1              Poslovni broj: Gž-1308/2022-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz Z., …, zastupane po N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku iz odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5173/2021-12 od 8. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Žalba tuženika se kao neosnovana odbija i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5173/2021-12 od 8. rujna 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je u cijelosti kako slijedi:

 

„I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 069-50-3842611 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 15.12.2006. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi: "0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

 

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB … da tužiteljici S. B. iz Z., OIB … isplati iznos od 2.365,61 kn / 313,97 EUR[1] , zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 06.01.2007. do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku da naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.000,00 kn / 929,06 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. rujna 2022. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik navodeći da ju podnosi zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19. - dalje: ZPP) i predlaže žalbu uvažiti i pobijanu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-3842611 sklopljenog 15. prosinca 2006. između tužitelja i tuženika, a kojim člankom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 0,50 % od iznosa kredita kojega je tuženik odobrio tužiteljici u iznosu od 103.704,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.365,61 kn, a što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 518,52 CHF (0,50 % od iznosa kredita).

 

5. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud „nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li predmetna ugovorna odredba nepoštena a time i ništetna“, pa da je stoga ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te navodi da se pobijana presuda ne može ispitati jer da nema razloga o odlučnim činjenicama, a kojim žalbenim navodima iznosi i ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, no niti jedan od iznesenih žalbenih razloga nije ostvaren jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne a sporne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije počinio iznesenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i razumljivi, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Jednako tako nije počinjena niti neka od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužiteljice, koja je potrošač (ugovor je sklopljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja – čl. 6. ugovora o kreditu), utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je predmetna ugovorna odredba transparentna jer je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđenja visine iste (0,50% od iznosa odobrenog kredita), ista ipak nije poštena u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem iste, a u visini od 2.365,61 kn, koju visinu su stranke tijekom postupka učinile nespornom.

 

6.1. Naime, budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 84. st. 4. ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je iskazala da nikakovih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo i da joj je taj "gotovi" ugovor bio prezentiran neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika, nakon što je već obavila procjenu i platila osiguranje, te da joj nije objašnjeno što bi ta naknada predstavljala, te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti iste, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da sud nije proveo test poštenosti, te da nije ispitao uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu između stranaka, već da je sam izostanak pojedinačnog pregovaranja izjednačio s nepoštenošću.

 

7. Prvostupanjski sud dakle jest proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužiteljice kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužiteljici za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužiteljica kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13).

 

8. Tako je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da predmetna ugovorna odredba ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu tužiteljice kao korisnika kredita jer tako proizlazi iz samoga naziva ugovorne odredbe (naknada za obradu kredita), slijedom čega je ista svakako podložna ocjeni poštenosti (čl. 4. st. 2. Direktive 93/13), nakon čega, je ocjenjujući njezinu poštenost utvrdio da, iako kao takva nije zabranjena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje: ZOO) kojima je reguliran institut ugovora o kreditu, te odredbama ZZP-a, te iako je transparentna u smislu da je tužiteljica kao potrošač mogla točno određeno izračunati iznos predmetne naknade, ipak je nepoštena.

 

9. To stoga što ni iz čega u samome ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, a za koje tuženikove akte o uvjetima kreditiranja je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se po prirodi stvari o istima ne može pregovarati, pa da se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

 

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

11. Kako je utvrđeno da o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se nalazi u ugovoru koji predstavlja formular tuženika kao davatelja kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale i to u predugovornoj fazi, te kako tuženik nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara nekim stvarno pruženim uslugama ili stvarno nastalim troškovima, pravilno je ocijenjeno da je ista nepoštena, jer se ne može uzeti da je stavljanjem iste u ugovor o kreditu tuženik kao trgovac postupao sukladno standardu „dobre vjere“ iz Direktive 93/13 (isti se temelji na procjeni bi li tužiteljica kao potrošač, da su se vodili pojedinačni pregovori, takvu ugovornu odredbu prihvatila) i jer je prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana budući da tuženik nije dokazao koju to konkretno uslugu/troškove tužiteljica plaćanjem naknade za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmiruje tuženiku kojemu je kreditiranje građana jedna od (glavnih) djelatnosti.

 

12. Slijedom svih iznijetih razloga tužiteljica sukladno čl. 1111. ZOO-a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, a u iznosu od 2.365,61 kn.

 

13. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud je isti ocijenio neosnovanim s obrazloženjem da je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. izmijenjeno dotadašnje pravno shvaćanje o zastari tražbina koje nastaju kao posljedica ništavih ugovora, pa da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena sporna tražbina, a čime da je postignut cilj odredbe ZOO-a sukladno kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, te je u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. Kako je tek u ovome parničnom postupku utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, prvostupanjski sud ocjenjuje da tražbina nije zastarjela.

 

14. Pobijajući takvu odluku prvostupanjskog suda tuženik u žalbi navodi da je pogrešan prednje navedeni stav prvostupanjskog suda, dodajući da ako zastara počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, da bi isto značilo da tužiteljičina tražbina još nije niti dospjela, pa da je stoga predmetna tužba preuranjena i nedopuštena i da ju je trebalo odbaciti, no izneseni navodi žalbe se ne mogu prihvatiti kao osnovani.

 

15. Naime, prvenstveno u odnosu na prigovor zastare valja reći da je pravilno prvostupanjski sud pozivom na prednje navedenu odluku Vrhovnog suda isti ocijenio neosnovanim, time da valja dodati da sukladno neobvezujućoj prirodi nepoštenih ugovornih odredbi iz čl. 6. st. 1. iz Direktive 93/13, u odlukama Suda EU u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 od 10. lipnja 2021. je izraženo shvaćanje da rok zastare za povrat neosnovano isplaćenih iznosa stečenih temeljem nepoštene odredbe, a koji može isteći čak i prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U konkretnom slučaju zastarni rok dakle nije niti počeo teći prije pravomoćnosti predmetne prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, dakle od dana donošenja ove drugostupanjske odluke, a što je u skladu i sa shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. koje doneseno upravo povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, a koje nije izmijenjeno shvaćanjima zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine.

 

15.1. Nadalje, tužba u ovome predmetu nije preuranjena a niti je riječ o tomu da tražbina ne bi bila dospjela, a to stoga što, kada je riječ o ništetnosti neke ugovorne odredbe, ista je ništetna od samoga početka tj. od sklapanja ugovora i od tada se ima pravo tražiti povrat stečenoga temeljem takve ugovorne odredbe. Znači takva tražbina je dospjela već od sklapanja ugovora u kojemu se ista nalazi, pa zahtijevanje stečenoga po toj odredbi je dopušteno i to od samog sklapanja ugovora i takva tužba, suprotno navodima žalbe, nije nedopuštena ni preuranjena, a pitanje zastare tražbine je pitanje mogućnosti ostvarivanja tražbine u sudskome postupku a ne njezine dospjelosti, a u konkretnom slučaju zastarni rok niti nije počeo teći prije u ovome postupku utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, kako je to prethodno obrazloženo.

 

16. Na navode žalbe da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje shvaćanje o zastari kako je u konkretnom slučaju primijenjeno jer da se radi o povredi manjega značaja i samo o djelomičnoj ništetnosti (jedne ugovorne odredbe) valja reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora – pojedine ugovorne odredbe. Konačno na navode žalbe da se stavom o zastari prvostupanjskog suda: „dovodi u pitanje pravna sigurnost jer trgovac kao ugovorna strana nikada ne može biti siguran da potrošač neće ustati s tužbom nakon proteka većeg broja godina“ valja reći da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

 

17. U odnosu na navode žalbe da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je tuženik nepošten slijedom čega je kamatu dosudio onako kako je tužbenim zahtjevom traženo – od 6. siječnja 2007. (iz otplatnog plana je vidljivo da je predmetna naknada naplaćena prilikom isplate kredita dana 27. prosinca 2006.) valja reći da je obrazloženje suda vezano za zakonsku zateznu kamatu sljedeće: „kako je visina zahtjeva među strankama bila nesporna, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. II izreke, pri čemu tužiteljici pripada i pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a“, a iz kojega obrazloženja se da zaključiti da zbog toga što je tuženik na raspravi održanoj 21. ožujka 2022. naveo da čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva, a koji tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.365,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 6. siječnja 2007. je tako postavljen već u tužbi, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik takovim očitovanjem na raspravi od 21. ožujka 2022. učinio nespornim i tijek kamate, pa da stoga nije posebno obrazlagao dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate, no izostanak obrazloženja u tome dijelu je otklonjen od strane ovoga suda drugog stupnja. Naime, tužiteljica ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a – nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužiteljica nije imala nikakova utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

 

18. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u točkama I. i II. izreke kojima je odlučeno o glavnoj stvari.

 

19. U odnosu na odluku o troškovima postupka tuženik u žalbi navodi da: "obzirom da je pobijana presuda nezakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija i odluku o troškovima", te samo konkretno pobija to što je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio trošak zastupanja na ročištu održanom 21. ožujka 2022. u iznosu od 1.000,00 kn po Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. – dalje Odvjetnička tarifa) navodeći da se na tome pripremnom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, te konkretno pobija i to da je tužiteljici pogrešno priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kn navodeći da ako je tužiteljica platila polovicu pristojbe u polovini iznosa od 3 dana, da može imati pravo na naknadu onog iznosa koji je platila a ne dvostruko većeg iznosa.

 

20. U preostalom dijelu tuženik ne pobija prvostupanjsku odluku o troškovima, kako to proizlazi iz cjelokupnih navoda žalbe, a koju odluku o troškovima postupka je prvostupanjski sud donio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP-a na način da je sud odlučivao o zahtjevu za naknadu troškova onako kako je postavljen - sukladno VPS-u naznačenom u tužbi - 12.365,61 kn (tužba je podnesena radi utvrđenja ništetnosti i isplate), pa je tako tužiteljici dosudio za sastav tužbe (Tbr. 7/1 Odvjetničke tarife) zatraženih 100 bodova, za sastav podnesaka od 27. kolovoza 2021. i 19. srpnja 2022. (Tbr. 8/1 Odvjetničke tarife) - po 100 zatraženih bodova i za   zastupanje na ročištima od 21. ožujka 2022. i 01. rujna 2022. (Tbr. 9/1 Odvjetničke tarife) - po 100 zatraženih bodova, ukupno 500 bodova odnosno 5.000,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 kn, te pristojbu na tužbu od 250,00 kn i na presudu od 500,00 kn, pa je riječ o ukupnom trošku od 7.000,00 kn.

 

21. U ovome postupku je tužiteljica u tužbi postavila zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu ugovora o kreditu i zahtjev za isplatom iznosa od 2.365,61 kn kojega je tuženik neosnovano stekao temeljem te ugovorne odredbe. Kao VPS je u tužbi naznačila 12.365,61 kn.

 

22. Tuženik nije prigovarao tako postavljenom tužbenom zahtjevu i tijekom cijelog postupka je to bio VPS, a postavljajući svoje zahtjeve za naknadu troškova postupka na ročištu održanom dana 1. rujna 2022. na kojemu je zaključena glavna rasprava, obje stranke su svoj troškovnik postavile uzevši u obzir VPS koji je tužiteljica u tužbi postavila – po 100 bodova za svaku parničnu radnju (osim za ročište za objavu presude gdje je tuženik zatražio 50 bodova).

 

23. Odredbom čl. 37. st. 1. ZPP-a je propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbama čl. 40. ZPP-a je propisano da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota (st. 1.), da je drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (st. 2.), da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (st. 3.).

 

24. Kako tuženik žalbom odluku o troškovima postupka ne pobija u dijelu u kojemu je trošak za pojedine parnične radnje dosuđen sukladno VPS-u koji je vrijedio između stranaka tijekom cijeloga postupka, a sukladno kojemu VPS-u je i sam tuženik postavio svoj troškovnik očito smatrajući da to predstavlja VPS ovoga parničnog postupka, te kako je ovaj postupak započeo podnošenjem tužbe 15. lipnja 2021., na ovaj parnični postupak se primjenjuje odredba st. 2. čl. 365. ZPP-a sukladno kojoj drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima. Stoga je ovaj sud odluku o troškovima postupka ispitao samo u dijelu koji se žalbom konkretno pobija jer se odluka o troškovima (više) ne ispituje po službenoj dužnosti.

 

25. U preostalom dijelu odluke o troškovima postupka koja se odnosi na dosuđeni trošak za određene parnične radnje, gdje dakle tuženik žalbom konkretno pobija opravdanost dosuđenja kao potrebnog troška za radnju zastupanja na ročištu održanom 21. ožujka 2022., ovaj sud je u tome dijelu ispitao pravilnost odluke prvostupanjskog suda te je utvrđeno da je ista pravilna jer su stranke na tome ročištu raspravljale o glavnoj stvari, na istome je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, pa je pravilno trošak za pristup na to ročište dosuđen po Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife. Jednako tako je prvostupanjski sud pravilno tužiteljici dosudio i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kn, a na koji iznos ju je pozvao na plaćanje i koju pristojbu je tužiteljica i platila kako to proizlazi iz stanja spisa (list 68).

 

26. Zbog svega navedenoga je primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a potvrđena i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke.

 

27. Kako tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Bjelovar, 9. ožujka 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Antun Dominko v.r.