1

Poslovni broj: 27 Gž R-38/2023-2

 

Poslovni broj: 27 Gž R-38/2023-2

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. O., OIB: ... iz Z., i tužitelja I. S., OIB: ... iz Z., zastupanih po punomoćniku M. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. u Z., Z., , OIB: ... zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. B. & M. P. V., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7499/2021-16 od 11. listopada 2022., na sjednici vijeća 9. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7499/2021-16 od 11. listopada 2022.:

 

- potvrđuje u točki I. i II. izreke u dijelu kojim je dosuđen tužiteljici J. O. iznos od 12.687,59 kn/1.683,93 EUR-a [1]sa pripadajućom zateznom kamatom i tužitelju I. S. iznos od 11.409,71 kn/1.514,33 EUR-a1 sa pripadajućom zateznom kamatom,

 

- potvrđuje u točki I. i II. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužiteljici J. O. i tužitelju I. S. svakom u iznosu od 2.937,50 kn/ 398,87 EUR-a1 sa pripadajućom zateznom kamatom svakome,

 

- preinačuje u točki I. i II. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak svakom tužitelju u iznosu od 171,88 kn/22,81 EUR-a1 sa pripadajućom zateznom kamatom na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici J. O. iznos od 12.687/59 kn/1.683,93 EUR-a te naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.109,38 kn/412,69 EUR-a, sve sa pripadajućom zateznom kamatom. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju I. S. iznos od 11.409,71 kn/1.514,33 EUR-a te naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.109,38 kn/412,69 EUR-a, sve sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022– dalje u tekstu: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovane, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o trošku.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. temeljem odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011.

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećeg činjeničnog utvrđenja:

 

- da su tužitelji u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. bili zaposlenici tuženika i to na radnom mjestu I. vrste – docenta,

 

- da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljima obračunavao i isplaćivao plaću prema osnovici od 5.108,84 kn, odnosno za siječanj 2017. prema osnovici od 5.211,02,

 

- da su Vlada Republike Hrvatske (dalje: Vlada RH) i Sindikati javnih službi (Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi) dana 23. studenoga 2006. zaključili Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (dalje: Sporazum/2006), kojim je  ugovoreno povećanje osnovica za izračun plaće u javnim službama za po 6% u 2007., u 2008. i u 2009.,

 

- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (dalje: Dodatak/2009), a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku (dalje: DZS) ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, te u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

 

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (dalje: Izmjena i dopuna Dodatka/2011), a kojim izmjenama je izmijenjen čl. III. Dodatka, te članak IV., koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a izmijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u čl. III. do V. tih Izmjena i dopuna,

 

- da je Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011. utvrđen sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka/2011 po naprijed navedenom principu, odnosno izmijenjen čl. III. koji glasi: ''Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.''

 

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi, koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011., dana 28. prosinca 2012. donijeli Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

 

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a u 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, a što proizlazi iz podataka Državnog zavoda za statistiku (dalje: DZS),

 

- da je Vlada Republike Hrvatske dana 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja će biti isplaćena u veljači 2017.,

 

- da je u utuženom razdoblju bio na snazi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/2012, dalje: TKU), kojim je u čl. 51. uređena i definirana plaća zaposlenih u javnim službama, da je u stavku 4. istog članka navedeno da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću o obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima, te da se sukladno odredbi čl. 199. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/2014, 127/2017 i 98/2019, dalje: ZoR) na Izmjene i dopune Dodatku Sporazuma primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, slijedom čega je rok važenja navedenih izmjena istekao 26. siječnja 2017.

 

- da visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna,

 

zauzimajući stav da Izmjene i dopune Dodatka/2011 predstavljaju pravno valjani Kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbama članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (''Narodne novine'' broj 124/2009),

 

zaključuje da su u konkretnoj pravnoj situaciji ispunjene sve potrebne pretpostavke temeljem kojih je tuženik bio u obvezi tužiteljima za utuženo razdoblje obračunavati i isplaćivati plaću prema osnovici od 5.415,37 kn, a koji zahtjev tužitelji osnovano temelje na čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka/2011 te Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011., jer je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje su tužiteljima isplaćene plaće u utuženom razdoblju, budući je do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, došlo za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto). Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice J. O. za iznos od 12.687,59 kn i tužitelja I. S. za iznos od 11.409,71 kn, koje iznose im je dosudio sa pripadajućim zateznim kamatama propisanim odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022, dalje: ZOO).

 

6.1. Polazeći od utvrđenja da su tužitelji u utuženom razdoblju nesporno bili zaposlenici tuženika, prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 7. st. 1. i čl. 90. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/2014, 127/2017. i 98/2019, dalje: ZoR), zaključuje da je tuženik kao poslodavac dužan tužiteljima kao zaposlenicima obračunati i isplatiti plaću, pa su tužitelji ovlašteni zahtijevati isplatu razlike plaće od tuženika kao svog poslodavca, slijedom čega je prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji ocijenio neosnovanim.

 

7. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio i primijenio Sporazum/2006, Izmjene i dopune Sporazuma/2011 i Arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011. jer pretpostavke iz čl. III. Izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama nisu nastupile. Ističe da Dodatak Sporazumu o osnovici te Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu nisu Kolektivni ugovor jer da isti nisu sklopljeni na zakonit način jer im nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu. Navodi da je posljednja u nizu Izmjena i dopuna Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljena 26. listopada 2011. na određeno vrijeme od 5 godina i da joj je primjena istekla 26. listopada 2016., pa obzirom da nakon isteka primjene navedene Izmjene nije sklopljen novi sporazum, a Vlada Republike Hrvatske je sukladno čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama  dana 29. prosinca 2016. donijela posebnu Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je u čl. 1. određena osnovica u visini od 5.211,02 kn s primjenom od 1. siječnja 2017. (temeljem koje je tužiteljima i izvršen obračun plaće) smatra da nakon 1. siječnja 2017. nije bilo mjesta daljnjoj primjeni Izmjena i dopuna Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, radi čega je prvostupanjski sud protivno prisilnim odredbama Zakona o osnovici plaće u javnim službama dosudio tužiteljima osnovicu od one koja je odlukom Vlade RH utvrđena sukladno čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Tuženik ističe da nije pasivno legitimiran, jer se plaće isplaćuju iz Državnog proračuna RH i tuženik ne može provoditi odredbe sporazuma koje je sklopila Vlada RH izravno odnosno prije nego što  Vlada RH ili drugo nadležno tijelo utvrdi novu povećanu osnovicu za isplatu plaće, te da se radi o ugovorima sklopljenim na teret trećeg – ovdje tuženika, koji ga ne obvezuju.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju povredu ističe tuženik u svojoj žalbi, ali ne obrazlaže u čemu se ista očituje, jer presuda sadrži jasne, razumljive i dostatne razloge u pogledu odlučnih činjenica koji su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza, zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije proturječan dokumentaciji u spisu te presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Protivno žalbenim navodima tuženika, i ovaj sud je stava da Izmjene i dopune Dodatka/2011, kao i one prihvaćene u formi Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., imaju sve elemente Kolektivnog ugovora sklopljenog sukladno odredbi čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (''Narodne novine'', broj 39/2009 i 124/2009) na temelju kojeg se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi i odredbi čl. 51. st. 4. TKU, kojim je ugovorena primjena Dodatka Sporazumu sa svim izmjenama i dopunama, a što proizlazi i iz činjenice da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu  (pojašnjenje primjene članak IV. stavak 5. u vezi članka VII. stavka 1.) prema kojem su uvjeti za povećanje osnovice na temelju odredbe članak III. istih Izmjena ispunjeni krajem 2015. s početkom primjene od siječnja 2016.

 

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava valjanost odredbe čl. III. Izmjene i dopune Dodatka/2011 i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. tvrdnjom da nije došlo do osnivanja pregovaračkog odbora zastupnika sindikata te da navedene Izmjene i dopune Dodatka/2011 nisu sklopljene prema propisanoj proceduri. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske bio protuzakonito isključen iz pregovaranja, a kako je to obrazložio i prvostupanjski sud u točki 20. obrazloženja pobijane presude, pozivajući se na stajališta izražena u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-408/12 od 3. travnja 2013., Revr-847/2010 od 7. prosinca 2011, Revr-1797/2009 od 7. veljače 2012. te Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj UIII/3535/13 od 5. ožujka 2015., a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, pri čemu valja navesti da niti jedan od potpisnika Izmjena i dopuna Dodatka/2011 od 26. listopada 2011. nije osporavao valjanost Izmjene i dopune Dodatka/2011 i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., uključujući i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske.

 

11. Neutemeljeni su žalbeni navodi tuženika da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka/2011, jer iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a koje je objavio Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske proizlazi da od četvrtog kvartala 2014. nije bilo negativnog rasta BDP-a, već naprotiv da je BDP neprekinuto rastao, odnosno da u razdobljima opisanim u člancima III. - V. nije zabilježen negativan rast BDP-a, pri čemu valja istaknuti da se ta odredba ne odnosi na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađivanje iz članka IV. i V. i što je namjera Vlade Republike Hrvatske bila vraćanje osnovice na razinu iz 2009., odnosno na iznos od 5.414,37 kn. Suprotno shvaćanju tuženika, odgoda uskladbe dvanaest kvartala konzumirana je člankom IV. stavkom 5. i na temelju Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., kojim je ugovoreno da je Vlada Republike Hrvatske u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu od 1. travnja 2013. nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III., što znači da je tuženik od prosinca 2015. zaključno sa 26. siječnjem 2017. bio dužan tužiteljici obračunati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn.

 

12. Obzirom na nespornu činjenicu da su tužitelji zaposleni kod tuženika, to je upravo tuženik kao poslodavac sukladno odredbi čl. 90. st. 1. Zakona o radu dužan isplatiti plaću tužiteljima kao zaposlenicima u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu, jer je osnovica za isplatu plaće određena odredbom čl. III. Izmjene i dopune Dodatka/2011 kojim je određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn, kada rast realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesječja uzastopno bude prosječno 2% ili više

prije nego što  Vlada RH ili drugo nadležno tijelo utvrdi novu povećanu osnovicu za isplatu plaće, zbog čega je neosnovan prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji.

 

13. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik osporava tužiteljima pravo na isplatu razlike plaće za mjesece s dospijećem od 16. studenoga 2016. do 16. veljače 2017. temeljem odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. Naime, Zakonom o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj: 124/09) u čl. 3. propisano da se do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju čl. 2. toga Zakona primjenjuje osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade RH i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. Vlada Republike Hrvatske je na sjednici od 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017. Međutim, imajući u vidu da je odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, te da je primjena Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu trajala do 26. siječnja 2017. i ista predstavlja za tužitelje povoljnije pravo, to im pripada pravo na isplatu razlike plaće temeljem tog osnova i za siječanj 2017. s dospijećem tih obveza u veljači 2017.

 

14. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke u dijelu kojim je tužiteljici J. O. dosuđen iznos od 12.687,59 kn, a tužitelju I. S. iznos od 11.409,71 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

15. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te je tužiteljima priznao trošak sastava pojedinačnih tužbi u iznosu od 1.000,00 kn svakome (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/2022 – dalje u tekstu: Tarifa), a nakon spajanja postupaka, tužiteljima zastupanim po istom punomoćniku priznato je pravo na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku uz povišenje za 10% (Tbr. 36. Tarife) i to za sastav podneska od 8. rujna 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 21. rujna 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 19. rujna 2022. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), sve uvećano za trošak PDV-a od 25%, te je dosudio svakom tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.109,38 kn.

 

16. Tuženik, pobijajući odluku o trošku, sadržanu u točkama I. i II. izreke, osporava priznanje troška sastava podneska od 19. rujna 2022., kojim je tužitelj dvojno iskazao tužbeni zahtjev u kunama i eurima, te osporava trošak pristupa na ročište za objavu navodeći da taj trošak nije opravdan obzirom se pismena punomoćnicima dostavljaju e-komunikacijom.

 

17. Osnovano ističe tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je priznao tužiteljima trošak sastava podneska od 19. rujna 2022., jer prema ocjeni ovog suda tužitelj je dvojno iskazivanje tužbenog zahtjeva mogao urediti u podnesku od 7. rujna 2022., za koji mu je podnesak priznat trošak u iznosu od 1.000,00 kn, radi čega protivna strana nije dužna naknaditi tužitelju taj trošak obzirom se radi o propustu samog tužitelja.

 

18. Međutim, neosnovano tuženik osporava priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer je punomoćnica tužitelja pristupila na ročište za objavu presude te joj sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife pripada pravo na naknadu tog troška.

 

19. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II.  izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.937,50 kn svakom tužitelju, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomično prihvati kao osnovanu te preinačiti točke I. i II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 171,88 kn svakom i u tom dijelu odbiti njihove zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovane.

 

20. Obzirom da tuženik u odnosu na glavnu stvar nije uspio sa svojom žalbom, već je uspio samo u odnosu na trošak postupka koji se sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora, to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

 

 

U Varaždinu, 9. ožujka 2023.