Poslovni broj: Gž-280/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-280/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužitelja T. S., OIB:…, B., B., U., kojeg zastupa punomoćnica O. M., odvjetnica u B., protiv tuženika: E.&S. d.d., OIB:…, J. T. 3/a, R., kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva M., K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj: P-1699/2019-9 od 6. prosinca 2022., dana 9. ožujka 2023.,

 

r i j e š i o j e

 

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj: P-1699/2019-9 od 6. prosinca 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

 

2.Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedeno rješenje pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku te bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Ističe da je sud donošenjem pobijanoga rješenja pogrešno primijenio materijalno pravo na način da nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti. Također, da su nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka, slijedom čega da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak na temelju kojeg bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi da li je uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, a ne izvoditi paušalne zaključke. U tom pravcu tuženik se poziva na presudu suda Europske unije u predmetu C-472/11 od 21. veljače 2013. Takvim postupanjem prvostupanjski sud je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka i to iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Također, tvrdi da sporna ugovorna odredba nije ništetna jer je jasna i razumljiva. Također, da udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u Rijeci ne može se cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tužitelj u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta. Ukazuje, da u slučaju da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranka u ovome postupku, opet bi za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a, a koje činjenice je sud prvoga stupnja propustio cijeniti prilikom donošenja predmetnog rješenja.

Obzirom na navedene predlaže da sud drugog stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima.

 

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredi o promjenjivom kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102868876 koji je između tužitelja i tuženika sklopljen dana 24. veljače 2006., te posljedično, njegov zahtjev da se tuženiku naloži isplata iznosa stečenog bez osnove na temelju dijela ništetnih ugovornih odredbi, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

5.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, tvrdeći kako je čl. 16. spomenutog ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika, stvarno nadležnog suda u Rijeci, ujedno nadležnog i prema odredbi čl. 46. i 48. ZPP-a.

 

5.2. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti uz zaključak da je navedeni sporazum stranaka iz čl. 16. ugovora, odnosno odredba o nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena i u suprotnosti sa ZZP i Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ujedno ocjenjuje kako je prvostupanjski sud mjesno nadležan i prema odredbi čl. 59. ZPP-a.

 

6. Odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita, jer nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tuženik.

 

6.1. Nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a  jer tuženik nije onemogućen u raspravljanju u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženik je u svojoj žalbi istakao da sud nije ovlašten donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje nepoštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će se provesti dokazi na tu okolnost, pa tako i saslušanje stranaka. Međutim, tuženik na okolnost da je s tužiteljem pregovarao o toj spornoj odredbi ugovora, odnosno na okolnost da ista nije nepoštena nije ujedno predložio provođenje ikakvih dokaza, pa tako ni dokaz saslušanjem stranaka, iako je teret dokaza da je s tužiteljem o toj odredbi pregovarao i da ista nije nepoštena je na tuženiku. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer su stranke imale mogućnost očitovati se o navodima odlučnim za ocjenu osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti (odgovor na tužbu tuženika dostavljen je tužitelju, pa se stoga ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da je postupanje suda protivno stajalištu Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-472/11 donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku u primjeni Direktive Vijeća 93/13 EEZ - nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

 

6.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. U njemu su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja naveo je koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke, dao je jasne i valjano obrazložene razloge zbog kojih smatra da odredba o ugovornoj nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Predmetn rješenje se može ispitati i glede primjene odredbe čl. 46., 48. i čl. 59. ZPP-a.

6.3. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

7. Kako je sporni ugovor o kreditu sklopljen među strankama potrošački ugovor, odlučujući o prigovoru tuženika o mjesnoj nadležnosti, prvostupanjski sud je valjano primijenio ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a identične odredbe sadrži i sada važeći zakon ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19), a koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, između ostalog i s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Iako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

 

7.1. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

7.2. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

7.3. Stoga, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

 

7.4. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u Umagu, gdje tužitelj i živi, a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog  obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 97 km) što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

 

7.5. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Pritom je sud prvog stupnja pravilno zaključio (budući da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u Bujama) gdje tuženik ima svoju poslovnicu i da nadležnost prvostupanjskog suda zato postoji i na temelju odredbe čl. 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu). Tuženik u odgovoru na tužbu nije isticao da u Bujama ne postoji registrirana poslovna jedinica tuženika.

 

8. Nadležnost prvostupanjskog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj" 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika u dijelu u kojem ukazuje da je njegov prigovor mjesne nadležnosti osnovan uz pravilnu primjenu odredbi čl. 46. i 48. ZPP-a (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Grl- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.).

 

9. U odnosu na navode tuženika o drugačijoj sudskoj praksi nekih županijskih sudova od sada iznesene, valja navesti da ovaj sud nije vezan pravnim stajalištem iznesenim u odlukama drugih županijskih sudova, ali je vezan pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama ovog suda (čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima „Narodne novine“ broj 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019. i 130/2020.), kao npr. odlukama Gž-1328/2020 od 13. prosinca 2020. i Gž-580/2021 od 18. svibnja 2021. Osim toga, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH (poslovni broj: Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020.) jer je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda cijenio sve relevantne okolnosti koje predstavljaju činjenična pitanja za donošenje pravilne odluku u ovom postupku pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

9.1. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke.

 

10. Slijedom iznijetog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 381. ZPP-a odbiti žalbu tuženika te potvrditi pobijano rješenje. Posljedično je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

 

                                                        U Puli-Pola, 9. ožujka 2023.

 

 

Sutkinja:

 

                                                                            Kristina Pavičić-Sirotić, v.r.