1              Poslovni  broj: Gž-44/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž -44/2022-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. V. C. (OIB ...), N., zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. C. (OIB ...), M., zastupanog po punomoćnici L. R., odvjetnici u B. N. M., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu od 20. prosinca 2021. pod poslovnim brojem P-1181/2019, u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu od 20. prosinca 2021. pod poslovnim brojem P-1181/2019 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 13. svibnja 2013., potvrđenim po javnom bilježniku S. H., Z., pod OV-3733/13, te sklopljenim s G. C., N., stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva 1/2 dijela k.č. br. 3598/1, stambena zgrada N., površine 30 m2 i maslinik površine 2275 m2, ukupne površine 2305 m2, zk. ul. 232 k.o. N., te  je tuženik dužan, po pravomoćnosti ove presude trpjeti uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tužitelja, uz brisanje prava vlasništva tuženika.

2.              U odluci pod točkom II. izreke utvrđeno je da je tužitelj nasljeđivanjem pok. S. C. iz Kanade, stekao pravo vlasništva 1/2 dijela k.č.br. 3598/1, stambena zgrada N., površine 30 m2 i maslinik površine 2275 m2, ukupne površine 2305 m2, zk. ul. 232 k.o. N., te da je tuženik D. C. dužan, po pravomoćnosti ove presude trpjeti uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tužitelja, uz brisanje prava vlasništva tuženika.

3.              Ujedno je naloženo tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 42.950,00 HRK, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

4.              Protiv ove presude žali se tuženik pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

5.              Tužitelj je odgovorio na žalbu tužene te osporio žalbene navode i predložio žalbu tužene odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

6.               Žalba je osnovana.

7.              Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva 1/2 dijela k. k.č.br. 3598/1, stambena zgrada N., površine 30 m2 i maslinik površine 2275 m2, ukupne površine 2305 m2, zk. ul. 232 k.o. N., temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 13. svibnja 2013., potvrđenim po javnom bilježniku S. H., Z., pod OV-3733/13, sklopljenim s G. C., N., te nasljeđivanjem iza smrti pok. S. C. iz Kanade, daljnjih 1/2 dijela što je tuženik trpjeti uknjižbom prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tužitelja, uz istodobno brisanje prava vlasništva tuženika.

8.              Odlučna utvrđenja prvostupanjskog sud zasnivaju se na valjano sklopljenom ugovora o doživotnom uzdržavanju od 26. kolovoza 1968., kojim je tužiteljev pradjed K. C. raspolagao utuženom česticom u korist sina, a tužiteljeva djeda D. C., koji je zemljište uživao, kao vlasnik i posjednik, do smrti 1971. da bi potom isti oporučno svu svoju imovinu ostavio na jednake dijelove S. C., ocu tužitelja, kojeg je tužitelj naslijedio  rješenjem O-2229/2016 od 17. ožujka 2017., te G. C., stricu tužitelja, koji je naslijeđenom imovinom raspolagao u korist tužitelja ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 13. svibnja 2013., pozivajući se na odredbe članka 114. i 115. stavak 1. odnosno članka 128. stavak 1.i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15, dalje: ZV).

9.              Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda za sada se ne mogu prihvatiti kao pravilna iz razloga kako slijedi u nastavku.

10.              Prije svega valja navesti da u konkretnom slučaju konkuriraju Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiju pravnu valjanost još nitko nije osporio, te zakonsko nasljeđivanje. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju bio je ovlašten davatelj uzdržavanja da nakon smrti primatelja uzdržavanja izvrši uknjižbu prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmet ugovora, u zemljišnim knjigama ili knjizi položenih ugovora.

10.1 Pri tom je prema definiciji čl. 116. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 dalje u tekstu: ZN/03), odnosno ranijoj odredbi čl. 122. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju - "Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00, dalje u tekstu: ZN/71) ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pri čemu se u tom slučaju radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada primatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja.

11.              Prema tome, časom smrti primatelj uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelju uzdržavanja svu svoju imovinu, odnosno jedan njezin dio, pa slijedom toga, ako bi došlo do prijenosa kompletne imovine, tada pokojni ostavitelj ne bi imao ostavinsku imovinu koju bi trebalo raspraviti i koju bi stekli zakonski nasljednici, pa uopće ne bi niti došlo do zakonskog nasljeđivanja, već bi takav ostavinski postupak bio obustavljen.

12.              U konkretnom slučaju prema stanju spisa bilo je donijeto rješenje da se ostavina iza smrti pok K. C. neće raspravljati, jer nema ostavinske imovine. Međutim,u tom pravcu nedostaje utvrđenje suda o sadržaju ostavinskog spisa iza smrti pok K. C., posebno obzirom na kazivanja tijekom postupka saslušanih stranaka o razlozima zbog kojih se nije osporavao predmetni ugovor ali i raspravljala njegova imovina .

13. S druge strane obzirom na sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju, upitno je koja bi to imovina prešla na zakonske nasljednike časom smrti, a u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZN-a, ukoliko postoji valjani Ugovor o doživotnom uzdržavanju.

13.              Ovdje još valja istaći da su navodi nasljednika dijelom i kontradiktorni, odnosno zašto davatelj uzdržavanja nije izvršio upis svog prava u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih isprava, ukoliko je na to bio ovlašten,  prije smrti primatelja uzdržavanja svog djeda D. C. S druge strane ako bi se prihvatilo pravno stajalište nasljednika da je časom smrti kompletna imovina koja nije prenesena na davatelja uzdržavanja prešla na zakonske nasljednike, tada se niti jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi mogao provesti u zemljišnoj knjizi, jer se prijenos prava vlasništva ne može tražiti prije smrti primatelja uzdržavanja.

14.              Bit ugovora o doživotnom uzdržavanju je u tome da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, ali časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.

15.              U ovom žalbenom stadiju postupka sporno je, naime, pitanje osnovanosti tvrdnje tužitelja za priznanjem prava vlasništva osnovom nasljedstava i valjane pravne osnove na nekretnini pobliže navedenoj u izreci pobijane odluke suda prvog stupnja.

16.              Naime, tužitelj se u tužbenim navodima i postavljenim tužbenim zahtjevima, a koji su sastavljeni od dva dijela i determinirani činjeničnim supstratom kao osnovom za prihvaćanje zahtjeva, poziva na postojanje valjane pravne osnove- ugovora o dosmrtnom uzdržavanju s pokojnim stricem G. C. , dokazujući pravni slijed u odnosu na zemljišnoknjižnog vlasnika predmetne nekretnine stečene od strane pravnih prednika osnovom pravnog posla, odnosno nasljedstvo po pravnim prednicima, predlažući u tom pravcu izvođenje odgovarajućih dokaza, kojima se opravdavaju iznesene tvrdnje.

17.              Odredbe članka 129. ZV-a govore općenito o djelovanju zakonskih pretpostavki kod stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, a članka 130. sadrži posebne odredbe glede nekretnina.

18.              S druge strane upis stvarnog prava za korist stjecatelja na temelju pravnog posla je konstitutivan za stjecanje stvarnog prava i odgovara predaji u posjed kad se na temelju pravnog posla stječe pokretnina(članak 119.-120., 263., 288. i 309. ZV-a). Ukoliko kod stjecanja stvarnih prava na nekretninama temeljem pravnog posla ne dođe do upisa u zemljišne knjige kao valjanog načina stjecanja, stjecatelj nije ni postao nositelj stvarnog prava.

19.              Stoga u situaciji kada stjecatelj ne raspolaže valjanom ispravom na temelju koje bi trebao staviti prijedlog za uknjižbu, ili ista nije podobna za dozvolu uknjižbe iz nekog formalnog ili materijalnog razloga, biti će onemogućen u upisu stjecanja stvarnog prava.

20.              Naime, bez obzira da li se radi o stjecanju prava vlasništva, stvarnih tereta, prava građenja ili prava zaloga ili dolazi do promjene i prestanka tih prava na temelju pravnog posla, ZV predviđa upis u zemljišnu knjigu kao modus stjecanja, promjene ili prestanka tih prava (članak 119. stavak 2., 220. stavak 4., 263. stavak 4., 288. stavak 5. i 309. stavak 4. ZV-a).

21.              S obzirom na činjenične navode u tužbi o predmetnom zahtjevu valjalo je odlučivati primjenom pravila odredbi Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a koja pravna pravila se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 1941. godine („Narodne novine“, broj 73/91).

22.              Naime, pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prosuđuju se prema pravnim pravilima važećim u času stjecanja sukladno odredbi članka 388. stavak 1. ZV-a, što za primjenu materijalnog prava u ovom slučaju znači:

- za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla prije 1. rujna 1980. g. (u ovom slučaju naprijed navedeni ugovori o diobi), kada je stupio na snagu ZOVO, mjerodavne su odredbe Općeg građanskog zakonika (dalje u tekstu: OGZ) koje su se do tada primjenjivale kao pravna pravila na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj86/46 - pročišćeni tekst),

- prema pravnom pravilu paragrafa 380. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva bio je potreban valjani pravni osnov (titulus) i pravni način stjecanja (modus), a prema pravilu paragrafa 431. OGZ-a prijenos prava vlasništva na nekretninama vršio se uknjižbom u zemljišnim knjigama, kao načinom stjecanja, dok je pravilo iz 432. OGZ-a nalagalo da se radi uknjižbe prava vlasništva mora sastaviti ovjerena isprava u propisanoj formi.

23.              Međutim, navedena pravna pravila sudska praksa je jedinstveno tumačila tako da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige, već i na temelju ugovora, pa i usmenog, ako je faktično izvršen pri čemu je predaja posjeda tumačena kao modus stjecanja, a te pretpostavke su u pogledu spomenutih ugovora o diobi ovdje ostvarene,

24.              Nasljeđivanje pak predstavlja zasebnu pravnu osnovu stjecanja vlasništva u našem pravu (čl. 128. ZV i čl. 20. st. 1. ZOVO, a ranije pravna pravila OGZ-a), time da se vlasništvo nasljeđivanjem stječe u času smrti ostavitelja (čl. 128. st. 1. ZV, čl. 36. ZOVO, čl. 129. st. 1. ZN/03, odnosno čl. 135. ZN/71, pri čemu se ostavina sastoji od svega onog što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti (čl. 5. st. 3. ZN/03, čl. 2. ZN).

25.              Tužitelj svoje pravo vlasništva u ovom postupku temelji na odredbama ugovora o doživotnom uzdržavanju, a koji je nesporno zaključen u korist prednika njegovih pravnih prednika pok D. C. koji je preminuo 1971., koji ugovor nesporno nije bio zabilježen niti proveden kroz zemljišne knjige.

26.              Iz stanja spisa proizlazi kako rješenjem o nasljeđivanju iza smrti D. C. sporna nekretnina nije utvrđena njegovim vlasništvom, pa slijedom toga ni pravni prednici tužitelja, njegov sada pokojni otac S. C. i pokojni stric G. C., nisu mogli naslijediti. Ovo stoga što pravomoćno rješenje veže sve sudionike ostavinskog postupka, koji se nisu žalili na sastav utvrđene ostavinske imovine i neovisno o tomu što  predmetni ugovor nije bio predmetom pobijanja od strane prednika tuženika A. C.

27.              S druge strane tužitelj ne bi u ovom postupku mogao crpiti svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama već samom činjenicom pozivanja na ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji je zaključen između prednika njegovih pravnih prednika pokojnog djeda D. C., kao davatelja uzdržavanja i pradjeda K. C. iz jednostavnog razloga što tužitelj svoje pravo može izvorno crpiti samo iz vlasništva svog prednika, a ne iz vlasništva prvotnog vlasnika i njihovog djeda D. C. Naime, sama činjenica postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju kod neprijeporne činjenice da iz sadržaja predmetnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti pokojnog D. C. u ostavinskom postupku vođenom uz sudjelovanje pravnih prednika tužitelja, njegova oca S. i strica G. C. u kojem predmetne nekretnine nisu unesena kao ostavinska imovina niti je u odnosu na iste izvršen upis zabilježbe predmetnog ugovora, ukazivala bi na zaključak da ostavitelj nije bio vlasnikom predmetne imovine.

28.              Međutim, u dosadašnjem tijeku postupka, prvostupanjski sud nije učinkovito ispitao podneske, argumente i dokaze iznesene po strankama u postupku, očito ispuštajući iz vida da se o relevantnosti činjeničnog navoda ne zaključuje na temelju rezultata raspravljanja o postojanju činjenice, već na temelju pravilno izabrane i primijenjene materijalne odredbe.

29.              Osim toga prvostupanjski sud nije dao razloge zašto nije priklopio i pročitao spisi poslovni broj P-617/2012, a na koji se poziva tuženik, a koji bi prema sadržaju predmeta spora upućivao na prethodno pitanje vezano za ocjenu  osnovanosti zahtjeva tužitelja za stečena prava vlasništva pravnih prednika tužitelja Slavka i G. C. upravo temeljem predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenim između K. C. i njihova pravnog prednika pokojnog oca D. C.

30.              Nadalje, ovosudnom spisu ne prileži ni spis ostavinskog postupka iza smrti pok D. C. niti njegova pravna prednika pok K. C., što obzirom na navode stranaka o sadržaj istih upućuju ne nepotpunost relevantnih činjenica o kojima ovisi i pravilnost primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju .

31.              Naime, tuženik naglašava da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva nekretnine niti temeljem nasljeđivanja, obzirom na ZN/03. Tuženik u konkretnom slučaju svoje protivljenje tužbenom zahtjevu, među ostalim, temelji i na tvrdnji da tužitelj svoje navode u pogledu stjecanja predmetne nekretnine nasljeđivanjem nije dokazao pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, pa je ovdje istaći da je odredbom 114. st. 1. ZV-a, propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

32.              Prema odredbi čl. 128. st. 1. i 2. ZV nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno. Nasljednik je ovlašten ishoditi upis svoga prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.

 33.              Prema relevantnoj odredbi čl. 129. st. 1. ZN/71 propisano je da u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo. U istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi (čl. 129. st. 1. ZN/71).

34.              Dakle, ostaviteljev nasljednik stječe pravo vlasništva koje je bilo ostaviteljevo, te je nasljednik sveopći slijednik (univerzalni sukcesor) ostavitelja za slučaj njegove smrti. To on postaje u trenutku ostaviteljeve smrti ipso iure, bez posebnog akta i bez obzira na to je li riječ o nasljeđivanju na temelju zakona ili oporuke, a ako je riječ o nekretninama i bez upisa u zemljišnu knjigu postaje nasljednik izvanknjižni vlasnik.

35.              Naime, nasljeđuju se stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u trenutku njegove smrti, a rješenje o nasljeđivanju ima tek deklaratorni karakter te se može utvrđivati je li i neka druga imovina osim one koja je navedena u rješenju o nasljeđivanju bila u vlasništvu ostavitelja. Pritom izraz naknadno pronađene imovine ne treba tumačiti doslovno, jer se navedena odredba prema shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1232/1991, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, odnosi i na ono za što se znalo u vrijeme vođenja ostavinske rasprave da postoji i da je dio ostavine, ali se to nije konstatiralo u rješenju o nasljeđivanju.

36.              Iz stanja spisa proizlazi da nasljednici pok. K. C. nisu osporili pravnu valjanost spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, uz obrazloženje kako je predmetne nekretnina podijeljena diobom između sinova pok K. za njegova života čime je isti stavljen van snage.

37.              Tuženik u odgovoru na tužbi ističe kako njegov otac A. C. nije imao pravni interes osporavaju istinitost i valjanost navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju upravo zbog činjenice da je nakon toga njihov otac podijelio imovinu između svojih sinova.

38.              U navedenom, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, s pravom tuženik u žalbenim navodim ukazuje kako bi u postupku od odlučnog značenja bila utvrditi i raspraviti je li predmetni ugovor raskinut sporazumom stranaka, a što je i pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Rev-1813/94 od  1. rujna 1994.

39.              Stoga je od odlučnog značenja bilo utvrditi je li izvršavan predmetni sporazum o diobi iz 1967., kako to tvrdi tuženik, a osnovom kojeg bi sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio raskinut, odnosno tko je bio i od kada u posjedu spornih čestica, odnosno je li prednik tužitelja D. D. C. izvršavao svoju obvezu uzdržavanja prema tom ugovoru. Ovo posebno kada se ima u vidu sadržaj ostavinske imovine iza smrti pokojnog oca tužitelja D. D. C. u ostavinskom predmetu pod poslovnim brojem O-202/74, predmetom kojeg nije i sporna nekretnina.

40.              Nadalje, iz stanja spisa je razvidno kako je tuženik upisan kao vlasnik predmetne nekretnine temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju u korist svoga sina, A. C. od još 1995.  U tom pravcu je za ukazati i na navode tuženika da je upravo na predmetnoj nekretnini izgrađena kuća tuženika još 1974. godine, o čemu prvostupanjski sud nema potrebna utvrđenja u odnosu na postupanje tužitelja i njegovih prednika za vrijeme građenja imajući u vidu odredbe tada važećeg ZOVO-a kojima je uređen institut stjecanja prava vlasništva građenjem.

41.              S druge strane s pravom žalitelj ukazuje da davatelj uzdržavanja ne stječe imovinu kao univerzalni sukcesor već kao singularni sukcesor , pri čemu se upis prava vlasništva stječe upisom u zemljišne knjige. Naime, da bi se na temelju pravnog posla moglo prenijeti vlasništvo (izveden - derivativan način stjecanja), taj pravni posao mora objektivno postojati i biti valjan (članak 115. ZV-a), neovisno o tome radi se o realnoj ili konsenzualnoj pogodbi, ili pogodbi koja obvezuje jednostrano ili dvostrano.

42.              Prema tome, za odluku o tužbenom zahtjevu na utvrđenje nužno je bilo u smislu općih i posebnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, ako je osnova stjecanja nasljeđivanje, utvrditi osim sposobnosti nekretnine i sposobnosti tužitelja kao stjecatelja je li, i a ako jest, po kojoj osnovi predmetna nekretnina ušla u sastav ostavine obzirom na sporno pitanje je li predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju sporazumom nasljednika stavljen izvan snage. Ovo posebno imajući u vidu činjenicu upisa posjeda predmeta spora na ime ostavitelja K. C. prema popisu posjeda Pl 45., ali i vremenski slijed izmjena.

43.              Zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju predmetnog spora i činjenična utvrđenja odlučna za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u postupku su ostala nepotpuno utvrđena radi čega je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a prihvaćena žalba tuženika. Stoga je ukinuta prvostupanjska presuda u cijelosti pa s im u svezi i odluka o troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

44.              U nastavku postupka, prvostupanjski će nadopuniti činjenično stanje sukladno naprijed iznesenim primjedbama i uputama te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

U Splitu, 9. veljače 2023.