Poslovni broj: 11 Gž-1657/2022-2

 

Poslovni broj: 11 Gž-1657/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz Z., OIB:… zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. Z. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku u Z., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6582/2021-38 od 16. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6582/2021-38 od 16. rujna 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

 

Obrazloženje

             

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku da mu plati iznos od 94.425,00 kn/12.532,35 EUR[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. rujna 2017. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana. U toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.312,50 kn/705,09 EUR u roku od 15 dana.

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19: 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženika na plaćanje troškova postupka odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 94.425,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teče od 12. rujna 2017. do isplate, a zahtjev temelji na tvrdnji da je riječ o iznosu koji je tuženiku pozajmio 9. rujna 2015. s ugovorenim rokom povrata zajma od godinu dana, odnosno do 9. rujna 2016.

 

6. Prvostupanjski sud najprije utvrđuje da među strankama nisu bile sporne sljedeće činjenice:

 

- da su društvo B. d.o.o. osnovali 2014. godine članovi D. Z. (tuženik) i V. M.,

- da je društvo imalo temeljni kapital 20.000,00 kn,

- da je na temelju ugovora o prijenosu poslovnog ugovora od 9. rujna 2015. V. M. prenio svoj poslovni udio tužitelju uz novčanu naknadu od 10.000,00 kn,

- da je tužitelj istoga dana isplatio V. M. iznos od 10.000,00 kn,

- da je tužitelj istoga dana isplatio tuženiku iznos od 94.425,00 kn,

- da je u sudskom registru izvršena promjena članova društva i članova uprave na način da je tužitelj upisan kao član društva i direktor ovlašten za pojedinačno i samostalno zastupanje društva umjesto V. M.,

- da je nad tim društvom 18. siječnja 2018. otvoren stečajni postupak.

 

da bi zatim naveo da je sporno bilo postojanje obveznopravnog odnosa ugovora o zajmu i s time u vezi odgovornost tuženika za utuženo potraživanje.

 

6.1. Nakon što je u toč. 9. - 12. obrazloženja ocijenio provedene materijalne i personalne dokaze (isprave koje su dostavljene u spis predmeta te iskaze stranaka i svjedokinja M. M. i Z. Z.), prvostupanjski sud u toč. 13. obrazloženja zaključuje da su neistinite tvrdnje tužitelja da je među strankama sklopljen ugovor o zajmu kako se tvrdi u tužbi pa je tužbeni zahtjev za povrat zajma odbijen u cijelosti.

 

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužitelj poziva u žalbi reproduciranjem zakonskog opisa te bitne povrede, bez konkretizacije u čemu se ona sastoji. Suprotno žalbenoj tvrdnji pobijana presuda nije opterećena takvim nedostacima zbog kojih ovaj sud u žalbenom stadiju postupka ne bi mogao ispitati njenu pravilnost i zakonitost, a prvostupanjski sud je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, relevantnim i valjanim razlozima. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

7.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju se vlastitom ocjenom dokaza tužitelj sadržajno poziva u žalbi, obzirom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio tu odredbu, prema kojoj koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

8. Navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju odlučna činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava.

 

8.1. Tužitelj se u žalbi najprije poziva na nespornu činjenicu, koju je kao takvu utvrdio i prvostupanjski sud tj. da je tuženiku putem negotovinske doznake dana 9. rujna 2015. uplatio utuženi iznos od 94.425,00 kn/12.540,00 EUR na njegov tekući račun. Međutim, osporava zaključak da je plaćanjem tog iznosa tužitelj isplatio dio njegovih (tuženikovih) ulaganja u društvo za opremanje prostora, pekarske strojeve i uređaje te za troškove ishođenja potrebnih dozvola, jer tvrdi da taj novac nije uplaćen društvu, već tuženiku kao fizičkoj osobi, pa postavlja pitanje kakvo bi to bilo ulaganje u društvo B. d.o.o., ako je uplata izvršena tuženiku osobno na njegov tekući račun. Nadalje, tvrdi da tužitelj nije kupio poslovni udio u tom društvu od njega, već od drugog člana V. M. kao prodavatelja, pa da bi taj iznos kada bi se radilo u ulaganju u društvo bio uplaćen neposredno na žiro račun društva kao pravne osobe, a ne na njegov tekući račun kao fizičke osobe. Još tvrdi da je dogovor parničnih stranaka bio da tuženiku pozajmi određeni iznos iz kojeg bi on riješio svoje obveze prema trećim osobama koje je imao kao fizička osoba.

 

8.2. Ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda o podudarnosti iskaza parničnih stranaka da su društvo B. d.o.o. osnovali tuženik i V. M. s namjerom da se bave pekarskom djelatnosti na inovativan način – bez aditiva na bazi kiselog kvasca i da je u trenutku kada je umjesto V. M. u društvo stupio tužitelj, ono imalo osiguran prostor koji je u tu svrhu namijenjen kao i sve potrebne pekarske strojeve i uređaje za pokretanje proizvodnje te sve potrebne dozvole za obavljanje djelatnosti za koje je bilo registrirano, dok nije bilo spora da tužitelj nije imao nikakvih ulaganja u tom smislu, a da su od opreme i dozvola koristi imala oba člana društva. U tom kontekstu pravilno je i daljnje utvrđenje da se kao životno logičan i uvjerljiv može prihvatiti iskaz tuženika o tome da je za dio svojih ulaganja od tužitelja zahtijevao naknadu u trenutku kada je ovaj stupao u društvo slijedom čega je pravilan zaključak suda da je isplatom utuženog iznosa tuženiku isplatio dio njegovih (tuženikovih) ulaganja u društvo jer nema nikakve sumnje da od tih ulaganja koristi imaju oba člana društva (dakle i tužitelj), a činjenica da je uplata na račun tuženika izvršena istog dana kada je isplaćen raniji član društva govori u prilog tvrdnji tuženika da je to bila cijena za ulazak u društvo koja se imala platiti tuženiku. Stoga nije osnovana žalbena tvrdnja da se radilo o ulaganju u društvo B. d.o.o., kada bi uplata doista trebala biti izvršena na račun tog društva, već se radilo o isplati dijela tuženikovih ulaganja u to društvo, pa je logično da je utuženi iznos uplaćen na njegov tekući račun. Nastavno, nije osnovana žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud nije argumentirao zaključak da je predmetna uplata u stvari bila "cijena" ulaska u  društvo B. d.o.o. koju se trebalo platiti tuženiku, kod čega tužitelj u žalbi prema svojim interesima pokušava preocijeniti iskaze svjedokinje M. M. i tuženika.

 

8.3. Zaključno na tužitelju je bio teret dokaza da su parnične stranke zaključile ugovor o zajmu temeljem kojeg bi tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 94.425,00 kn/12.532,35 EUR, pa kako tužitelj prema stavu i ovoga suda to nije učinio, odbijanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

9. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tužitelj u žalbi posebno ne pobija.

 

10. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

 

11. Tužitelj nije uspio u žalbenom stadiju postupka pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova iz tog stadija postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

 

12. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22 i 88/22 - ispravak), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

U Varaždinu 9. ožujka 2023.