banke za kredit u
CHF. Djelatnik banke joj tom prilikom apsolutno nije objasnio eventualne rizike.
Djelatnik banke joj nije objašnjavao kako se eventualno mijenja kamatna stopa niti
išta drugo. Da joj je bilo nešto napomenuto bi sigurno bila pitala da joj se objasni.
Zbog proteka vremena ne sjeća se točno što je banka od nje tražila da dostavi radi
udovoljenja zahtjevu za kredit. Sjeća se samo da su tražili projekt ili troškovnik za
dovršetak kuće, toga se samo sjeća ali više detalja o tome se ne sjeća jer je od tada
prošlo puno godina. U vrijeme podizanja kredita u kući još nisu živjeli, kuća je bila u
izgradnji. Po dovršetku kuće u kući su živjeli suprug i ona sa sinom. U kuću su uselili
nakon što su dobili predmetni kredit i dovršili zadnje radove da bi mogli useliti u kuću.
Predmetna kuća sada više nije u njihovom vlasništvu jer su je bili prisiljeni prodati
zbog predmetnog kredita tj. kredita u CHF jer nisu uspijevali vraćati kredit. U vrijeme
podizanja kredita 2006. godine bila je zaposlena u tvrtki koja se bavi prodajom
pirotehničkih sredstava – vatrometa. Ta tvrtka je imala vanjsku osobu koja je
obavljala financijsko knjigovodstvene poslove. Ne sjeća se da li je prije predmetnog
kredita imala na svoje ime neki drugi kredit koji bi bio vezan za stranu valutu. Ona

- 16 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

zna da se tečaj valute može mijenjati. Na upit da li je pročitala predmetni ugovor o
kreditu u cijelosti iskazala je da kada se podiže kredit odnosno potpisuje ugovor to
bude hrpa papira i djelatnik banke na brzinu prođe cijeli ugovor, a u tom momentu se
je teško odmah snaći i sve razumjeti. Pa u tom smislu ugovor od početka do kraja
nije pročitala. Djelatnik joj je rekao koja je kamata, koliko će iznositi rata i to je
uglavnom ono što stranku interesira i koji su uvjeti. Bila je upoznata da je kamatna
stopa promjenjiva i da može doći do promjene kamatne stope, ali mislila je da može
doći do razlike zbog promjene kamatne stope ali u okvirima da rata može biti
povećana za cca 100 do 150 kuna, ali ne da rata može biti dupla i više. Prije
zaključenja ugovora o kreditu nije pročitala opće uvjete banke, u uvjetima toliko toga
piše da joj kao laiku to nije razumljivo. Ima jako puno stavaka, stručnih izraza koji joj
kao laiku nisu razumljivi.

21. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice. Iz iskaza sud je utvrdio
da je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala status
potrošača, da je predmetni kredit bio stambeni kredit, te konačno da nije bio u
potpunosti informirana o svim rizicima i posljedicama koje mogu nastati sklapanjem
predmetnog Ugovora.

22. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je
financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku L. J., stalnom
sudskom vještaku za financije i računovodstvo. Na temelju nalaza i mišljenja
vještaka od 28. travnja 2022. godine, koji je analizirao svu potrebnu
dokumentaciju (ugovor o kreditu, otplatni planovi, knjigovodstvena kartica banke)
utvrđeno je da je vještak izradio nalaz i mišljenje glede utvrđivanja obveza po
ugovoru o predmetnom kreditu uzevši u obzir ugovoren iznos kredita (80.200,00
CHF) u protuvrijednosti kuna, rok vraćanja kredita, način vraćanja, odredbe čl. 7. i 2.
Ugovora (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), otplatni plan, te je prikazao
razliku ugovorenog iznosa i izvršenih uplata, razliku u promjeni kamatne stope
(27.11.2006. - 3,95%, 31.01.2008. - 5,45%, 31.08.2005. -5% i 29.02.2012. – 4,75%),
zatim preglede više uplaćenih iznosa po mjesecima zbog promjene kamatne stope i
promjene tečaja, zatim pregled izračuna preplate kao pozitivne tečajne razlike
između svakog uplaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora, te konačno i
pregled negativne razlike uslijed smanjenja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.
Na temelju navedenog vještak je dao zaključak da je na dan 23. srpnja 2012.
godine, ukoliko bi kamatna stopa ostala ista koja je bila ugovorena te da je ostao
tečaj koji je korišten prilikom isplate kredita, u tom slučaju da je tužitelj uplatio više
iznos od 136.698,81 HRK. A ukoliko bi tečaj ostao isti koji je bio ugovoren, a zbog
pozitivne tečajne razlike, na dan 23.07.2012., tužitelj da je u tom slučaju uplatio više
iznos od 139.174,95 HRK. Konačno, na dan 23.07.2012. godine, ukoliko bi tečaj
ostao isti koji je bio ugovoren, a zbog negativne tečajne razlike, u tom slučaju
tužiteljica da je uplatila manje iznos od 1.412,25 HRK.

23. Tužitelj je osporio nalaz i mišljenje vještaka jer da isti sadrži očite
pogreške, koje dovode u pitanje ispravnost i stručnost, budući da je u točki III nalaza
i mišljenja pogrešno citiran Ugovor o kreditu i pogrešno označen broj mjesečnih
anuiteta. Također, u tablici broj 1 da je pogrešno prikazan početni otplatni plan i iznos
glavnice, kao i u odnosu na datume promjene kamatne stope odnosno promjene

- 17 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

visine anuiteta. Također je ukazao na pogrešan izračun u tablici 4 i zbog svega toga
da je vještak potpuno pogrešno utvrdio tužiteljevu preplatu s osnova promjenjive
kamatne stope i tečaja.

24. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je zadatak
vještaku postavljen pogrešno, da je tužitelj pristao na ugovaranje promjenjive
kamatne stope, te se obvezao platiti povećani anuitet uslijed povećanja kamatne
stope. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno
proizlazi osnovanost stava tuženika da predmetna ugovorna odredba u konkretnom
slučaju nije ništetna.

25. Vještak se podneskom od 13. srpnja 2022. godine očitovao na primjedbe i
prigovor tužitelja na način da je naveo da je u točki 3. Utvrđivanje obveza po ugovoru
o kreditu broj 118-50-3792698 naveo: „Sukladno Ugovoru o kreditu broj 118-50-
3792698 koji je sklopljen između Raiffeisen Bank d.d. Zagreb i Dalije Belović Nemaz
dana 18.11.2006. godine ugovoren je iznos kredita u iznosu 80.200,00 CHF u
protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja
kredita u tečaj“. Te je omaškom u pasosu 2 rečenica 2 „Sukladno čl.4. rok korištenja
kredita je po odobrenju od dana sklapanja ugovora dok je rok vraćanja kredita 324
mjeseca odnosno 27 godine. Člankom 7. definiran je način vraćanja kredita kojim je
ugovoreno da se kredit vraća u 288 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u
tečaj a iznos anuiteta je 398,70 CHF“ naveo 288 mjesečnih anuiteta nakon puštanja
kredita u tečaj a iznos anuiteta je 398,70 CHF i ovim putem ispravlja na sljedeći
način: „Člankom 7. definiran je način vraćanja kredita kojim je ugovoreno da se kredit
vraća u 324 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj a iznos anuiteta je
402,93 CHF“. Vještak napominje da je u otplatnom planu ispravno unesen iznos
anuiteta te ova omaška nije utjecala na izračun otplate kredita. Ukoliko je potrebno
vještak je spreman dostaviti novi Nalaz i mišljenje. U tablici br.1. Razlika ugovorenog
iznosa i izvršenih uplata u redak jedan stupac br. 6. Ostatak duga naveden je iznos

80.200,00 CHF te vještak odbacuje primjedbu tužitelja koji navodi da je obveza
tužitelja s osnova glavnice 86.464,14 CHF i ostaje pri svojem izračunu da je obveza s
osnove glavnice 80.200,00 CHF. Što se tiče ostatka duga na dan 23.07.2012. godine
gdje je ostatak glavnice 73.248,76 CHF pri čemu je u zbroju otplaćena glavnica u
visini 86.464,14 CHF vještak je iz istog naveo da je po tome preplaćeno 39.230,08
HRK što je vidljivo u koloni „Ostatak duga“ na red.broju 68. Što se tiče navoda da je

31.7.2007. godine utvrđena preplata vještak je isto utvrdio temeljem stvarno
uplaćenih iznosa. Naime, 31.07.2007. godine uplaćen je iznos 1.787,98 HRK dok je
bilo potrebno uplatiti prema tečaju na taj dan 1.787,21 HRK pri čemu je preplaćeno
0,77 kuna i vještak je isto evidentirao kao preplatu na poziciji razlika zbog promjene
kamatne stope budući da je u stupcu obveza zbog promjene tečaja oduzeo navedeni
iznos pa samim tim isto čini preplatu. Isto tako dana 31.10.2007. godine bilo je
potrebno uplatiti iznos 1.765,20 HRK dok je stvarno uplaćeno 1.765,45 HRK pri
čemu je preplaćeno 0,25 HRK. Dana 30.11.2007. godine bilo je potrebno uplatiti
iznos 1.787,19 HRK a uplaćeno je 1.789,00 HRK pri čemu je preplaćeno 1,81 HRK
te dana 31.12.2007. godine bilo je potrebno uplatiti 1.777,91 HRK dok je stvarno
uplaćen iznos 1.779,22 pri čemu je preplaćeno 1,31 HRK. Obzirom da u spisu nisu
priloženi računi za obračun zateznih kamata zbog kašnjenja uplata kredita, a isto
tako uzimajući u obzir da je u pojedinim mjesecima korisnik kredita uplate vršio prije

- 18 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

roka dospijeća u tom slučaju vještak bi morao obračunati i pozitivne kamate zbog
prijevremene uplate što nije bio predmet ovog vještačenja. Ukoliko sud smatra
relevantnim da se izvrši obračun zateznih kamata (pozitivnih i negativnih) vještak je
spreman isto obračunati. Nadalje, u obračunima banke za visinu anuiteta po
mjesecima i stvarno izvršenim uplatama zatezne kamate su podmirene. U Tablici
br.4. Izračun preplate kao pozitivne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta
obračunatog po tečaju kreditora tužitelj iznosi netočne informacije. Zadatak
vještačenja je bio utvrditi razliku između obračuna Banke po tečaju koji se
primjenjivao i stvarno izvršenih uplata od strane korisnika kredita. Tako na dan

31.10.2008. godine tečaj koji je bio ugovoren 1CHF=4,639320 HRK što je
množenjem sa anuitetom od 402,93 CHF iznosilo 1.869,32 HRK dok je stvarna
uplata iznosila 2.281,63 HRK. Obveza u visini 2.281,63 iznosila je kada bi se koristio
tečaj koji je bio važeći na dan uplate kredita kako je Banka i obračunavala a ne
koristeći početni tečaj od dana isplate kredita. Stoga vještak ostaje pri svojem
izračunu jer je postupio sukladno zadanom zadatku. Smatra da je tužitelj netočno
iznio tumačenje da je obveza po tom anuitetu 2.281,63 HRK kada bi se koristio tečaj
koji je bio na dan isplate kredita već je taj iznos rezultat povećanja kamatne stope i
tečaja CHF u odnosu na HRK. Ukupno preplaćen iznos zbog promjene tečaja je
iznosio 137.762,70 HRK dok je zbog promjene kamatne stope manje uplaćen iznos u
visini -1.063,89 HRK. Vještak je konstatirao da je ukupno preplaćen iznos sa osnove
promjene kamatne stope i sa osnove promjena tečaja 136.698,81 HRK.

25.1. Vještak je i usmeno na raspravi obrazložio svoj nalaz i mišljenje i
očitovanje od 13. srpnja 2022. godine, te je izjavio da je glavnica u trenutku isplate
predmetnog kredita iznosila 80.200,00 CHF, a da je iznos od 86.464,14 CHF ukupno
uplaćeni iznos po osnovi glavnice u razdoblju 31.12.2006. do 23.7.2012. godine
gdje je vidljivo da je banka za prijevremenu otplatu kredita na dan 23.7.2012.
obračunala preostali iznos glavnice 73.248,76 CHF te da je više plaćeno

6.264,14 CHF. Dalje je izjavio da je u podnesku - nalazu omaškom stavljeno 288
mjesečnih anuiteta u opisnom dijelu teksta te vještak u svom odgovoru od srpnja

2022. godine pozvao se na čl. 7. načina vraćanja kredita kojim je ugovoreno da se
kredit vraća u 324 mjesečnih anuiteta pa iznos anuiteta je 402,93 CHF, te da isto
nije utjecalo na izračun prema zadatku suda. Ugovoreni iznos kredita je 80.200,00
CHF te je vještak istog uzeo za obračun otplate kredita. Obzirom da je stranka
kredit zatvorila prijevremeno odnosno 23. srpnja 2012. godine prema obračunu
banke stanje kredita odnosno glavnice iznosila je 73.248,76 CHF te po vještaku
krivo obračunato od strane banke te je time stranka uplatila više 6.264,14 CHF koji
je vještak iskazao kao preplaćeni iznos. Ističe da je temeljem dokumentacije iz
spisa evidentirano da je na dan zatvaranja kredita iznos za otplatu glavnice trebao
biti manji za 6.264,14 CHF. Iznos isplaćenog kredita je 80.200,00 CHF, te je taj
iznos isplaćen 27.11.2006. godine. U razdoblju od 31.12.2006. do 23.07.2012.
stranka je uredno izvršavala otplatu kredita. U trenutku prijevremene otplate
kredita banka je izračunala stanje kredita na dan 23.7.2012. veći iznos nego što je
stranka trebala uplatiti za prijevremenu otplatu kredita te je ukupno preplaćeno

6.264,14 CHF.

26. Sud je prihvatio očitovanje vještaka glede prigovora i primjedbi tužitelja i
tuženika, posebno glede omaški, kao i u odnosu na zaključak vještaka na temelju

- 19 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

kojeg je sud i temeljio ovu odluku budući da je pisanim očitovanjem vještaka, te usmenim obrazlaganjem na raspravi otklonjena svaka nedoumica.

27. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je zbog promjene kamatne
stope i promjene tečaja tužitelj više uplatio iznose po mjesecima kako je to
prikazano u tablici 3 nalaza i mišljenja vještaka od travnja 2022. godine i
obrazloženo na raspravi 28. studenog 2022. godine tj. da je tužitelj više uplatio
ukupno 137.762,69 kn.

38. Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu
na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan
isplate kredita, predstavlja razliku između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom
početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s
jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

29. Tuženik se tijekom postupka protivio da se za slučaj financijskog
vještačenja koriste samo pozitivne razlike navodeći da je potrebno da vještak izradi i
izračun tzv. negativnih razlika odnosno razlika nastalih uslijed plaćanja smanjenja
pojedinih anuiteta uz primjenu kamatne stope niže od početno ugovorene odnosno
uz primjenu tečaja CHF niže od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit.

30. Predmet dokazivanja u parničnom postupku su navodi – tvrdnje stranaka
o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne,
odnosno odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka
dokazivanja provjera tvrdnje stranke o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Zato
se dokaz ne može predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se dokazom samo provjerava
određena činjenična tvrdnja stranke. Zato nije dopušteno dokazivanje radi pukih
izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom glede činjenica koje će se
dokazom utvrditi. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih
iznosa, a tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev po kojem bi se moglo
raspravljati i odlučivati o tzv. negativnim razlikama nastalim prilikom otplate kredita.

31. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj
klauzuli, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju
iznosa kojeg je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanje
tečaja švicarskog franka.

32. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužitelju isplatiti i
zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog
anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj
klauzuli i kamatnoj stopi (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st.

1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je
platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, tj. iznose koji
predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti
u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

- 20 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

34. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na
temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je
ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema
cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim
da prema st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora
odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako
ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

35. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji
način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom
poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan
vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

36. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez
osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj
nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po
njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj
nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a,
dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana
isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

38. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini
stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do

31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja

2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl.

29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine
eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa
uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a
ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015.
godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim
je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca
i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01.
siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena,
u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

39. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:

- 21 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

- da su parnične stranke dana 18. studenog 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu
za iznos od 80.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a,
- da se radi o potrošačkom kreditu, stambenom kreditu,

- da se tužitelj pozvao na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite
kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP-a,
- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa
obvezuje ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,

- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji
postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,
- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da potraživanje tužitelja nije zastarjelo,

- da je tužitelj preplatio iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu kako je to
navedeno u točki I izreke ove Presude.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Uspjeh odnosno omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom
tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove
zahtjeva. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom
zahtjevu iznosi 18.284,20 eura / 137.762,69 kn. Tužitelj je u cijelosti uspio u
postupku i u pogledu osnove i u pogledu visine. Tužitelju su priznati troškovi za
sastav tužbe 250 bodova, za zastupanje na ročištu 17. siječnja 2022. godine 125
bodova, za zastupanje na ročištu 24. ožujka 2022. godine 250 bodova, za
zastupanje na ročištu 19. svibnja 2022. godine 250 bodova, za sastav podneska od

03. lipnja 2022. godine 250 bodova, za zastupanje na ročištu 21. rujna 2022.
godine 250 bodova, za zastupanje na ročištu 28. studenog 2022. godine 250
bodova, za sastav podneska od 23. prosinca 2022. godine 250 bodova, za
zastupanje na ročištu 30. siječnja 2023. godine 250 bodova, za sudsku pristojbu
na tužbu 248,61 eur, za sudsku pristojbu na presudu 248,61 eur, za financijsko
vještačenje 266,68 eur / 2.009,30 kn. Vrijednost boda je 1,99 eur / 15,00 kn. Slijedom
navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 4.994,44 eura / 37.630,61
kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8., 9. i 50.
Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012,
103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih
pristojbi. Tužitelju nije priznat trošak za pribavu dokumentacije, niti za sastav
podneska od 10. srpnja 2019., budući da podnesak nije niti dostavio već je
dostavljen samo nalog banke o plaćanju sudske pristojbe, zatim mu nije priznat
trošak za sastav podnesaka od 28. svibnja 2020. i 19. ožujka 2021. godine jer
navedeni podnesci nisu bili nužni za odlučivanje u ovom postupku. Tuženik nije uspio
u ovom postupku, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.

41. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 09. ožujka 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

- 22 -

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a
podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove
Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.