1

Poslovni broj: Gž-36/2023-2

Poslovni broj: Gž-36/2023-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja L. Ž. iz D. S., V. O., OIB... i  M. Ž. iz D. S., V. O.,  OIB..., oboje zastupani po punomoćniku M. P.,  odvjetniku iz Z., protiv tuženika banke, iz R. A., F., OIB..., zastupanog po punomoćniku K. H., odvjetniku iz Odvjetničkog društva H. & Z. & B. B. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sesvetama od 13. rujna 2022. broj P-391/2019-37, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2023.,

presudio je i riješio je

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda i rješenje  Općinskog suda u Sesvetama od 13. rujna 2022. broj P-391/2019-37, se potvrđuju.

II. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže da se utvrdi da je Ugovor o jednokratnom kreditu u iznosu od 450.000,00 EUR-a, račun broj 45286 od 15. siječnja 2008. s aktivnom kamatom od 8,75 %  godišnje, zateznom kamatom od 13,75 % godišnje te svim ostalim naknadama, troškovima, glavnim i sporednim obvezama koje mogu nastati temeljem navedenog ugovora, a radi kupnje nekretnine koja je upisana u zk.ul.br. 1624, k.o. P., kč.br. 1265/14, u naravi kuća i dvorište, površine 421 m2, zaključen između tužitelja L. Ž. iz D. S., V. O., OIB... i tužitelja M. Ž. iz D. S., V. O., OIB... i tuženika banke iz R. A., ništetan, temeljem odredbe članka 3. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici  Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Također je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je založno pravo upisano u korist tuženika banke iz R. A., na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 1624, k.o. P., kč.br. 1265/14, u naravi kuća i dvorište, površine 421 m2 (11 etaža), na temelju Ugovora o jednokratnom kreditu u  iznosu od 450.000,00 EUR-a, račun broj 45286 od 15. siječnja 2008. i Očitovanja o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem/upisom založnog prava na nekretnini hipotekom solemniziran od strane javnog bilježnika J. C. iz Č., pod poslovnim brojem OU-19/2008-2 od 15. siječnja 2008. ništetni, temeljem  odredbe članka 4. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi  da je ništetan i nezakonit upis na nekretnini u zemljišnim  knjigama, proveden pod poslovnim brojem upisa Z-98/2008 od 18. siječnja 2008. u zk.ul.br. 1624,  k.o. P., kč.br. 1265/14, u naravi kuća i dvorište, površine 421 m2 (11 etaža) kojim je upisano založno pravo hipoteka na temelju Očitovanja o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem/upisom založnog prava na nekretnini – hipotekom, solemniziran od strane javnog bilježnika J. C. iz Č., pod poslovnim brojem OU-19/2008-2 od 15. siječnja 2008. i da se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu suda brisanje navedenog zemljišnoknjižnog upisa što je tuženik dužan trpjeti. Odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da su svi naknadno ovjeravani javnobilježnički akti, a koje su potpisali tužitelji na temelju Ugovora o jednokratnom kreditu, račun broj 45286 od 15. siječnja 2008. ništetni temeljem odredbe članka 4. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim  vjerovnikom. Prvostupanjskom presudom naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u  iznosu od 75.904,00 kn/10.074,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. rujna 2022. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana. Prvostupanjskim rješenjem nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva od strane tužitelja iz podneska od 7. ožujka 2022.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja u zakonskom roku žale se tužitelji ne navodeći zakonske žalbene razloge, no međutim čitajući njihovu žalbu može se zaključiti da je ona podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to iz članka 354. stavak 2. točke 6. i 11. ZPP-a te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. a u vezi sa odredbom članka 190. i 191. ZPP-a. Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik u kojem odgovoru poriče navode žalbe tužitelja i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Tužitelj u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a navodeći u žalbi da prvostupanjska presuda ima nedostataka koji se ne daju ispitati jer je presuda nerazumljiva i ima nedostataka i da je zbog toga počinjena navedena bitna povreda. Međutim, ovakvo iznošenje tog žalbenog razloga je potpuno neodređeno i tužitelji u svojoj žalbi uopće ne navode u čemu bi se to sastojala opisana bitna povreda i zbog čega  prvostupanjska presuda ima nedostataka. Zbog toga je u odnosu na ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ovaj sud prvostupanjsku presudu ispitivao samo s obzirom na dužnost ovoga suda da prvostupanjsku presudu ispituje po službenoj dužnosti zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a a sve to temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama koji razlozi nisu međusobno proturječni, a niti postoji proturječnost između onoga što je o ispravama i dokazima navedeno u presudi i samih tih isprava i dokaza u spisu. Također tužitelji iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a smatrajući da je nedopuštanjem preinake tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud onemogućio tužitelje da raspravljaju pred sudom. Međutim, time što prvostupanjski sud nije dopustio preinaku tužbe prvostupanjski sud nije onemogućio tužitelje da raspravljaju pred sudom i navedeni razlozi uopće ne mogu predstavljati bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

6. Tužitelji također u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. a u vezi s odredbom članka 190. i 191. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada nije dopustio preinaku tužbe iznošenjem drugačijih činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev. U pravu je prvostupanjski sud kada u svojoj presudi navodi da  je preinaka tužbe moguća samo do zaključenja prethodnog postupka kako to propisuje odredba članka 190. stavak 1. ZPP-a s obzirom da je ovaj  postupak započeo nakon 1. travnja 2013. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 25/13.), a kojim je mogućnost preinačenja tužbe ograničena samo do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, po ocjeni ovoga suda pogrešno je prvostupanjski sud smatrao da su podneskom od 7. ožujka 2022. tužitelji preinačili tužbu. Prema odredbi članka 191. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda podneskom od 7. ožujka 2022. tužitelji nisu promijenili istovjetnost zahtjeva niti su postojeći zahtjev povećali, a niti su istakli drugi zahtjev uz postojeći, već su samo promijenili i dopunili pojedine navode u tužbi i iznijeli druge činjenice na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev, a njihov tužbeni zahtjev je u biti ostao isti kao i nakon podneska od 5. prosinca 2017. Međutim, prvostupanjski sud pravilno nije uzeo u obzir činjenice koje su tužitelji iznijeli u podnesku od 7. ožujka 2022. i to iz razloga koje propisuje odredba članka 299. ZPP-a. Prema odredbi tog zakonskog propisa stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Kako nove činjenice na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev tužitelji nisu opravdali razlogom da bez svoje krivnje ih nisu mogli iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka te nove činjenice prvostupanjski sud nije bio dužan uzeti u obzir zbog čega je pravilno svoju presudu temeljio samo na činjenicama koje su tužitelji iznijeli u tužbi i podnesku od 5. prosinca 2017. Zbog toga iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 191. ZPP-a kada nije dopustio preinaku tužbe podneskom od 7. ožujka 2022., jer se uopće ne radi o preinaci tužbe time nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer pogrešna primjena članka 191. ZPP-a nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Također ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti neku od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Tužitelji u svojoj žalbi kao žalbeni razlog ne iznose pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a kako na postojanje tog žalbenog razloga ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti, povodom žalbe tužitelja ovaj sud nije ispitivao da li je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, već je ispitivao samo da li je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Prvostupanjski sud je na temelju činjeničnih navoda stranaka i provedenih dokaza utvrdio da nije sporno da su tužitelji s tuženikom 15. siječnja 2008. sklopili Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 45286 za iznos kredita od 450.000,00 EUR-a te potpisali s B. S. O. koje su solemnizirali kod javnog bilježnika J. C. poslovni broj OU-19/2008-2 od 15. siječnja 2008. kojim je radi osiguranja potraživanja davatelja kredita R. B. S. kao založni dužnik dozvolio da se na cijeloj nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 1624, k.o.  P., etažno vlasništvo, kat.čest.br. 1265/14, kuća i dvorište 421 m2, čiji je vlasnik isti u cijelosti upiše pravo zaloga u iznosu od 450.000,00 EUR-a s aktivnom kamatom od 8,75% godišnje, zateznom kamatom od 13,75% godišnje te svim ostalim naknadama, troškovima, glavnim i sporednim obvezama koje mogu nastati  temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu br. 45286 od 15. siječnja 2008. u korist tužitelja uz zabilježbu ovršivosti tražbine. Istim Očitovanjem u članku IV. su tužitelji kao korisnici kredita ovlastili davatelja kredita da temeljem istog može tražiti neposrednu ovrhu na svoj njihovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim potraživanjima, a radi naplate svih postojećih i budućih potraživanja davatelja kredita, uključujući kamate, troškove i druge naknade po Ugovoru o jednokratnom kreditu broj 45286 po dospjelosti. U članku V. Očitovanja tužitelji te založni dužnik B. S. pristaju na dospjelost cjelokupne tražbine ukoliko korisnici kredita dođu u bilo kojem trenutku u zakašnjenje s otplatom kredita u visini jednog kvartalnog razdoblja kao i ukoliko protekom roka od 52 kvartalna razdoblja počev od 31. svibnja 2008. tražbinu ne podmire u cijelosti u kojem slučaju se može provesti ovršni postupak u cijelosti za naplatu te tražbine dok  su u članku VII. Očitovanja stranke suglasno izjavile da su u cijelosti upoznate s odredbama Ugovora o jednokratnom kreditu broj 45286 od 15. siječnja 2008. te iste u cijelosti prihvaćaju i suglasne su da se na njihove međusobne odnose i odnose s davateljem kredita imaju uzeti kao važeće odredbe Očitovanja i Ugovora o  jednokratnom kreditu. Sporno je gdje su predmetni Ugovor o kreditu i Očitovanje  o osnivanju založnog prava sklopljeni i potpisani, je li tuženik poslovao na teritoriju Republike Hrvatske i na koji način, je li ugovorna obveza tužitelja jasna i  odrediva te mogu li se na sklopljeni ugovor primijeniti odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da nije sporno da tuženik nije imao odobrenje HNB-a za obavljanje svoje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, ali to nije od nikakvog utjecaja na ovaj spor jer Ugovor o kreditu nije ni sklopljen u Republici Hrvatskoj, već je sklopljen u Republici Austriji gdje je tuženik kao kreditna institucija registriran i za poslove davanja kredita što proizlazi iz rješenja nadležnog tijela Republike Austrije o opsegu koncesije tuženika. Tuženik za svoj rad ima koncesiju austrijske agencije što je razvidno iz rješenja Nadzora financijskog tržišta kojim se utvrđuje opseg koncesije banke prema kojem, ima, između ostalog, i ovlaštenje za obavljanje kreditnih poslova, odnosno „sklapanje novčarskih kreditnih ugovora i odobravanje novčarskih zajmova“. Uvidom u mišljenje Hrvatske narodne banke,  Direkcija pravnih poslova od 18. travnja 2013., u mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektor podrške poslovanja od 21. lipnja 2013. te u mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektor bonitetne regulativne i supervizije od 25. studenoga 2014. sud je utvrdio da Hrvatska narodna banka smatra da banka koja posluje i ima sjedište na području Republike Austrije ili SR Njemačke, odnosno druge države članice Europske unije ne mora imati odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključenje ugovora o kreditu s državljaninom  RH, a niti Hrvatska narodna banka mora dati svoje odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo  na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika koji su državljani Republike Hrvatske ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava. Također prvostupanjski sud utvrđuje da u razdoblju od 2000. - 2013.  zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno.  Prvostupanjski sud s obzirom da je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na području Republike Austrije zaključuje da se na ovaj spor ne mogu primijeniti odredbe članka 8. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17.; dalje: ZNUKMO) koji propisuje da je za ništetne ugovore u smislu tog Zakona isključivo mjerodavno pravo Republike Hrvatske i to iz razloga jer nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz članka 3. ZNUKMO-a za primjenu  ZNUKMO-a tj. ne radi se o ugovoru koji je sklopljen u Republici Hrvatskoj i tuženik nije neovlašteni vjerovnik kako je taj pojam definiran u članku 2. ZNUKMO-a. Sve kad bi ZNUKMO i bio mjerodavan za ovaj spor, ovaj sud ga ne bi smio primijeniti jer je presudom Suda Europske unije u predmetu Milivojević C-630/17, koja ima izravni  učinak i na ovaj spor, utvrđeno da su odredbe ZNUKMO-a u suprotnosti s pravom  EU.  Prvostupanjski sud je razmatrao valjanost predmetnog ugovora o zajmu u skladu sa odredbama Austrijskog općeg građanskog zakonika, dakle, primjenom austrijskog važećeg prava. Razmatrajući valjanost ugovora prema mjerodavnom pravu iz odredbi Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. koji je i danas na snazi u par. 879.  propisano je kako je ugovor koji je protivan zakonskoj zabrani ili običajima ništav. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka se ne može zaključiti da je predmetni ugovor zaključen protivno dobrim običajima i to na način da bi tuženik prilikom  zaključenja istih koristio nepoštenu poslovnu praksu. Upravo suprotno, utvrđeno je da  su tužitelji bili upoznati sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni  odnos. U predmetnom ugovoru su sadržane odredbe o efektivnoj kamatnoj stopi, o  ukupnom trošku zajma, kao i o pretpostavkama raskida ugovora o zajmu. Navedeni ugovor sadržava elemente o sudskoj nadležnosti, o sredstvima osiguranja, o  kamatama, kao i o vremenu otplate kredita i otkazu kredita, kao i trenutak dospijeća cijelog duga. Ugovor o kreditu je konsenzualni tip ugovora koji nastaje kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, što znači da realizacija ugovora odnosno isplata dijela novčanih sredstava iz kredita i plaćanje rata kredita ne spadaju u sam akt zaključenja, već perfekcije ugovora. Da se stranke nisu suglasile oko bitnih sastojaka ugovora takav ugovor ne bi ni zaključile. Odredbom paragrafa 1000. stavak 2. Općeg građanskog zakonika propisano je kako vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamatu na kamatu, ukoliko su to stranke navedeno izrijekom ugovorile. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su stranke u odjeljku B pod točkom 3. izričito ugovorile da se kamate obračunavaju na iznos dugovanja, dok se zatezne kamate obračunavaju u slučaju zakašnjenja na dospjeli iznos, dok su u odjeljku A izričito ugovorile primjenu godišnje ugovorne fiksne kamate te zateznu kamatu i kamatu na kamatu godišnje. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je primijenio materijalno pravo na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je utvrdio da ugovor o kreditu kojeg su stranke zaključile nije ništetan, a isto tako da nije ništetno niti očitovanje o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama iz zk.ul.br. 1624 k.o. P.. Ovakvu primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud.

9. I po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski  sud utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen na području R. A., a što je vidljivo i iz sadržaja samog ugovora. Da bi se na predmetni ugovor primijenile odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom potrebno je da se radi o ugovorima o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika. U smislu odredbe članka 2. točka 2. ZNUKMO-a "neovlašteni vjerovnik" označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske. Kako je od strane prvostupanjskog suda utvrđeno da predmetni ugovor nije zaključen na području Republike Hrvatske već je zaključen na području Republike Austrije tuženik nema status neovlaštenog vjerovnika zbog čega se na predmetni ugovor o kreditu ne mogu primijeniti odredbe citiranog Zakona kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Osim toga, Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ukinut je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. studenog 2020. broj U-I-3678/2017 zbog čega se odredbe tog Zakona više ne primjenjuju na području Republike Hrvatske niti se na njima mogu temeljiti sudske odluke. Također prvostupanjski sud je i pravilno primijenio materijalno pravo Republike Austrije kada je utvrdio da predmetni Ugovor o kreditu sukladno odredbama Austrijskog općeg građanskog zakonika nije ništav pravni posao, a tužitelji u svojoj žalbi ni na koji način ne iznose razloge koji bi doveli u sumnju takvo utvrđenje prvostupanjskog suda. Prema tome, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužitelja nije osnovana zbog čega je istu kao neosnovanu valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

11. Trošak odgovora na žalbu tuženiku nije dosuđen jer po ocjeni ovoga suda taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Koprivnica, 9. ožujka 2023.