Poslovni broj: 26 Gž-1233/2022-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-1233/2022-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I., OIB:..., iz R., kojeg zastupa punomoćnik Ž. H., odvjetnik u R., protiv tuženice A. b. d.d., OIB:..., Z., koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne Službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-973/2019-28 od 25. kolovoza 2021., u sjednici vijeća dana 9. ožujka 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba tužitelja i ukida presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne Službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-973/2019-28 od 25. kolovoza 2021. pod toč. I. izreke te pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka od 19.375,00 kn i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Nepobijana toč. II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 925,00 kn ostaje neizmijenjeni.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I - Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 100.894,22 kuna zajedno sa

zateznim kamatama koje teku:

 

- na iznos 22,37 kuna počevši od 31.07.2007. godine do isplate,

- na iznos 18,94 kuna počevši od 31.08.2007. godine do isplate,

- na iznos 573,46 kuna počevši od 31.01.2008. godine do isplate,

- na iznos 704,36 kuna počevši od 29.02. 2008. godine do isplate,

- na iznos 1.477,34 kuna počevši od 31.03. 2008. godine do isplate,

- na iznos 1.253,81 kuna počevši od 30.04. 2008. godine do isplate,

- na iznos 1.165,47 kuna počevši od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos 1.274,32 kuna počevši od 30.06.2008. godine do isplate,

- na iznos 1.114,42 kuna počevši od 31.07.2008. godine do isplate,

- na iznos 1.122,33 kuna počevši od 31.08.2008. godine do isplate,

- na iznos 1.242,10 kuna počevši od 30.09.2008. godine do isplate,

- na iznos 1.935,06 kuna počevši od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos 1.573,15 kuna počevši od 30.11,2008. godine do isplate,

- na iznos 2.206,95 kuna počevši od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos 2.302,28 kuna počevši od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos 2.345,36 kuna počevši od 28.02. 2009. godine do isplate,

- na iznos 2.226,61 kuna počevši od 31.03. 2009. godine do isplate,

- na iznos 2.249,31 kuna počevši od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos 2.067,81 kuna počevši od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos 1.934,14 kuna počevši od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos 1.969,65 kuna počevši od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos 2.040,09 kuna počevši od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos 2.034,00 kuna počevši od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos 1.962,75 kuna počevši od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos 2.096,39 kuna počevši od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos 2.203,60 kuna počevši od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos 2.356,03 kuna počevši od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos 2.321,06 kuna počevši od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos 2.528,00 kuna počevši od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos 2.488,71 kuna počevši od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos 2.565,16 kuna počevši od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos 3.227,31 kuna počevši od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos 3.090,99 kuna počevši od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos 3.507,42 kuna počevši od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos 3.363,55 kuna počevši od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos 3.132,12 kuna počevši od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos 3.620,39 kuna počevši od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos 4.058,18 kuna počevši od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos 3.625,16 kuna počevši od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos 3.791,77 kuna počevši od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos 3.598,39 kuna počevši od 31.03. 2011. godine do isplate,

- na iznos 3.633,60 kuna počevši od 30.04. 2011. godine do isplate,

- na iznos 4.451,98 kuna počevši od 31.05.2011. godine do isplate,

- na iznos 4.418,42 kuna počevši od 30.06.2011. godine do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.“.

 

II - Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 19.375,00 (devetnaesttisućatristosedamdesetpetkuna) u roku 15 dana, a odbija se tuženičin zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 925,00 kuna."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja je osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnove, a činjenično se temelji na tvrdnjama da je tužitelj isplatio tuženici ukupan iznos od 100.894,22 kn u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2011. temeljem ništetnih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu CHF iz Ugovora o kreditu broj 316-59/2007 koji je sklopljen između tužiteljeve pok. supruge V. I. i H. A. A. b. d.d. 25. svibnja 2007.

 

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između pok. supruge tužitelja V. I. kao korisnice kredita i H. A. A. b. d.d., te sudužnika i založnog dužnika kao trećih osoba sklopljen Ugovor o kreditu broj 316-59/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. svibnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je banka odobrila tužiteljevoj supruzi stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 260.300,00 CHF radi kupnje stana, na rok otplate od 18 godina u 216 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 1.719,49 CHF i ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno odluci o kamatnim stopama banke, koja na dan sklapanja kredita iznosi 4,20%, kao i od nesporne činjenice da je tužitelj M. I. naslijedio pok. suprugu V. I. temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Puli-Pola broj O-611/2019, UPP-OS-43/2019-5 od 6. lipnja 2019., ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na daljnjem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je neosnovan prigovor tuženice o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja obzirom je on naslijedio korisnicu kredita pok. V. I., te su na njega kao univerzalnog slijednika prešla njezina prava i obveze iz Ugovora o kreditu;

 

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene ugovorne kamatne stope, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te da je tužitelj ovlašten pozivati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan u takvoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP-a obzirom ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zatište predstavlja ništetnost odredaba ugovora u pojedinačnom postupku, pa su odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje djelatnika tuženice jer je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje meritorne odluke;

 

- da nije osnovan prigovor zastare obzirom zastarni rok u konkretnom slučaju za restitucijski zahtjev tužitelja počinje teći 13. lipnja 2014. za potraživanje s osnova isplaćene kamate, a 14. lipnja 2018. s osnova pretplate temeljem valutne klauzule, pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, uvažavajući i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020, kao i Suda Europske unije u predmetu broj C-485/19 u presudi od 22. travnja 2021. prema kojoj računanje zastare od izvršenog plaćanja temeljem ništetnih ugovornih odredaba nije u skladu s pravnom stečevinom Europske unije;

 

- da je nalazom i dopunom nalaza financijskog vještaka D. B. utvrđeno da je tužitelj s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu i s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u trenutku plasiranja kredita u otplati do 30. lipnja 2011. preplatio tuženici 100.894,22 kn, ali je od početka otplate pa do 30. rujna 2015. tužitelj manje platio tuženici od utvrđenih obveza 73.498,38 kn, dok je na dan 16. veljače 2015. kada je tuženica raskinula Ugovor o kreditu zbog neplaćanja dospjelih obveza od strane prednice tužitelja manje plaćen iznos od 18.891,74 kn, pa iz tog razloga u konkretnom slučaju nema preplate nego je na dan raskida Ugovora o kreditu tužitelj bio dužan tuženici isplatiti iznos od 18.891,74 kn s osnova ispunjenja ugovora;

 

- da je tuženica svoju tražbinu s osnova Ugovora o kreditu ustupila trećoj osobi D. I. III AG temeljem Ugovora o cesiji od 30. lipnja 2017. i Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja od 14. rujna 2017. slijedom čega tuženica nema nikakvih novčanih potraživanja prema tužitelju s osnova predmetnog Ugovora o kreditu, a niti tužitelj može potraživati novčane iznose s osnova eventualne preplate od tuženice jer ona više nije stranka iz predmetnog Ugovora o kreditu već je to D. I. III AG, pa je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije,

 

slijedom čega, iako utvrđuje (kao prethodno pitanje) da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope i ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu CHF i da je tužitelj isplatio tuženici po toj osnovi u razdoblju do 30. lipnja 2011. ukupan iznos od 100.894,22 kn, na koji bi imao pravo temeljem čl. 1111. i 323.  Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), sud istodobno utvrđuje da pravna prednica tužitelja nije ispunila ugovorne obveze prema tuženici s osnova otplate kredita do raskida Ugovora o kreditu 16. veljače 2015. tako da je na taj dan preostalo potraživanje tuženice po osnovi ispunjenja ugovorne obveze u iznosu od 18.891,74 kn, na temelju čega zaključuje da tužitelj nema pravo na isplatu stečenog bez osnove, tim više što je i osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženica nakon što je ustupila potraživanje više nije stranka iz Ugovora o kreditu.

 

7. U žalbi tužitelj ističe da je tuženica prigovor promašene pasivne legitimacije istakla tek u podnesku od 26. listopada 2020., dok je prethodni postupak zaključen 10. veljače 2020., pa kako su činjenice na kojima se prigovor temelji izneseni nakon zaključenja prethodnog postupka, na što je tužitelj ukazivao u prvostupanjskom postupku, a da ih je sud uzeo u obzir i na temelju tih činjenica i priloženog dokaza zaključio da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, to smatra da je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 299. ZPP-a. Nadalje, osporava zaključak prvostupanjskog suda da je neosnovan zahtjev za isplatu stečenog bez osnova temeljem ništetnih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu CHF zato što je ostao dug prema tuženici temeljem ispunjenja Ugovora o kreditu iz razloga što u toj situaciji, ukoliko je smatrala da ima potraživanje prema tužitelju, tuženica je bila u obvezi istaknuti prigovor radi prijeboja, pa kako prigovor radi prijeboja nije istakla to sud nije bio ovlašten uzeti u obzir dug tužitelja prema tuženici. Nastavno opisuje da je sud zanemario da je upravo zbog nezakonitog postupanja tuženice u obračunu anuiteta primjenom nepoštenih ugovornih odredaba došao u situaciju nemogućnosti otplate kredita, ukazujući da je na dan raskida Ugovora o kreditu 16. veljače 2015. neotplaćena glavnica prema nalazu vještaka bila minimalno 700.000,00 kn manja od one koju je utvrdila tuženica prilikom raskida Ugovora o kreditu. Kako je predmet postupka samo zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnova u iznosu od 100.894,22 kn sa zateznom kamatom na pojedine anuitete koji su dospjeli u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2011. i na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO-a, koje zatezne kamate vještak nije uzeo u obzir prilikom izračuna visine duga tužitelja prema tuženici, a što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, to smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i nastavno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

8. Točni su žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je prethodni postupak zaključen 10. veljače 2020., a da je tuženica prigovor promašene pasivne legitimacije istakla 26. listopada 2020. navodeći da je tražbina tuženice prema tužitelju ustupljena D. I. III AG temeljem Ugovora o cesiji od 30. lipnja 2017., pa kako je ovaj postupak pokrenut 12. lipnja 2019. to su osnovani navodi tužitelja da je sud uzeo u obzir činjenice i dokaze koje je tuženica bila dužna iznijeti u odgovoru na tužbu jer se ne radi o činjenicama koje joj nisu bile poznate, odnosno koje nije mogla iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

 

9. Međutim, pogrešno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da time što je tuženica prenijela svoju tražbinu s osnova Ugovora o kreditu na D. I. III AG, da "ona više nije stranka iz Ugovora o kreditu, već je to pravna osoba D. I. III AG".

 

9.1. Kako je između tuženice i D. I. III AG sklopljen Ugovor o cesiji, to prava i obveze stranaka valja sagledati primjenom odredaba ZOO-a koje uređuju ustup tražbine. Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, odredba čl. 84. st. 1. ZOO-a propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a st. 2. citirane zakonske odredbe propisuje da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.

 

9.2. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju tuženice, koja ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je tražbina koju ima tuženica prema tužitelju nakon raskida pravnog posla prenesena na treću osobu (D. I. III AG).

 

9.3. To što je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je (samo) tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika D. I. III AG kao novi vjerovnik, ne znači da tuženica kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu, kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a, pa kako na D. I. III AG nisu prenesena prava i obveze iz Ugovora o kreditu to je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je temeljem ugovora o cesiji došlo do promjene ugovorne strane i da tuženica nije pasivno legitimirana za potraživanje u konkretnom slučaju.

 

10. Isto tako su osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje da prvostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu nije bio ovlašten uzeti u obzir to što postoji dug tužitelja po Ugovoru o kreditu.

 

10.1. Predmet spora je definiran činjeničnim navodima iz tužbe kojima tužitelj ističe da je s osnova ništetnih ugovornih odredaba radi načina promjene ugovorne kamate i ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu zbog promjene tečaja CHF isplatio tuženici ukupan iznos od 100.894,22 kn anuitetnom otplatom u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2011. i da pravo na isplatu po tom osnovu ima temeljem čl. 1111. i čl. 323. ZOO-a, kao i da ima pravo na zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana plaćanja anuiteta do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a.

 

10.2. Nasuprot tome stoje tvrdnje tuženice da pravna prednica tužitelja nije ispunjavala ugovorne obveze radi čega je ugovor raskinut 16. veljače 2015. i da na dan raskida Ugovora o kreditu postoji nepodmirena tražbina tuženice s osnova ispunjenja dospjelih obveza u iznosu od 18.891,74 kn.

 

11. Obzirom tuženica za svoje potraživanje nije istakla prigovor radi prijeboja to su osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da u toj situaciji prvostupanjski sud nije bio ovlašten uzeti u obzir potraživanje tuženice jer je predmet ovog postupka samo tužbeni zahtjev tužitelja koji je determiniran činjenicama iz tužbe – da je tužitelj preplatio tuženici u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2011. ukupan iznos od 100.894,22 kn temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

 

11.1. Kada bi prvostupanjski sud u konkretnom slučaju prilikom presuđenja uzeo u obzir i potraživanje tuženice za koje nije istaknut prigovor radi prijeboja, te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu time bi meritorno odlučio o pravu tužitelja na isplatu temeljem stečenog bez osnova na način da tužitelju to pravo ne pripada, dok bi nasuprot tome tuženica bila ovlaštena zahtijevati namirenje cjelokupne svoje tražbine nakon raskida Ugovora ne uvažavajući činjenična utvrđenja iz ovog postupka – da je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 100.894,22 kn, na koji ima pravo sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od plaćanja anuiteta do isplate. Da je tuženica istakla prigovor radi prijeboja, prvostupanjski sud bi u izreci presude utvrdio postojanje tražbine tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredaba, utvrdio bi postojanje tražbine tuženice s osnova ispunjenja ugovornih obveza do raskida Ugovora o kreditu, prebio bi međusobna potraživanja i dosudio tužitelju tražbinu ukoliko bi ostala egzistentna nakon prijeboja.

 

12. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrđivao relevantne činjenice te je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud prihvatio žalbu tužitelja i primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

13. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan sagledati predmet spora u okviru stajališta iznesenog u odluci ovoga suda, te je dužan uzeti u obzir stajalište Ustavnog suda RH koje je izraženo u odluci broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022. da je sud dužan omogućiti tuženici dokazivanje da je potrošač bio obaviješten o spornim odredbama prilikom sklapanja ugovora u svakom konkretnom slučaju, te potom ocijeniti da li i na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, uzimajući u obzir da je tuženica u ovom postupku na te okolnosti predložila saslušanje svjedoka koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu, a da je prvostupanjski sud odbio provesti taj dokaz (kao suvišan i nepotreban) radi direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora na konkretni ugovorni odnos.

 

Ujedno će novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Varaždinu 9. ožujka 2023.